Kvartovski grafiti

Oko punog mjeseca oblaci su napravili krug. Ona tanka opna koja obavija Zemlju nestala je i ja sam napokon gledao svemiru u oči.

Bio je miran i spokojan. Ništa se velikog tu nije događalo. Samo tišina. Možda su negdje na rubu moga vidokruga pucale supernove, ali sve što sam ja čuo bilo je šuštanje drveta ispod moga prozora. Svjetla naselja u južnoj dolini treperila su u ljetnoj noći i ja sam znao da, kad bi kraj svemira nastupio baš te večeri, on ne bi nosio zvuke eksplozija niti crvene boje razaranja, nego bi došao omotan u tamnu plavu boju i bio popraćen zaigranom melodijom Mozartove simfonije.

Naravno da svemir nije bio zastrašujuć. Osjetio sam ga u mirisu lipa koje su cvjetale na rubovima bučnih avenija i donosile mi spomen na djetinjstvo i sladoled u malome centru grada. Tada sam još bio dijete i nisam poznavao čežnju jer nisam gledao unatrag nego sam živio u trenutku koji je za mene donosio sigurnost. Čuvala me ljubav moje obitelji s kojom sam šetao tim malim centrom još manjega grada, jeo prevelik sladoled i bio potpuno nesvjestan svoje nevinosti, samo zato što sam je tada još uvijek imao.

Ona je pak s mene nasilno bila otrgnuta više od desetljeća kasnije, kad su se vrata prepunog prtljažnika prigušeno zatvorila, a mene sivi automobil nemilosrdno odvezao na zapad. Lipe tada već odavno nisu mirisale jer je noću bilo hladno, a lišće se počelo žutiti, a ja sam prestao plakati jer sam iz svog probodenog srca izašao tek kao sjenka, ista ona koja se obavila između Zemlje i svemira i donijela mi zaborav na djetinjstvo i vapaje za domom.

Beton kojim sam narednih godina koračao djelovao je kao da bi mogao biti rastopljen u priče, ali meni je on bio tek golotinja koja se stapala sa sivim zgradama i vječno tmurnim nebom i mislima koje su objavljivale predaju. Moje su noge ipak nastavljale hodati jer je ovaj grad bio velik i nije bio nelijep i u njemu je morao postojati netko tko bi vratio toplinu u moje oči.

A onda je došao i nije mi vratio samo iskru u pogled i širok osmijeh, nego je sa sobom donio i previranje srca i drhtaj tijela i bistrinu uma i, najvažnije od svega, osjećaj kao da uz nekoga pripadam. Imao je tisuću oblika i još više imena, a ja sam ga pamtio samo po želji da ga vidim i da zajedno prošećemo tim austro-ugarskim ulicama koje su se uvečer hladile od ljetne sparine. Zbog njega sam htio gutati galaksije i saditi grmove rododendrona i po prvi put od djetinjstva prestao sam sanjati budućnost zato što je sadašnjost bila jednako lijepa. Negdje između djetinjih hihota uspio sam mu reći da ga jako volim, a onda sam pozvao konobara i naručio još jednu rundu piva.

***

Toplo je i opet mirišu lipe. Svemir nije negdje iznad već ovdje ispred mene, ispisan na ogradi novoga gradilišta koje se pojavilo u kvartovskom parku. Njegova su slova plave boje. Nisu lijepa, ali su jasna i ispisuju jednu od malih životnih istina: „Kad voliš me tad nikad nisi sam.“ Pitam se gdje su skrivene ostale poruke o životu. Mislim da se bacam u potragu za njima.

Advertisements

Bijeli ljiljani

Utjeha u krvi i tragovi od zubi. Praznina duše, a onda urlik nakupljene neizdržljivosti. Pitaš se jesam li to ja.

Sa zida je otpadala mat boja dok su se na podu skupljale lokvice vode koja je kapala sa stropa. Htio si da te obojim velikom četkom, ali vrijeme za to već je prošlo, ne znam kako toga nisi bio svjestan. Skočio sam s prozora i ostavio te da propadaš skupa s prostorijom.

Dobro si izgledao kad je tvoje tijelo bilo omotao u crveni baršun, iako si i dalje mirisao po duhanu. Nisi se ljubio baš dobro, ali te bilo lijepo promatrati, a još ljepše sklupčati se uz tebe i sanjati o nebuđenju.

Pogled ti je sezao u preveliku daljinu i tada sam znao da nisi moj. Negdje u zlatnim vrtovima Indije, koji su se igrom slučaja nalazili upravo ispod našeg prozora, počeli su se sklapati cvjetovi bijelih ljiljana, ali ja im to nisam dopustio pa sam im naredio da ovoga puta zasjaje snažnije od mjeseca koji se čarobno ljeskao na njihovim laticama. Ja sam se tada pretvorio u morskog psa i zario svoje očnjake duž tvoje noge. Ti si zaječao od boli, a trenutak poslije čuo si me kako ti govorim Znam da nije tvoja krivica, ali tako se ja osjećam zbog tebe.

Iz vrta sam uzeo bijele ljiljane koji su se sada pretvorili u male skulpture od mjesečevog kamena, a onda se zaputio prema ogradi našeg posjeda i onome što se nalazilo s njene druge strane, a što sam ranije izbjegavao jer je bilo nepoznato i daleko od tebe. Vanjski mi svijet najednom nije predstavljao strah od promjene nego teritorij koji je čekao da ga pokorim ja koji sam zbog tebe postao

jasan poput odlučnosti,

nemilosrdan poput pravednika,

svijetao poput vode

i nimalo žedan

tuđe krvi,

ali zauvijek gladan tvoje.

KAJsije

Oh zašto ne odgovaraš na moju poruku, zašto na Facebooku postoji taj inbox Other koji nitko nikad ne čita. Da sam imalo skloniji drami ili da sam se već zaljubio u tebe iako sam te promatrao jedva pola sata i nisam razmijenio ni jednu riječ s tobom mada smo se gledali sad bih grizao nokte od nestrpljenja i izgubljeno hodao ulicama i slušao francuske šansone. Sad ne slušam njih, ali slušam neku francusku pjevačicu koja tu i tamo ubaci nešto na engleskom, moram priznati da joj ne ide loše, a i glazba joj je lijepa. Danas sam kupio kajsije pa sam se sjetio onog prijelomnog trenutka svoje adolescencije kad smo saznali da su kajsije isto što i marelice pa smo dobru minutu šutjeli zbog iznenadnosti i neočekivanosti te spoznaje koja je došla sasvim slučajno kad smo pitali profesoricu kako se na engleskom kaže kajsija, a ona nam je odgovorila apricot. Ali apricot je marelica, uzvratili smo mi. Pa da, to vam je jedno te isto. Sad mi je malo čudno da sam tek sa sedamnaest saznao za tu sinonimiju, ali godine nisu ni prepreka ni temelj spoznajama nego samo točka na vremenskoj crti ispod koje možeš napisati Tada sam naučio to i to. Ona je za vremena koje je nalikovalo tome danu spavala pokraj mene a ja sam joj rekao da ne šapće dok govori u snu. Tada bi se uspravila u krevetu i pokazivala koliko je lijepa tim svojim pametnim očima i otvorenim osmijehom koji nije poznavao pretenzije, ali koji je ponekad bio zločest. Volio sam je ne zato što je imala svilenu crnu kovrčavu kosu ili zato što je žena, a žene su racionalnije iako ne nužno i jednostavnije, nego zato što sam osjećao da je ona ta s kojom sam htio preseliti u Pariz i čitati Bertolta Brechta dok sjedimo na preuredno podšišanoj travi nekog parka i možda jednoga dana osnovati obitelj ali tek kad ostvarimo zavidne karijere i kupimo si lijepi auto kojim ćemo vikendom putovati Europom u koju smo svaki dan ulagali minimalno osam sati. Ja sam onda naravno ipak otišao bez nje, i to ne u Pariz nego u neke mračne predjele svoga srca, iako nije sve bilo toliko bezbojno jer se u toj tami tamo daleko ispred pojavilo sjeme koje je klijalo i koje sam ja zgrabio svojom rukom, a ono je propupalo i iznijelo me negdje u predjele između Medvednice i južne zaobilaznice, u proljetne večeri koje sam provodio u mutnoj jasnoći smijući se svojim prijateljima koje sam jako volio i koje sam htio zagrliti i poljubiti ali nisam htio da njima bude neugodno pa bih se umirio i samo ih promatrao i pitao se bi li meni stajali šeširi sad kad imam bradu. Oko mene se stvarao krug a ja sam se osjećao bezbrižnije nego ikad pa sam se ustao i zaplesao pored nekih djevojaka, nije me bilo briga što smo mi jedini imali hrabrosti za opuštenost dok su nas drugi promatrali želeći biti jednako sigurni u sebe. Te večeri nismo otišli u Budimpeštu iako smo to planirali, ali austrougarska arhitektura Zagreba na jednak je način mogla pružiti postelju osjećaju pripadnosti, pogotovo zato što smo bili mladi i imali vremena i udaljenosti smo brojali pjesama koje su nam svirale u slušalicama, a svijet je oko nas brujao jer je bio sretan zbog alkohola u krvi i bala na kojem smo svi sudjelovali iako nismo nosili krinoline niti odijela, ali smo se prepuštali zanosu koji je imao svojstva transa no iz njega se bilo lakše trgnuti, a ja sam se sjetio njegove nerječitosti pa sam se samo malo prepustio sjeti, ali ne i predaji jer se pobjedi učim svaki dan.