Grička vještica

Zaboravi sve pjesničke slike. Zaboravi svoja nastojanja i snove. Zaboravi sve prevrtljive žene i muškarce jakih ruku. Poslušaj tu kišu što pada vani dok ti griješ svoje umorno tijelo nad tankom svijećom na izgrebanom drvenom stolu u toplini staroga svratišta.

Tu ne postoji materijalno i tu ne postoje očekivanja. Tvoji su prijatelji u nekom drugom svijetu, a odgovornost leži isključivo u samoostvarenju. Ne dopusti sviraču da završi skladbu na violini jer će tišina dovesti sjećanje, a sjećanje će svući zastor i otkriti tvoje srce koje će zasjati onom najgorom boli koja dolazi iz čiste ljubavi.

A ti si se cijelo vrijeme pitao zašto voliš i koga voliš i možda si istovremeno bio zaljubljen u cijeli svijet i nisi bio zaljubljen ni u koga pa su Razočaranje i Čežnja zaplesali poganski ples i odveli te na neko bolje mjesto koje zna samo za snove o bradatim muškarcima i o nedjeljnim jutrima koje provodiš brojeći njegove pjegice dok se on pita koji dio tvoga tijela miriše najbolje.

I ti ga vodiš po ovome gradu koji je utkan u tvoje biće isto onako kao i čežnja za slobodom pa mu pokazuješ ulice kojima su pločnici uski a ceste pune prometa, ali tebi to ne smeta jer mu šapućeš da ga obožavaš, usput promatrajući divovske grafite koji gradu daju privid osobnosti.

I predlažeš mu da pobjegnete daleko odande, ali njegova požuda nije mogla pričekati pa te odvodi u jedan od onih haustora u kojima nikada nema nikoga i zavodi te svojim mirisom i dlakama na licu i pripadnošću koju osjećaš svaki put kad se nađeš u blizini njegova mršava tijela.

I govoriš mu da te odvede kući, ali ljubav ne poznaje prostor niti odgodu strasti pa mu dopuštaš da te uzme negdje u Petrinjskoj dok automobili strpljivo čekaju na semaforu, a pješaci nesvjesno prolaze nekoliko koraka pored ostvarenja svrhe svemira.

Rekao si mu da osjećaš slobodu svaki put kad on glasno udahne kroz nos. To je zato što sloboda označava pripadnost, a pripadati nekome tko se nada da će udahnuti morski zrak u Zagrebu znači konačno biti s nekim tko ti je ravan, čak i ako ne voli zalijevati biljke, ali to ionako nije važno jer, za razliku od njega, ti ne voliš stajati nad štednjakom i smišljati nove načine pripreme hrane.

Pa i dalje tražiš pjesničke slike kojima ćeš mu dati do znanja da ti znači više od bilo čega u ovome svemiru. A on to zna i bez da si ti izgovorio i jednu riječ. A onda kad se tako nađete licem u lice, tebi ne preostaje ništa drugo osim da zaplačeš od čiste sreće. On će se samo nasmijati, ne zato što te voli manje nego što ti voliš njega, već zato što sreća u jednom trenutku prestaje biti izraziva ljudskim osjećajima, pa će te samo pogledati, a onda te progutati.

I vaša će ljubav stvoriti novi svemir koji će biti kaotičan i dlakav i beskonačno prekrasan i neka će vas nova vrsta štovati kao bogove, a vi im nećete imati srca reći da su oni tek atomi vašeg zajedničkog bića pa ćete im dopustiti da griješe i da se nadaju i povrh svega željeti da se vole jer će vas onda još više vezati jedno uz drugo dok na kraju svaki od tih atoma ne shvati svoju svrhu i pretvori vas u jedno biće.

Advertisements

Na Zrinjevcu

„Razočarao sam se samo malo jer sam mislio da sam ti te večeri ja jedini zapeo za oko.“ Htio sam dodati: „Mislio sam da sam poseban jer ti se sviđam“, ali nisam htio da pomisliš kako moj osjećaj vrijednosti ovisi o doživljaju drugih ljudi.

„Možda sam nešto krivo shvatio, ali i sam si rekao da nisi zaljubljen u mene. Ako netko treba biti razočaran, to sam onda ja“, pravilno si odgovorio.

„Znam“, rekao sam i počeo tražiti sljedeće riječi, „ali u tom sam se trenutku stvarno ponadao da bismo ti i ja… pa… da bi moglo biti nečega između nas“, dovršio sam sramežljivo i pomalo nespretno.

Napravio si kratku stanku, a onda me jednostavno upitao: „A tko je rekao da ničega ne može biti?“

Ja sam te pogledao u čudu. Trbuh mi se zaljuljao i na trenutak sam osjetio da gubim ravnotežu. Kroz glavu mi je proletjela cijela povijest mog ljubavnog života pa mi je djelovalo nestvarno sjediti nasuprot tebi i čuti te kako izgovaraš te riječi. Ne mogu reći da si mi se stvarno sviđao, ali pomalo si me impresionirao. A kad ti netko tko te zanima kaže da se može zamisliti s tobom, onda osjetiš da rasteš iznutra. Onda si pokušaš reći: „Hej, neću dopustiti da moju euforiju uvjetuju drugi ljudi“, ali tvoja romantična strana tad je već sasvim otjerala razum pa se samo nakesiš kao najveći mangup.

„Stvarno misliš da bismo ti i ja… Misliš da bismo mogli biti skupa?“ upitao sam. „Ali kako ćemo to znati? Ne bismo li se prvo trebali ljubiti? A gdje ćemo se ljubiti? Jedino da odemo u tvoj stan. Ali kako ćemo u tvoj stan kad ti je tamo cimer? Možda možemo kod mene. Došao sam biciklom, ali nema veze, ići ćemo taksijem pa ću se sutra vratiti po njega. Ali nemoj misliti da te zovem na seks! Ne želim se seksati s tobom. Barem ne zasada!“ izgovorio sam ja prije no što sam se uspio zaustaviti.

Pomislio sam da sam te uplašio svojom neurotičnom analizom naše možebitne bliske budućnosti jer si me oprezno pogledao i nisi odmah odgovorio. Skrenuo si pogled u stranu, prema zgradama koje su omeđivale mirniju stranu Zrinjevca, onu kojom nisu prolazili tramvaji. Između prstiju ti se lijeno dizao dim cigarete. Disao si polagano i glasno. Napravio si pokret desnom rukom, a onda je cigareta završila na podu. Nagazio si je svojom pokidanom tenisicom te si usmjerio svoje oči prema meni. Bile su tamne i drske, možda čak i zločeste, ali to nisam uspio ustanoviti jer si se nagnuo i poljubio me.

Negdje iznad nas ptice su uspijevale nadjačati buku prometa ulice na koju je gledala naša klupica. Neki je pas uzbuđeno zalajao. Sjene kasnog poslijepodneva gubile su se među nogama djece koja su, zaigrano vrišteći, trčala parkom. Ja to nisam vidio, ali, kad si prislonio svoja usta na moja, sve sam to mogao zamisliti oko sebe. Odvojio si se od mene, a ja sam osjetio da je moja nervoza nestala.

„Jesi li ikad pokušao progutati sunce?“ upitao sam te, ali nisam dočekao tvoj odgovor jer je moje pitanje bilo retoričko. Nasmiješio sam se, a onda usmjerio pogled prema nebu. Tragovi aviona pretvarali su se u pahuljaste oblake. Sunce se više nije vidjelo, ali njegove su zrake svejedno dopirale kroz prolaze između zgrada. Pitao sam se je li ljubav uvijek ovako spokojna.