Nova sezona

Ležao je na pozornici i pitao se kad će se izvući iz ovog grada. Paprika koju je zagrizao imala je okus tinejdžerskih godina pa mu je tijelom odjednom prostrujala navala uzbuđenja koje je davnih godina u njemu obitavalo svaki dan. Podigao se na stražnjicu i uperio oči u lijevi kut stropa ali nije zapravo gledao u njega nego u svoje misli. Kratko je slegnuo ramenima i udahnuo, a onda odskočio s pozornice i izašao iz kazališta.

Na trgu, ispod sata naravno, čekao ga je dečko s kojim se neko vrijeme dopisivao i s kojim je, nakon nekoliko dana usklađivanja rasporeda, napokon uspio dogovoriti pivo. Na susret je otišao pomalo ravnodušno jer nije vjerovao da će stvoriti prisnost veću od pogleda oči u oči pri kvrckanju čašama i tihom Živio. Hodajući ulicom koja vodi od kazališta prema trgu, onom u kojoj se nalazi preskupa slastičarnica i gomila terasa nabacanih na cestu, pjevušio je sebi u bradu i osjećao potrebu da nekom od prolaznika kaže Ajme, kako su ti lijepe cipele! ili Djevojko, lijepo se smiješ!, ali nije rekao ništa, ne zato jer se nije usudio nego zato što je bio obziran pa nije htio da se prolaznici osjećaju neugodno suočavajući se s njegovom iznenadnom ekstrovertiranošću, stoga je samo produžio uz ulicu i lijevo, ruku uvučenih u džepove raskopčane zelene jakne.

Susret je prošao upravo onako kako je i predvidio. Dečko je bio zanimljiv sugovornik i možda bi na nekom drugom mjestu moglo doći do razvoja prijateljstva, ali i jedan i drugi su predobro znali da pitak razgovor sam po sebi ne znači više od poneke poruke u budućnosti ili lajka na društvenim mrežama jer kad netko ima već izgrađen život onda ne traži prijateljstvo koje neće biti pravo nego onaj odnos u kojem ti cijelo biće govori da želi još. Pozdravili su se tamo gdje su se i upoznali, na trgu, jer je dečko ušao na tramvaj prema zapadu, a on se uputio prema svom biciklu.

U studenom sam opet počeo osjećati rijeku koja je bujala kroz gornji dio moga tijela kao i linije grada koje su bile tanke i kretale se pravocrtno kroz svaku ulicu kojom sam volio kročiti jer sam znao da me nekamo vodi. Tu sam znao tko sam ja i tko su drugi u odnosu prema meni, a moj je svijet imao drugu stranu, onu koja se nije mogla napipati prstima ali se mogla vidjeti u mojim riječima ili očima kad nisu gledale u smjeru u kojem su bile okrenute. Bio sam zaronjen u vodu i otvarao vrata tog drugog svijeta. Dokle god sam imao njega, nisam se morao brinuti za to da nisam živ. Zubi su mi bili jednako oštri a usta jednako otvorena. Ovog puta nema povratka natrag.

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s