Oda mladosti i zrelosti

S ove strane pisanja zakazao sam jer je moj trbuh bio prepun osjećaja koje nisam znao staviti na papir. Mučnina izmiješana s nezaustavljivim nagonom za smijanje? Grad je bio malen kao i uvijek i miran kao i uvijek, ali nešto se u njemu promijenilo. U njemu više nije bio dječak koji je sanjao o odlasku i velikim stvarima. U njemu je sad bio čovjek koji je otišao, ali kojemu se nisu dogodile velike stvari, baš suprotno. One male stvari, o kojima je prije maštao, ali koje bi mjesto ustupile važnosti, poštovanju i moći, tiho su ovladale njegovim mislima i natjerale ga da preispita put prema sreći. Onda je nastala eksplozija, a iz nje je izletjelo mnoštvo sjemenja koje je dotad mirovalo negdje na okrajcima njegovih misli i duboko ukorijenjeno na karti njegove sudbine.

Bilo je lijepo biti tinejdžer. Sva su moja čula još bila mlada i nemirna i tražila su pripadnost. Htio sam naći njega i htio sam naći nju, ali ja nisam bio zreo jer sam bio zapaljiv, a sve što se lako zapali jednako tako lako i izgori, a onda se i ugasi i bude bačeno da trune na ilegalnom smetlištu koje se nalazi iza šume, a koje je začudo prelijepo jer je tiho i zeleno i čistije no što bi jedno smetlište trebalo biti.

Više nisam zapaljiv niti sam zaljubljiv niti se bojim da za mene nema mjesta. Vidio sam svemir na dnu pivske boce i divio sam se rododendronima koji su sjali u vrtu za koji tada nisam znao da je moj jer se nalazio u svijetu kojeg nisam stvorio sam, a kojeg ionako nikad ne bih mogao zamisliti bez pomoći onih kojima šapćem „Hej, danas sam baš sretan“, a njima nije čudno što su moje misli nasumične.

Mislio sam da sreća leži u tinejdžerskim filmovima, rock glazbi devedesetih, romanima za mlade i pokemonima, ali sreća nije zamisao nego stvarnost. Ja svoju stvarnost tada još nisam poznavao ali onda sam je odlučio potražiti pa sam je pronašao na dlanovima koji razdvajaju oceane, dlanovima koji su baš kao moji – meki, zaigrani i položeni u ruku neke jednako neizgubljene osobe.

Kalifornijsko sunce

Nisam ti mogao reći da te volim jer su moji osjećaji bili snažniji od bilo koje izgovorene riječi, iako sam bio prilično siguran da bi ti ton moga dubokog glasa ionako sve rekao, a moje si osjećaje već odavno mogao neskrivene pročitati na površini mojih očiju. Umjesto toga, pustio sam ti pjesmu koja je iste melodije kao moja ljubav i istoga ritma kao otkucaji moga srca kad promatram tvoj dječački osmijeh. Zanimalo me sviđa li ti se pjesma pa sam to naumio otkriti iz izraza tvoga lica ali ti si bio brži od mene pa si mi to i sam dao do znanja kad si me zagrlio, a ja se nisam bunio iako su od tvog zagrljaja pucale kosti.

Sunce je zalazilo nad mirnim horiznotom kalifornijskoga grada. Ti i ja smo sjedili na krovu i nazdravili pivom za koje sam se ja ipak nadao da će biti ukusnije. Nismo govorili jer nama ne trebaju riječi da bismo se usjećali ugodno. U tišini smo gledali u daljinu i stapali se s opuštenom atmosferom našeg novog doma. Ostvarenje sna neobičan je osjećaj.

Toplina kalifornijskoga asfalta činila nas je lijenima i vječito nasmijanima. Pronašli smo dom i posao, upoznali smo nove prijatelje. Ako sam nekad davno imao osjećaj da ne pripadam, on je sada ležao zaboravljen negdje s druge strane oceana. Šapnuo sam ti: “Pazi se, ja sam sretan”, a onda sam se posvetio zalijevanju biljaka koje smo postavili na veliku terasu.

Nismo plivali u moru jer se u njemu ne može čuti udaranje valova o stijene pa smo ostali ležati na plaži usklađivati udisaje sa svakim novim naletom plime. Imao si meke dlanove koji su mogli razrušiti svjetove ali su bili dobroćudni pa su mirovali izgubljeni u bespućima moje kože. Da si mi tada rekao da je taj trenutak konačna svrha samoga svemira, ja bih ti na mjestu povjerovao, a onda bi se, tko zna, vrijeme možda zaustavilo a mi postali nova božanstva nekog našeg kozmosa, ali tebe je zatjeralo piškiti pa si otrčao u vodu, a ja sam se uspravio u sjedeći položaj i prestao sanjati o budućnosti jer je ona tek konstrukt za bijeg od sadašnjosti a ja nisam želio pobjeći baš nigdje.

Kiša

Počelo je lagano kišiti što je značilo da dolazi promjena. Ruke sam ti čvrsto naslonio na lice a onda zatvorio oči i duboko uzdahnuo, uzrokujući nagli prekid gravitacije i kraj svijeta kakvog znamo. Dok su tektonske ploče letjele oko naših tijela, mi smo se uzdigli u svemir i postali vječnost samo zato što sam ja po prvi puta odlučio da neću biti sam.

On se nije mogao svakoga jutra buditi pored mojih krmeljavih očiju jer moje srce nije pružilo svoje odlučne pipke prema njegovom biću pa se morao zadovoljiti izbjegavanjem susreta sa mnom. Boca na njegovom podu bila je sasvim prazna, a suha čaša koja je stajala pored nje značila je da se vrlo brzo prestao pretvarati da će piti kao gospodin. Tužnoga i izgubljenog pogleda stajao je na prozoru i promatrao sterilni krajolik oko sebe i sivo nebo koje je donosilo tišinu. Njegova je duša dotad vrištala od nemoći pa mu je kiša koja je zakapala na prozoru donijela spokoj za koji je mislio da će biti kratak, ali je naposljetku bio konačan.

Bio je stariji, bio je krupan i bio je dlakav. Ukratko, bio je netko kome sam se htio predati i netko koga sam nakon toga neizbježno htio napustiti. Dok se donji dio moga tijela gubio u dubinama njegovih životinjskih prepona, ja sam doživljavao konačno oslobođenje od vlastitoga ega. Pokušao je biti nježan, ali ja sam se pretvorio u plamen, a vatra ne poznaje milost pa sam mu naredio da bude grub. Svojim je čvrstim stiskom oduzeo kontrolu mojim rukama, oslonio se na koljena te uronio svoje meso u moje. U mome tijelu više nije bilo mjesta za mene pa je moja duša proletjela nekoliko svemira dok nisam opet postao dijete koje lovi kukce u travi i vraća se kući s uzvikom: “Vidi, mama, ulovio sam žabu!” S nevinošću u djetinjstvu dolazi i osjećaj za pravdu, a tražiti od muškarca da zbog moje utjehe bude zvijer sve je samo ne pravedno pa sam se povratio u stvarnost, oslobodio stiska, obuo svoje bijele cipele s debelim džonom i izašao van.

Na napuštenom parkiralištu koje je već odavno zaraslo u korov i stopilo se s livadom stajao sam na jednoj od starih betonskih ploča i promatrao tebe koji si stajao nasuprot meni. Ramena su ti bila lagano nagnuta prema naprijed jer si namjeravao krenuti prema mjestu na kojem sam stajao ja. Osjećao sam se lakše no ikad prije pa je moje lice obasjao posljednji osmijeh. Nakon toga je nastupio mir. Prstom sam ti pogled usmjerio prema nebu koje se brzo skrivalo iza gustih oblaka. Kad si spustio pogled ja sam stajao pored tebe. Počela je kiša.