Završetak izgubljenosti

A moja je sudbina ležala neiskorištena ispod gomile drvenih dasaka koje su stajale jedna na drugoj na nekom tavanu unutar mojih prsa. Dok sam čitao o provodima i međusobnim povezanostima ljudi s kojima sam se znao i na rubovima čijih sam se krugova kretao, ti su se krugovi pretvorili u virove i vukli me prema dolje, a ja sam  bespomoćno digao ruke iznad glave pokušavajući naći bar jednu čvrstu stvar za koju bih se uhvatio i tako se spasio. Virovi me nisu progutali, jer bih onda nestao i ne bih više pokušavao pronaći svoje mjesto, nego su me držali u stalnoj igri dobacivanja koja je donosila nasladu gravitaciji i centrifugi. Svoje sam misli usmjerio ka drugim stvarima pa su virovi isparili, ali zrak je još ostao vlažan, a osjećaj padanja zadržao se i nakon što mi je odjeća već bila suha od vode.

Htio sam mu reći da umjesto odlaska na pivo radije odmah dođe kod mene da ga mogu prije spavanja zagrliti i napokon ne imati loše snove. Možda se ujutro i ne bih ustao lakše no inače i možda bih htio da njega tamo nema, ali naredne bih večeri opet žudio osjetiti struju zraka koju njegovo disanje stvara među dlakama mojih ruku, razmičući ih poput vjetra u krošnjama neke prašume koja je spokojnija od moje svakodnevice i u kojoj nema praznih stanova koji štite od hladnoće ali ne i usamljenosti kao ni sterilnih ureda koji daju novac za preživljavanje ali istovremeno stvaraju tupilo i ubijaju vještije od sadista.

Mogao sam se prepustiti svom ludilu koje se stvaralo oko mene – imao sam iskre u očima koje su palile maštu onih koji su bili izgubljeniji od mene kao i mračan um koji bi se hranio njihovom željom te ih odbacivao onda kad bi im pomisao na mene ispunjavala svaki trenutak svjesnosti. Jednako sam se tako mogao i predati, otputovati u maleni grad i zatvoriti se u još manju sobu te u ustajalosti mjesta koje je propadalo planirati novu budućnost. Imao sam pak dovoljno razuma i previše instinkta za preživljavanje pa sam se umjesto toga namjerio naučiti borilačku  vještinu korištenja protivnikovih slabosti i svu bol pretvoriti u sifon koji bi progutao virove i u lijek koji bi mi dao spokojan san i u bušilicu kojom bih probio svo tupilo i iz njega izvukao vedrinu i svoju sudbinu, tamo s nekog tavana duboko u sebi.

***

One riječi koje dolaze na kraju moraju biti pitke kao suza koja klizi niz obraz i kristalne kao ta ista suza koja nije posljedica tuge nego konačnog ostvarenja smisla i sazrijevanja bića i koja je obično praćena mirnim pogledom, a možda i sigurnim osmijehom zadovoljstva jer je konačno nastupio mir.

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s