Sjećanja o ratu

“Jutro me je dočekalo nespremnije od večeri koja me je otpratila na počinak.”
“Srce boli samo malo.”
“Jesam li ipak trebao probati iskoristiti dečka iskričavih očiju i dugoga nosa?”

Dileme mladog pjesnika 1923. godine.

Rat je završio prije nekoliko godina, ali osjećaj nemira još se zadržava u zraku kao ustajali miris neprozračene prostorije. Koja je obložena tamnim daskama i ima prašnjavo bijele zavjese. Prostranstvo izvan prostorije puno je svjetlosti. Ali ti nisi vani. Ti stojiš nasred prostorije i pitaš se smiješ li otvoriti vrata i zakoračiti van.

Vani se nalaze poraženi vojnici, a ti ne možeš podnijeti njihov nesretni nevini pogled šteneta kojega su vlasnici ostavili pored smrdljiva kontejnera. Osjećaš grižnju savjesti zbog prividne superiornosti pa radije ostaješ zatvoren u sigurnosti zagušljive prostorije. Tamo ne moraš razmišljati o taktikama i strategijama kojima si tako vješto odnio pobjedu u ratu kojega nisi niti htio voditi.

Ali u toj zagušljivoj i starinski lijepoj prostoriji ti razmišljaš o onome što je bilo prije no što su sirene oglasile završetak prekrasnoga razdoblja mira. O pogledu pred kojim si se htio slomiti i reći mu: “Jao, kako ja tebe volim”, o koljenu koje si htio nježno pomilovati vršcima svojih uzdrhtalih prstiju i o dlanovima koje htio si sjediniti sa svojima. Ali prečvrsti su bedemi tvoje obrambene kule. Čudo inžinjerskoga svijeta. Palača neoboriva. Pa nisi napravio ništa od toga.

Razmišljaš o tome da si sljedeći tjedan dopustiš slabost iako si uvjeren da to nije jako pametan potez. Moglo bi doći do novoga konflikta, a ratna odšteta još uvijek nije isplaćena. A ti si prije svega vješt taktičar, ratnik i zapovjednik koji u ključnim trenucima nikad ne posrće već hrabro maršira na neprijateljski teren i izvršava svoj naum. I nikada se, ali baš nikada, ne zaljubljuje.

Advertisements

Konačna odluka

Crna je moja duša kao tama što zimi guta svjetlost mjeseca i nadvija se nad mrzla polja što plaču za mirom i toplinom sparnoga ljeta. Jasan je moj um kao sunce što nakon potopnih kiša trga zloću pakosnih oblaka da najavi početak novoga doba. Odlučno je držanje moga tijela kao ruke krvnika koji spušta svoju naoštrenu sjekiru nekom nevinom bijedniku niz uzdrhtali vrat: Vrijeme je da upišem neki sport.

Poduzimanje

“Prestani”, rekao si. Ne možeš više podnijeti moje sumorne pozive kojima se kunem da ću si prerezati žile. “Ne mogu te više slušati. Izvoli se više trgnuti iz te svoje letargije. Zar misliš da drugi ljudi nemaju problema kao ti? Pogledaj samo mene. Rekao bih da je meni ponekad teže nego tebi, ali ja se ne predajem. Jednostavno idem dalje. Život je pun i dobrih i loših trenutaka. Nauči uživati u dobrim stvarima i otvori se svijetu. Vidjet ćeš da će ti biti super.”
”Ali ja nemam što otvoriti”, tiho sam ti odgovorio. “Moje je tijelo već odavno prazna ljuska koja skriva beskonačno tamno ništavilo. Ja ne mogu živjeti kao ništa.”
”Ajde. Dosta s glupostima. Da si nitko i ništa, ja se prvi ne bih družio s tobom. Odi sada lijepo spavati. Vidjet ćemo se sutra pa ćemo razgovarati. U redu?”
Kratka pauza. “U redu”, odgovorio sam. “Laku noć.” Nakon pozdrava, spuštena slušalica i jednako isprazan osjećaj u grudima.
Te sam večeri prvi put poslušao tvoj savjet. Odlučio sam se trgnuti i nešto poduzeti. Zato sam otišao u kuhinju, uzeo jedini nož koji mi se činio dovoljno praktičan, a zatim sam si prerezao žile.
Negdje na pola puta između uspravnoga stajanja i pada na zakrvavljene kuhinjske pločice u mene se vratila sva moja životna energija te u meni probudila životinjski instinkt za preživljavanje. Ili je taj instinkt stvorio životnu energiju. Bilo kako bilo, odjednom sam počeo uspaničeno puzati do mobitela preko kojega sam se prije manje od dvije minute oprostio od tebe i od svijeta. Sad sam računao na isti taj mobitel da me vrati u život. “Halo, hitna”, propentao sam u slušalicu. “Prerezao sam si žile. Adresa ta i ta. Molim vas, dođite što prije.” Pa onda još jednom ponavljanje adrese. Nekako sam smogao snage da se dokopam ulaznih vrata i otključam ih, a nakon toga sam izgubio svijest.
Probudio sam se u bolničkoj sobi. Kraj mene je stajala medicinska sestra i rekla mi neke utješne riječi kojih se sada uopće ne sjećam. Nakon toga, pitala je imam li nekog člana obitelji kojeg mogu kontaktirati. Ja sam se nasmiješio i dao im tvoj broj. Osim toga, zamolio sam ih da ti prenesu moju poruku: “Recite mu da sam se konačno otvorio!”

Trilogija jednog odnosa

Kukavno sam pao pod tvoje noge. To je zato što sam mislio da si neusporedivo bolji čovjek od mene i da te ne zaslužujem čak niti pogledati u oči. Dizao sam te u zvijezde misleći da se nitko ne može mjeriti s tvojom veličinom. Onda se ispostavilo da sam bio u krivu. Ali to je samo zato što ja uvijek pretjerujem. U svakom slučaju, kad sam to shvatio, zemlju sam prestao dodirivati koljenima. Umjesto toga, svu sam svoju težinu premjestio na đonove svojih uobičajeno čistih tenisica. Pa ti sad stojim rame uz rame. Ili više glava uz rame jer sam niži od većine dečkiju koje poznam. Uglavnom, shvaćaš metaforu. To je zato što si pametan.

E, a sjećaš li se onoga dana kad sam ti rekao da se bojim biti ostavljen i da zato ja uvijek prvi odlazim? Ti si me pitao znači li to da ću ostaviti i tebe. Ja sam rekao samo ako postanemo bliski. Ali u tom sam trenutku shvatio da smo već neko vrijeme jako dobri, inače nikad ne bih s tobom dijelio takve stvari. I jednako sam tako tada shvatio da je odgovor na tvoje pitanje potvrdan. Ali još uvijek nisam otišao. Možda zbog toga što nikada dosad nisam upoznao nekoga tko jede rotkvice kad je uznemiren. Takve ljude valja čuvati uz sebe.

A što ako jednoga dana ipak odem? Znam da ćeš vrlo lako naći nekoga tko će htjeti klečati pod tvojim nogama, kao i nekoga tko će ti stajati uz rame. I bit će mi drago zbog tebe, naravno. Samo će mi biti malo žao, pretpostavljam. Mislit ću na tebe svaki dan dok budem naganjao svoje snove tamo negdje na Sjeveru ili Zapadu ili gdje sam već odmalena znao da moram poći. Ali, hej! A kako bi bilo da pođeš sa mnom? Ionako znaš da ovdje možemo samo loviti oblake. Tamo gore možemo letjeti među njima!

Post scriptum.
Ne znam latinski. Ali znam da sam onoga dana dok smo se gurali u redu za predstavu na koju se niti meni niti tebi nije išlo osjećao da tebi jest mjesto tu, a meni ne. Malo sam se onda osjećao prazno, ali sam istodobno shvatio svoju svrhu u životu. U to si se i sam uvjerio večer kasnije, kad si konačno pristao na moj pogled i dopustio mi da ti kažem da te volim, nakon čega su sve brane koje su ikad stajale između nas popadale kao krhotine stakla. Tada si me primio za ruku a ja sam te odveo u svoj svijet. Kasnije si pokušao reći da ti je bilo jako lijepo, ali riječi su tada već prestale važiti kao naše sredstvo komunikacije. Pa smo zaspali.

Učim se pisati ti pjesme

Tebi želim pisati himne

Sve manje od toga nije te dovoljno vrijedno.

Ali još se ne znam izražavati velikim riječima

Niti mogu svoje otkucaje srca

Prenijeti na papir kao konačni dokaz svoje ljubavi.

Zbog tebe se mogu nasmijati u lice

Usudu pred kojim bi i najhrabriji

Pokleknuli kao poraženi pijuni

Koji preklinju za život

Što klizi niz oštricu noža

Koja spušta se niz njihova grla.

Želim izvikivati tvoje ime

Dok jedva čujni šapat što preostane

Na mojim umornim usnama

Ne postane novi Svemir

Koji neće biti ispunjen galaksijama

Nego mirisom tvoje kose

U mirno nedjeljno jutro

Nakon krvničke noći

U kojoj sam iz dubina tvoga grla

Izvlačio niti ljubavi

Koje si pleo poput paukove mreže

Omatajući me u stisak svojih ruku

Pod kojim lomile bi se i prastare planine.

Ali ne i ja.

Jer ja sam te večeri bio

Puno više od pukoga tijela

i čvrste materije

i konačne tvari.

Bio sam tek toliko stvaran

Da uperim prst

u svjetleću kuglu koja se obrušila

Da zauvijek me omota

U svoj smisleni Žar.

Tada sam otvorio usta, duboko udahnuo,

Nasmiješio se

i Gutnuo.

Opet sam bio pored tebe u mirno nedjeljne jutro

I spokojno prelazio prstima preko

Svakog centimetra tvog izmorenog tijela.

Noćas sam progutao tebe.

Progutao sam sunce.