Bitka onoga tko nije u pravu i onoga tko je

Tvoj odgovor je (možda nepotrebno) okrutan, i možda više govori o tebi nego o meni, ali što drugo očekivati od fellow škorpiopna. U svakom slučaju, neću više pokušavati održavati konverzaciju s tobom, odnosno, vjerojatno prema tvom tumačenju, gnjaviti te. Pozdrav!

Tako sam mu odgovorio i onda se više nikada s njim nisam čuo. Što je on znao o tome tko sam ja kao osoba, kakve poruke pišem i uklapam li se na njegovu listu poželjnih osoba. Uostalom, on je meni svojim fotografijama na Instagramu već odavno ispao kao površna osoba, ali bit će da sam površan bio i ja jer sam zbog njegova dobrog izgleda odlučio ignorirati sve znakove koji su mi pokazivali da se u njegovom slučaju radi o osobi s kojom je jedina zajednička stvar koju ću imati sklonost muškarcima. Zabrinuo sam se da ću mu u trenutku slabosti koji će se javiti prije ili kasnije pokušati objasniti zašto ja nisam vrijedan prijezira nego sam zapravo sasvim poštovanja uvažen mladić, ali nisam bio spreman dopustiti da se taj trenutak slabosti dogodi pa sam ga uklonio s Instagrama. Bit će da je on uklonio i mene prije ili kasnije jer sam najednom imao jednog pratitelja manje, pa mi je bilo drago da je naše lažno poznanstvo završilo jednom zauvijek, iako mi je žao što se to dogodilo bez da je pokušao saznati išta o meni pa me samo hladnokrvno odbio uvažiti.

Najbolja stvar u vezi odrastanja jest što te takve stvari tište sve manje i manje. Da mi je, recimo, šesnaest godina, o tom bih njegovom postupku razmišljao sljedećih nekoliko dana. Još važnije, njegov bi me komentar nagnao da se zatvorim u sebe i još manje stvari podijelim sa svojim prijateljima. Ovako će me njegova reakcija gnjaviti samo danas, a već sutra ću na nju sasvim zaboraviti i onda nastaviti dalje sa životom.

Tako sam barem mislio dok tri mjeseca kasnije nisam nabasao na njega u podzemnoj željeznici. Bio je to U-Bahn koje je vozio od Alexanderplatza do Friedrichsheina. Kad sam ušao u vlak sjeo sam na jedino slobodno sjedalo koje sam našao nasuprot svog ulaza. Vrata su se zatvorila i vlak je krenuo put moga smjera. Nije to bila duga vožnja, ali mi se u tom trenutku ipak nije stajalo. Neočekivano za mene, ušavši u vlak nisam se obazirao na ljude koji su me okruživali. Umjesto toga, petljao sam nešto s mobitelom i Bluetooth slušalicama. Nekako krajičkom oka primijetio sam da nasuprot meni sjedi zgodan bradati mladić, ali imao sam pametnijeg posla nego po milijunti put zuriti u dečke u metrou. Kad se moj mobitel napokon upario sa slušalicama, a ja se naslonio na naslon sjedala, bacio sam konačno pogled na dečka nasuprot mene. Bio je to on. I on je otvoreno zurio u mene, kao da je istovremeno pokušao protumačiti jesam li s njegove suprotne strane doista ja, te se oteti prirodnom i ljudskom instinktu da mi kaže bok. Kad sam ga ja ugledao srce mi se strahovito zalupalo, ali svaki djelić moje samoodrživosti mi je dao do znanja da mu moram pokazati da sam ga prepoznao, da ga ne smijem pozdraviti i da nipošto, ni pod koju cijenu, ne smijem skrenuti pogled s njega. On je još nekoliko trenutaka razrogačenim očima, koje su vjerojatno odražavale iznenađenost i šok, zurio u mene, nakon čega je, pod hladnokrvnošću moga pogleda, spustio svoje oči i nije ih dizao dok ja nisam, tri stanice kasnije, izašao iz vlaka. U mome je pogledu istovremeno bilo i prkosa i dovoljno iskrenosti i čestitosti da mu u jednom trenutku bude jasno da je pogriješio kad me pokušao procijeniti bez da me upoznao, ali kao što u tom trenutku nije mogao pasti niti jedan pozdrav, tako nije bilo vremena niti za „hej, sada kad te vidim kužim da nisi mislio ništa loše“ ili „oprosti, pogriješio sam“. Sve i da je bilo prilike, nisam siguran da takve stvari danas ionako itko više govori. Vjerojatno je, nakon našeg pomalo neočekivanog susreta, shvatio čije su ruke te koje su zamazane pa se vjerojatno nečiste savjesti zaputio do svog sljedećeg odredišta, ali ja sam ga u tom trenutku već otpisao iz svoga života, još dok su se vrata žute boje otvarala, a ja pretjerano uspravnih ramena izašao na podzemnu postaju i onda se, uz duboke udahe smirivanja, više s nekim hrabrenjem nego s hrabrošću, njemu okrenutih leđa zaputio u svome smjeru.

Ono što te ne uče u školi jest to da svaki čovjek ima svoj ego i svatko ima svoj karakter i vlastito tumačenje događaja. S time ćeš se susresti na školskim hodnicima, ali za takve slučajeve nećeš dobiti udžbenik niti će po tome nazvati jedan predmet, iz odnosa s drugima nikad nećeš dobiti peticu već eventualno obraz crven od šamara, zglobove prstiju plave od zamaha šakom, ili, u najboljem slučaju, i tijelo i savjest čistu od udaraca. Ako ti kao djetetu nitko ne kaže da se osnovnoškolske prepirke prenose i u život odraslih osoba takvi te događaji nikad neće prestati iznenađivati ali sad ćeš barem imati dovoljno pameti da tome staneš na kraj, sad ćeš barem nakupiti dovoljno životnog iskustva u tome da te ne boli đon hoćeš li se nekome zamjeriti ili ne. Da su primijenjeni ljudski odnosi školski predmet ja bih u njemu u početku bio gori nego u tjelesnome, ali naposljetku se svaka budala sjeti svoje pameti i svojih sposobnosti, pogotovo ako nikad zapravo i nije bila glupa nego samo dovoljno pametna da posumnja u sve što je stvarno, pa čak i u vlastito tumačenje stvari i djelovanje.

 

Imaš fakultetsko obrazovanje, književnost dapače, ali nisi siguran što znači riječ apokrif. Ipak, sviđaju ti se tajnovitost i veličina koji se osjete u nazivu pa se poigravaš tom riječju dok razmišljaš o tome kako je gradski život, sa svom dekadencijom koju nozi uz sebe, ponekad nepotrebno prolazan i klaustrofobičan. Mudrost i smeđa boja papirusa suprotstavljeni izmorenosti i sivilu. Jesenska vlaga jasna je u zraku kojim je ispunjen prostor na fotografiji na kojoj, ruku u džepovima, poziraš ispred još jednog zida prošaranog grafitima koji nešto znače samo onome tko ih je ondje naslikao. Imaš sjetan izraz koji se na tvome licu nalazi možda tek zato jer znaš da ćeš tako dobro ispasti, a možda je ta sjeta toliko stvarna i duboka i ne bi je zapravo htio pokazati, ali si već odavno izgubio snagu da je pokušaš sakriti. Ovaj je svijet beznadan i ravan, baš kao i snovi, kad bi ti barem netko pokazao da se iz njih moguće probuditi.

Kažeš mi Ozrene volim te ljubav je okruglog oblika tvog tijela i plinovito plave boje koja se probija kroz tamu smještena je između mene i kraja kreveta uza zid. Oči su ti duboke i prodorne usne ti sad nešto šapuću ali ja više ne razabirem smisao riječi već se gubim u golemom protoku energije koji mi se probija kroz glavu. Vidiš, da smo u tom trenutku odlučili nekako pokidati šavove ovoga svijeta mogli smo se provući u neku drugu stvarnost, onu koja se nalazi s druge strane mojih otvorenih usta i koju karakterizira dugačko putovanje kroz svemir. Putovanje nije i odredište, ali još ne mogu naslutiti što se nalazi na njegovom kraju i hoću li ondje biti sam. Pitam se tada jesu li ljudi tek pratioci i hoće li na kraju svatko od nas imati vlastiti svijet. Takve mi misli ne stvaraju ugodu, volio bih da je naša ljubav prozračnija možda ću se na planinama ipak buditi uz nekoga drugoga, možda ću snovima doći do otvorenosti.

Na bazenu

Kao na svim bazenima ovoga svijeta na kojima se imalo drži do higijene, i na ovome dominira miris klora. Uz ulaz u dvoranu nalazi se stol za kojim sjede dva spasioca žutih majica i crvenih kupaćih gaća. Uglavnom su nezainteresirani, ali ponekad odgovore na moje sramežljive pozdrave. Na bazen dolazim u rano poslijepodne jer znam da tada neće biti gotovo nikoga. Odabirem jedan trak između dva reda plutača. Po unutarnjoj strani naočala za plivanje razmazujem pljuvačku jer se tako sprječava njihovo zamagljivanje. Nakon što njima, skupa s plivaćom kapom koja mi zapravo i ne treba, ali je svejedno koristim jer se ne želim isticati, upotpunim izgled plivača spuštam se u vodu, otiskujem od ruba bazena te napokon počinjem disati.

Visok si i zasad mi je teško reći koliko si zainteresiran za mene, ali kažeš mi da prebacimo razgovor na Instagram, što je jasan znak da želiš nastaviti komunikaciju. Ja sam nesiguran u sebe pa smatram da si previše lijep da bi komunicirao sa mnom, stoga nad svakom porukom koju napišem mudrujem nekoliko minuta prije no što je pošaljem. Kad te sad zamišljam ovdje pored sebe stojimo jedan uz drugoga, tijela sasvim blizu. Ti me gledaš s visoka a ja, iako sam u tom trenutku dijete, znam da ću biti kaj koji će učiniti prvi korak. Svojom desnom rukom uzimam tvoju lijevu te ti započinjem milovati prste. Ono što ti u tom trenutku ne znaš jest da ćeš mi uskoro predati svu moć koju imaš nada mnom, a ono što ja znam jest da bi mi se više sviđao kad bi se za tu kontrolu pokušao bar malo otimati.

Na dnu bazena nalaze se oznake koje označavaju prijeđenu duljinu. Ponekad ih gotovo dodirujem ramenima. Iako ne mogu disati i imam pritisak u glavi, tamo dolje sam opušten jer sam sam. Još se vježbam roniti, ali za koji dan će mi uspjeti preplivati bazen s jedne strane na drugu bez da izađem gore po zrak. Možda ću time zadiviti sve momke koji plivaju uz mene i kojima bih vjerojatno bio draži da se ne pokušavam toliko dokazivati.

Glavni kolodvor

Na željezničkoj se postaji nalaze dva krila. U jednome je čekaonica u kojoj se nekako uvijek uspiju zateći čudni ljudi. Vjerojatno dolaze iz obližnjih sela i jednako vjerojatno ne plaćaju uvijek svoje karte. Ponekad će te tražiti novac bez da stvarno očekuju da ćeš im doista i dati, a ponekad će se svađati na jeziku koji možda i nećeš razumjeti. Njihovu ćeš prisutnost osjetiti čak i prije no što se odlučiš sjesti na jednu od plastičnih sjedalica koje si kao dijete prvo vidio u doktorskim čekaonicama pa ti ovdje ne djeluju kao da se stvarno uklapaju. Ako si osjetljiv na svoju okolinu, zaključit ćeš da do vlaka ipak nema toliko puno vremena pa ćeš ga ići pričekati van. U drugome se krilu u velikoj dvorani u kojoj na dvije suprotne strane stoje šalteri kupuju karte. Šalteri su stolarije tamnoga drveta, a iza sebe otkrivaju pogled na brojne službenike u plavim košuljama. Oni ne izgledaju kao da im se žuri. Često piju kavu jedni s drugima i ljubazno ti objašnjavaju na koji peron moraš ići ili u kojem mjestu možeš očekivati presjedanje jer se začudo negdje i radi na željezničkoj infrastrukturi. Oba su krila sumorna i nekako uspijevaju ostati u polumraku čak i kad je sunce još daleko od svog zalaska. Na velikome trgu vani telefonske govornice odavno su zamijenili mobiteli, a mladi koriste riječi kao što su instagram, gugl i uber. Sat na glavnom ulazu koji se, u navodno masonskoj tradiciji, sastoji od jednog velikog i dva manja lukovima nadsvođena prolaza tek naoko pokazuje pravo vrijeme. Ura možda i obilježava točan sat, ali infrastruktura unutrašnjosti usputnog putnika navodi da na stopalima čistačica u plavim mantilima traga za borosanama koje bi na jednom takvom mjestu djelovale manje anakronistično nego recimo obuća marke Crocs. I iako je trg vani živ, uglavnom ćeš ga izbjegavati posjetiti, a ako ipak ne budeš imao izbora, trudit ćeš se ne gledati u tu staru zgradu koja iz sebe širi vonj truleži, stagnacije i svega uništenoga iz čega se već desetljećima nije stvorilo ništa novo.

S druge strane kolodvora, od trga skrivene dvama spomenutim krilima, nalaze se vlakovi. U pravilu broje svega tri četiri vagona. Oni su često prekriveni grafitima gotovo jednako starima kao i sami vagoni. Takvi su vlakovi uglavnom prigradski. Oni koji prometuju do drugih županija nešto su krupniji i izvana čišći, ali pokreću ih lokomotive koje voze sporije no što su to činile u vrijeme kad se ljudima nije toliko žurilo. Sjedala u vagonima tih vlakova presvučena su zelenim tkaninama sjetnima poput dlake starih pasa. Iako ih poželiš otrgnuti s iz vagona, ili još bolje baciti ih na neko smetlište skupa s čitavim vlakom, sažališ se tada nad njima pa se lagano zavališ u sjedalo i svim silama ne trudiš stvarati alegorijske poveznice s državom u kojoj živiš. Ipak, tome se teško oduprijeti, jer ti se ne nalaziš samo na kolodvoru. Ti si zapravo u prostoru koji je portal između maloga djelića zemlje koji još kuca poletom napretka i ostatka države koji se odijeva u neobrađena polja i zatvorene trgovine i kuće na prodaju koje nitko ne kupuje. Pitaš se tada zašto se uopće vraćaš negdje gdje ćeš osjetiti sumornost stagnacije ali sad je kasno za predomisliti se: vlak je već polagano krenuo. Ti tada vadiš mobitel, otvaraš instagram i bježiš u svijet kojem doista i pripadaš – svijet koji još živi i koji će jednom biti ne samo na tvom mobitelu već i oko tebe.

Nešto se dogodilo na dugačkoj ulici koja vodi prema selima u nizini, ondje gdje se dvije gradske ceste spajaju u jednu.

Tamo je postojao život djetinjstva i konačnost trenutka slavonske idile a kuća s velikim vrtom i tihim drvećem označavala je spomen na vrijeme zbog kojeg si bio nostalgičan iako tada još nisi niti bio rođen. Vidiš tu sliku, sebe i svoje roditelje kako se spuštate tom cestom, što je pomalo tužno jer nisi dovoljno brz da ispružiš ruku i sve troje uloviš u šaku pa ta slika prođe ostavljajući osjećaj žaljenja ali brzo ga zaboraviš jer za sobom donese plimu narednih i jednako lijepih iskustava. Ipak, ona je jedina koja ti se vraća u sjećanje onda kad ne skriješ kameru na svom laptopu neprozirnom trakicom, samo ti ona dolazi u glavu u trenutku kad se okusi kože i mirisi vratova usred male kuhinje isprepletu u vrisak ljepote i nedokučivosti i pitanja zašto se nećeš zaljubiti u ovo lijepo biće koje pokušavaš zaštititi. Ima ime i htio bi uz njega vezati svoje baš kao što se ne žuriš odlijepiti tijelo od njegovog. Pa ipak, u mislima si eonima daleko, negdje u onom dijelu sebe koji skriva sve priče i koji juri predjelima romana i tajanstvene glazbe i koji iz tebe u silovitom šaptu kroz poeziju izbacuje istinu o svijetu, iz onoga dijela tebe koji piše i ovo. Oči su ti široke kao u poludjele žene ili možda proročice a u riječima koje govoriš naslućuje se svaka nit tvoga iskustva. Lijevo je lijevo je lijevo od srca na onoj uzbrdici koja je tužna jer su kuće u njoj skrivene u šumi glas treperi u tiho ljetno popodne nad neasfaltiranom cestom i drvećem koje je jednako lijepo kao u slikovnicama ali ne donosi avanturu niti ti daje mogućnost da potrčiš slobodan. Uramljuješ tu sliku i postavljaš je na zid svoga lijepog stana i čekaš starost jer znaš da će onda sve slike oživjeti kao onda u tvom djetinjstvu. Ljeto je prašina i ljeto je igra ljeto je i druženje s onima koji su jednako nevini kao ti. Lastavice u predvečerje love kukce visoko nad vašim glavama i u tom trenutku ne razmišljaš o tome da će na neko vrijeme uskoro sve utihnuti. Da možeš, razrezao bi mali djelić kože na svojoj ruci, dovoljno da osim kapi krvi iz njega poput tih lastavica u svim svojim bojama polete sva iskustva koja si tada imao. Tvoj bi vrisak tada bio drugačiji od onoga koji si doživio one večeri ispred laptopa i nasred kuhinje s onim u koga se nisi mogao zaljubiti; on bi bio početak veselog smijeha i živosti svih boja, zvukova i prizora koje si vidio u svojim dječačkim očima i tako bi čist nanovo krenuo u svijet. Život nije pauza između ljepote djetinjstva i staračke nevinosti, život je ne znam sada što ali javit ću ti dok ga otkrivam.

Ako nastavimo nasipom doći ćemo do mog stana

Još je bio mlad pa nije znao da nisu svi jednaki. U svojoj me naivnosti sasvim nevino pitao: „Kad si se posljednji put zaljubio?“ a ja sam poput usisavača udahnuo sav zrak između sebe i njega. Rijeka na kojoj su se galebovi u suton igrali tobogana tek je na trenutak zastala u svom toku prema istoku, dovoljno dugo ipak da se ja ohrabrim reći: „Ali ja nikad nisam bio zaljubljen.“ Ako ga je moj odgovor i iznenadio, bio je dovoljno pametan da to skrije pa je umjesto tišine i šoka iz njegovih usta izašla polagana struja pitanja za koju je vjerojatno mislio da će biti uspješna i da će uspjeti sakriti iznenađenje: „Pa kako to?“, „Zar ti se nitko nikad nije svidio?“, „A što je sa svim onim momcima koje si uspio šarmirati svojom nespretnošću?“, „Što je sa mnom?“ Prostor između nasipa na kojemu smo se šetali ispirući sve do tada popijeno pivo i moga stana tada se poput kakve svemirske crvotočine sasvim izobličio i, eto ga, bili smo u mom stanu koji bi možda nekom velikom muškarcu, tako malen, djelovao poput kaveza, ali on nije proučavao njegovu unutrašnjost jer je imao zatvorene oči jer mi je dopuštao da mu skinem majicu jer se gušio u zvukovima koji su izlazili iz mojih usta. Nakon što se probudio iz mjesta na kojemu ne postoji pojam dva tijela nije se pitao hoće li baš on biti taj zbog kojeg više neću moći reći da nisam zagrizao u mirise svemira bio je tada dijete koje se pretvaralo da lovi pokemone bio je slobodan iako je noktima grebao kao po zidovima ćelije grebao po mome tijelu bio je… bio je onaj u kojeg sam se ja htio zaljubiti.

Jantar

Kako mogu pisati o ljubavi kada nikad nisam bio zaljubljen iako na sebi imam staru kućnu majicu i trenerku u kojoj mi je prevruće ali koja jedina izgleda dobro na meni pred tobom se osjećam potpuno ogoljeno ne govorim ti da mi je stalo do tebe jer se bojim da ću čuti ne a ako se to dogodi sve emocije koje držim u sebi cijelo ovo stoljeće poput nezaustavljivog vala izaći će iz mene kakav ću čovjek biti tada

Pojedi ovaj kolač koji sam napravio za tebe kažeš da je fin hvala znam to i sam pričajmo sad o glazbi i filmovima koje smo pogledali u zadnje vrijeme baš je smiješan taj rupaul hehe sve te emisije usputno gledam ali dok ti govoriš tvoje lice promatram pokušavajući naučiti svaku liniju poru i oblik ruba tvoje kose opet se moram suzdržavati pa svoje istraživanje pažljivo skrivam kimanjima glave i polušaljivim komentarima na tvoje stavove kad bi mi dopustio pokazao bih ti svoj jezik koji se ne izgovara riječima nego dodirima i mirisima i pletenjem međusobnog mira on raste u meni i sad dok pišem ovo za tebe

Nešto veliko se krčka ispod površine nešto veliko dolazi do mene vidiš li kako je zemlja pod Italijom popucala a ova magma koja teče mladim kanjonima uskoro će postati lava svoje sam osjećaje pohranio u kutku svemira ali prije dvije su noći prošli jupiter nisam ih mogao gledati jer sam se strašno bojao sad se ne više ne bojim evo ih dolaze po mene