Ispod bijele zgrade

Zaplakao sam pod tvojim nogama, a ti si se začudio i uplašio jer nikad dotad nisam izgubio kontrolu nad sobom, niti se otvorio toliko da dopustim nekome vidjeti moje suze. Ali ti si bio drugačiji i pred tobom nisam htio biti zatvoren kao pred ostalima. Ako je to značilo pokazati ti najskrivenije kutke svoje slabosti, to sam onda činio jednako rado kao da ti na dlanovima donosim svoje srce („Hej, gledaj, ovo je za tebe!“).

„Oprosti“, rekao si prvi put otkako te znam. „Kriv sam. Žao mi je.“ Podigao si me s koljena i pogledao me u oči. Tijelo ti je zadrhtalo pa si zaplakao i ti.

Začudo, očiju crvenih od suza i bolne grimase na licu, bio si jednako prekrasan kao onda kad bi se osmjehivao nevino poput mene. Tvoje su oči odavale tvrdoglavu odlučnost isprike i nisu prestale promatrati moje – nisi namjeravao odustati dok ti ne povjerujem.

Ja sam ti oprostio jer te volim nekom čudnom energijom koja je sposobna stvarati nove svemire, ali koju obično sakrijem u sramežljivi poljubac i poneki pijani zagrljaj, a onda, kad ne gledaš, i u šaku koju pobjednički podignem u zrak.

Ipak, nisam ti povjerovao. Tvoje navike prepoznajem jednako lako kao tvoj miris koji istodobno donosi i putenost i pripadnost i dom i prokletstvo i mir i kaos i dekadenciju i uskrsnuće. Pogriješit ćeš opet, a nemir u mojoj utrobi neće mi dati zaspati sve dok ti u lice ne pljunem riječi prijezira, nakon čega ću se ohladiti i ponovno biti onaj stari ja, ali ovoga puta lakoga srca, strpljivo čekajući da ti napraviš sljedeći potez.

***

Velika je zgrada samo izdaleka bila bijele boje – sad kad smo stajali pred njom, vidjeli smo da su stupovi zamrljani blijedim mrljama. U daljini je zagrmilo. Spremala se kiša.

„Jesi li spreman?“ upitao sam te.

Tvoja je odlučnost tek na trenutak posrnula, a onda si kimnuo glavom. Lišen osjećaja, prišao sam ti i vršcima prstiju prešao preko lica. Zgrabio sam te za glavu i duboko udahnuo zrak oko tvoga desnog uha.

Negdje na njegovim okrajcima, začulo se pucanje svemira.

Počela je kiša.

Pohlepa

Otkinuo sam rododendron s njegove stapke a onda ga pakosno pojeo. Tog sam trenutka odabrao tamu koja možda nije donosila mir, ali je donosila strast i iz usta mi vabila uzdahe i tjerala krv da se brže uspinje mojim tijelom. Otkucaje srca osjetio sam u svakom organu, a oči su mi se ispunile ponosom, očajem i podrugljivošću.

Pa ipak, nisam bio zao. Otvoren tek. Tako ostvarenog poljupci me nisu mogli obuzdati, a dodiri smiriti. Mišićavi, pažljivi i plemeniti muškarci poda mnom su bili krhkiji od nožica tek rođenog laneta pa sam ih nemilosrdno lomio ismijavajući njihovu slabost. Na one pokvarene, sebične i površne bacao sam smrdljivi katran da bi postali još prljaviji, ali oni takvu nečistoću nisu mogli podnijeti pa su se uz oči ispupčene od straha utapali u crnoj kaljuži.
Više nisam mogao gutati jer je nakon rododendrona moja žeđ postala neutaživa, stoga sam lomio, rušio i utapao.

A onda sam naletio na čovjeka koji je bio jednako gladan i jednako nemilosrdan kao ja. Njega sam tri mjeseca čupao za kosu. Lice bi mu se grčilo od boli, ali nikad ne bi ispustio ni glasa nego bi stisnuo zube i pokušao mi odgristi bradavice ili kožu ili jezik, a onda zaroniti usta u moj želudac dok ne dođe do onog mjesta iza na kojem se nalazi moja duša.

Mislio je da će se njome nahraniti. Ali čak i da je uspio doći do tog mjesta, tamo ne bi našao ono što je tražio.

Jer ondje više nije bilo moje duše. Da je kojim slučajem zario svoje ruke u moju utrobu, našao bi tek jedan cvijet rododendrona. Čist, netaknut i neuvenut. I onda ne bi znao što bi s njime pa bi se povukao, a mene ostavio da istrunem u krevetu.

A ja sam progutao rododendron jer sam htio imati cijeli život pred sobom i jer sam htio biti veći od života. I možda sam postao neuništiv, ali sam isto tako ostao vječno žedan. Pa sad lomim drugu vrstu cvijeća, jednu po jednu. Moje se tijelo pak otključava tek jednim enzimom.

Volio bih da sam ipak progutao sunce.

Iskra u katranu

Odvukli su me u prazninu. Ona je bila sasvim bijela. Na tlu se nalazio prostor od nekoliko kvadratnih metara koji je bio prekriven katranom. Naredili su mi da se ondje zaustavim. Svukli su me grubo i učinkovito. U tom je osjećaju bilo neke perverzne ugode jer me taj čin skidanja podsjećao na djetinjstvo kad mi je majka u žurbi skidala odjeću prije no što bi me istuširala. Ali sad me nisu čekali topla voda i konfekcijski sapun. Prvo su s mene strgnuli pletenu majicu krem boje. Bili su snažni pa su me uhvatili za ramena i podigli u zrak kako bi povukli hlače s mojih nogu. Cipele nisam imao, njih sam izgubio još dok sam trčao da za njih obavim jedan zadatak jer sam vjerovao da ću im se tako svidjeti.

Sad sam stajao potpuno gol. Oni su se nalazili sa svake strane mojih leđa. Mogao sam osjetiti njihovu energiju na svojoj nagoj pozadini. Taj mi se osjećaj gadio. Gurnuli su me na prostor s katranom. Poskliznuo sam se, ali sam se uspio održati na nogama. Nisam znao što me čeka, bilo mi je hladno i osjećao sam se posramljeno zbog svoje golotinje i prelake predaje. U sljedećem sam trenutku prestao razmišljati jer je moje tijelo probola bol od koje sam grleno zavrištao, ali ne toliko snažno da bih uspio nadglasati zvuk paranja kože na leđima. Bičevali su me. Jedan udarac. Drugi udarac. Treći udarac. Polako, sistematično i sladostrasno. Kričeći od boli, pao sam na koljena. Oko mene su frcale krupne grude katrana koje su mi se lijepile za tijelo, vješto skrivajući crvenilo krvi i smanjujući moju pokretljivost. Doduše, ionako se nisam imao snage na bilo koji način kretati, jer, nakon što su se zadovoljili pokušajima da me ukrote, bacili su se na cipelarenje. Urlikao sam kao životinja jer više nisam imao ego nego tek nagon za preživljavanje, ali moje preživljavanje nije bilo izvedivo jer su se njihove crne lakirane čizme oštrih vrhova pobrinule za to da mi polome kosti i protjeraju posljednje trunke aktivne energije iz moga tijela, a onda i za to da postanem neraspoznatljiv usred tog poda prekrivenog, baš poput mene, crnim ljepljivim talogom. Ja sam se tada prestao odupirati, a onda i trzati. Time je njihov posao bio završen. Udarci su prestali, a oni su napustili bijelu prazninu nagrđenu raspršenim katranom.

Ja pak nisam umro nego sam otvorio oči koje su bile prazne i britke poput oštrice mača i odlučne kao ruka ratnika koji zamahuje tim mačem. Postavio sam se na dlanove. Zastenjao sam od bola, ali ta mi je bol davala do znanja da sam izdržao. Počeo sam puzati. Desna ruka naprijed, povlačenje tijela, lijeva ruka naprijed. Napredovao sam sporo jer je katran bio gust i ljepljiv, ali napredovao sam svejedno. Bio sam prljav i ozlijeđen, no isto sam tako bio i prazan i odlučan, a te su dvije stvari ključne za uspjeh pa sam se polako dokopao bijelog tla, a nakon toga se napokon osovio na slabe noge. Iscrpljeno sam uzdisao dok se s mene cijedio katran, a ja se trudio održati na klecavim koljenima hvatajući rukama ravnotežu, ali u tom sam trenutku znao da sam pobijedio. Praznina je nestala, a ja sam opet bio u stvarnome svijetu.

U pletenoj majici krem boje. Na otvorenoj travnatoj površini koja se na kasno-poslijepodnevnom horizontu uzdizala na niska brda. Ja sam okrenuo glavu iza leđa. Na licu mi se nalazio zagonetan smiješak. Na nebu tik iznad brda bešumno je eksplodirao planet. Ja sam uspio jer se nisam predao.