Nešto se dogodilo na dugačkoj ulici koja vodi prema selima u nizini, ondje gdje se dvije gradske ceste spajaju u jednu.

Tamo je postojao život djetinjstva i konačnost trenutka slavonske idile a kuća s velikim vrtom i tihim drvećem označavala je spomen na vrijeme zbog kojeg si bio nostalgičan iako tada još nisi niti bio rođen. Vidiš tu sliku, sebe i svoje roditelje kako se spuštate tom cestom, što je pomalo tužno jer nisi dovoljno brz da ispružiš ruku i sve troje uloviš u šaku pa ta slika prođe ostavljajući osjećaj žaljenja ali brzo ga zaboraviš jer za sobom donese plimu narednih i jednako lijepih iskustava. Ipak, ona je jedina koja ti se vraća u sjećanje onda kad ne skriješ kameru na svom laptopu neprozirnom trakicom, samo ti ona dolazi u glavu u trenutku kad se okusi kože i mirisi vratova usred male kuhinje isprepletu u vrisak ljepote i nedokučivosti i pitanja zašto se nećeš zaljubiti u ovo lijepo biće koje pokušavaš zaštititi. Ima ime i htio bi uz njega vezati svoje baš kao što se ne žuriš odlijepiti tijelo od njegovog. Pa ipak, u mislima si eonima daleko, negdje u onom dijelu sebe koji skriva sve priče i koji juri predjelima romana i tajanstvene glazbe i koji iz tebe u silovitom šaptu kroz poeziju izbacuje istinu o svijetu, iz onoga dijela tebe koji piše i ovo. Oči su ti široke kao u poludjele žene ili možda proročice a u riječima koje govoriš naslućuje se svaka nit tvoga iskustva. Lijevo je lijevo je lijevo od srca na onoj uzbrdici koja je tužna jer su kuće u njoj skrivene u šumi glas treperi u tiho ljetno popodne nad neasfaltiranom cestom i drvećem koje je jednako lijepo kao u slikovnicama ali ne donosi avanturu niti ti daje mogućnost da potrčiš slobodan. Uramljuješ tu sliku i postavljaš je na zid svoga lijepog stana i čekaš starost jer znaš da će onda sve slike oživjeti kao onda u tvom djetinjstvu. Ljeto je prašina i ljeto je igra ljeto je i druženje s onima koji su jednako nevini kao ti. Lastavice u predvečerje love kukce visoko nad vašim glavama i u tom trenutku ne razmišljaš o tome da će na neko vrijeme uskoro sve utihnuti. Da možeš, razrezao bi mali djelić kože na svojoj ruci, dovoljno da osim kapi krvi iz njega poput tih lastavica u svim svojim bojama polete sva iskustva koja si tada imao. Tvoj bi vrisak tada bio drugačiji od onoga koji si doživio one večeri ispred laptopa i nasred kuhinje s onim u koga se nisi mogao zaljubiti; on bi bio početak veselog smijeha i živosti svih boja, zvukova i prizora koje si vidio u svojim dječačkim očima i tako bi čist nanovo krenuo u svijet. Život nije pauza između ljepote djetinjstva i staračke nevinosti, život je ne znam sada što ali javit ću ti dok ga otkrivam.

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s