Dildo sajam

Posjetili smo sajam umjetnih penisa. Mene nije zanimao niti jedan od izložbenih primjeraka, a nekako mislim da ni tebe ništa nije privlačilo na izložbu, ali bili smo mladi, a kad si mlad imaš potrebu biti subverzivan pa smo mislili da svojim posjetom doprinosimo lokalnoj kulturnoj sceni.

Ostali posjetitelji sajma uglavnom su bili pederi čija smo lica mogli prepoznati s neke od sumnjivih društvenih stranica ili maglovitih večeri u klubu koji je puštao narodnjake koje nitko „ne sluša, ali su tu zbog ekipe“. Kimnuli smo nekolicini, no nismo vidjeli niti jednog poznanika s kojim bismo se nasmijali gluposti trenutka.

Uzeo si u ruke posebno tanak primjerak koji je više nalikovao štapiću za sushi nego umjetnom penisu, ali funkciju pribora za jelo ne bi mogao ispunjavati jer je bio pretjerano savitljiv. Predao si ga meni na inspekciju, a ja sam te njime pokušao ubosti u nosnicu, a onda smo doživjeli odbljesak spoznaje jer smo mu možda odgonetnuli svrhu.

Počeo sam nestrpljivo tapkati nogom dok si se ti zadržao pred debelim crnim igračkama. Htio sam otići, a bilo je jasno da ti želiš kupiti jedan. Nisam preokrenuo očima zato što sam ti prijatelj pa sam ti prišao i pokušao te potaknuti: „Pa daj ga uzmi ako ti se već toliko sviđa.“ Ti kao da si čekao ohrabrenje pa si rekao: „Ma da, zašto ne bih uzeo“, a onda si ga pružio prodavaču i rekao da ga uzimaš. „Taj vam stoji 300 kuna“, obavijestio te mršavi proćelavi trgovac. Naša indiferentna lica na trenutak su kao u anime-crtićima promijenila izraz jer su nam se usta razjapila a oči ispale iz svojih duplji od šoka, ali brzo smo se povratili u svoje stanje nezainteresiranosti a onda poslali cijeli sajam u onu stvar i otišli na pivo. Kad nemaš kurac dovoljna je i pivska boca.

Cigan

Satkana ljutnja zapravo nije stvarna, ali dostojanstvo ne dopušta prijeći preko nepravde jer kad voliš nekoga onda patiš kad si povrijeđen.

Imaš lice malog djeteta, ali noge su ti ukopane duboko u zemlju pa si čvršći od muškarca.

Na Kavkazu je šibao vjetar, a kefir je tekao u potocima. Život je bio težak, ali je bio ispunjen i bio je tvoj.

Naposljetku su te okrunili za kralja, a ti si htio bezbrižno juriti planinskim šumama i igrati se sa svojim psom. Fino si odgojen i lijepo ti stoji to bež odijelo. Čuvaj se otmice.

Ali otmica donosi avanturu, a avantura donosi slobodu. Onaj te ciganin spasio od zarobljeništva jer se zaljubio u tebe. Rekao si mu da i za njega postoji bolji život, ali korijene je teško presjeći.

I ne možeš se osloboditi njegova mirisa koji ispunjava svaku sekundu tvoga dana. Ne jedeš, ne brineš i ne razmišljaš jer ništa nije veće od slomljena srca. Zato ćeš se vratiti po njega.

A možda, samo možda, on shvati da dom postoji i izvan prošlosti pa te pođe potražiti. A tvoje su noge ukopane duboko u zemlju pa ga čekaš ruku raširenih kao grane. A on dođe prljav, uplakan i najljepšega mirisa na svijetu.

I reče nešto nerazumljivo na nekom svom jeziku.

A ti ga svejedno razumiješ.

Jer miriše na slobodu.

Odrastanje jednog odnosa

Slušanje glazbe prilično je intimna stvar, ali između moje intime i tvoje nije postojala granica pa smo obojica bili u mojoj sobi tamno obojenih zidova – ja sam ležao na krevetu, a ti si, sjedeći na podu, bio naslonjen na moj madrac – i slušali Urbana čija je glazba tkala opipljivu mrežu osjećaja koja se širila prostorijom. Vjerovali smo da je život pjesma, a ja sam pomislio kako bi bilo dobro da pobjegnemo negdje gdje ćemo moći uživati u slobodi, ali ti to nisam rekao jer sam znao da i ti razmišljaš o istoj stvari. *Imaš svijetle oči, a ja ti prstima milujem zube, ne zato jer žudim za ugrizom nego zato što želim znati što se nalazi iza njih.*

Socijalistička zgrada škole imala je goleme prozore, one vrste koja poziva na razbijanje. Uzeo sam kamen u ruke, a ti si se isprva nećkao, ali kad je staklo zazvečalo u ekstazi ispunjenja svoje svrhe, nisi dograbio jedan nego dva kamena pa si se poveo za mojim primjerom i zadovoljio porive koji nisu bili vandalski nego logični. Razbili smo samo dva prozora jer nismo htjeli svu sreću potrošiti u jednom danu; osim toga, kao i drugi prije nas, bili smo nesebični pa smo nekim novim klincima ostavili da otkriju pročišćujući osjećaj lomljenja prozora koji su stvoreni da budu razbijeni. *Suze sam čuvao za posebne prilike kao što je dodir naših nosova koji je nama značio više od poljupca.*

Besciljno smo se vozili gradskim ulicama jer smo očajnički tražili mjesto na kojem bismo pripadali, ali čak i prije no što je lampica za spremnik goriva počela upozoravajuće svijetliti, i ti i ja smo shvatili da pripadnost ne čini mjesto nego je čine ljudi. Spleen izgubljenosti nestao je kroz otvoreni prozor automobila. Uhvatili smo se za ruke, ali tek na trenutak, a onda si prebacio u višu brzinu pa smo odjurili do najbliže benzinske pumpe. *Kad sam pored tebe prisutan sam i ne sanjam jer nema bolje stvarnosti od tvoga mirisa i tvoga osmijeha i dodira i želje da se svakoga jutra budiš pored mene.*

Kumulonimbusi, gusjenice i jaje

„Kakav bi tek osjećaj bio da svaku osobu mogu voljeti poput tebe!“

„Nađi kontekst u koji će se riječ ‘kumulonimbus’ prigodno uklopiti.“

„Jutra su me dočekivala jednako budno kao noći koje su se kupale u sjenama armenskih svijeća, ali tada nisam morao strahovati za svoj život jer sam u magli bio siguran kao fetus u plodnoj vodi.“

„Ne daj mu da odreže artikulaciju tvojih misli. Ti ionako bolje znaš što se krije iza tih vrata.“

Pokušavao sam stvoriti put u drugi svijet jer je to ono čemu pisanje služi, ali taj su dan riječi dolazile malo teže. Umakao sam dugačko i elegantno pero u tintu češće nego inače jer sam valjda nekako očekivao da podmazano pero znači i pitke misli. Vidio sam gusjenice pa sam znao da sam na dobrom tragu. Zasukao sam rukave svoje bijele uštirkane košulje, rekao „khm“ i približio šaku usnama jer sam pristojan, a onda sam probio opnu inspiracije.

Gospoda gusjenice su i dalje tvrdili da mi ondje nije mjesto i da bi mi najpametnije bilo da se vratim kući, ali zaustaviti mene od koračanja u nepoznato jednako je kao reći vjetru da prestane puhati. Uostalom, čak i da je savjet bio dobronamjeran, pompozne gusjenice posljednja su bića koja bih poslušao. Kad im je držanje moga tijela reklo „ne“, njihova stvarnost i moja stvarnost prestale su biti jednake pa ih više nisam vidio. Sada sam se našao na zelenom brežuljku planine čiji mi je najljepši vrh stajao pred očima. Bio je siv poput kamena i bijel poput snijega. Tijela usmjerenog k vrhu, okrenuo sam glavu u profil i prestao biti čist kao svijet oko mene iako sam i dalje bio jednako nevin, ali preplavila su me sjećanja na dom koji je prljav i glasan, ali istodobno i prekrasan u svojoj boli i strašan u ljubavi. Svijet u kojem sam se sada nalazio poznavao je sigurnost, ali nije poznavao drhtaje srca.

Petar mi je doviknuo da zatvorim oči pred naletima prašine koja se stala kovitlati oko mene. Ja sam približio obrve podočnjacima, ali nisam prestao gledati jer prestati gledati značilo bi ostaviti ga da se sam bori protiv oluje. Uostalom, samo sam ovako mogao podići svoje ruke, staviti ih oko usta i puhnuti iz sve snage kako bih otjerao vjetar i pomogao Petru da pronađe ravnotežu u olujnim zapusima. Moja stopala niti u jednom trenutku nisu izgubila težište, ali ne zato što je taj vjetar bio moj nego zato što sam ja bio lakši od njega, a svi znaju da vjetrovi ruše samo ono što je teže od njih.

Razbio sam jaje, a onda ga progutao jer je to jedini način na koji mogu pojesti i bjelanjak i žumanjak. Uostalom, dobro je za grlo. Iako više nemam ambicije biti operni pjevač. Ali ovoga se puta ni žuti ni bijeli dio jajeta nisu razgradili. Umjesto toga, došli su do središta moga bića, u želudac, a onda sam se ja uzdigao u zrak i okrenuo naglavačke. Otvorio sam usta, a iz njih mi je izašao žumanjak koji je žario sjajnije od tisuću sunaca. Oko njega je iscurio i bjelanjak koji je oblikovao bijelo stablo ispod žute krošnje. Sad to drvo stoji negdje na livadi ispresijecanoj popucalim asfaltnim blokovima. Možda je to polazna točka moje duše.

Seks i porukanje

Dominik mi je rekao da previše pišem o seksu, a ja sam se potpuno složio s time pa onda dodao kako je zanimljivo to što imam potrebu pisati o nečemu što zapravo uopće ne proživljavam i za što počesto tvrdim kako mi uopće nije toliko bitno. To sam dodao u sebi, a ne na glas. Razgovarali smo preko telefona, a ja ne volim baš kad se razgovor ne vodi u živo. Postanem čudan i ne znam kad što treba reći. I kad prekinuti razgovor. Ali u posljednje vrijeme sam se jako popravio u tome. Već me odavno nije sram nazvati dostavu hrane.

Ali ne bih ja rekao da mi seks nije bitan. Ne govorim ovdje o seksu u klasičnom smislu te riječi: osoba i osoba koje se skinu, ljube, maze, penetriraju, dožive orgazam i onda se prave kako uživaju u postkoitalnome maženju, a zapravo se žele jedno drugom izgubiti iz vida. Mislim da ja u svojim tekstovima pišem o seksu koji je s jedne strane platonski, a s druge metaforički jer zapravo kroz njega govorim o svom odnosu s određenim ljudima u svom životu. S kojima se nikad nisam seksao, da razriješimo bilo kakve dvojbe. (Digresija: Moj frigidni Word ne prepoznaje riječ „seksao“. Morat ću mu razdjevičiti rječnik. Evo, učinjeno. Sad je valjda vrijeme za ono maženje.) To su uglavnom osobe koje su mi prijatelji ili poznanici ili čak neki ljudi koje nikad nisam upoznao (i vjerojatno ih niti ne želim upoznati), ali su ipak ostavili nekog traga na mojoj svijesti pa ja te otiske odlijevam u svoje priče. Mislim da se zapravo samo želim zaljubiti pa onda pisati o nekoj konkretnoj osobi i doživljavati osjećaje koje stvaram svojim slikama koje zamišljam s tim drugim ljudima. Drugim riječima, želim da moje misli postanu stvarnost.

Petar opet misli da nešto nije u redu sa mnom jer mu na poruke odgovaram jednom ili dvama riječima. E, sad, sjećate se kako sam rekao da mi nije baš ugodno razgovarati preko telefona? Pisanje poruka je nešto sasvim drugo. Na primjer, kad sam na poslu i kad mi je dosadno, tipkanje mi je s nekim gotovo ovisnost. Ali ponekad mi porukanje predstavlja užasnu tlaku, pogotovo kad se koncentriram na neki posao pa me stalna vibracija mobitela ometa u radu. To doista ne volim. S druge strane, nekad mi se jednostavno ne dopisuje – želim biti sam sa svojim mislima i nekom knjigom ili serijom. Ili bojankom za odrasle. Koja nema gole žene nego apstraktne znakove. Velika pogreška, ako mene pitate. U svakom slučaju, kad sam nezainteresiran za tipkanje, Petar se odmah zabrine da mi se nešto dogodilo. Onda se ja zabrinem da će on, ako mu ne odgovorim, moj nedostatak entuzijazma shvatiti osobno i da će se uvrijediti. Onda se grizem pa pomislim „Oh, ne, što nije u redu sa mnom? Zašto ne mogu biti kao ostali pripadnici moje generacije koji dan smatraju društveno neuspješnim ako nisu razmijenili najmanje 73 poruke?“ Ali tada se sjetim svog prijatelja Matka koji mrzi dopisivanje više od bilo koje osobe na ovoj kugli zemaljskoj. Kad odgovori (OK, mora mu se priznati, odgovori uvijek ako poruka završava upitnikom), odgovori jednom riječju. Koja je uglavnom „OK“. Nikakav smajlić iza. Tada se obično ja uvrijedim jer to shvatim osobno. Ali nije poanta u tome. Poanta je u tome da nisam jedini koji se (ponekad) ne voli dopisivati. Ipak je sve u redu sa mnom. A poanta je možda i u tome da u određenoj situaciji ljude procjenjujemo prema tome kako se mi ponašamo kad se nađemo u jednakoj situaciji. Kad meni netko ne odgovori na poruku, ja to doživim osobno. Dakle, kad Petru kratko odgovorim na poruku, ja procijenim da će se on uvrijediti. Pitanje je: zašto onda Petar misli da ljudi nisu u redu ako kratko odgovaraju na poruke? Moram mu sada poslati poruku.

Sjedinjenje

Zaplakao sam kad sam ti rekao da te volim jer sve emocije koje su se dotad skrivale negdje s one strane moje kože nisu mogle stati samo u te dvije riječi pa su se probile kroz moje oči i potekle kako bi konačno doživjele sreću za kojom su dotad toliko čeznule. Pao sam na koljena i duboko udahnuo jer kad izgovaraš tako velike stvari onda moraš raditi i dramatične pokrete svojim tijelom. Ti si znao da je moja ljubav stvarna jer je svijet oko nas postao kaos, a tebe nije bilo strah jer si se osjetio sigurnim uz mene pa si se samo zvonko nasmijao u lice nemiru, a on je zatitrao zajedno s tvojim glasom zato što je kaos nije suprotnost ljubavi nego njen sastavni dio.

Čak i ako bih zaboravio kako izgleda tvoje lice kad bih zatvorio oči, tvoj mi se miris nikad ne bi gubio s vrha nosnica pa bih ga koristio kao opijum svaki put kad bih htio pobjeći u svijet koji je boje tvoje kose i teksture tvoje kože i oblika tvoga tijela, ali to se događalo vrlo rijetko jer si većinu vremena ionako bio uz mene.

Stajao si preda mnom gol a ja sam te po prvi put vidio onakvim kakav doista i jesi; nakon toga sam se skinuo i ja, ali nikakve promjene nije bilo zato što sam ja neviniji od tebe i ako nosim odjeću, to ne znači da nosim i masku. Djelovao si ranjivo pa sam u tom trenutku pomislio da sam možda ja ipak čvršći od tebe jer, iako se više bojim, rjeđe se prepuštam strahu. Svojim sam ti dlanom tada dotaknuo čelo jer sam ti htio dati do znanja da tvoj život sada ima temelje, ali ti si se onda nasmijao i uhvatio me u naručje pa smo se otkotrljali na mjesto koje je moglo biti i okrajak svemira, ali je zapravo bila samo livada pored neke napuštene i oronule tvornice. Na tlu je moglo biti staroga lima ili stakla, pa hajde da ljubav sljedeći put dijelimo u tvome krevetu.

I ondje će biti crnice koju zgrabit ću u šaku pa je poput pijeska sipati u svoja usta dok se ti ispod mene izvijaš i ispuštat grlene zvukove jer si dosegao vrhunac i jer si ga napokon doživio sa mnom, a ja ću tada postati žena jer samo tako mogu biti pasivna i imati kontrolu pa ću te pogledati svojim turskim očima ispod ulaštene kovrčave kose i prepredeno ti reći: „Ti si ionako oduvijek bio samo moj“, a onda ću te progutati, ali ne ustima već nekim novim organima koji su mi se stvorili među nogama, a koji su mi napokon dopustili da uživam u tvojoj tjelesnosti. A kad ispljunem tvoje ostatke, ti ćeš još uvijek biti tu a ja ću ti zahvalno oprati stopala kao najvećem svecu i onda ću opet postati muškarac i otvoreno i bez skrivenih namjera leći pored tebe i utopiti se u svrhovitosti tvoga mirisa.

Zagreb

U jednom čudnom i prilično lucidnom trenutku zaključio sam da doista volim Zagreb pa sam se uspeo na zgradu Fakulteta elektrotehnike i računarstva. Tamo gore nije bilo meni najdražih stvari u cijelome gradu: piva, prijatelja i bicikla, ali bilo je panorame koja se ovih godina potiho podvukla pod moju kožu pa sam, promatrajući krovove centra i Gornjeg grada, ja zapravo promatrao sebe. Bio sam lijepo obučen jer se nad grad nadvila proljetna tkanina, a i mirisao sam fino jer je svježina bazginih cvjetova svojom nevinom odlučnošću raspršila smog nad Vukovarskom ulicom. Osjetio sam žurbu pješaka kako nepokolebljivo juri mojim venama pa sam se još jednom obazreo oko sebe, a onda i sam pohitio negdje prema centru ne zato jer mi se doista žurilo nego zato jer se Zagrebom naprosto tako kreće.

Rekao si mi da sam poseban, a ja sam ti odvratio pitanjem: „Kakav ću tek onda biti kad se zaljubim?“ Ti si se nasmiješio jer si i sam to htio znati, a onda si me poprskao vodom iz Manduševca na što je negdje u meni neka izgubljena kockica napokon sjela na mjesto na koje pripada. Nakon toga otišli smo u Kino Europa, a naši su koraci mogli učiniti da se naša prošlost, sadašnjost i budućnost konačno stope u jedan pojam. U Europu smo sjeli jer smo mogli promatrati zgodne momke koji su defilirali Varšavskom i tek ponekad dali do znanja kako su svjesni naše pažnje. Pili smo pivo jer se nakon njega nismo sramili reći konobaru da ima sjajnu bradu, iako se meni nije sviđao jer je imao svijetle oči, ali njegova toplina ionako nije bila u njegovim očnim šupljinama nego u mirnoći kojom je sjajio sve do sunčeve skulpture, a koja nije bila prazna poput te divovske kugle iako je zasigurno bila jednako obilježena grafitima. Bilo je proljeće i bila je večer, ali konačno je još uvijek bilo svijetlo i toplo, a to nismo znali samo mi nego i drugi ljudi opuštena srca koji su se odbili pomaknuti s prepunih terasa. Nije nam palo na pamet ići kući pa smo se, poneseni alkoholom, stopili s masom koja se gubila negdje u visinama Tkalče. Rekao sam ti da sam sretan, a onda to beskonačno puta ponovio i samome sebi kad sam napokon sjeo na bicikl i zaželio ti laku noć.

Možda nisam običan ali sam sretan zbog običnih stvari. Naša ljubav veća je od galaksija, ali ne i od svemira jer upravo zbog nje ovaj svemir i postoji, no njoj je bilo dovoljno da pronađe dom u onoj uskoj praznini između naših nosova tik prije no što su nam se usne ugnijezdile u poljubac u spokoju noćnoga Zrinjevca. Zaplakao sam jer je sretni plač najčišća reakcija ljudskoga srca, a moje se srce napokon otvorilo i iz sebe ispustilo kaos koji nisam mogao podnijeti i ljubav koju sam i mogao zamisliti ali koju sam sad prvi put doživio. Pitali smo se kakav ću biti kad se zaljubim, a onda smo to i spoznali kad sam te zajahao, uputio ti vragolasti osmijeh te nas podigao negdje u visine ponad grada, sve do sljemenske gore, gdje smo postali beskonačnost i udahnuli čežnju ali smo umjesto toga povukli u sebe svu električnu energiju ovoga grada, učinili je neiscrpnom i vratili natrag pa je sad naša ljubav utkana u svaku iskru koja ponekad bljesne tamo negdje između strujnih vodova i plavih gradskih električnih tramvaja.