Ona linija što kuca od početka moga života do tebe

Volio bih se zateći u travnatoj dolini neke skandinavske zemlje neka vjetar šiba moje tijelo a kiša ispire sve ono krivo što sam naučio ljubav nije traženje ljubav nije izgubljenost ljubav je mir i jasnoća pogleda i suze koje teku sad kad si napokon sa mnom. Naša je priroda zelene boje, a interijer uglavnom bijel s ugodnim drvenim detaljima. Linija na zaslonu u velikoj se strmini uzdiže do vrha, a s njega se jednako tako strmoglavljuje pa nastavlja dalje. To je otkucaj našeg života.

Otkrivenje nije došlo na sjeveru ali kad sam se prvi put nakon nekoliko godina pažljivo zagledao u fotografije koje su pokazivale tvoje lice u svim njegovim izrazima i prsa čiju su kožu moje usne htjele okusiti zrak oko moga tijela, i moje tijelo samo, zatitrali su kao smetnje na televizoru i tako se tresli dok sam ja napokon shvaćao zašto sam morao upisati fakultet u velikome gradu, slušati nezanimljive kolegije voditi usamljen život i osjećati prazninu u ostacima socijalizma iskvarenima ruglom modernoga vremena. U onome prostoru između mojih očiju i spuštenih kapaka kao na kinoprojektoru vidio sam zelenilo proljeća na potezu od trnja do prisavlja, put koji sam svaki dan prolazio misleći samo o tebi. I onda kad bih napokon naletio na tvoju pojavu u hodnicima fakulteta ili za nekim udaljenim stolom u studentskoj menzi moje bi srce zalupalo a grlo se stegnulo i ja bih se izgubio u vlastitoj nesigurnosti. Na put nam je stalo moje neiskustvo i tvoja oholost. U svom sam prosvjetljenju ispred sebe stavio svoju ruku s prema gore spojenim kažiprstom i srednjim prstom. Možda te tako uspijem zazvati da ti kažem Hej, ne znam se pretvarati i nemoj misliti da sam čudan sviđaš mi se sve ovo vrijeme. Eto, tad će napokon ovaj grad početi imati smisla a ti ćeš mi reći Hajdemo sada odavde.

Geometrijski oblici namještaja u sobi pravokutnog su oblika, kao u dnevnim boravcima prije četrdeset godina. Kolektivna svijest nije upisana u naše osjete dovoljno jako da je se ne bismo mogli osloboditi ali ipak smo iskusili ono što je prestajalo postojati taman kad smo izgovarali prve riječi i učili čitati dok su stari spomenici padali a njih zamijenile modernije fontane. Jeli smo tada snjeguljicu i igrali se dinosaura na trgu koji je bio pun grlenog smijeha i plača zbog razbijenog koljena. Tada nam se kao morska pjena prišuljao otkucaj pjesme koja je ljepotu djetinjstva pretočila u svjesnost adolescencije. Narasle su nam dlake po stopalima, a bjelina istočnog neba u vedro ljetno poslijepodne imala je zvuk galebova kliktaja koji se pak ondje nisu mogli čuti jer nad panonskim ravnicama galebovi nisu letjeli. Pitali smo se zašto se ne možemo zaljubiti u vedre djevojačke korake i nalazili smo udobnost u svjetovima s one strane korica knjiga i spužvastih slušalica u našim ušima. Hormoni su ipak učinili svoje a mi počeli izlaziti iz svoje čahure. Da si tada bos prešao preko moga tijela poljubio bih ti stopala i zajedno s tobom se ponovno šćućurio u svoju nevinost. Pa ipak, morao sam proći cijeli svijet između sebe i tebe da se zavaram bujnim prašumskim cvijećem, okupam u plamenom jezeru vulkana i sperem svu nesigurnost pa ti se onda napokon vratim zaljubljen kao i prije i kažem ti zapleši sa mnom zar ne znaš da tako najbolje pokazujem svoju ljubav.

Advertisements

Sad kada znam što želim

Dao sam ti cvijeće, isto ono koje si nosila na našemu vjenčanju, a doktor je rekao Ššššš, još su dva dana do poroda, još dva dana do ugriza. Trava je izlazila iz zemlje kao na ubrzanoj snimci moji su koraci postajali smeđi kuća je opet bila mračna i zavijena paučinom na svom sam tihom i sigurnom mjestu. S one strane mora, ondje gdje se nalazila zemlja iz koje su dolazili ali u koju nitko nije putovao vidio sam obrise crvene ruže koja je rastvarala pupoljak i njime pomicala oblake noćas ću sanjati samo o tebi.

Tišina nije bila njegov jezik pa je postavio svoju desnu ruku vertikalno ispred sebe a onda je oblikovao u polukružni pokret nad svojom glavom. Udahni svježinu koja dolazi iz šume ona ti govori da je svaki radni ugodan kao i to da tvoj je život cijel. S jednog brda imaš pogled na drugo a na nogometnom travnjaku zamišljaš veliki trg i fontane koje se u kaskadama dižu nad njime ali ipak je dovoljno i to što je ondje tek zelenilo trave i mirna izmaglica koja se povlači s napretkom jutra. Pastorala je velika riječ a svijet oko tebe puniji je od balona. Kad bi mu mogao dati ime, ne bi bilo toliko različito od tvojega zato što si ti njegov dio a on je dio tebe.

Oslobodi me ove tišine koja je u meni, poteci iz mene kao osmijeh kojim te gledam dok stojimo nad nadvožnjakom gradske željeznice. Moje oči su nježnost kojom ismijavam sve one koji mi predbacuju zatvorenost. Čekao sam tebe i sad si tu, tvoj nos tik do mojega, svojom bradom već mogu osjetiti dlake tvoga lica, a moja se energija prvi put isprepliće s tvojom, stvarajući struju koju ću osjetiti i kad te pozovem u svoj stan koji će prvo postati tvoje prenoćište a onda i dom. Možeš li vidjeti nijeme misli kako pitko teku među našim očima osjetiš li moj miris dok obojica sjedimo naslonjeni na vrata kupaonice šapućeš li moje ime u zaklonu od sjevernog vjetra koji nas opet odijeva nevinošću i odraslošću. Poznajem ti prste i zaklopljene oči osmijeha kojim me ljubiš okreni se prema meni mislim da sam shvatio život.

Cijelost

Ako ti dopustim da polegneš svoju glavu u moje krilo i slinom iz svojih usta napraviš ono što misliš da će me učiniti sretnim hoću li se tada pretvoriti u jato ptica koje se raspršuju u raznim smjerovima, sretne što su napokon dočekale izbavljenje? Titram na granici uzbuđenja i želje za bojama prirode, ovaj je svijet previše kockast i ja se u njemu osjećam kao u ćeliji, načinjen sam od kristala što je dobra stvar jer sam jasan i oštar, ali vriskavost i tankost loše su strane takve osobnosti, stoga želim postati okrugliji u svojim osjećajima. Priroda je mirna, ondje je sve zeleno a moja je energija sunčevo žute boje koja se odražava kroz spokojne smeđe oči. Izbavljenje dolazi ondje na početku.

Plešemo valcer ulicama kišnoga Pariza koje su lišene ljudi jer to tako može biti u hladnu proljetnu noć radnoga dana. Sada smo plavi i pravimo valove poput kapi koje se ruše u malena jezera. U tvome je stanu mrak a miris tvoga tijela me previše zasićuje i radije bih te samo gledao ali objašnjenja su ponekad pretjerano komplicirana pa ti dopuštam da mi grickaš bradavice, podižeš u zrak i trzaš se nad mojim tijelom. Kad nakon toga legnem pored tebe lak sam kao pjesma i neuhvatljiv kao oblak i gotovo se smijem pri pomisli na to da tebi nije suđeno da ispisuješ strofe našega dueta.

Kad si cijel onda znaš pjevati i sam.

Planovi

Iz ormara izvlačim čarape, sjedam na krevet i navlačim ih na noge. Dlanovima pritom dodirujem stopala, još meka od noćne regeneracije epitela. Tvoja su stopala jednake teksture pa me nekako očekivano preplavljuju zapljusci tuge. Vremenski sam ograničen odlaskom na posao pa se ne prepuštam trenutku ali da mogu ne bih ja te čarape obukao nego bih se zavukao u krevet prstima klizeći niz stopala, zamišljajući da su tvoja.

Mijenja se godišnje doba i više ne moram nositi šal preko usta ali osjećaji ne prolaze sa snijegom koji je već neuobičajeno dugo na gradskim ulicama niti ih mogu tako lako otpustiti ako kafić u kojemu radiš svakoga jutra i poslijepodneva mimoiđem za svega nekoliko metara. Ponadam se tada da ću negdje u toj gužvi kolodvora naletjeti na tebe kako žuriš na posao. Kad me primjetiš uplašeno ćeš zastati i čekati moju rekaciju a ja ću ti se nasmiješiti i proći dalje. Tako sam ja to zamislio, ali vjerojatnije je da ćeš mi se tada obratiti svojim veselim glasom i ponuditi uvjerljivu ispriku koju ja neću čuti jer ću već zamišljati večer i završetak tvoje smjene i susret ispred kolodvora i odlazak u tvoj stan gdje ćeš mi dopustiti da odmotam vrpce svoje naklonosti i njima nas zapletem u zajedničku pripadnost. Sljedećeg ću se jutra tvog zagrljaja osloboditi tek na vratima koja ćeš zatvoriti uz obećanja o skorom susretu kojeg ipak neće biti dok ne naletimo opet jedno na drugo u jutarnjoj gužvi kolodvora.

(Prošlo je od tada još jedno godišnje doba i vitice moje zaljubljenosti pretvorile su se u prozirnu izmaglicu. Ponekad je teško zamisliti sretan završetak, ali više ne hodam ulicama natkrivenima kupolastim prolazima niti udišem miris studentskih poroka. Ležim na krevetu na drugoj strani svijeta, onoj za koju mislimo da je sunce nikad ne prestaje grijati. Dijelim ljubav u ketaminskoj ekstazi i iscrtavam nove mape na tamnim prsima odbjegle talijanske elegantnosti. Njušim boje u minimalizmu i učim se koristiti svoj instinkt za detalje. Putujem crvenom zemljom i čitam mu Murakamija dok me on brani od škorpiona i pauka i divljih pasa. Ispisujem retke svoje budućnosti koja ipak još nije nastupila pa svoje vrijeme zasad provodim misleći o tebi.)

I jedna i druga strana

Pust sam kao mjesto na koje dolazim iako ondje nisam sretan. Savijam ruke iznad glave u oblike ukrasa egipatskih kraljeva, ali nisam siguran je li moja sudbina jednako zlatna kao njihova. Na obzoru ne vidim nepregledne nizove zelenih žitnica s obje strane plodnoga Nila, ali vidim crkvu koja se izdiže na brdu i najavljuje spokoj. Zazivam imena svojih bogova koji su možda jedno i kojih je možda na tisuće, a oni mi se odazivaju bistrim nebom i ljetnom sigurnošću koja miruje u zraku. Podižem dva prsta ispred svoga čela i upijam energiju bića koje se nalazi s vanjske strane moje kože. Tog ću dana biti miran.

Ovaj grad vidim u jednoj slici. S obje strane pješačkog prijelaza nalazi se nogostup natkriven kupolastim svodovima. Ti svodovi štite od kiše i jakoga sunca, ali ne dopuštaju prolaznicima osjećaj vanjskoga svijeta. Zebra gleda prema zapadu, iako sam ja donedavno mislio kako cesta vodi na sjever. S desne strane, niže niz ulicu, nalazi se stan koji sam posjetio odmah po dolasku. Tamo sam dopustio bijelome dimu da ispuni moja pluća, nakon čega se svijet izvrnuo i ja sam imao dojam da ga mogu razumjeti. Udisao sam mirise kojima se moja ljubav nije otvarala i dopuštao sam čvrstim tijelima da iz mene izvuku mračnu stranu.

(Vidiš, na povratku su sve zgrade ovoga svijeta iskakale preda mnom, i svaka je od njih nosila svoju osobnost. Znao sam tada da sam potpun jer sam se mogao izražavati slikama koje su dolazile s druge strane mojih očiju, a znao sam i da je tama dio mene te da zrelost dolazi iz jedinstva prosvjećenosti i požude. Dopusti mi sada da legnem pod tebe kao mlada ptica pod majčino krilo. Narasti u meni kao biljka na ubrzanome filmu i daj mi energiju koja mi treba kako bih postao ostvaren.)

Grad u kojem sada živim rijeka je koja teče oko mojih organa. U njemu vidim svemir i jedinstvo s drugim tijelima. Moj je odraz u ogledalu jasan i oštar kao pjesma kojom je na početku svijeta stvarana kiša. Napokon sam shvatio kako postati i jedno i drugo.

Iznova

Prelazim cestu na raskrižju na kojem glavna ulica skreće prema adresi na kojoj si donedavno živio. Ponovno osjećam razočaranje i moje lice iznova poprima tužan izraz. Savijam prste oko mobitela u džepu kako bih osjetio vibraciju tvoje poruke koja neće stići. Šetnjom pokušavam stišati misli ali počinje me boljeti koljeno pa na sljedećoj stanici ulazim u prvi autobus i odlazim kući gdje ću se praviti da ne razmišljam o tebi.

Sjediš nasuprot meni a koljena ti ispod stola naoko slučajno dodiruju moja. Želiš da, kao prošli put, tvoju nogu stavim među svoje, ali ja sam previše stidljiv i ne znam dobro čitati znakove. Odlazim na zahod a ti me u šali pitaš želim li da mi se pridružiš, a ja se samo nasmijem, ali znam da bi vjerojatno pošao sa mnom da sam te uzeo za ruku i poveo sa sobom. Rastajemo se na kolodvoru, vrlo blizu onoga mjesta gdje su me zaustavili policajci kad sam te prethodnoga dana išao posjetiti. Ljubim te u jedan obraz pa onda i u drugi jer se tako to radi u Italiji, ali tvoje usne traže više od toga. Odgovaram ti poljupcem u kojem ne uživam onoliko koliko bih htio jer sam svjestan svih ljudi koji stoje oko nas, ali, dok odlazim s kolodvora i namještam slušalice u uši, osjećam kako se oko mene opet obavija lakoća.

Volio bih da ti je više stalo do mene pa da ne moram na zaslonu mobitela čitati tvoje isprike jer opet nisi potvrdio dolazak na dogovor koji si sam predložio. Volio bih da mi ne govoriš da ti se sviđam jer se onda ponadam da ćeš se ovoga puta ponašati drukčije. Volio bih da nisam toliko naivan, ali ne bih volio da manje vjerujem u zaljubljenost. Isto bih tako volio da nisam usamljen u ovome gradu i da jutra mogu provoditi nosa zabijena u tvoju bradu koja iz nekog razloga miriše na Božić. Volio bih da ti mogu reći da te volim.

Stilske vježbe, Venecija

Zrak je u Veneciji hladan. Htio sam razmotati svoj šal i razvući ga preko nosa, ali to mi je djelovalo pretjerano ekstremno i samo bih izgledao kao jedan od onih čudaka na koje naletiš na ulici i koji ti nekim ekscentričnim detaljem upadaju u oči, a taj detalj nema toliko veze s odjećom, nego nečim iznutra što možeš namirisati duboko ispod njihove kože, a što se odražava u tome što odijevaju, kako se drže ili načinu na koji govore. U svakom slučaju, ja nisam jedan od tih ljudi, a i nije bilo baš toliko hladno, pa je šal ostao ugodno smješten između moga vrata i ovratnika kaputa dok sam ja pokušavao pronaći put među ulicama koje su me lukavo vodile na suprotnu stranu od moga odredišta. Dok je sustav za navigaciju na mom mobitelu uporno odbijao suradnju, nije mi preostalo ništa drugo nego baciti se u trk i na vrijeme stići na mjesto na kojemu je već čekala skupina ljudi. Da sam paničario više no što je bilo potrebno pokazalo se nakon što sam na destinaciju stigao pet minuta prije dogovorenog vremena. Venecija je dosta malena, pa se sa sjevera na jug stare jezgre može stići za svega nekoliko minuta. Ako imaš dobar smisao za orijentaciju. I ako te ne zafrkava navigacija na mobitelu.

Na povratku u grad iz kojega smo krenuli vlak je djelovao mirnije nego tog jutra. Pokušao sam staviti slušalice u uši i slušati nove pjesme od Taylor Swift ali nisam se mogao uživjeti onako kao kad sam ih u polusnu slušao na putu za Veneciju. Također, razmišljao sam o večeri i dogovorima za susrete. Htio sam popiti pivo s jednim od momaka s kojima se dopisujem pa sam im tipkao da vidim koji je slobodan. Jedan od njih radi u baru na kolodvoru i mislim da se bavi crtanjem, a drugi je na doktoratu iz kemije i ima oči veće od onih prosječnog Talijana, a to znači da su stvarno velike. I jedan i drugi su mi se preko poruka svidjeli na neki svoj način pa je bilo samo pitanje s kojim ću prije moći dogovoriti susret. Tada još nisam htio razmišljati o toj mogućnosti, ali te sam noći otišao spavati prije no što je odzvonila ponoć bez da sam upoznao i jednoga od njih, ali s obzirom da mi je san ionako sklapao oči koje su bile suhe od leća koje sam ostavio za slučaj da se jedan od njih predomisli, to mi na kraju i nije palo toliko teško. Nekad je ionako bolje ostati u krevetu i slušati Taylor Swift.