Jelen Zlatko

Bio jednom jedan mali jelen koji se zvao Zlatko. Zlatko je imao mamu jelenicu, koja je isto tako možda bila i srna ili košuta. Sve ovisi o tome koliko se razumijete u klasificiranje divljači. Zlatko je imao i tatu jelena koji je imao velike rogove i bio glavni mužjak u svome krdu. Vjerojatno zato što je bio jedini mužjak. Rogonja. U redu, sad će se naći neka vrlo mudra glavica koja će reći da jeleni možda ipak ne žive u krdima, ali ako vam ne smeta što jelen ima ime, onda vam ne bi trebalo smetati ni to što živi u krdu. Zlatko je imao idilično djetinjstvo koje je trajalo otprilike godinu dana, što u jelenjim pojmovima iznosi petnaest ljudskih godina. Iako je njegov tata bio glavni, druga djeca zbog toga nisu bila ljubomorna, vjerojatno zato što je to bio i njihov tata. Naš je mladi jelen provodio dane pasući travu s mamom jelenicom, igrao se sa svojim prijateljima koji su mu isto tako bili braća i sestre te zadivljeno promatrao velike rogove svoga tate i sanjao da će i njegovi jednoga dana postati toliko raskošni.

Kad je Zlatko imao jedanaest mjeseci, odnosno 14,23 godine (Matematičari, suzdržite se. Ovo je priča.), doživio je po život opasnu nesreću: pogođen je metkom. Taj je metak zapravo bio namijenjen njegovoj majci, ali je lovac koji ju je pokušao pogoditi za zagrijavanje popio nekoliko čašica škotskog viskija pa je zahvaljujući alkoholu Zlatko izbjegao sudbinu Bambija. Ali, oh ne! Sada se on sam našao u smrtnoj opasnosti. Nakon što su šmugnuli lovcu, što i nije bilo toliko teško jer je gospodin pet minuta kasnije zadrijemao pod nekim oronulim drvetom, mama je odvela Zlatka do šumske vidarice doktorice Sović koja ipak nije bila sova nego ćuk, ali mislila je da s titulom doktora dolazi i pravo na veličinu. Doktorica Sović bila je prilično zabrinuta. Naš je Zlatko bio pogođen u prednju desnu nogu i brzo je ostajao bez svijesti. Doktorica Ćuk… pardon, Sović, hitro je izvadila metak i napravila napitak koji se sastojao od raznih šumskih bobica, medvjeđih dlaka, cvijeta kamilice i izvorske vode. Bez glutena, naravno. Eh, da, dodala je još i dvije žabe krastače, ne zato što su ičemu koristile nego zato što svaki vrač koji drži do sebe mora u napitak staviti nešto ljigavo. I, gle! Nakon nekoliko dana, Zlatko se stane oporavljati! Cijela je njegova obitelj s olakšanjem odahnula, a sam je Zlatko osjećao da je zdraviji nego ikad.

Došlo je vrijeme da se Zlatko vrati svojoj obitelji. Njegov tata nije mogao doći po njega jer je bila sezona parenja, a nije mogla doći niti njegova mama zato što… Pa, zato što je bila sezona parenja. Ali Zlatko se nije brinuo. Sad je na četiri zdrave noge pucao od poleta te se bacio u trk kako bi se što prije vratio kući. Tada ga je zveknuo auto. Zlatko odleti u stranu mrtav. Taj je užasan prizor dočekao i njegovo krdo koje se baš vraćalo s parenja. Mladi veseli Zlatko ipak nije uspio i drugi put umaći sudbini. Dugo su jelenice i jeleni plakali nad njegovim tijelom jer su ga jako voljeli. Tada je jedan od njegove braće primijetio svjetlucavu stvar koja je lebdjela u niskoj krošnji obližnjeg drveta. Bio je to balon koji je ispao iz auta koji je udario Zlatka. “Pogledajte kako je ova stvar blještava i vesela. Podsjeća na našeg Zlatka”, reče on svima u krdu te priveže balon uz Zlatkovu nogu. Taj jelen nije znao čitati jer bi inače znao da na balonu stoji natpis “Brz oporavak!”. Nisu znali ni ostali pa su još malo plakali, a onda se napokon razišli.

I tako je naš Zlatko ležao mrtav. Čitavih 18 sati, odnosno tri jelenja dana. Nakon toga se probudio i vratio svome krdu koje ga je dočekalo s oduševljenjem i nevjericom. Ispostavilo se da je doktorica Sović bila u krivu. Krastače uopće nisu bile beskorisne, naprotiv! Njihove su tjelesne tekućine omogućavale privremenu besmrtnost. Pa ti sad slušaj doktore.

Advertisements

Pokora

Mirišeš na ljubičice a ja nisam alergičan na pelud pa se opijam zrakom koji ispunjava svaku prostoriju u kojoj se ti nalaziš. Tvoja su bosa stopala odlučna prohodati čitave križne putove, ali njihova je čistoća odraz ljepote tvoje duše, a nevini ljudi ne bi trebali patiti.

Volio bih da sam nevin poput tebe ali nisam, iako to nisi znao jer mi nisi htio povjerovati kad sam ti rekao da nisam dobra osoba. Zbog toga sam se morao odreći svojih ljubičica i dopustiti policajcima umorna izgleda da me privedu. Na saslušanju sam bez oklijevanja priznao svoju krivicu pa mi je kazna odmah propisana. Moja stopala koja nisu toliko lijepa kao tvoja jer nisu toliko čista morala su napustiti sigurnost udobnih tenisica i svježinu opranih čarapa. Policijskim su me vozilom, onim blindiranim, odveli na rub kamene pustinje a onda me uz dozu sadizma nogom šutnuli van. Pao sam na užareno tlo. Sunce je pržilo a ja nisam imao zaštitu za glavu niti sam imao kap vode da utaži žeđ koja će se sasvim sigurno uskoro javiti. Ali ništa mi od toga nije bilo bitno jer sam znao da ovo i zaslužujem. Zato sam se bez prigovora podigao na bosa stopala i započeo hodati. Ruke su mi iza leđa bile svezane nekakvom trakom koja je žuljala ali ja sam potajno uživao u toj boli jer sam mislio da ću se tako iskupiti za svoje grijehe. Vrućina je bila neopisiva i, iako sam isprva pustinjom hodao lako, ubrzo sam počeo posustajati pod prvim kapima znoja koje su se nezaustavljivo počele slijevati niz svaki djelić moje kože. Osim toga, bio sam strahovito žedan. Sve o čemu sam mogao misliti bila je voda. Voda u nekoj oazi usred pustinje, voda koja teče iz slavine, voda koja se slijeva niz grlo i nesretnicima od sreće mami suze na oči. Ali ja nisam imao pravo biti sretan. Ja sam htio umrijeti, ali niti na to nisam imao pravo jer smrt znači izbavljenje od patnje, a patnja je bila moja osuda i patnja je bila moja kazna.

Pokajanje je bio moj oprost.

I odavno mi je svijet oprostio. Ali ja nisam oprostio sebi. Zato još uvijek hodam pustinjom i sanjam o mirisu ljubičica.

Quirky ja ili zadaća za radionicu romana

Petak, 16.10.2015.
Danas nisam išao na posao pa sam razmišljao o glupostima i prokletim leptirićima u svom trbuhu. Malo mi se smijalo i malo mi se plakalo. Dobio sam odbijenicu za pivo, pokušao gledati frustrirajući film i otišao na spavanje s radosnom spoznajom da će subota biti sadržajnija.

Subota, 17.10.2015.
Probudio sam se puno kasnije no što sam to planirao, u deset sati. Na brzinu sam iskočio iz kreveta, pristavio ručak i otišao oprati kosu. Nakon što sam obrisao suđe, u ruksak sam spremio suvenire iz Komiže, a nakon toga se otputio do grada. Moja je prva postaja bila knjižnica. Tamo sam obnovio članstvo te odlunjao do odjela francuske književnosti u potrazi za piscem kojega mi je preporučio moj učitelj pisanja. Odabrao sam njegovu najdeblju knjigu (piščevu, ne učiteljevu), a za svaki slučaj sam uzeo još jednu tanju jer se, eto, obje spominju kao vrhunci piščeva stvaralaštva. Nakon obavljenog posla u knjižnici zaputio sam se prema tramvajskoj stanici koja je vodila na istok grada, ali tek nakon što sam napravio krug oko terase kina Europa, iako mi ono uopće nije bilo usput, no morao sam vidjeti sjedi li tamo netko od mojih prijatelja ili poznanika ili ljudi koji izgledaju kao da bih ih htio poznavati. Bacivši pogled na poluprazne stolove ispred kina, pomalo sam se razočarano uputio na trg, a odande u posjet teti, bratiću, sestrični i njihovoj mački. Teta me dočekala toplo kao i uvijek, uz ukusni tanjur punjenih paprika i domaće mandarine. Mene je pak više interesirao mačak, ali ja nisam zanimao njega. Poslije kratkog druženja i predaje magnetića s Visa, otputio sam se natrag u grad gdje me čekao Dominik i skitnje zagrebačkim kafićima. Ja sam zapravo htio ići na Glavni kolodvor, a odande prvim vlakom u Budimpeštu, čisto zato da malo okusimo život, ali Dominik nije bio oduševljen tom idejom, iako je rekao da smo nas dvojica spontani, ali je lagao jer smo unaprijed planirali i što ćemo staviti na domaću pizzu koju ćemo planirano praviti za jednog od narednih vikenda. Poslijepodne se bližilo kraju, a tako i naše druženje. Među kontaktima u mobitelu tražio sam žrtvu s kojom bih te večeri mogao otići u izlazak, ne zato što mi se išlo van nego zato jer mi se nije išlo kući, gdje sam ipak završio sat vremena kasnije i shvatio da se subotnja večer može provesti i u toplome stanu uz dobru knjigu.

Nedjelja, 18.10.2015.
[Ovaj dio govori o kupnji poklona jednom od čitatelja ovoga bloga. Nadopunit ću ga kad predam poklon.]

Ponedjeljak, 19.10.2015.
Gdje je nestao moj pretjerano aktivni društveni život i ispunjeno slobodno vrijeme?!

Utorak, 20.10.2015.
I dalje ne razgovaram s kolegicom s posla s kojom sam se prije desetak dana posvađao na kišovitoj Šolti, iako sam joj čak i pomogao staviti neke vrećice s hranom pod prozor da se rashlade. Poslao sam Dominiku poruku koja je završavala upitnikom i prema tome zahtijevala odgovor. Nije mi odgovorio, a ja se nisam imao vremena živcirati zbog toga. Na poslu radim više no ikad, ali ne žalim se jer se osjećam produktivno. Poslije posla sam otišao u poštu po novo stražnje svjetlo za bicikl. Uskoro bi trebalo stići još jedno.

Srijeda, 21.10.2015.
Danas je stiglo i drugo svjetlo za bicikl. Prvo super svijetli, ali je plastika koja ga drži patetična, valjda će ovo drugo biti bolje, iako ne polažem previše nade u tričarije iz Hong Konga. Dominik još uvijek ne odgovara na poruku. Sad se već živciram. Mislim da je takav jer mu nisam pomogao u odabiru poklona za svoj rođendan. Bio sam kod zubarice. Rekla mi je da se vidi da se brinem o zubima. Bio sam u brijačnici. Frizer mi je rekao da imam dobru bradu. Mislim da je danas bio dobar dan.

Brzinska pjesmica

I am a bird in full flight
And you can’t tie me down
Drop your ropes
And forget your hopes
My soul is way too high

I have circled every flower
I have sat on every branch
I have touched the edge of every cloud
And I am not coming down again

Do not try to catch me
You can never time me down
But if you ever feel sad and lonely
My wings will land down in your arms

For I am a bird of comfort,
I am a bird of joy.
And when you smile at last,
I will fly even higher.

Sa Šolte se vidi Palagruža

Ja to nisam znao, ali znam da te jako volim, iako ti to nisam mogao reći jer se moje srce još uvijek nalazilo s one strane Dunava, zatočeno u stanu mog pisca, pjesnika, grafičkog dizajnera i strastvenoga ljubitelja stolnoga tenisa. Taj je stan uvijek mirisao po duhanu, prašini i našim znojnim tijelima. A nisu bila znojna samo zato jer smo se stalno prašili nego zato jer je često bilo vruće a on još nije ugradio klimu. Rekao je da mu se to činilo nezdravo, ali vidio sam da se sprema izdati svoja uvjerenja onog podneva kad je u paklenoj kuhinji mokra lica ljutito zavitlao zagorjeli kolač u smeće. Htio sam ga utješiti i reći mu da će sve biti u redu, to je samo glupi kolač, ali moje su misli bile omamljene ljetnom sparinom i spomenom na prethodnu noć u kojoj nam je bilo isto tako vruće, ali iz sasvim drugačijih razloga, pa sam samo izašao iz kuhinje i stao se hladiti novinama koje su dotad ležale na stolu, a koje ja nisam čitao ne zato jer su bile na ćirilici nego jer su ljudi na naslovnici izgledali ružno.

Strašno te volim, ali ti to nisam mogao reći jer mi se katkad čini da sam svu vokalnu zalihu tog izraza potrošio na svoga Beograđanina. Često mi je noću u uho znao šaputati: „Lepotane“, a ja bih se lomio pod milinom njegova baršunastoga glasa kao i pod čvrstim rukama, divljački obraslim gustim dlakama, koje su mi nježno pružale svu sigurnost ovoga svijeta. Imao je smaragdno zelene oči i bio je prvi zbog kojega sam se uvjerio u netočnost svoje tvrdnje da padam samo na tamnooke dečke. One su me znale satima gledati u tišini. Tada bi se i moje nemirne smeđe oči smirivale i uzvraćale jednakim postojanim pogledom jer je to bio naš najiskreniji oblik komunikacije. Onda bi zazvonio mobitel ili bi jedno od nas moralo ići piškiti pa bi se čarolija na trenutak prekinula, ali nama to nije bilo bitno jer smo pred sobom imali vječnost.

Dao si mi stabilnost i dao si mi jasniji pogled na sutrašnjicu a ja sam to cijenio, ali nisam o tome sanjao pa ti zato nisam uzvratio kad si rekao da me voliš. A volim i ja tebe. Ali svoju sam budućnost tada još uvijek zamišljao sa srdačnim Srbinom, s kojim bih se preselio na jedan od jadranskih otoka, u neku kućicu pored koje bismo imali stabla maslina i redove vinove loze. On bi nam ispod peke za ručak pravio ribu netom kupljenu na tržnici, a ja bih u kuhinji pripremao svježu salatu od pomidora i maslinova ulja. Večeri bismo provodili uz bocu vina i tihi šum valova, a svoja bismo ponoćna tjelesna zadovoljstva pokatkad dijelili s kojim prolaznikom koji bi slučajno zalutao do naših obala.

Da, ja te volim, ali te ne mrzim pa ti zato to nisam mogao reći kao što sam to rekao onom prokletom Balkancu kad mi je skrušeno priznao da se zaljubio u drugoga. Stajao sam posred njegova stana i slušao ga kako mi priča sve o novom kolegi na poslu i osjećajima koje je pokušao svladati, ali su oni umjesto toga svladali njega. I nisam se tada slomio. Ne, naprotiv. Obuzela me silovita energija, kao da je cijelo moje biće pretvoreno u silni plamen, te sam mu resko viknuo: „Mrzim te!“ Ali nisam ga mrzio, prvenstveno zato jer sam znao da njegovi osjećaji nisu njegova krivnja. Nisam ga mrzio jer sam znao da bih na prvo „Oprosti“ opet bio njegov. Uostalom, kasnije sam shvatio da to što me obuzelo u njegovom stanu kad mi je priopćio da voli drugoga nije bila mržnja nego beskonačna ljubav omotana u plašt srdžbe.

Više se ne srdim. Samo ga još uvijek volim, nekako divlje i nemirno i nimalo spokojno kao što volim tebe. I sad ti to konačno priznajem jer sam slobodan od boli, ali ne i od zaborava. Pa sam se pitao voliš li ti još uvijek mene.

Potraga za istinitim ja

Ja sam nebo i zemlja. Početak i kraj. Tihi udah i beskonačna jeka koja se odbija o stijenke mojih unutarnjih organa. Ili možda duše. Ponekad je teško ustanoviti razliku. Ja imam velike oči kojima pozorno promatram svijet, ali to radim na pogrešan način jer nisam u  pravu kad donosim konačne sudove o tome kako me drugi vide. Iako sam se ono jednom pogledao u ogledalo istine i nisam vidio nikakvu razliku, dok su moji prijatelji ostali začarani i razočarani svojim odrazom.

Ja sam pisao pjesme dok je svijet još bio mlad, a ja bezbrižno lutao utihlim prostranstvima svoje Narnije koja je zapravo bila Slavonija, ali to nije bitno. Ionako je i moj grad pun svjetiljki koje donose toplinu mirnim snježnim večerima.

Ali ja više nisam kod kuće niti u meni vlada spokoj. Moje se tijelo sada nalazi negdje između staroga i novoga. I prilično je zanimljivo ovdje, moram priznati. Ako se jako potrudim, mogu vidjeti jake pjesničke slike i onda ih pokušati staviti na papir. Sviđa mi se to. Iako ponekad zna biti pomalo nemirno. Uglavnom zbog ljudi koji su prisutni u mome životu. Oni mi donose i ljubav i neizvjesnost. Kao onda kad je Filip mislio da se neće izvući, a ja nisam znao što bih mu smisleno rekao, a da to ne zvuči kao još jedan od onih ispraznih klišeja u stilu „Ma bit ćeš dobro“, „Svi prolaze kroz tako nešto u svome životu“ ili „Drži se, frende“. Umjesto toga, ja sam uperio prst u njegova prsa i uskliknuo: „Filipe, zaprljao si majicu svojim suzama!“ Onda se u mojoj glavi sve pretvorilo u nekakvu apstraktnu sliku u kojoj je Filip stajao na pokisloj cesti koja nije vodila baš nigdje, niti se oko nje nalazilo išta osim vlažnoga betona. A on je tim svojim uplakanim očima gledao u mene i djelovao kao da je po prvi put čuo istinu.

Ja još uvijek tragam za svojom istinom. Koju je ponekad puno lakše naći u fikciji nego u stvarnosti. Tamo se negdje, na okrajcima mojih riječi i na vršku moga jezika nalazi ime osobe u koju ću se jednoga dana zaljubiti pa će cijeli ovaj svijet imati malo više smisla. Mislim da ću tada prestati koristiti riječi kao svoje sredstvo komunikacije i pretvoriti se u neko spokojno biće bez ega i bez nastojanja. Ali ne prije no što pred tom osobom padnem na koljena i uzviknem nešto u stilu: „Volim te više od riječi, više od zagrljaja i više od stvarnosti. Crn si kao usahli rododendron koji kriči za danima ponosa i bezbrižnosti. Nemiran si kao duh koji beskonačno luta ulicama zaboravljenoga grada, tražeći ljubav koje tamo već odavno nema. Ohol si kao kralj koji je izabrao vlastitu čast umjesto dobrobiti svojega naroda. I velik si kao taj kralj. Velik si i svijetao i beskonačan. I svaki tvoj pokret pokret je labuda koji veličanstveno zamahuje svojim krilima kad se otisne s vode. Tvoja je svjetlost razdiruća, a opet tako mirna i u oba mi slučaja mami suze na oči i mojoj duši ili mome trbuhu donosi ono silovito hučanje slapova od kojeg poželim i vrištati i smijati se i plakati kao da sam u tom trenutku najapsolutnije biće na zemlji. Tvoji se snovi oblikuju u stvarnosti zato što ih sada ne sanjaš sam. Ti si moja Meka i ti si moja Medina. Pred tobom se klanjam kao radosni rob, a ti mi dopuštaš da ti perem stopala u izraz svoje ljubavi i svojim pogledom odaješ da ćeš i ti za mene učiniti isto. Ti si veći od mene, a opet nisi jer si jednak meni i mojim nastojanjima i mojim osmijesima i mojim uzvicima i zagrljajima. U tebi vidim svoj početak, ali ne i kraj jer za nas kraja neće biti. Primi sad moju ruku i zamisli da postojiš.“

Zahodski rododendron

Nad WC školjkom u tijesnom zahodu uključio sam Grindr jer sam valjda očekivao da ćeš ti iskočiti iz telefona i u kabini išaranoj markerima i oblijepljenoj žvakaćim gumama odvesti me na neko bolje mjesto. Mislim da mi ne bi čak ni smetalo kad bih se toliko prepustio da bih završio na vlažnome i pomalo blatnome podu. Ne volim javna mjesta kad vani pada kiša i sva se prljavština cipelama prenese unutra, ali u trenucima konačne strasti takve su sitnice nebitne.
Moja je mokraća zelena i svijetli poput krijesnica pod nezdravim fosforescentnim svjetlom koje bliješti iznad mene. Nekako mi je ugodno tu u išaranome, blatnome i vlažnome zahodu. Ponekad je pomisao na neku osobu jednako jaka kako njena prisutnost. Zato ne želim izaći nego se praviti da se ljubim s tobom. Pritom ti naravno skidam jaknu jer meni sami poljupci nisu dovoljni, iako jakna ne može pasti s tebe jer je prostorija preuska, ali mojim životinjskim nagonima nije bitan ishod nego postupak. Koji se prekida kad druga osoba punog mjehura pokuša otvoriti vrata našeg utočišta. Onda povučem vodu i vraćam se za stol na kojem me čekaju dvije ispijene čaše piva i ti.

Rododendroni su ispuštali zamaman miris u suton, a sve o čemu sam ja mogao razmišljati bila je tvoja prisutnost koja kao da je zarobila svu beskonačnost u sebi. Mislim da te baš zato i želim progutati. Iako ne bih imao ništa protiv toga da me jednostavno zagrliš i kažeš mi da me voliš. Prilično sam siguran da bih ja tada rekao nešto u stilu “Ja tebe volim deset puta više”, ali ovaj se put možda uspijem suzdržati pa kažem samo “A ja tebe obožavam”. Mislim da će me ovi rododendroni koji se ponosno uzdižu iz cvjetne gredice odsada podsjećati na tebe. Iako se ja zapravo ne razumijem u cvijeće i izmislio sam da su to rododendroni. Ali dobro im stoji taj naziv.

Pažljivo konstruiram slike jer mislim da ćeš me bolje doživjeti i da ću se samome sebi više svidjeti. Danas se malo teže izražavam, ali baš se zato i guram naprijed jer sam rekao da volim izazove pa se sad i moram tako ponašati. Kao u subotu, kad sam hrabro otišao na pivo s dečkom koji je imao zavidnu reputaciju, a ja sam se nadao da me neće razočarati. Dvije tamne pive su stvarno sjajna stvar, pogotovo kad se kombiniraju s bradatim licem koje te promatra s druge strane stola i vjerojatno razmišlja o tome kako tom bradom poškakljati tvoj vrat. A jednom kad ga alkohol dovoljno udari, tu misao jasno i izgovara. A meni je dosta odupiranja pa kad me vragolastim smiješkom upita “Želiš li doći k meni u stan”, ja s olakšanjem odgovaram “Naravno da želim”. Onda počinjem drhtati jer sam nervozan pa se molim da je taj stan što bliže jer u suprotnom neću završiti u njemu nego na međunarodnoj konferenciji treskavaca koja ima i svoj stručni naziv ali ja drhtim previše da bih ga se sada sjetio. Brzo. Smiri se. Razmišljaj o prozaičnim stvarima. Korijen iz pet. Koji je korijen iz pet? Ne, to ne postoji u onoj tablici korijenja. Daj nešto drugo. Koji mi je pisac najdraži. Harry Potter. Razmišljaj o Harryju Potteru. Tamo nema seksa i maženja s bradatim muškarcima, ali ima zmajeva i čarolija i stvari koje su veće i važnije i manje fizičke od dodira. Hajde, učenik si u Hogwartsu, a njega sada napadaju smrtonoše. Razmišljaj radije koju ćeš kletvu baciti na onog ružnog bijednika koji je upravo pokušao ubiti Ginny. Uzviknuo si Avada Kedavra što je bio prilično glup potez, ali ponekad si nesnalažljiv u kriznim situacijama. No ionako se ništa nije dogodilo, a smrtonoša sad juri prema tebi. Sve to dok se praviš da održavaš razgovor s bradonjom. Koji te uvodi u zgradu. Pa u stan. “Ti drhtiš”, primjećuje. “Ma ne obaziri se na to”, uzvraćam i prislanjam svoje usne na njegove. A onda preuzimam kontrolu jer sam ja onaj koji guta rododendrone i koji se ne libi zagaziti nogom u zahodsku školjku javnoga wc-a ako to znači da ću dobiti ono za čim doista žudim. A trenutno žudim samo za tobom.