Tog lijenog ljetnjeg dana

Vidio sam dvostruko i znao sam da dugoročno takve stvari ne predstavljaju uspjeh, ali bio sam sretan i nisam se brinuo oko stvari koje su inače pritiskale moja crijeva i uzrokovale čudne stanja moje probave stoga nisam vidio razloga prestati uživati u strujanjima koja su me podsjećala da negdje u mome tijelu još uvijek postoji nada. Ljiljana mi je iz kuhinje vikala: „Zaboravi na poslijepodnevno ljenčarenje“, ali u mome svijetu na trijemu i jutarnjem suncu ona nije postojala pa sam njen glas ignorirao jednako kao što je težina njene pregače nijekala nalete vjetra koji su s otvorenog prostora ulazili u kuhinju i remetili sklad ljetnoga dana. Rekao sam joj da nakon ručka odlazim do grada zbog čega nije bila nimalo sretna, ali ona i ja nismo bili muž i žena, prema tome nisam imao potrebe udovoljiti njenim hirovima i skrivati se pod naletima njene neurotične životne organiziranosti.

Šupa u kojoj sam držao predmete kojima sam se bavio u slobodno vrijeme nije mi predstavljala bijeg jer je Ljiljana i više no lako bila u stanju napraviti tri koraka od stepenica trijema do moje daščare kako bi mi napomenula da je toga dana moj red na ribanje kupaonice ili kako po već stoti put mora čistiti podove jer uporno odbijam izuti cipele ispred ulaza u kuću. Ne bih joj tada rekao da mi se izgubi iz vida jer bi se njena energija ionako osjetila dok god bi odsjedala u kući, stoga nisam govorio ništa nego sam na njena prigovaranja odgovarao šutnjom. Činilo se da to njoj ne smeta dok god je imala jastučić na koji je mogla ubadati pribadače svoje neautoritativne samovlade. Voljela me je, to je bilo jasno, ali ja joj nisam mogao uzvratiti osjećaje bliskosti, niti sam bio naročito govorljive naravi, stoga bi moje općenje s njom završavalo na replikama koje su u svojoj kompleksnosti varirale od: „Mhm“ do „Dobro.“ Ponekad sam se pitao kako to da uporno može tvrditi da joj je lijepo sa mnom, ali u takve teme nisam ulazio jer nisam bio jedan od onih koji kopa u duboke predjele ljudskih odnosa s ljudima s kojima bi mu to bilo neugodno raditi. Uostalom, kad bih otišao u grad, ondje kamo uglavnom nije htjela da idem, nisam ja besposličario, nego sam aktivno razmišljao o tome kako ću otići u život u kojem neće biti nje da mi ne dopusti da dišem.

Kad je tog dana ušla u šupu ja još uvijek osim razmišljanja nisam poduzeo niti jedan korak da se doista i maknem od nje. Bio sam pak previše umoran od suživota koji mi nikako nije odgovarao pa nisam ni pokušao sakriti bocu rakije koju bismo svake godine dobili iz našega rodnog kraja, onoga koji je u djetinjstvu pružao utjehu i sigurnost, a sada nije bio ništa više od sjećanja i nostalgične tugaljivosti. „Zar ti piješ?! Ne mogu vjerovati! Što to radiš od sebe?!“ nije prestala urlikati. Ja sam joj rekao da mi se makne s očiju, ali, realno gledano, gdje je mogla otići? Sve i da se maknula u kuhinju, osjetio bih miris njena groznog parfema koji je poput ljubomornog mačka čuvao leđa svojoj gospodarici. Slegnuo sam tada ramenima i po tko zna koji put nisam se udostojao odgovoriti. „Kako možeš biti takav! Znala sam da nešto nije u redu s tobom!“ nije prestajala rogoboriti, a moja je sposobnost neslušanja onoga što mi se ne sviđa naprosto cvala potaknuta mojom pasivnosti. Rekao sam joj tada jednostavno i bez nekog efekta: „Odjebi“, što je nije spriječilo da nastavi s prijekorima, misleći da na moj život ima više utjecaja no što sam joj ja doista i pripisivao. Izjurila je iz kućice prijeteći zvanjem bolnice, ali čak i u svom lijenom stanju znao sam da njeno glasanje nema nikakvu snagu pa je nisam slušao nego sam se vratio sanjarenju o životu u kojem ona nije uz mene.

Ne znam što se poslije dogodilo jer još nisam izašao iz šupe, pišem ovo nadajući se da netko izvan nje još vjeruje u mene dovoljno da me izvuče van.

Advertisements