Kad sam te posjetio u studentskom domu

Tvoj remen ima preveliku metalnu kopču i steže ti hlače onako kao što se to prije moglo vidjeti kod djece koja su odjeću naslijedila od starije braće. Hlače su ti pamučne i uske i završavaju tik iznad gležnja. Time ostavljaju dovoljno prostora upadljivim narančastim čarapama da budu jasno vidljive na tom inače prekrivenom prostoru. Tako visok, mršav i prepoznatljivog odjevnog stila odaješ dojam kakvog boema iz ruskih romana koje voliš čitati. Sliku upotpunjuješ okruglim naočalama i jednako okruglim glasom koji te čini starijim no što doista jesi. Na nogama su ti retro tenisice sa znakom tri prugice poredane jedna do druge, ali sad te tenisice izuvaš i ostavljaš na hrpi cipela između ormara i vrata, a onda svoja stopala okrećeš meni.
(Ukočen sam od nelagode jer nisam na svom teritoriju. Trudim se držati ruke opušteno uz tijelo dok razgovaram s tobom ali one sasvim nesvjesno bježe do mojih prsa i tamo se isprepliću, dajući mojoj svijesti osjećaj zaštite. Što nam je sada činiti što ako pokušaš smanjiti osobni prostor među nama zašto ne mogu dovoljno jasno izreći što ne želim raditi i zašto se uopće bojim da će do toga doći jesam li doista navikao samo na odnose podložnosti i površnosti?)
Podižemo roletu i otvaramo prozor, a zatim se pentramo na njega i sjedamo na vanjsku stranu prozorske daske. Zrak je studen, ali cigaretu moramo paliti vani jer je detektor dima u tvojoj sobi ispravan. Povlačiš dva puta i pružaš mi cigaretu. Udahnuti dim prži mi grlo jače no što sam inače navikao. Ono što se nalazi u njoj prilično je gusto natiskano pa već nakon prvog kruga osjećam kako mi se vid spaja na neku točku unutar moje glave koja inače nije glavni tumač onoga što vidim pred sobom. Drveće u parku oko zgrade strši uspravno, obavijeno laganom maglom karakterističnom za to doba godine a ja u toj slici vidim svijet u njegovu neokaljanu stanju. Obojica zaključujemo da nam je dovoljno za sada pa gasimo cigaretu i povlačimo se u toplinu tvoje malene sobe.
(Ono što isto tako vidim i bez bijele pare u plućima jest to je da je tvoja volja snažnija od moje. Tupast sam i trom i nedovoljno brz da odgovaram na tvoje dosjetke. Gubim se u sigurnosti svoje auto-percipirane dosadnosti što pak mislim da ne uspijevam sakriti jer se energija čovjekova stanja osjeti jednako jasno kao i toplinska energija. Ipak, ne smijem pokazati da priznajem svoju slabost ne smijem se dovesti u priliku da iskoristiš svoju snagu nada mnom.)
Ponovno u sobi, ne razgovaramo puno nego se izvaljujemo na krevet i gledamo smiješne videe na tvom kompjuteru. Tebi je zabavno gotovo sve pa ti toplo tijelo neprekidno podrhtava od glasnoga smijeha. Meni dijalozi likova nisu ni upola toliko urnebesni, ali ne želim odskakati svojim ponašanjem pa se smijem i ja, ali to činim nasilu, zbog čega me boli ono mjesto u trbuhu koje može boljeti samo zbog lažnog smijanja, bilo to zbog toga jer takav smijeh oštećuje trbušne mišiće ili utječe na integritet duše koja je isto tako smještena ondje. Video-klipovi završavaju a ja se pitam bih li trebao poći kući, no nisam siguran kako da to izreknem bez da se čini kao da ne želim biti s tobom pa gledamo još jednu seriju prije no što ti kažem da mi je vrijeme za spavanje. Prije toga jedemo noćnu užinu – suhu pizzu i burek od sira koji zapravo nije burek nego je pita i koji jednako tako zapravo nije jestiv pa njegovi ostaci završavaju u smeću. Nakon lakunoćnog zagrljaja s tobom nalazim put do autobusne stanice, percipirajući okolinu još uvijek onim centrom koji je inače potisnut razumom. Vidim te kako ponovno pušiš na prozoru pa se naglo ispravljam i trudim kretati koracima odlučne osobe snažne volje ali se ne osjećam ništa vještije pa odahnem tek kad odmaknem toliko daleko da ne više ne osjećam tvoju prisutnost.

(Vidiš, u meni se nalazi dvostruki svijet. Jedan njegov dio načinjen je od čvrste, odlučne i dominantne osobnosti koja je navikla biti najglasnija. Drugi je pak dio slaba i neodlučna volja, podređena bilo kome tko uspije nadvladati moju snažniju stranu. Ako ta snažnija osobnost izgubi bitku, ona ne prestaje s borbom nego se tada okreće mojoj slaboj strani i probada je kritikama i krivnjom i srami se njene nezrelosti i nesposobnosti. I ta se bitka u meni vodi gotovo stalno kad sam okružen ljudima. Jedan ću čas likovati nad svojom dominacijom, a u drugom ću se trenutku sakriti u svoju čahuru i poželjeti da oko mene nema nikoga pa da se mogu sramiti samoga sebe sam sa sobom.
Jer sam slab i jer sam nezreo.
I jer se neprekidno trudim.
Glas ne dolazi iz nastojanja već iz opuštenosti. Ja se bojim izreći sebe. Pa ipak ne prestajem govoriti.)

Advertisements

Ona linija što kuca od početka moga života do tebe

Volio bih se zateći u travnatoj dolini neke skandinavske zemlje neka vjetar šiba moje tijelo a kiša ispire sve ono krivo što sam naučio ljubav nije traženje ljubav nije izgubljenost ljubav je mir i jasnoća pogleda i suze koje teku sad kad si napokon sa mnom. Naša je priroda zelene boje, a interijer uglavnom bijel s ugodnim drvenim detaljima. Linija na zaslonu u velikoj se strmini uzdiže do vrha, a s njega se jednako tako strmoglavljuje pa nastavlja dalje. To je otkucaj našeg života.

Otkrivenje nije došlo na sjeveru ali kad sam se prvi put nakon nekoliko godina pažljivo zagledao u fotografije koje su pokazivale tvoje lice u svim njegovim izrazima i prsa čiju su kožu moje usne htjele okusiti zrak oko moga tijela, i moje tijelo samo, zatitrali su kao smetnje na televizoru i tako se tresli dok sam ja napokon shvaćao zašto sam morao upisati fakultet u velikome gradu, slušati nezanimljive kolegije voditi usamljen život i osjećati prazninu u ostacima socijalizma iskvarenima ruglom modernoga vremena. U onome prostoru između mojih očiju i spuštenih kapaka kao na kinoprojektoru vidio sam zelenilo proljeća na potezu od trnja do prisavlja, put koji sam svaki dan prolazio misleći samo o tebi. I onda kad bih napokon naletio na tvoju pojavu u hodnicima fakulteta ili za nekim udaljenim stolom u studentskoj menzi moje bi srce zalupalo a grlo se stegnulo i ja bih se izgubio u vlastitoj nesigurnosti. Na put nam je stalo moje neiskustvo i tvoja oholost. U svom sam prosvjetljenju ispred sebe stavio svoju ruku s prema gore spojenim kažiprstom i srednjim prstom. Možda te tako uspijem zazvati da ti kažem Hej, ne znam se pretvarati i nemoj misliti da sam čudan sviđaš mi se sve ovo vrijeme. Eto, tad će napokon ovaj grad početi imati smisla a ti ćeš mi reći Hajdemo sada odavde.

Geometrijski oblici namještaja u sobi pravokutnog su oblika, kao u dnevnim boravcima prije četrdeset godina. Kolektivna svijest nije upisana u naše osjete dovoljno jako da je se ne bismo mogli osloboditi ali ipak smo iskusili ono što je prestajalo postojati taman kad smo izgovarali prve riječi i učili čitati dok su stari spomenici padali a njih zamijenile modernije fontane. Jeli smo tada snjeguljicu i igrali se dinosaura na trgu koji je bio pun grlenog smijeha i plača zbog razbijenog koljena. Tada nam se kao morska pjena prišuljao otkucaj pjesme koja je ljepotu djetinjstva pretočila u svjesnost adolescencije. Narasle su nam dlake po stopalima, a bjelina istočnog neba u vedro ljetno poslijepodne imala je zvuk galebova kliktaja koji se pak ondje nisu mogli čuti jer nad panonskim ravnicama galebovi nisu letjeli. Pitali smo se zašto se ne možemo zaljubiti u vedre djevojačke korake i nalazili smo udobnost u svjetovima s one strane korica knjiga i spužvastih slušalica u našim ušima. Hormoni su ipak učinili svoje a mi počeli izlaziti iz svoje čahure. Da si tada bos prešao preko moga tijela poljubio bih ti stopala i zajedno s tobom se ponovno šćućurio u svoju nevinost. Pa ipak, morao sam proći cijeli svijet između sebe i tebe da se zavaram bujnim prašumskim cvijećem, okupam u plamenom jezeru vulkana i sperem svu nesigurnost pa ti se onda napokon vratim zaljubljen kao i prije i kažem ti zapleši sa mnom zar ne znaš da tako najbolje pokazujem svoju ljubav.