Glavni kolodvor

Na željezničkoj se postaji nalaze dva krila. U jednome je čekaonica u kojoj se nekako uvijek uspiju zateći čudni ljudi. Vjerojatno dolaze iz obližnjih sela i jednako vjerojatno ne plaćaju uvijek svoje karte. Ponekad će te tražiti novac bez da stvarno očekuju da ćeš im doista i dati, a ponekad će se svađati na jeziku koji možda i nećeš razumjeti. Njihovu ćeš prisutnost osjetiti čak i prije no što se odlučiš sjesti na jednu od plastičnih sjedalica koje si kao dijete prvo vidio u doktorskim čekaonicama pa ti ovdje ne djeluju kao da se stvarno uklapaju. Ako si osjetljiv na svoju okolinu, zaključit ćeš da do vlaka ipak nema toliko puno vremena pa ćeš ga ići pričekati van. U drugome se krilu u velikoj dvorani u kojoj na dvije suprotne strane stoje šalteri kupuju karte. Šalteri su stolarije tamnoga drveta, a iza sebe otkrivaju pogled na brojne službenike u plavim košuljama. Oni ne izgledaju kao da im se žuri. Često piju kavu jedni s drugima i ljubazno ti objašnjavaju na koji peron moraš ići ili u kojem mjestu možeš očekivati presjedanje jer se začudo negdje i radi na željezničkoj infrastrukturi. Oba su krila sumorna i nekako uspijevaju ostati u polumraku čak i kad je sunce još daleko od svog zalaska. Na velikome trgu vani telefonske govornice odavno su zamijenili mobiteli, a mladi koriste riječi kao što su instagram, gugl i uber. Sat na glavnom ulazu koji se, u navodno masonskoj tradiciji, sastoji od jednog velikog i dva manja lukovima nadsvođena prolaza tek naoko pokazuje pravo vrijeme. Ura možda i obilježava točan sat, ali infrastruktura unutrašnjosti usputnog putnika navodi da na stopalima čistačica u plavim mantilima traga za borosanama koje bi na jednom takvom mjestu djelovale manje anakronistično nego recimo obuća marke Crocs. I iako je trg vani živ, uglavnom ćeš ga izbjegavati posjetiti, a ako ipak ne budeš imao izbora, trudit ćeš se ne gledati u tu staru zgradu koja iz sebe širi vonj truleži, stagnacije i svega uništenoga iz čega se već desetljećima nije stvorilo ništa novo.

S druge strane kolodvora, od trga skrivene dvama spomenutim krilima, nalaze se vlakovi. U pravilu broje svega tri četiri vagona. Oni su često prekriveni grafitima gotovo jednako starima kao i sami vagoni. Takvi su vlakovi uglavnom prigradski. Oni koji prometuju do drugih županija nešto su krupniji i izvana čišći, ali pokreću ih lokomotive koje voze sporije no što su to činile u vrijeme kad se ljudima nije toliko žurilo. Sjedala u vagonima tih vlakova presvučena su zelenim tkaninama sjetnima poput dlake starih pasa. Iako ih poželiš otrgnuti s iz vagona, ili još bolje baciti ih na neko smetlište skupa s čitavim vlakom, sažališ se tada nad njima pa se lagano zavališ u sjedalo i svim silama ne trudiš stvarati alegorijske poveznice s državom u kojoj živiš. Ipak, tome se teško oduprijeti, jer ti se ne nalaziš samo na kolodvoru. Ti si zapravo u prostoru koji je portal između maloga djelića zemlje koji još kuca poletom napretka i ostatka države koji se odijeva u neobrađena polja i zatvorene trgovine i kuće na prodaju koje nitko ne kupuje. Pitaš se tada zašto se uopće vraćaš negdje gdje ćeš osjetiti sumornost stagnacije ali sad je kasno za predomisliti se: vlak je već polagano krenuo. Ti tada vadiš mobitel, otvaraš instagram i bježiš u svijet kojem doista i pripadaš – svijet koji još živi i koji će jednom biti ne samo na tvom mobitelu već i oko tebe.

Advertisements

Nešto se dogodilo na dugačkoj ulici koja vodi prema selima u nizini, ondje gdje se dvije gradske ceste spajaju u jednu.

Tamo je postojao život djetinjstva i konačnost trenutka slavonske idile a kuća s velikim vrtom i tihim drvećem označavala je spomen na vrijeme zbog kojeg si bio nostalgičan iako tada još nisi niti bio rođen. Vidiš tu sliku, sebe i svoje roditelje kako se spuštate tom cestom, što je pomalo tužno jer nisi dovoljno brz da ispružiš ruku i sve troje uloviš u šaku pa ta slika prođe ostavljajući osjećaj žaljenja ali brzo ga zaboraviš jer za sobom donese plimu narednih i jednako lijepih iskustava. Ipak, ona je jedina koja ti se vraća u sjećanje onda kad ne skriješ kameru na svom laptopu neprozirnom trakicom, samo ti ona dolazi u glavu u trenutku kad se okusi kože i mirisi vratova usred male kuhinje isprepletu u vrisak ljepote i nedokučivosti i pitanja zašto se nećeš zaljubiti u ovo lijepo biće koje pokušavaš zaštititi. Ima ime i htio bi uz njega vezati svoje baš kao što se ne žuriš odlijepiti tijelo od njegovog. Pa ipak, u mislima si eonima daleko, negdje u onom dijelu sebe koji skriva sve priče i koji juri predjelima romana i tajanstvene glazbe i koji iz tebe u silovitom šaptu kroz poeziju izbacuje istinu o svijetu, iz onoga dijela tebe koji piše i ovo. Oči su ti široke kao u poludjele žene ili možda proročice a u riječima koje govoriš naslućuje se svaka nit tvoga iskustva. Lijevo je lijevo je lijevo od srca na onoj uzbrdici koja je tužna jer su kuće u njoj skrivene u šumi glas treperi u tiho ljetno popodne nad neasfaltiranom cestom i drvećem koje je jednako lijepo kao u slikovnicama ali ne donosi avanturu niti ti daje mogućnost da potrčiš slobodan. Uramljuješ tu sliku i postavljaš je na zid svoga lijepog stana i čekaš starost jer znaš da će onda sve slike oživjeti kao onda u tvom djetinjstvu. Ljeto je prašina i ljeto je igra ljeto je i druženje s onima koji su jednako nevini kao ti. Lastavice u predvečerje love kukce visoko nad vašim glavama i u tom trenutku ne razmišljaš o tome da će na neko vrijeme uskoro sve utihnuti. Da možeš, razrezao bi mali djelić kože na svojoj ruci, dovoljno da osim kapi krvi iz njega poput tih lastavica u svim svojim bojama polete sva iskustva koja si tada imao. Tvoj bi vrisak tada bio drugačiji od onoga koji si doživio one večeri ispred laptopa i nasred kuhinje s onim u koga se nisi mogao zaljubiti; on bi bio početak veselog smijeha i živosti svih boja, zvukova i prizora koje si vidio u svojim dječačkim očima i tako bi čist nanovo krenuo u svijet. Život nije pauza između ljepote djetinjstva i staračke nevinosti, život je ne znam sada što ali javit ću ti dok ga otkrivam.