S istoka

U glasu ima prijezir a u očima umor. Ogorčen je na svijet a možda i na sebe jer se ne trudi dovoljno. Ima grbav nos, što znači da ga želim stisnuti svojim zubima. Možda tada ispusti grleni smijeh koji mi se toliko sviđa.

Oko vrata nosi ogrlicu s neobičnim simbolom. Nisam ga pitao za značenje jer mi se činilo da ima veze s njegovim korijenima, a o tome ne voli govoriti. Zna puno o povijesti i još više o sadašnjosti, a mene je zanimalo zna li što mislim o njemu.

Zatekao sam ga kako se moli bogovima koji su boravili predaleko na istoku da bi ga mogli čuti. Tijelo mu je tada imalo miris meditativnih štapića pa sam ga poljubio jer sam htio provjeriti hoće li me njegov okus odbaciti negdje iza Kavkaza, u krajeve u kojima je ljudska put tamnija od pijeska koji im klizi kroz prste. U vrat mi je tada prošaptao nešto na jeziku koji nisam razumio, a ja sam osjećao kao da u naručju držim spomenik na prastare civilizacije. Nisam ipak odletio na istok nego u svoje djetinjstvo, u kojemu je boja neba bila oštrija od ugriza, a budućnost donosila obećanje koje sam morao čekati sve dok ga nisam nanjušio u njegovoj bradi.

***

Predvodnica karavane, ista ona koja je šakom zahvatila pustinjski pijesak, noć je dočekala u proročanskom iščekivanju. Na tlu je iscrtala simbol koji je odgovarao položaju zvijezda iznad nje. Pognula je glavu i izgovorila molitvu. Negdje na horizontu začuo se tutnjajući zvuk nadolazeće promjene. Mislim da je to bio tek moj smijeh nakon što sam omirisao njegovu bradu i shvatio da sam otključao tajne svemira.