Zapetljanost prije spavanja

A ponekad je teško pisati kad se ne znaš baš sasvim izraziti. Osim toga, iz tebe izlazi dvadeset različitih ega i svaki ima potrebu odmotati svoju svijest na papiru. Pa ti se evo baš sada javio neki zgodni dečko pa svaku rečenicu moraš prekidati jer se želiš dopisivati s njim. Pa razmišljaš kako bi prije spavanja trebao ponoviti talijanski jer kako ćeš ga u protivnom ikada naučiti. Pa se onda umoriš jer razmišljaš na sve strane, zbog čega na kraju samo želiš pobjeći iz svog uma na neko vrijeme.

Završeni odlomci ne završavaju smirujućom tišinom jer se život nastavlja i onda kad škripavi ekran laptopa spustiš na tipkovnicu. A taj je život jako lijep, ali ti si sklon kompliciranju pa ti se nekad učini beskonačno kaotičan jer vidiš probleme čak i tamo gdje polagani ritam otklanja potrebu bilo za bilo kakvim stresom. Poželiš tada vikati i ne želiš se pogledati u ogledalo jer ono odražava prizmu nesigurnosti, ali dovoljno si buntovan da se prisiliš gledati u sebe dovoljno dugo da zamišljene nedostatke ega zacementiraš još većim zabludama.

A život ne ide na prisilu. Ako želiš biti zadovoljan, moraš se biti spreman prihvatiti i moraš znati oprostiti, a ti si tu nekako zapeo. Pa te to zapravo muči više i od talijanskoga i od zgodnih dečkiju koji odjednom ne odgovaraju na poruke, a već ste bili dogovorili i susret. Pa ti srce kuca brže no što bi trebalo i nije ti jasno kako sutra može biti dobar dan.

I nećeš tada pronaći nikakvo rješenje pa ćeš nemiran otići na spavanje. Pokušat ćeš si tada, prije no što ti se misli razvodne u san, reći: „Život je lijep, opusti se, pogledaj što si dosad oblikovao oko sebe“, i tad ćeš se doista osjetiti lakše. Pa ćeš onda zaboraviti na taj osjećaj već sljedeći dan kad budeš nešto morao napraviti.

Zapetljan si i ne znaš kako se odmotati.

Otiđi spavati.

(Ali prije toga ponovi talijanski.)

Iznad ega

Imao sam dušu zarobljenog djeteta koje je nasilno htjelo van i nisam smio pisati iz ega pokušavao sam razbiti čahuru koja se nalazila oko mene, a nju je omotavalo ili zapravo prebivalo u meni veliko prostranstvo koje je djelovalo kao kozmos i bilo je obasjano crveno-narančastom svjetlošću koja je sijala žarko kao plamen ali je zapravo bila odraz nebeskih tijela ili pak stanja duše koji su prebivali u njoj. Pitao me vidim li oko koje gleda u mene ja sam mu uzvratio protupitanjem Je li to moje treće oko na što mi je on odgovorio ne identificiraj se s ovim bićem zasada ostani ono što jesi još nisi spreman za spoznaju. Zanimalo me je li se bolno odvojiti od ega na što mi je rekao da je jedina stvar koju ću osjetiti izostanak osjećaja i savršena punoća. Također me podsjetio na trenutak kad je moj ego preuzeo cijelo moje biće pa sam posjetio mjesto koje nije imalo prozora i bilo je puno ljudi koji su dopustili da ih udaram bičevima a zauzvrat sam ja dopustio da oni meni nanose bol koja je tada bila isključivo ugoda mada je i taj ego znao da je vrlo ranjiv i zapravo sasvim konačan i zbog toga u toj ugodi nije mogao naći zadovoljstvo pa je udarao više i zahtijevao jače udarce dok na kraju nije uzviknuo Zašto me ne voliš a onda pao na koljena i plakao toliko glasno da su titraji odjeknuli svim vidljivim zvijezdama u svemiru, istim onima koje su ranije gorjele crvenim svjetlom. Velika je zabluda da suze kapaju samo iz očiju one su klizile cijelom unutrašnjosti moga tijela i spirale pogreške u egoističnom kodu koji je bio krivo programiran zato jer sam mislio da sam nevoljen i neprihvaćen i nije se tada ništa značajno promijenilo osim što sam bio strahovito umoran ali pridigao sam se na noge i bosih stopala koja su postala neporecivo čista otapkao do svlačionice ne obazirući se na ljude koji su me omotani u crnu kožu uplašeno gledali ali moj se razum tada počeo oporavljati pa mi se pred očima javilo usputno pitanje o tome hoće li i oni uspjeti pronaći svoje pročišćenje i jesu li svjesni toga da ljubav… Da ljubav što? Nisam mogao dovršiti misao jer, iako sam bio čist, nisam postao toliko mudar da shvatim što je ljubav kao ni to da znam kako je pustiti da se oko mene omota kao more u koje zaranjam svako ljeto u suton kad na plaži više nema ljudi a ja sam u svojoj glavi nalazim mir iako je to more ponekad prožeto sjetom ali to je ona dobra sjeta koja te podsjeća na zimska jutra na šumskom proplanku kad jeleni izlaze van da obrste ono malo trave koja nije smrznuta kao i ona sjeta koja te podsjeća na miris kestena i tišinu oblaka koji se nadvijaju iznad jablana i ti tada možeš osjetiti da je svijet oko tebe zapisan u notama koje sviraju melodiju nečega što je ljepše od tebe ali je lijepo zbog toga što si ti u tome volio bih ponekad da sam čist kao svoje djetinjstvo ali tada se moje treće oko nije bilo otvorilo a sad mu dopuštam da podigne svoje dugačke trepavice vidiš li me kako postajem voda?

Nit koja izbija kroz glavu

Zbroji korijen s nazivnikom i oduzmi od njega polovicu kvadrata koji se nalazi u gornjem desnom kutu posljednjega broja. Piši cijeli postupak i nemoj koristiti kalkulator, ali smiješ se služiti tablicom. Zabilježi konačni rezultat i odmah kreni rješavati zadatak ispod njega.

(A što ako ja to ne znam što ako opet nisam došao spreman na sat.)

Preimenuj sva živa bića ovog svijeta i za svakog od njih osmisli alternativnu evolucijsku povijest. Ne smiješ koristiti već postojeće postupke i bilješke ali smiješ upotrijebiti reference iz pop-kulture. Dive su dobrodošle ali ne nose dodatne bodove.

(Ispit je sutra a ja nisam ni otvorio bilježnicu. U jednoj noći moram naučiti cjelokupno gradivo.)

Definiraj vještine socijaliziranja i objasni kontroliranje tuđih energija. Poveži s radišnošću i u dvadeset i tri odlomka navedi kako kombiniranjem tih karakteristika čovjek može postati ostvaren. Nije dozvoljeno korištenje primjera iz vlastitog života.

(Zadnji sam se pojavio u učionici i jedni ne znam baš ništa. Zašto sam odjednom postao nemaran? Ako pobjegnem van hoće li ova stvarnost prestati postojati?)

***

Grli me ali ne dajem ljubav. U glavi mi zuji kao da me privremeno oglušio metak. Na automobile je gravitacija prestala djelovati pa sad svi lebde u zraku. Ako stavim slušalice, pustim glazbu i zatvorim oči možda se sve vrati u normalu. Bojim se zatvoriti usta jer bi se tada moglo dogoditi nešto još neočekivanije. Gledam ga u oči kako bih u njima pronašao izlaz. Tamo vidim tek to da ako ja padnem on ne pada zajedno sa mnom. Vrelo je i sunčano i tiho. Molim se za oblake.

***

Tjeskoba ima oblik tanke ali čvrste niti koja u ravnoj liniji izlazi iz glave ali u njoj ostaje fiksirana pa svojom oštricom reže stvarnost svugdje gdje se okrenu oči osobe nositelja iz čije glave ta pojava strši. Ne može se iščupati niti ju je moguće ukloniti jednostavnim zatvaranjem očiju. Dokazano je da fizički smanjuje veličinu mozga stvarajući kod nositelja osjećaj klaustrofobije te posljedične nemogućnosti pucanja i razbijanja onoga što nositelj naziva kavezom. Uglavnom se očituje u nositeljevim nesigurnostima, dajući im dodatnu potenciju i oblikujući iz njih paranoične strahove koji često oživljavaju u neugodnim snovima, takozvanim noćnim morama. Takve snove karakterizira jedinstvena tematika te se ponavljaju periodički, ovisno o snazi same tjeskobe. Strahovi su manje živopisni ali svejedno u većoj ili manjoj mjeri izraženi i u nositeljevom budnom stanju te nju ili njega sprječavaju u obavljanju ponekad banalnih aktivnosti. U slučaju većih napada tjeskobe, kao i kod nositeljeve općenite osjetljivosti na podražaje, može doći i do težih posljedica kao što su razni oblici ovisnosti. Tjeskobu bi bilo najbolje prevenirati, ali, s obzirom da je često teško ustanoviti što je to što bi je moglo izazvati, njena se pojava ne može uvijek izbjeći. U tom slučaju, savjetujemo liječenje odmah pri prvoj pojavi gore navedenih simptoma.

Vikendom se u shopping-centru okupljaju lijepi momci

Rekao si mi jednom prilikom da sam jedan od njih, ali dok sam koračao širokim prolazom centra i čudio se činjenici da različite pjesme u svakoj trgovini ne stvaraju glazbeni kaos, ja sam se osjećao tek prljavo. Usmjerio sam pogled na svoja tamna bosa stopala koja su za mene inače bila znak muškosti, no sad sam ih posramljeno htio obuti u debele čarape i tople zimske cipele, a onda pobjeći van iz trgovačkog centra i preko uzavrelih i, u nedostatku hladovine, naizgled beskonačnih betonskih blokova doletjeti do mjesta koje će biti mračno, svježe i prepuno plavih i sivih tonova, a te su dvije boje tvoje.

U tom se svijetu neću osjećati krivo više no što bih zapravo trebao, a ti nećeš odgađati oprost jer se grijeh ondje ne bi niti dogodio. Ispleo bih prstima ples oko tvoje glave dok bi ti svojim mirnim očima promatrao moje lice i davao do znanja kako ti je drago što me poznaješ. Misli bih ti šaptao na uho jer intimnost ne poznaje glasnoću, razuzdanost i urlike. Zaspao bih kraj tebe bez da bih te dodirivao, ali bili bismo povezani svojim izdasima koji bi se negdje na pola puta između nas pretvarali u ponovne udisaje. Ne bismo se tada molili jer bi naše postojanje konačno bilo ostvareno.

***

Shopping-centar već odavno nije tamo gdje je ranije bio, ali zato velika arena sa svojim bijelim vertikalnim lukovima premošćuje prostor i vrijeme i stoji kao jedini spomen na prevrat i dekadenciju i žudnju za oprostom. Ja se, sasvim miran, jer ovaj svijet ne poznaje nikakvo drugo stanje, nalazim tik ispod nje. Odjeven sam u bež boju, a obojena plava kosa u gustim mi šiljcima strši u zrak. Otvaram usta i gutam prostor oko sebe, a onda nestajem i sam.

Lijepo je napokon biti nevin.

Misli

U mojim je prsima rupa slobodno je opipaj neće te uvući iako je dovoljno velika da guta čitava sunca ali njena narav nije ta da usisava stvari u sebe već takva da se zatvara osjećajima ispunjenosti i pripadnosti koji joj sad nedostaju ako zaviriš u nju gdjegdje ćeš vidjeti svjetlucave tragove to su sjećanja na vremena kad je bila puna slobodno uđi u taj svemir otputuj do prve svjetlosti i zaviri u moje uspomene izmamit će ti osmijeh na lice a onda ću se i ja nasmiješiti jer sam te barem nakratko učinio sretnim

Moj je život klaustrofobična kutija u koju sam se sam ukopao i iz koje odbijam naći izlaz puštam si u njoj glazbu i palim topla svjetla ali svejedno je hladnije no u Raskoljnikovu stanu jer spavam i budim se sasvim sam i služim kao muza ruskim i francuskim piscima devetnaestoga stoljeća iako nemam sjekiru i ne radim u rudniku ali sam jednako zatvoren dok u meni odjekuje vječiti vrisak objesite me na zid ako baš želite kad poželim mogu biti lijep kao slika ali neću vas uveseljavati nego ću vas uznemiravati svojom ljepotom

Rekao mi je da sam svjetliji od sunca i mračniji od bezosjećajnih orgija pitao sam ga kako da onda hodam linijom između te dvije krajnosti on mi je odgovorio da se ne moram kretati nego se mogu ukopati na sredini zaklopiti oči udahnuti i život će mi doći bez naprezanja uzvratio sam da imam dovoljno tereta na sebi da bih se vodio savjetima popularne psihologije pa sam svejedno ostao stajati jer sam se bojao pokrenuti on se još malo kolebao pa mi je naposljetku rekao nauči biti besraman a onda je otišao ostavio me da razmišljam o toj misli negdje u mehanizmu mog tijela pokrenuo se jedan kotačić kad sam shvatio da nemati srama znači biti bezbrižan nakon toga je iz mene potekao potencijal otvorile su mi se oči počeo sam se ostvarivati svijete dolazim

Završetak izgubljenosti

A moja je sudbina ležala neiskorištena ispod gomile drvenih dasaka koje su stajale jedna na drugoj na nekom tavanu unutar mojih prsa. Dok sam čitao o provodima i međusobnim povezanostima ljudi s kojima sam se znao i na rubovima čijih sam se krugova kretao, ti su se krugovi pretvorili u virove i vukli me prema dolje, a ja sam  bespomoćno digao ruke iznad glave pokušavajući naći bar jednu čvrstu stvar za koju bih se uhvatio i tako se spasio. Virovi me nisu progutali, jer bih onda nestao i ne bih više pokušavao pronaći svoje mjesto, nego su me držali u stalnoj igri dobacivanja koja je donosila nasladu gravitaciji i centrifugi. Svoje sam misli usmjerio ka drugim stvarima pa su virovi isparili, ali zrak je još ostao vlažan, a osjećaj padanja zadržao se i nakon što mi je odjeća već bila suha od vode.

Htio sam mu reći da umjesto odlaska na pivo radije odmah dođe kod mene da ga mogu prije spavanja zagrliti i napokon ne imati loše snove. Možda se ujutro i ne bih ustao lakše no inače i možda bih htio da njega tamo nema, ali naredne bih večeri opet žudio osjetiti struju zraka koju njegovo disanje stvara među dlakama mojih ruku, razmičući ih poput vjetra u krošnjama neke prašume koja je spokojnija od moje svakodnevice i u kojoj nema praznih stanova koji štite od hladnoće ali ne i usamljenosti kao ni sterilnih ureda koji daju novac za preživljavanje ali istovremeno stvaraju tupilo i ubijaju vještije od sadista.

Mogao sam se prepustiti svom ludilu koje se stvaralo oko mene – imao sam iskre u očima koje su palile maštu onih koji su bili izgubljeniji od mene kao i mračan um koji bi se hranio njihovom željom te ih odbacivao onda kad bi im pomisao na mene ispunjavala svaki trenutak svjesnosti. Jednako sam se tako mogao i predati, otputovati u maleni grad i zatvoriti se u još manju sobu te u ustajalosti mjesta koje je propadalo planirati novu budućnost. Imao sam pak dovoljno razuma i previše instinkta za preživljavanje pa sam se umjesto toga namjerio naučiti borilačku  vještinu korištenja protivnikovih slabosti i svu bol pretvoriti u sifon koji bi progutao virove i u lijek koji bi mi dao spokojan san i u bušilicu kojom bih probio svo tupilo i iz njega izvukao vedrinu i svoju sudbinu, tamo s nekog tavana duboko u sebi.

***

One riječi koje dolaze na kraju moraju biti pitke kao suza koja klizi niz obraz i kristalne kao ta ista suza koja nije posljedica tuge nego konačnog ostvarenja smisla i sazrijevanja bića i koja je obično praćena mirnim pogledom, a možda i sigurnim osmijehom zadovoljstva jer je konačno nastupio mir.

Virtualno dejtanje

Skrolao sam životom s druge strane zaslona koji je nekako uspio postati moj. Postavljao sam pitanja za koja me nisu zapravo zanimali odgovori ali upoznati nekoga značilo je ostvariti prije toga dovoljno čvrstu komunikaciju, a kad bi mi ponestalo inspiracije ili bih se uplašio vlastite nerječitosti, morao sam pribjegavati tome da pitam svoju potencijalnu srodnu dušu nešto poput Jesi inače iz zagreba ili si tu došao na faks. On bi mi na to odgovorio Ja sam ti iz Dalmacije, a ja bih se pitao što da sad radim s tom informacijom te se onda vratio iscrpljujućem smišljanju zanimljivijih tema i dolasku do onog trenutka u razgovoru za koji ću procijeniti da je dovoljno zreo da ga pozovem na pivo.

Naći ćemo se ispod sata, naravno. Ako dođem prije njega, imat ću dovoljno vremena za razvoj čitavog spektra nesigurnosti. Ako bude sladak, znači li to da ću se ponašati kao zatreskani tinejdžer koji nije u stanju izgovoriti složenu rečenicu? Kako ću prekinuti pauze u razgovoru? Što ako mu se ne budem svidio pa tijekom cijelog razgovora bude hladno gledao u daljinu?

U pravilu, ništa se od toga neće dogoditi. Da, bit će sladak. Ne, neću imati problema s izricanjem svojih misli. On će biti prilično razgovorljiv pa neugodnih tišina neće biti. Mogućnost da mu se svidim nastala je onog trenutka kad se odlučio dopisivati sa mnom i povećala se kad je pristao otići na pivo kojeg će popiti dovoljno da mi kaže da bi se htio ljubiti. Naći ćemo tada neki tihi haustor (grad ih je neobično pun!) ili skrovito mjesto u većem parku u kojem ćemo jedno drugome pokloniti sve osjete osim sluha koji će ostati rezerviran za zvukove ljudi koji će nam se možda približavati. Ako se oni i pojave, brzo ćemo se odmaknuti jedan od drugoga, ja ću spustiti glas za oktavu i praviti se da mu pokazujem nešto na mobitelu. Ako se budem osjećao vragolasto, glasno ću reći Vidiš, frende, to ti je ta ženska koju pokušavam zbarit, i, čim prolaznici budu dovoljno daleko da prestanu obraćati pažnju na nas, mi ćemo opet biti jedan na drugome.

Sljedeći ću ga put pozvati sebi u stan. Dobar sam domaćin pa ću možda napraviti nešto za večeru, ali ništa pretjerano složeno jer ne želim da ispadne da se previše trudim. A i obično niti ne radim jela koja su komplicirana. U svakom slučaju, on će doći kod mene. Reći će mi da imam lijep stan. Obojici će nam biti malo neugodno. Ja ću u sebi zaključiti da sam prestar za takve stvari pa ću mu reći Ajmo se ljubiti. On će na to Ah, da! pa ćemo onda završiti na krevetu. Nakon otprilike pet minuta ljubljenja, istraživanja i neuspješnog postizanja bilo kakve napetosti i on i ja ćemo se zapitati koliko će dugo to trajati. Ja sam obično taj koji je nestrpljiviji pa ću ga pitati želi li možda večerati. Njemu će laknuti pa će reći može. Tad ćemo se obući i na klopu se baciti strastvenije nego jedan na drugoga. On će tada morati ići kući pa ćemo se u hodniku još jednom poljubiti, ja ću mu upaliti svjetlo u zgradi a onda se vjerojatno više nećemo čuti.

Te ću večeri zaspati sam. Zagrlit ću jastuk i pretvarati se da je neki muškarac. Narednih dana neću skrolati zaslonom u potrazi za intimnošću. Možda ću neko vrijeme biti utučen, ali dobro će mi se raspoloženje brzo vratiti. Tad ću opet uzeti mobitel, postavljati predvidljiva pitanja, zabaviti se na pivu i možda, samo možda, poželjeti da se čujemo i nakon što mu upalim svjetlo u zgradi.

S istoka

U glasu ima prijezir a u očima umor. Ogorčen je na svijet a možda i na sebe jer se ne trudi dovoljno. Ima grbav nos, što znači da ga želim stisnuti svojim zubima. Možda tada ispusti grleni smijeh koji mi se toliko sviđa.

Oko vrata nosi ogrlicu s neobičnim simbolom. Nisam ga pitao za značenje jer mi se činilo da ima veze s njegovim korijenima, a o tome ne voli govoriti. Zna puno o povijesti i još više o sadašnjosti, a mene je zanimalo zna li što mislim o njemu.

Zatekao sam ga kako se moli bogovima koji su boravili predaleko na istoku da bi ga mogli čuti. Tijelo mu je tada imalo miris meditativnih štapića pa sam ga poljubio jer sam htio provjeriti hoće li me njegov okus odbaciti negdje iza Kavkaza, u krajeve u kojima je ljudska put tamnija od pijeska koji im klizi kroz prste. U vrat mi je tada prošaptao nešto na jeziku koji nisam razumio, a ja sam osjećao kao da u naručju držim spomenik na prastare civilizacije. Nisam ipak odletio na istok nego u svoje djetinjstvo, u kojemu je boja neba bila oštrija od ugriza, a budućnost donosila obećanje koje sam morao čekati sve dok ga nisam nanjušio u njegovoj bradi.

***

Predvodnica karavane, ista ona koja je šakom zahvatila pustinjski pijesak, noć je dočekala u proročanskom iščekivanju. Na tlu je iscrtala simbol koji je odgovarao položaju zvijezda iznad nje. Pognula je glavu i izgovorila molitvu. Negdje na horizontu začuo se tutnjajući zvuk nadolazeće promjene. Mislim da je to bio tek moj smijeh nakon što sam omirisao njegovu bradu i shvatio da sam otključao tajne svemira.

Moj dečko

Moj dečko vozi zlatni BMW s četiri auspuha. Nema veze što ima napadan ukus u automobile jer znam da me voli. On ponekad vozi i motor yamahu od čijeg zvuka staricama zastaje srce, ali to ne vozi kad smo skupa jer motori nisu za mene. Ima veliki lanac oko vrata i rekao je da će si kupiti zlatni rolex. Zaustio sam mu reći da bi možda srebrni bio ljepši, ali protrljao je tada svoj nos u moj obraz pa sam izgubio misao. Moj dečko voli one široke američke šilterice. Ja ih ne volim ali volim njega.

U restoranima se nikad ne iščuđuje visini računa i pita me zašto naručujem samo glavno jelo i zašto ga čudno gledam kad konobaru da napojnicu koja je veća od moje dnevne plaće.  Dobra i loša vina razlikuje kao ja crno i bijelo i smije mi se kad mi se lice izvije od gorčine od sorte koja bi trebala biti kvalitetna, a meni je bila samo suha. Kaže tada da sam najslađe biće koje je ikad vidio. Ja mu kažem da znam biti i opasan. Tada obično ne spavamo.

Rekao je da me vodi na ljetovanje na Siciliju, a ja sam odgovorio da za to trenutno nemam novca. Rekao mi je da ne budem smiješan, sve će naravno platiti on.  Ja sam se nasmiješio  i odbio i nisam popustio čak ni dok mi je ljubio uši, a miris njegove kože mi se zavlačio duboko u onaj centar u mozgu koji ti govori da si pronašao pripadnost.

Moj dečko ima prijatelje koji vole ona pića koja konobar donese u velikoj kanti napunjenoj ledom. Ponašaju se kao da su već odavno odrasli i kao da o životu znaju sve, no zapravo su dragi. Trude se razgovarati sa mnom, ali svaka se moja replika sramežljivo izgubi između mojih usta i poda u koji uporno gledam dok im odgovaram. Pitam se govore li međusobno o meni iste stvari koje ja u sebi mislim o njima. On se pravi kao da granice među nama ne postoje, a meni je tada drago što je naivan i što je zaljubljen, ali nije mi drago što izdahnem od olakšanja svaki put kad izađem iz njegova svijeta.

On je snažan i nevin baš poput mene i vjerojatno sam se zbog toga zaljubio u njega. Njegove su usne pune kao i mišići ruku kojima me stišće kad stojimo jedan pred drugim. Njegov je osmijeh iskren, a očima promatra svijet kao da ga se ne boji jer mu nitko nikad nije rekao da postoje i stvari koje nisu uvijek lijepe. Ja znam da on mene štiti, ali on ne zna da i ja štitim njega. On isto tako ne zna da smo previše različiti da bismo imali budućnost, a možda bismo je stvarno i imali kad to ne bih znao niti ja.

Nova sezona

Ležao je na pozornici i pitao se kad će se izvući iz ovog grada. Paprika koju je zagrizao imala je okus tinejdžerskih godina pa mu je tijelom odjednom prostrujala navala uzbuđenja koje je davnih godina u njemu obitavalo svaki dan. Podigao se na stražnjicu i uperio oči u lijevi kut stropa ali nije zapravo gledao u njega nego u svoje misli. Kratko je slegnuo ramenima i udahnuo, a onda odskočio s pozornice i izašao iz kazališta.

Na trgu, ispod sata naravno, čekao ga je dečko s kojim se neko vrijeme dopisivao i s kojim je, nakon nekoliko dana usklađivanja rasporeda, napokon uspio dogovoriti pivo. Na susret je otišao pomalo ravnodušno jer nije vjerovao da će stvoriti prisnost veću od pogleda oči u oči pri kvrckanju čašama i tihom Živio. Hodajući ulicom koja vodi od kazališta prema trgu, onom u kojoj se nalazi preskupa slastičarnica i gomila terasa nabacanih na cestu, pjevušio je sebi u bradu i osjećao potrebu da nekom od prolaznika kaže Ajme, kako su ti lijepe cipele! ili Djevojko, lijepo se smiješ!, ali nije rekao ništa, ne zato jer se nije usudio nego zato što je bio obziran pa nije htio da se prolaznici osjećaju neugodno suočavajući se s njegovom iznenadnom ekstrovertiranošću, stoga je samo produžio uz ulicu i lijevo, ruku uvučenih u džepove raskopčane zelene jakne.

Susret je prošao upravo onako kako je i predvidio. Dečko je bio zanimljiv sugovornik i možda bi na nekom drugom mjestu moglo doći do razvoja prijateljstva, ali i jedan i drugi su predobro znali da pitak razgovor sam po sebi ne znači više od poneke poruke u budućnosti ili lajka na društvenim mrežama jer kad netko ima već izgrađen život onda ne traži prijateljstvo koje neće biti pravo nego onaj odnos u kojem ti cijelo biće govori da želi još. Pozdravili su se tamo gdje su se i upoznali, na trgu, jer je dečko ušao na tramvaj prema zapadu, a on se uputio prema svom biciklu.

…

U studenom sam opet počeo osjećati rijeku koja je bujala kroz gornji dio moga tijela kao i linije grada koje su bile tanke i kretale se pravocrtno kroz svaku ulicu kojom sam volio kročiti jer sam znao da me nekamo vodi. Tu sam znao tko sam ja i tko su drugi u odnosu prema meni, a moj je svijet imao drugu stranu, onu koja se nije mogla napipati prstima ali se mogla vidjeti u mojim riječima ili očima kad nisu gledale u smjeru u kojem su bile okrenute. Bio sam zaronjen u vodu i otvarao vrata tog drugog svijeta. Dokle god sam imao njega, nisam se morao brinuti za to da nisam živ. Zubi su mi bili jednako oštri a usta jednako otvorena. Ovog puta nema povratka natrag.