Vikendom se u shopping-centru okupljaju lijepi momci

Rekao si mi jednom prilikom da sam jedan od njih, ali dok sam koračao širokim prolazom centra i čudio se činjenici da različite pjesme u svakoj trgovini ne stvaraju glazbeni kaos, ja sam se osjećao tek prljavo. Usmjerio sam pogled na svoja tamna bosa stopala koja su za mene inače bila znak muškosti, no sad sam ih posramljeno htio obuti u debele čarape i tople zimske cipele, a onda pobjeći van iz trgovačkog centra i preko uzavrelih i, u nedostatku hladovine, naizgled beskonačnih betonskih blokova doletjeti do mjesta koje će biti mračno, svježe i prepuno plavih i sivih tonova, a te su dvije boje tvoje.

U tom se svijetu neću osjećati krivo više no što bih zapravo trebao, a ti nećeš odgađati oprost jer se grijeh ondje ne bi niti dogodio. Ispleo bih prstima ples oko tvoje glave dok bi ti svojim mirnim očima promatrao moje lice i davao do znanja kako ti je drago što me poznaješ. Misli bih ti šaptao na uho jer intimnost ne poznaje glasnoću, razuzdanost i urlike. Zaspao bih kraj tebe bez da bih te dodirivao, ali bili bismo povezani svojim izdasima koji bi se negdje na pola puta između nas pretvarali u ponovne udisaje. Ne bismo se tada molili jer bi naše postojanje konačno bilo ostvareno.

***

Shopping-centar već odavno nije tamo gdje je ranije bio, ali zato velika arena sa svojim bijelim vertikalnim lukovima premošćuje prostor i vrijeme i stoji kao jedini spomen na prevrat i dekadenciju i žudnju za oprostom. Ja se, sasvim miran, jer ovaj svijet ne poznaje nikakvo drugo stanje, nalazim tik ispod nje. Odjeven sam u bež boju, a obojena plava kosa u gustim mi šiljcima strši u zrak. Otvaram usta i gutam prostor oko sebe, a onda nestajem i sam.

Lijepo je napokon biti nevin.

Advertisements

Kvartovski grafiti

Oko punog mjeseca oblaci su napravili krug. Ona tanka opna koja obavija Zemlju nestala je i ja sam napokon gledao svemiru u oči.

Bio je miran i spokojan. Ništa se velikog tu nije događalo. Samo tišina. Možda su negdje na rubu moga vidokruga pucale supernove, ali sve što sam ja čuo bilo je šuštanje drveta ispod moga prozora. Svjetla naselja u južnoj dolini treperila su u ljetnoj noći i ja sam znao da, kad bi kraj svemira nastupio baš te večeri, on ne bi nosio zvuke eksplozija niti crvene boje razaranja, nego bi došao omotan u tamnu plavu boju i bio popraćen zaigranom melodijom Mozartove simfonije.

Naravno da svemir nije bio zastrašujuć. Osjetio sam ga u mirisu lipa koje su cvjetale na rubovima bučnih avenija i donosile mi spomen na djetinjstvo i sladoled u malome centru grada. Tada sam još bio dijete i nisam poznavao čežnju jer nisam gledao unatrag nego sam živio u trenutku koji je za mene donosio sigurnost. Čuvala me ljubav moje obitelji s kojom sam šetao tim malim centrom još manjega grada, jeo prevelik sladoled i bio potpuno nesvjestan svoje nevinosti, samo zato što sam je tada još uvijek imao.

Ona je pak s mene nasilno bila otrgnuta više od desetljeća kasnije, kad su se vrata prepunog prtljažnika prigušeno zatvorila, a mene sivi automobil nemilosrdno odvezao na zapad. Lipe tada već odavno nisu mirisale jer je noću bilo hladno, a lišće se počelo žutiti, a ja sam prestao plakati jer sam iz svog probodenog srca izašao tek kao sjenka, ista ona koja se obavila između Zemlje i svemira i donijela mi zaborav na djetinjstvo i vapaje za domom.

Beton kojim sam narednih godina koračao djelovao je kao da bi mogao biti rastopljen u priče, ali meni je on bio tek golotinja koja se stapala sa sivim zgradama i vječno tmurnim nebom i mislima koje su objavljivale predaju. Moje su noge ipak nastavljale hodati jer je ovaj grad bio velik i nije bio nelijep i u njemu je morao postojati netko tko bi vratio toplinu u moje oči.

A onda je došao i nije mi vratio samo iskru u pogled i širok osmijeh, nego je sa sobom donio i previranje srca i drhtaj tijela i bistrinu uma i, najvažnije od svega, osjećaj kao da uz nekoga pripadam. Imao je tisuću oblika i još više imena, a ja sam ga pamtio samo po želji da ga vidim i da zajedno prošećemo tim austro-ugarskim ulicama koje su se uvečer hladile od ljetne sparine. Zbog njega sam htio gutati galaksije i saditi grmove rododendrona i po prvi put od djetinjstva prestao sam sanjati budućnost zato što je sadašnjost bila jednako lijepa. Negdje između djetinjih hihota uspio sam mu reći da ga jako volim, a onda sam pozvao konobara i naručio još jednu rundu piva.

***

Toplo je i opet mirišu lipe. Svemir nije negdje iznad već ovdje ispred mene, ispisan na ogradi novoga gradilišta koje se pojavilo u kvartovskom parku. Njegova su slova plave boje. Nisu lijepa, ali su jasna i ispisuju jednu od malih životnih istina: „Kad voliš me tad nikad nisi sam.“ Pitam se gdje su skrivene ostale poruke o životu. Mislim da se bacam u potragu za njima.

Sjedinjenje

Zaplakao sam kad sam ti rekao da te volim jer sve emocije koje su se dotad skrivale negdje s one strane moje kože nisu mogle stati samo u te dvije riječi pa su se probile kroz moje oči i potekle kako bi konačno doživjele sreću za kojom su dotad toliko čeznule. Pao sam na koljena i duboko udahnuo jer kad izgovaraš tako velike stvari onda moraš raditi i dramatične pokrete svojim tijelom. Ti si znao da je moja ljubav stvarna jer je svijet oko nas postao kaos, a tebe nije bilo strah jer si se osjetio sigurnim uz mene pa si se samo zvonko nasmijao u lice nemiru, a on je zatitrao zajedno s tvojim glasom zato što je kaos nije suprotnost ljubavi nego njen sastavni dio.

Čak i ako bih zaboravio kako izgleda tvoje lice kad bih zatvorio oči, tvoj mi se miris nikad ne bi gubio s vrha nosnica pa bih ga koristio kao opijum svaki put kad bih htio pobjeći u svijet koji je boje tvoje kose i teksture tvoje kože i oblika tvoga tijela, ali to se događalo vrlo rijetko jer si većinu vremena ionako bio uz mene.

Stajao si preda mnom gol a ja sam te po prvi put vidio onakvim kakav doista i jesi; nakon toga sam se skinuo i ja, ali nikakve promjene nije bilo zato što sam ja neviniji od tebe i ako nosim odjeću, to ne znači da nosim i masku. Djelovao si ranjivo pa sam u tom trenutku pomislio da sam možda ja ipak čvršći od tebe jer, iako se više bojim, rjeđe se prepuštam strahu. Svojim sam ti dlanom tada dotaknuo čelo jer sam ti htio dati do znanja da tvoj život sada ima temelje, ali ti si se onda nasmijao i uhvatio me u naručje pa smo se otkotrljali na mjesto koje je moglo biti i okrajak svemira, ali je zapravo bila samo livada pored neke napuštene i oronule tvornice. Na tlu je moglo biti staroga lima ili stakla, pa hajde da ljubav sljedeći put dijelimo u tvome krevetu.

I ondje će biti crnice koju zgrabit ću u šaku pa je poput pijeska sipati u svoja usta dok se ti ispod mene izvijaš i ispuštat grlene zvukove jer si dosegao vrhunac i jer si ga napokon doživio sa mnom, a ja ću tada postati žena jer samo tako mogu biti pasivna i imati kontrolu pa ću te pogledati svojim turskim očima ispod ulaštene kovrčave kose i prepredeno ti reći: „Ti si ionako oduvijek bio samo moj“, a onda ću te progutati, ali ne ustima već nekim novim organima koji su mi se stvorili među nogama, a koji su mi napokon dopustili da uživam u tvojoj tjelesnosti. A kad ispljunem tvoje ostatke, ti ćeš još uvijek biti tu a ja ću ti zahvalno oprati stopala kao najvećem svecu i onda ću opet postati muškarac i otvoreno i bez skrivenih namjera leći pored tebe i utopiti se u svrhovitosti tvoga mirisa.