Nit koja izbija kroz glavu

Zbroji korijen s nazivnikom i oduzmi od njega polovicu kvadrata koji se nalazi u gornjem desnom kutu posljednjega broja. Piši cijeli postupak i nemoj koristiti kalkulator, ali smiješ se služiti tablicom. Zabilježi konačni rezultat i odmah kreni rješavati zadatak ispod njega.

(A što ako ja to ne znam što ako opet nisam došao spreman na sat.)

Preimenuj sva živa bića ovog svijeta i za svakog od njih osmisli alternativnu evolucijsku povijest. Ne smiješ koristiti već postojeće postupke i bilješke ali smiješ upotrijebiti reference iz pop-kulture. Dive su dobrodošle ali ne nose dodatne bodove.

(Ispit je sutra a ja nisam ni otvorio bilježnicu. U jednoj noći moram naučiti cjelokupno gradivo.)

Definiraj vještine socijaliziranja i objasni kontroliranje tuđih energija. Poveži s radišnošću i u dvadeset i tri odlomka navedi kako kombiniranjem tih karakteristika čovjek može postati ostvaren. Nije dozvoljeno korištenje primjera iz vlastitog života.

(Zadnji sam se pojavio u učionici i jedni ne znam baš ništa. Zašto sam odjednom postao nemaran? Ako pobjegnem van hoće li ova stvarnost prestati postojati?)

***

Grli me ali ne dajem ljubav. U glavi mi zuji kao da me privremeno oglušio metak. Na automobile je gravitacija prestala djelovati pa sad svi lebde u zraku. Ako stavim slušalice, pustim glazbu i zatvorim oči možda se sve vrati u normalu. Bojim se zatvoriti usta jer bi se tada moglo dogoditi nešto još neočekivanije. Gledam ga u oči kako bih u njima pronašao izlaz. Tamo vidim tek to da ako ja padnem on ne pada zajedno sa mnom. Vrelo je i sunčano i tiho. Molim se za oblake.

***

Tjeskoba ima oblik tanke ali čvrste niti koja u ravnoj liniji izlazi iz glave ali u njoj ostaje fiksirana pa svojom oštricom reže stvarnost svugdje gdje se okrenu oči osobe nositelja iz čije glave ta pojava strši. Ne može se iščupati niti ju je moguće ukloniti jednostavnim zatvaranjem očiju. Dokazano je da fizički smanjuje veličinu mozga stvarajući kod nositelja osjećaj klaustrofobije te posljedične nemogućnosti pucanja i razbijanja onoga što nositelj naziva kavezom. Uglavnom se očituje u nositeljevim nesigurnostima, dajući im dodatnu potenciju i oblikujući iz njih paranoične strahove koji često oživljavaju u neugodnim snovima, takozvanim noćnim morama. Takve snove karakterizira jedinstvena tematika te se ponavljaju periodički, ovisno o snazi same tjeskobe. Strahovi su manje živopisni ali svejedno u većoj ili manjoj mjeri izraženi i u nositeljevom budnom stanju te nju ili njega sprječavaju u obavljanju ponekad banalnih aktivnosti. U slučaju većih napada tjeskobe, kao i kod nositeljeve općenite osjetljivosti na podražaje, može doći i do težih posljedica kao što su razni oblici ovisnosti. Tjeskobu bi bilo najbolje prevenirati, ali, s obzirom da je često teško ustanoviti što je to što bi je moglo izazvati, njena se pojava ne može uvijek izbjeći. U tom slučaju, savjetujemo liječenje odmah pri prvoj pojavi gore navedenih simptoma.

Advertisements

Vikendom se u shopping-centru okupljaju lijepi momci

Rekao si mi jednom prilikom da sam jedan od njih, ali dok sam koračao širokim prolazom centra i čudio se činjenici da različite pjesme u svakoj trgovini ne stvaraju glazbeni kaos, ja sam se osjećao tek prljavo. Usmjerio sam pogled na svoja tamna bosa stopala koja su za mene inače bila znak muškosti, no sad sam ih posramljeno htio obuti u debele čarape i tople zimske cipele, a onda pobjeći van iz trgovačkog centra i preko uzavrelih i, u nedostatku hladovine, naizgled beskonačnih betonskih blokova doletjeti do mjesta koje će biti mračno, svježe i prepuno plavih i sivih tonova, a te su dvije boje tvoje.

U tom se svijetu neću osjećati krivo više no što bih zapravo trebao, a ti nećeš odgađati oprost jer se grijeh ondje ne bi niti dogodio. Ispleo bih prstima ples oko tvoje glave dok bi ti svojim mirnim očima promatrao moje lice i davao do znanja kako ti je drago što me poznaješ. Misli bih ti šaptao na uho jer intimnost ne poznaje glasnoću, razuzdanost i urlike. Zaspao bih kraj tebe bez da bih te dodirivao, ali bili bismo povezani svojim izdasima koji bi se negdje na pola puta između nas pretvarali u ponovne udisaje. Ne bismo se tada molili jer bi naše postojanje konačno bilo ostvareno.

***

Shopping-centar već odavno nije tamo gdje je ranije bio, ali zato velika arena sa svojim bijelim vertikalnim lukovima premošćuje prostor i vrijeme i stoji kao jedini spomen na prevrat i dekadenciju i žudnju za oprostom. Ja se, sasvim miran, jer ovaj svijet ne poznaje nikakvo drugo stanje, nalazim tik ispod nje. Odjeven sam u bež boju, a obojena plava kosa u gustim mi šiljcima strši u zrak. Otvaram usta i gutam prostor oko sebe, a onda nestajem i sam.

Lijepo je napokon biti nevin.

Misli

U mojim je prsima rupa slobodno je opipaj neće te uvući iako je dovoljno velika da guta čitava sunca ali njena narav nije ta da usisava stvari u sebe već takva da se zatvara osjećajima ispunjenosti i pripadnosti koji joj sad nedostaju ako zaviriš u nju gdjegdje ćeš vidjeti svjetlucave tragove to su sjećanja na vremena kad je bila puna slobodno uđi u taj svemir otputuj do prve svjetlosti i zaviri u moje uspomene izmamit će ti osmijeh na lice a onda ću se i ja nasmiješiti jer sam te barem nakratko učinio sretnim

Moj je život klaustrofobična kutija u koju sam se sam ukopao i iz koje odbijam naći izlaz puštam si u njoj glazbu i palim topla svjetla ali svejedno je hladnije no u Raskoljnikovu stanu jer spavam i budim se sasvim sam i služim kao muza ruskim i francuskim piscima devetnaestoga stoljeća iako nemam sjekiru i ne radim u rudniku ali sam jednako zatvoren dok u meni odjekuje vječiti vrisak objesite me na zid ako baš želite kad poželim mogu biti lijep kao slika ali neću vas uveseljavati nego ću vas uznemiravati svojom ljepotom

Rekao mi je da sam svjetliji od sunca i mračniji od bezosjećajnih orgija pitao sam ga kako da onda hodam linijom između te dvije krajnosti on mi je odgovorio da se ne moram kretati nego se mogu ukopati na sredini zaklopiti oči udahnuti i život će mi doći bez naprezanja uzvratio sam da imam dovoljno tereta na sebi da bih se vodio savjetima popularne psihologije pa sam svejedno ostao stajati jer sam se bojao pokrenuti on se još malo kolebao pa mi je naposljetku rekao nauči biti besraman a onda je otišao ostavio me da razmišljam o toj misli negdje u mehanizmu mog tijela pokrenuo se jedan kotačić kad sam shvatio da nemati srama znači biti bezbrižan nakon toga je iz mene potekao potencijal otvorile su mi se oči počeo sam se ostvarivati svijete dolazim

Završetak izgubljenosti

A moja je sudbina ležala neiskorištena ispod gomile drvenih dasaka koje su stajale jedna na drugoj na nekom tavanu unutar mojih prsa. Dok sam čitao o provodima i međusobnim povezanostima ljudi s kojima sam se znao i na rubovima čijih sam se krugova kretao, ti su se krugovi pretvorili u virove i vukli me prema dolje, a ja sam  bespomoćno digao ruke iznad glave pokušavajući naći bar jednu čvrstu stvar za koju bih se uhvatio i tako se spasio. Virovi me nisu progutali, jer bih onda nestao i ne bih više pokušavao pronaći svoje mjesto, nego su me držali u stalnoj igri dobacivanja koja je donosila nasladu gravitaciji i centrifugi. Svoje sam misli usmjerio ka drugim stvarima pa su virovi isparili, ali zrak je još ostao vlažan, a osjećaj padanja zadržao se i nakon što mi je odjeća već bila suha od vode.

Htio sam mu reći da umjesto odlaska na pivo radije odmah dođe kod mene da ga mogu prije spavanja zagrliti i napokon ne imati loše snove. Možda se ujutro i ne bih ustao lakše no inače i možda bih htio da njega tamo nema, ali naredne bih večeri opet žudio osjetiti struju zraka koju njegovo disanje stvara među dlakama mojih ruku, razmičući ih poput vjetra u krošnjama neke prašume koja je spokojnija od moje svakodnevice i u kojoj nema praznih stanova koji štite od hladnoće ali ne i usamljenosti kao ni sterilnih ureda koji daju novac za preživljavanje ali istovremeno stvaraju tupilo i ubijaju vještije od sadista.

Mogao sam se prepustiti svom ludilu koje se stvaralo oko mene – imao sam iskre u očima koje su palile maštu onih koji su bili izgubljeniji od mene kao i mračan um koji bi se hranio njihovom željom te ih odbacivao onda kad bi im pomisao na mene ispunjavala svaki trenutak svjesnosti. Jednako sam se tako mogao i predati, otputovati u maleni grad i zatvoriti se u još manju sobu te u ustajalosti mjesta koje je propadalo planirati novu budućnost. Imao sam pak dovoljno razuma i previše instinkta za preživljavanje pa sam se umjesto toga namjerio naučiti borilačku  vještinu korištenja protivnikovih slabosti i svu bol pretvoriti u sifon koji bi progutao virove i u lijek koji bi mi dao spokojan san i u bušilicu kojom bih probio svo tupilo i iz njega izvukao vedrinu i svoju sudbinu, tamo s nekog tavana duboko u sebi.

***

One riječi koje dolaze na kraju moraju biti pitke kao suza koja klizi niz obraz i kristalne kao ta ista suza koja nije posljedica tuge nego konačnog ostvarenja smisla i sazrijevanja bića i koja je obično praćena mirnim pogledom, a možda i sigurnim osmijehom zadovoljstva jer je konačno nastupio mir.

Nova sezona

Ležao je na pozornici i pitao se kad će se izvući iz ovog grada. Paprika koju je zagrizao imala je okus tinejdžerskih godina pa mu je tijelom odjednom prostrujala navala uzbuđenja koje je davnih godina u njemu obitavalo svaki dan. Podigao se na stražnjicu i uperio oči u lijevi kut stropa ali nije zapravo gledao u njega nego u svoje misli. Kratko je slegnuo ramenima i udahnuo, a onda odskočio s pozornice i izašao iz kazališta.

Na trgu, ispod sata naravno, čekao ga je dečko s kojim se neko vrijeme dopisivao i s kojim je, nakon nekoliko dana usklađivanja rasporeda, napokon uspio dogovoriti pivo. Na susret je otišao pomalo ravnodušno jer nije vjerovao da će stvoriti prisnost veću od pogleda oči u oči pri kvrckanju čašama i tihom Živio. Hodajući ulicom koja vodi od kazališta prema trgu, onom u kojoj se nalazi preskupa slastičarnica i gomila terasa nabacanih na cestu, pjevušio je sebi u bradu i osjećao potrebu da nekom od prolaznika kaže Ajme, kako su ti lijepe cipele! ili Djevojko, lijepo se smiješ!, ali nije rekao ništa, ne zato jer se nije usudio nego zato što je bio obziran pa nije htio da se prolaznici osjećaju neugodno suočavajući se s njegovom iznenadnom ekstrovertiranošću, stoga je samo produžio uz ulicu i lijevo, ruku uvučenih u džepove raskopčane zelene jakne.

Susret je prošao upravo onako kako je i predvidio. Dečko je bio zanimljiv sugovornik i možda bi na nekom drugom mjestu moglo doći do razvoja prijateljstva, ali i jedan i drugi su predobro znali da pitak razgovor sam po sebi ne znači više od poneke poruke u budućnosti ili lajka na društvenim mrežama jer kad netko ima već izgrađen život onda ne traži prijateljstvo koje neće biti pravo nego onaj odnos u kojem ti cijelo biće govori da želi još. Pozdravili su se tamo gdje su se i upoznali, na trgu, jer je dečko ušao na tramvaj prema zapadu, a on se uputio prema svom biciklu.

U studenom sam opet počeo osjećati rijeku koja je bujala kroz gornji dio moga tijela kao i linije grada koje su bile tanke i kretale se pravocrtno kroz svaku ulicu kojom sam volio kročiti jer sam znao da me nekamo vodi. Tu sam znao tko sam ja i tko su drugi u odnosu prema meni, a moj je svijet imao drugu stranu, onu koja se nije mogla napipati prstima ali se mogla vidjeti u mojim riječima ili očima kad nisu gledale u smjeru u kojem su bile okrenute. Bio sam zaronjen u vodu i otvarao vrata tog drugog svijeta. Dokle god sam imao njega, nisam se morao brinuti za to da nisam živ. Zubi su mi bili jednako oštri a usta jednako otvorena. Ovog puta nema povratka natrag.

Začudo boje

Njegova je majka nosila zelenu boju. Rekla je da joj je ta najdraža. On se odlučio za plavu, ako se za stvari koja nam se sviđaju uopće može reći da se o njima odlučuje. Isto je tako odlučio i plesati jer je primijetio da nema snove, a kad ne planiraš budućnost onda tapkaš na mjestu i odmah kad legneš u krevet zaspeš jer nemaš o čemu razmišljati. Po noći se ponekad probudiš da bi kihnuo od prašine koja se nakupila na svakoj ravnoj površini koju nisi obrisao jer si zaboravio na disciplinu, a izostanak discipline vodi u dekadenciju, ne u onu romantičnu koja se zbiva subotom noću nego onu koja guta svaku česticu identiteta kao što crna rupa guta neko nesretno sunce koje joj se našlo na putu.

On je isto progutao sunce, ali je na to zaboravio pa se samo osjećao crno. Imao je ljutit pogled i mračne misli i po putu je sipao prijezir, a onda se uplašio samoga sebe i rekao dosta pa se slomio, ispovraćao i proveo cijeli dan u groznici, tražeći spas od pulsirajuće glavobolje u tabletama koje nisu stajale u kutijici za lijekove nego na njenom poklopcu kako bi se do njih moglo lakše doći. Ako je egzorcizam osobno izbavljenje od loših osjećaja, onda se on tu noć iskupljivao u treskavici, neugodnim snovima i mučnim udarcima u lubanji. Ujutro se probudio umoran, znojan i prljav. Suhe su ga oči pekle i htio se vratiti na spavanje pa se za trenutak uplašio da se ništa nije promijenilo.

Tada se sjetio svog nauma. Oslobođenje ne dolazi tek prihvaćanjem osjećaja nego odlučnošću da se oni promijene. Sastavio je raspored. Počeo je vježbati. Nije išao na Internet za vrijeme posla. Stan mu je ponovno dobio prvobitni sjaj. Smijao se. Upisao je ples.

Na njegovom prvom nastupu male su tribine bile krcate, a mnogi su pokušali naći mjesto uz bočne prolaze, kao i na onoj fiktivnoj liniji koja je razdvajala prvi red sjedala i pozornicu. “Tako ti je to kad si za svoju premijeru odabrao festival”, pomisli on. Srce mu je udaralo kao ludo, ali dani nesigurnosti već su neko vrijeme bili iza njega.

Njegova je točka bila treća po redu. Najavu je popratio kurtoazni pljesak. Izašao je na crnu pozornicu i stao na sredinu. I on je bio sav u crnom. Neki je ciničniji promatrač zasigurno pomislio: “Pleše u crnom. Kakav klišej za suvremeni ples”, ali kad su njegove ruke napravile prve valove u zraku boja plesne uniforme prestala je biti važna.

Plesao je u tišini. Jedan okret, drugi okret. Skok. Pružanje ruke ispred sebe. Hvatao je ono što voli. Plesao je jer u plesu ne postoji ego a kad nemaš ego onda osjećaš samo mir, koliko god tvoji pokreti bili nemirni i bolni. Otvorio je usta i u njih stavio ono za čime je posegnuo. Širom je otvorio oči i pogledao publiku. Izvedba je bila gotova. Gledatelji su opet zapljeskali. Nasmiješio se, naklonio i napustio pozornicu.

Kad se vratio kući, nisu ga mučili loši snovi ili tjeskoba izazvana nedostatkom svrhe. Nisu ga zapravo posjećivali odavno, ali ove mu noći ionako nisu mogli doći jer nije spavao nego je uključio računalo, otvorio dokument i započeo pisati svoju prvu predstavu. “Bijela”, znao je, “ova će se predstava zvati Bijela.”

Kaotični kolaž

“And in those darkest nights, only words could move me, creeping up the stomach, all to my eyes, which would widen in wonder, releasing life through tears. And what a wonderful life it was! It planted my feet firmly into the ground as I raised my right hand into the air, shaping a blue evening horizon around me, a horizon that felt more like dawn than sunset. The sound, emitted from my mouth, erected every hair on the skin on my arms. I began to sing. I might have been alive just as much as I could have been dead – the difference was no longer there. There was only me, which is to say, there was everything.” (U riječima tražim oslobođenje i izlaz iz ovog kaosa.)

U glavi su mi odzvanjali komentari, oni koje sam usputno izrekao i na koje bih već sljedećeg trenutka zaboravio da se nisu pokazali kao sredstvo kojim sam druge mogao svesti na nulu. Tada sam shvatio da me ljudi ipak slušaju jer ih u protivnome ne bih mogao povrijediti. Bio bih odlučio postaviti sito negdje između grla i jezika, ali od same sam spoznaje o težini onoga što izričem postao malo mudriji pa za kontrolom na kraju i nije bilo potrebe.

*U berlinskom metrou nema propuha. Alexanderplatz je prometna stanica, a ja sam taman i zgodan, ali zrak ispunjavam ohološću. Pitam se zašto drugi toliko utječu na mene.*

Jednomjesečna tišina.

Rekao mi je da ćemo se vidjeti za vikend, ali subota je već ustupala istočni dio neba nedjelji pa sam preuzeo inicijativu i poslao mu poruku. Odgovor: „E, sutra idem na kupanje na more, zaboravio sam ti javiti, sori.“, ili tako nešto.
„OK. Jesi slobodan u utorak?“
„Jesam, ali radim od pet.“
„Dobro. Može da se onda nađemo u tri?“
„Ali radim od pet!“
„Kada ti onda paše?“
„Nemam pojma.“
I opet tišina.

Začahurio sam se i prestao imati potrebu za drugima. Iscrpljuju me. Govorim krive stvari. Gledam ih na pogrešan način. Toga se barem bojim. Ne znam jesam li djetinjast ili sam zreo. Ide li mi uz ovu osobnost bolje smeđi remen ili da se držim crnoga sad kad sam malo smršavio pa mi treba jedna rupica više? Hoću li biti drzak kao ona ili zatvoren kao on? Nisam li ustanovio da sam sad malo mudriji?

*Most nad Dunavom bio je visok i dugačak. Gledao sam ravno pred sebe, ali to nije bilo lako jer si se ti stalno naginjao nad ogradu da uloviš bolji kadar. Ako je mojim tijelom i strujao adrenalin, ja se nisam osjećao posebno živo, tek iscrpljeno ali sigurno kad mi je korak prešao granicu između rijeke i obale.*

Moj je strah od visina životinjski. Moja je želja za humanošću ljudska. Ravnoteža između dva pola je poremećena.

Ponekad moje riječi ne nude izlaz.

(Ali nikad ne priznaju poraz.)