Glavni kolodvor

Na željezničkoj se postaji nalaze dva krila. U jednome je čekaonica u kojoj se nekako uvijek uspiju zateći čudni ljudi. Vjerojatno dolaze iz obližnjih sela i jednako vjerojatno ne plaćaju uvijek svoje karte. Ponekad će te tražiti novac bez da stvarno očekuju da ćeš im doista i dati, a ponekad će se svađati na jeziku koji možda i nećeš razumjeti. Njihovu ćeš prisutnost osjetiti čak i prije no što se odlučiš sjesti na jednu od plastičnih sjedalica koje si kao dijete prvo vidio u doktorskim čekaonicama pa ti ovdje ne djeluju kao da se stvarno uklapaju. Ako si osjetljiv na svoju okolinu, zaključit ćeš da do vlaka ipak nema toliko puno vremena pa ćeš ga ići pričekati van. U drugome se krilu u velikoj dvorani u kojoj na dvije suprotne strane stoje šalteri kupuju karte. Šalteri su stolarije tamnoga drveta, a iza sebe otkrivaju pogled na brojne službenike u plavim košuljama. Oni ne izgledaju kao da im se žuri. Često piju kavu jedni s drugima i ljubazno ti objašnjavaju na koji peron moraš ići ili u kojem mjestu možeš očekivati presjedanje jer se začudo negdje i radi na željezničkoj infrastrukturi. Oba su krila sumorna i nekako uspijevaju ostati u polumraku čak i kad je sunce još daleko od svog zalaska. Na velikome trgu vani telefonske govornice odavno su zamijenili mobiteli, a mladi koriste riječi kao što su instagram, gugl i uber. Sat na glavnom ulazu koji se, u navodno masonskoj tradiciji, sastoji od jednog velikog i dva manja lukovima nadsvođena prolaza tek naoko pokazuje pravo vrijeme. Ura možda i obilježava točan sat, ali infrastruktura unutrašnjosti usputnog putnika navodi da na stopalima čistačica u plavim mantilima traga za borosanama koje bi na jednom takvom mjestu djelovale manje anakronistično nego recimo obuća marke Crocs. I iako je trg vani živ, uglavnom ćeš ga izbjegavati posjetiti, a ako ipak ne budeš imao izbora, trudit ćeš se ne gledati u tu staru zgradu koja iz sebe širi vonj truleži, stagnacije i svega uništenoga iz čega se već desetljećima nije stvorilo ništa novo.

S druge strane kolodvora, od trga skrivene dvama spomenutim krilima, nalaze se vlakovi. U pravilu broje svega tri četiri vagona. Oni su često prekriveni grafitima gotovo jednako starima kao i sami vagoni. Takvi su vlakovi uglavnom prigradski. Oni koji prometuju do drugih županija nešto su krupniji i izvana čišći, ali pokreću ih lokomotive koje voze sporije no što su to činile u vrijeme kad se ljudima nije toliko žurilo. Sjedala u vagonima tih vlakova presvučena su zelenim tkaninama sjetnima poput dlake starih pasa. Iako ih poželiš otrgnuti s iz vagona, ili još bolje baciti ih na neko smetlište skupa s čitavim vlakom, sažališ se tada nad njima pa se lagano zavališ u sjedalo i svim silama ne trudiš stvarati alegorijske poveznice s državom u kojoj živiš. Ipak, tome se teško oduprijeti, jer ti se ne nalaziš samo na kolodvoru. Ti si zapravo u prostoru koji je portal između maloga djelića zemlje koji još kuca poletom napretka i ostatka države koji se odijeva u neobrađena polja i zatvorene trgovine i kuće na prodaju koje nitko ne kupuje. Pitaš se tada zašto se uopće vraćaš negdje gdje ćeš osjetiti sumornost stagnacije ali sad je kasno za predomisliti se: vlak je već polagano krenuo. Ti tada vadiš mobitel, otvaraš instagram i bježiš u svijet kojem doista i pripadaš – svijet koji još živi i koji će jednom biti ne samo na tvom mobitelu već i oko tebe.

Advertisements

Nešto se dogodilo na dugačkoj ulici koja vodi prema selima u nizini, ondje gdje se dvije gradske ceste spajaju u jednu.

Tamo je postojao život djetinjstva i konačnost trenutka slavonske idile a kuća s velikim vrtom i tihim drvećem označavala je spomen na vrijeme zbog kojeg si bio nostalgičan iako tada još nisi niti bio rođen. Vidiš tu sliku, sebe i svoje roditelje kako se spuštate tom cestom, što je pomalo tužno jer nisi dovoljno brz da ispružiš ruku i sve troje uloviš u šaku pa ta slika prođe ostavljajući osjećaj žaljenja ali brzo ga zaboraviš jer za sobom donese plimu narednih i jednako lijepih iskustava. Ipak, ona je jedina koja ti se vraća u sjećanje onda kad ne skriješ kameru na svom laptopu neprozirnom trakicom, samo ti ona dolazi u glavu u trenutku kad se okusi kože i mirisi vratova usred male kuhinje isprepletu u vrisak ljepote i nedokučivosti i pitanja zašto se nećeš zaljubiti u ovo lijepo biće koje pokušavaš zaštititi. Ima ime i htio bi uz njega vezati svoje baš kao što se ne žuriš odlijepiti tijelo od njegovog. Pa ipak, u mislima si eonima daleko, negdje u onom dijelu sebe koji skriva sve priče i koji juri predjelima romana i tajanstvene glazbe i koji iz tebe u silovitom šaptu kroz poeziju izbacuje istinu o svijetu, iz onoga dijela tebe koji piše i ovo. Oči su ti široke kao u poludjele žene ili možda proročice a u riječima koje govoriš naslućuje se svaka nit tvoga iskustva. Lijevo je lijevo je lijevo od srca na onoj uzbrdici koja je tužna jer su kuće u njoj skrivene u šumi glas treperi u tiho ljetno popodne nad neasfaltiranom cestom i drvećem koje je jednako lijepo kao u slikovnicama ali ne donosi avanturu niti ti daje mogućnost da potrčiš slobodan. Uramljuješ tu sliku i postavljaš je na zid svoga lijepog stana i čekaš starost jer znaš da će onda sve slike oživjeti kao onda u tvom djetinjstvu. Ljeto je prašina i ljeto je igra ljeto je i druženje s onima koji su jednako nevini kao ti. Lastavice u predvečerje love kukce visoko nad vašim glavama i u tom trenutku ne razmišljaš o tome da će na neko vrijeme uskoro sve utihnuti. Da možeš, razrezao bi mali djelić kože na svojoj ruci, dovoljno da osim kapi krvi iz njega poput tih lastavica u svim svojim bojama polete sva iskustva koja si tada imao. Tvoj bi vrisak tada bio drugačiji od onoga koji si doživio one večeri ispred laptopa i nasred kuhinje s onim u koga se nisi mogao zaljubiti; on bi bio početak veselog smijeha i živosti svih boja, zvukova i prizora koje si vidio u svojim dječačkim očima i tako bi čist nanovo krenuo u svijet. Život nije pauza između ljepote djetinjstva i staračke nevinosti, život je ne znam sada što ali javit ću ti dok ga otkrivam.

Ako nastavimo nasipom doći ćemo do mog stana

Još je bio mlad pa nije znao da nisu svi jednaki. U svojoj me naivnosti sasvim nevino pitao: „Kad si se posljednji put zaljubio?“ a ja sam poput usisavača udahnuo sav zrak između sebe i njega. Rijeka na kojoj su se galebovi u suton igrali tobogana tek je na trenutak zastala u svom toku prema istoku, dovoljno dugo ipak da se ja ohrabrim reći: „Ali ja nikad nisam bio zaljubljen.“ Ako ga je moj odgovor i iznenadio, bio je dovoljno pametan da to skrije pa je umjesto tišine i šoka iz njegovih usta izašla polagana struja pitanja za koju je vjerojatno mislio da će biti uspješna i da će uspjeti sakriti iznenađenje: „Pa kako to?“, „Zar ti se nitko nikad nije svidio?“, „A što je sa svim onim momcima koje si uspio šarmirati svojom nespretnošću?“, „Što je sa mnom?“ Prostor između nasipa na kojemu smo se šetali ispirući sve do tada popijeno pivo i moga stana tada se poput kakve svemirske crvotočine sasvim izobličio i, eto ga, bili smo u mom stanu koji bi možda nekom velikom muškarcu, tako malen, djelovao poput kaveza, ali on nije proučavao njegovu unutrašnjost jer je imao zatvorene oči jer mi je dopuštao da mu skinem majicu jer se gušio u zvukovima koji su izlazili iz mojih usta. Nakon što se probudio iz mjesta na kojemu ne postoji pojam dva tijela nije se pitao hoće li baš on biti taj zbog kojeg više neću moći reći da nisam zagrizao u mirise svemira bio je tada dijete koje se pretvaralo da lovi pokemone bio je slobodan iako je noktima grebao kao po zidovima ćelije grebao po mome tijelu bio je… bio je onaj u kojeg sam se ja htio zaljubiti.

Jantar

Kako mogu pisati o ljubavi kada nikad nisam bio zaljubljen iako na sebi imam staru kućnu majicu i trenerku u kojoj mi je prevruće ali koja jedina izgleda dobro na meni pred tobom se osjećam potpuno ogoljeno ne govorim ti da mi je stalo do tebe jer se bojim da ću čuti ne a ako se to dogodi sve emocije koje držim u sebi cijelo ovo stoljeće poput nezaustavljivog vala izaći će iz mene kakav ću čovjek biti tada

Pojedi ovaj kolač koji sam napravio za tebe kažeš da je fin hvala znam to i sam pričajmo sad o glazbi i filmovima koje smo pogledali u zadnje vrijeme baš je smiješan taj rupaul hehe sve te emisije usputno gledam ali dok ti govoriš tvoje lice promatram pokušavajući naučiti svaku liniju poru i oblik ruba tvoje kose opet se moram suzdržavati pa svoje istraživanje pažljivo skrivam kimanjima glave i polušaljivim komentarima na tvoje stavove kad bi mi dopustio pokazao bih ti svoj jezik koji se ne izgovara riječima nego dodirima i mirisima i pletenjem međusobnog mira on raste u meni i sad dok pišem ovo za tebe

Nešto veliko se krčka ispod površine nešto veliko dolazi do mene vidiš li kako je zemlja pod Italijom popucala a ova magma koja teče mladim kanjonima uskoro će postati lava svoje sam osjećaje pohranio u kutku svemira ali prije dvije su noći prošli jupiter nisam ih mogao gledati jer sam se strašno bojao sad se ne više ne bojim evo ih dolaze po mene

Neću ponovno pisati o dečkima

ne postoji granica između moje ženstvenosti i želje za zagrljajima ali taj je dio mene ostao u prošlosti možda sam ga samo prerastao a možda se on izgubio u iskustvima koja su umjesto ispunjenja donijela razočaranje. Ako ga ikad ponovno otkrijem znaj da ću ti na dlanu pokušati podariti svoje srce ono će mi možda reći on nije taj kojeg tražimo ali svejedno si mi drag i neka ti barem moje usne koje će okrznuti sitne dlačice tvoga vrata budu dovoljne da nastaviš dalje.

ne znam jesam li zatvoren ili sasvim prazan ali ne mogu prestati tražiti ono za čime moje tijelo ne žudi već eonima osjećam se usahlo poput starog hrasta ali ja sam premlad da sipam mudrosti ja ne želim biti hrast ja želim biti vrba želim da mojim tijelom teku melodije ranih hrvatskih skladateljica želim da o meni pišu pjesme koje će većina učenika u čitankama preskočiti ali oni koji budu znali o čemu one govore zastat će i nasmiješiti se od ljepote a onda i sami sanjati da su pjesma da su melodija da su dio prirode

ako ikad uspijem slomiti ovu smeđu koru koja u paučinu skrila polet zasjat ću kao sunce nad tek rođeno jutro okupat ću se poput djeteta u mirisima prvog dana bit ću jasniji od kristala i topliji od jesenje rose. Ako prineseš svoje usne dat ću ti da je kušaš nemoj se začuditi ako te tada pomirišem ti si rezak kao urlik i tvrd kao orah imaš deset prstiju a ja brojim svaki od njih kao da ih vidim prvi put. Cesta pored nas načinjena je od šljunka ali s nje se na nas ne diže prašina jer mi oblikujemo svijet oko sebe a ne on nas. U gradu na brdu oglašava se zvono prvog jutarnjeg sata a mi počinjemo računati vrijeme našeg novog života daj samo da taj život bude ovaj.

Tog lijenog ljetnjeg dana

Vidio sam dvostruko i znao sam da dugoročno takve stvari ne predstavljaju uspjeh, ali bio sam sretan i nisam se brinuo oko stvari koje su inače pritiskale moja crijeva i uzrokovale čudne stanja moje probave stoga nisam vidio razloga prestati uživati u strujanjima koja su me podsjećala da negdje u mome tijelu još uvijek postoji nada. Ljiljana mi je iz kuhinje vikala: „Zaboravi na poslijepodnevno ljenčarenje“, ali u mome svijetu na trijemu i jutarnjem suncu ona nije postojala pa sam njen glas ignorirao jednako kao što je težina njene pregače nijekala nalete vjetra koji su s otvorenog prostora ulazili u kuhinju i remetili sklad ljetnoga dana. Rekao sam joj da nakon ručka odlazim do grada zbog čega nije bila nimalo sretna, ali ona i ja nismo bili muž i žena, prema tome nisam imao potrebe udovoljiti njenim hirovima i skrivati se pod naletima njene neurotične životne organiziranosti.

Šupa u kojoj sam držao predmete kojima sam se bavio u slobodno vrijeme nije mi predstavljala bijeg jer je Ljiljana i više no lako bila u stanju napraviti tri koraka od stepenica trijema do moje daščare kako bi mi napomenula da je toga dana moj red na ribanje kupaonice ili kako po već stoti put mora čistiti podove jer uporno odbijam izuti cipele ispred ulaza u kuću. Ne bih joj tada rekao da mi se izgubi iz vida jer bi se njena energija ionako osjetila dok god bi odsjedala u kući, stoga nisam govorio ništa nego sam na njena prigovaranja odgovarao šutnjom. Činilo se da to njoj ne smeta dok god je imala jastučić na koji je mogla ubadati pribadače svoje neautoritativne samovlade. Voljela me je, to je bilo jasno, ali ja joj nisam mogao uzvratiti osjećaje bliskosti, niti sam bio naročito govorljive naravi, stoga bi moje općenje s njom završavalo na replikama koje su u svojoj kompleksnosti varirale od: „Mhm“ do „Dobro.“ Ponekad sam se pitao kako to da uporno može tvrditi da joj je lijepo sa mnom, ali u takve teme nisam ulazio jer nisam bio jedan od onih koji kopa u duboke predjele ljudskih odnosa s ljudima s kojima bi mu to bilo neugodno raditi. Uostalom, kad bih otišao u grad, ondje kamo uglavnom nije htjela da idem, nisam ja besposličario, nego sam aktivno razmišljao o tome kako ću otići u život u kojem neće biti nje da mi ne dopusti da dišem.

Kad je tog dana ušla u šupu ja još uvijek osim razmišljanja nisam poduzeo niti jedan korak da se doista i maknem od nje. Bio sam pak previše umoran od suživota koji mi nikako nije odgovarao pa nisam ni pokušao sakriti bocu rakije koju bismo svake godine dobili iz našega rodnog kraja, onoga koji je u djetinjstvu pružao utjehu i sigurnost, a sada nije bio ništa više od sjećanja i nostalgične tugaljivosti. „Zar ti piješ?! Ne mogu vjerovati! Što to radiš od sebe?!“ nije prestala urlikati. Ja sam joj rekao da mi se makne s očiju, ali, realno gledano, gdje je mogla otići? Sve i da se maknula u kuhinju, osjetio bih miris njena groznog parfema koji je poput ljubomornog mačka čuvao leđa svojoj gospodarici. Slegnuo sam tada ramenima i po tko zna koji put nisam se udostojao odgovoriti. „Kako možeš biti takav! Znala sam da nešto nije u redu s tobom!“ nije prestajala rogoboriti, a moja je sposobnost neslušanja onoga što mi se ne sviđa naprosto cvala potaknuta mojom pasivnosti. Rekao sam joj tada jednostavno i bez nekog efekta: „Odjebi“, što je nije spriječilo da nastavi s prijekorima, misleći da na moj život ima više utjecaja no što sam joj ja doista i pripisivao. Izjurila je iz kućice prijeteći zvanjem bolnice, ali čak i u svom lijenom stanju znao sam da njeno glasanje nema nikakvu snagu pa je nisam slušao nego sam se vratio sanjarenju o životu u kojem ona nije uz mene.

Ne znam što se poslije dogodilo jer još nisam izašao iz šupe, pišem ovo nadajući se da netko izvan nje još vjeruje u mene dovoljno da me izvuče van.

Kad sam te posjetio u studentskom domu

Tvoj remen ima preveliku metalnu kopču i steže ti hlače onako kao što se to prije moglo vidjeti kod djece koja su odjeću naslijedila od starije braće. Hlače su ti pamučne i uske i završavaju tik iznad gležnja. Time ostavljaju dovoljno prostora upadljivim narančastim čarapama da budu jasno vidljive na tom inače prekrivenom prostoru. Tako visok, mršav i prepoznatljivog odjevnog stila odaješ dojam kakvog boema iz ruskih romana koje voliš čitati. Sliku upotpunjuješ okruglim naočalama i jednako okruglim glasom koji te čini starijim no što doista jesi. Na nogama su ti retro tenisice sa znakom tri prugice poredane jedna do druge, ali sad te tenisice izuvaš i ostavljaš na hrpi cipela između ormara i vrata, a onda svoja stopala okrećeš meni.
(Ukočen sam od nelagode jer nisam na svom teritoriju. Trudim se držati ruke opušteno uz tijelo dok razgovaram s tobom ali one sasvim nesvjesno bježe do mojih prsa i tamo se isprepliću, dajući mojoj svijesti osjećaj zaštite. Što nam je sada činiti što ako pokušaš smanjiti osobni prostor među nama zašto ne mogu dovoljno jasno izreći što ne želim raditi i zašto se uopće bojim da će do toga doći jesam li doista navikao samo na odnose podložnosti i površnosti?)
Podižemo roletu i otvaramo prozor, a zatim se pentramo na njega i sjedamo na vanjsku stranu prozorske daske. Zrak je studen, ali cigaretu moramo paliti vani jer je detektor dima u tvojoj sobi ispravan. Povlačiš dva puta i pružaš mi cigaretu. Udahnuti dim prži mi grlo jače no što sam inače navikao. Ono što se nalazi u njoj prilično je gusto natiskano pa već nakon prvog kruga osjećam kako mi se vid spaja na neku točku unutar moje glave koja inače nije glavni tumač onoga što vidim pred sobom. Drveće u parku oko zgrade strši uspravno, obavijeno laganom maglom karakterističnom za to doba godine a ja u toj slici vidim svijet u njegovu neokaljanu stanju. Obojica zaključujemo da nam je dovoljno za sada pa gasimo cigaretu i povlačimo se u toplinu tvoje malene sobe.
(Ono što isto tako vidim i bez bijele pare u plućima jest to je da je tvoja volja snažnija od moje. Tupast sam i trom i nedovoljno brz da odgovaram na tvoje dosjetke. Gubim se u sigurnosti svoje auto-percipirane dosadnosti što pak mislim da ne uspijevam sakriti jer se energija čovjekova stanja osjeti jednako jasno kao i toplinska energija. Ipak, ne smijem pokazati da priznajem svoju slabost ne smijem se dovesti u priliku da iskoristiš svoju snagu nada mnom.)
Ponovno u sobi, ne razgovaramo puno nego se izvaljujemo na krevet i gledamo smiješne videe na tvom kompjuteru. Tebi je zabavno gotovo sve pa ti toplo tijelo neprekidno podrhtava od glasnoga smijeha. Meni dijalozi likova nisu ni upola toliko urnebesni, ali ne želim odskakati svojim ponašanjem pa se smijem i ja, ali to činim nasilu, zbog čega me boli ono mjesto u trbuhu koje može boljeti samo zbog lažnog smijanja, bilo to zbog toga jer takav smijeh oštećuje trbušne mišiće ili utječe na integritet duše koja je isto tako smještena ondje. Video-klipovi završavaju a ja se pitam bih li trebao poći kući, no nisam siguran kako da to izreknem bez da se čini kao da ne želim biti s tobom pa gledamo još jednu seriju prije no što ti kažem da mi je vrijeme za spavanje. Prije toga jedemo noćnu užinu – suhu pizzu i burek od sira koji zapravo nije burek nego je pita i koji jednako tako zapravo nije jestiv pa njegovi ostaci završavaju u smeću. Nakon lakunoćnog zagrljaja s tobom nalazim put do autobusne stanice, percipirajući okolinu još uvijek onim centrom koji je inače potisnut razumom. Vidim te kako ponovno pušiš na prozoru pa se naglo ispravljam i trudim kretati koracima odlučne osobe snažne volje ali se ne osjećam ništa vještije pa odahnem tek kad odmaknem toliko daleko da ne više ne osjećam tvoju prisutnost.

(Vidiš, u meni se nalazi dvostruki svijet. Jedan njegov dio načinjen je od čvrste, odlučne i dominantne osobnosti koja je navikla biti najglasnija. Drugi je pak dio slaba i neodlučna volja, podređena bilo kome tko uspije nadvladati moju snažniju stranu. Ako ta snažnija osobnost izgubi bitku, ona ne prestaje s borbom nego se tada okreće mojoj slaboj strani i probada je kritikama i krivnjom i srami se njene nezrelosti i nesposobnosti. I ta se bitka u meni vodi gotovo stalno kad sam okružen ljudima. Jedan ću čas likovati nad svojom dominacijom, a u drugom ću se trenutku sakriti u svoju čahuru i poželjeti da oko mene nema nikoga pa da se mogu sramiti samoga sebe sam sa sobom.
Jer sam slab i jer sam nezreo.
I jer se neprekidno trudim.
Glas ne dolazi iz nastojanja već iz opuštenosti. Ja se bojim izreći sebe. Pa ipak ne prestajem govoriti.)