I jedna i druga strana

Pust sam kao mjesto na koje dolazim iako ondje nisam sretan. Savijam ruke iznad glave u oblike ukrasa egipatskih kraljeva, ali nisam siguran je li moja sudbina jednako zlatna kao njihova. Na obzoru ne vidim nepregledne nizove zelenih žitnica s obje strane plodnoga Nila, ali vidim crkvu koja se izdiže na brdu i najavljuje spokoj. Zazivam imena svojih bogova koji su možda jedno i kojih je možda na tisuće, a oni mi se odazivaju bistrim nebom i ljetnom sigurnošću koja miruje u zraku. Podižem dva prsta ispred svoga čela i upijam energiju bića koje se nalazi s vanjske strane moje kože. Tog ću dana biti miran.

Ovaj grad vidim u jednoj slici. S obje strane pješačkog prijelaza nalazi se nogostup natkriven kupolastim svodovima. Ti svodovi štite od kiše i jakoga sunca, ali ne dopuštaju prolaznicima osjećaj vanjskoga svijeta. Zebra gleda prema zapadu, iako sam ja donedavno mislio kako cesta vodi na sjever. S desne strane, niže niz ulicu, nalazi se stan koji sam posjetio odmah po dolasku. Tamo sam dopustio bijelome dimu da ispuni moja pluća, nakon čega se svijet izvrnuo i ja sam imao dojam da ga mogu razumjeti. Udisao sam mirise kojima se moja ljubav nije otvarala i dopuštao sam čvrstim tijelima da iz mene izvuku mračnu stranu.

(Vidiš, na povratku su sve zgrade ovoga svijeta iskakale preda mnom, i svaka je od njih nosila svoju osobnost. Znao sam tada da sam potpun jer sam se mogao izražavati slikama koje su dolazile s druge strane mojih očiju, a znao sam i da je tama dio mene te da zrelost dolazi iz jedinstva prosvjećenosti i požude. Dopusti mi sada da legnem pod tebe kao mlada ptica pod majčino krilo. Narasti u meni kao biljka na ubrzanome filmu i daj mi energiju koja mi treba kako bih postao ostvaren.)

Grad u kojem sada živim rijeka je koja teče oko mojih organa. U njemu vidim svemir i jedinstvo s drugim tijelima. Moj je odraz u ogledalu jasan i oštar kao pjesma kojom je na početku svijeta stvarana kiša. Napokon sam shvatio kako postati i jedno i drugo.

Advertisements

Iznova

Prelazim cestu na raskrižju na kojem glavna ulica skreće prema adresi na kojoj si donedavno živio. Ponovno osjećam razočaranje i moje lice iznova poprima tužan izraz. Savijam prste oko mobitela u džepu kako bih osjetio vibraciju tvoje poruke koja neće stići. Šetnjom pokušavam stišati misli ali počinje me boljeti koljeno pa na sljedećoj stanici ulazim u prvi autobus i odlazim kući gdje ću se praviti da ne razmišljam o tebi.

Sjediš nasuprot meni a koljena ti ispod stola naoko slučajno dodiruju moja. Želiš da, kao prošli put, tvoju nogu stavim među svoje, ali ja sam previše stidljiv i ne znam dobro čitati znakove. Odlazim na zahod a ti me u šali pitaš želim li da mi se pridružiš, a ja se samo nasmijem, ali znam da bi vjerojatno pošao sa mnom da sam te uzeo za ruku i poveo sa sobom. Rastajemo se na kolodvoru, vrlo blizu onoga mjesta gdje su me zaustavili policajci kad sam te prethodnoga dana išao posjetiti. Ljubim te u jedan obraz pa onda i u drugi jer se tako to radi u Italiji, ali tvoje usne traže više od toga. Odgovaram ti poljupcem u kojem ne uživam onoliko koliko bih htio jer sam svjestan svih ljudi koji stoje oko nas, ali, dok odlazim s kolodvora i namještam slušalice u uši, osjećam kako se oko mene opet obavija lakoća.

Volio bih da ti je više stalo do mene pa da ne moram na zaslonu mobitela čitati tvoje isprike jer opet nisi potvrdio dolazak na dogovor koji si sam predložio. Volio bih da mi ne govoriš da ti se sviđam jer se onda ponadam da ćeš se ovoga puta ponašati drukčije. Volio bih da nisam toliko naivan, ali ne bih volio da manje vjerujem u zaljubljenost. Isto bih tako volio da nisam usamljen u ovome gradu i da jutra mogu provoditi nosa zabijena u tvoju bradu koja iz nekog razloga miriše na Božić. Volio bih da ti mogu reći da te volim.