Ljubav kaos

Na tvome je laptopu svirala Santigold, Disparate Youth, a mi smo se pogledali kao da tek sada jedno drugoga vidimo u pravome svjetlu. Sjedio si na kauču glave prislonjene na zid. Ja sam isprva bio pomalo ukočen kao što to uvijek jesam, ali sad sam se oslobodio i prišao ti korakom kojeg je vodila neka zamagljena sila. Bacio si mi se u zagrljaj što i nije bilo toliko lako podnijeti jer si teži od mene. Ljubio sam te jer te nisam mogao progutati. Čvrsto sam te obujmio rukama i stisnuo tvoje tijelo o svoje jer sam se nadao da ćemo se tako spojiti u jednu osobu, ali se niti to nije dogodilo. Ostala je samo čežnja, beskonačna žudnja dok sam ti lomio rebra a ti mi čupao kosu koja je vrištala za tvojim prstima. Nismo se čak ni skinuli. Vođenje ljubavi drsko odolijeva porivima tjelesnosti. Ja nisam mogao odoljeti tebi.

Stajao sam na pješčanoj plaži i nisam imao spol jer sam bio više od toga. Moje su oči naoko bile hladne, ali u njima se krila odlučnost koja ti je izdavala naredbe koje nisu dopuštale “ne” kao odgovor. Ti si mi prišao jer nisi vidio ništa drugo osim mene. Ja sam bio tvoj dodir s vječnošću, ali nisam ti rekla da si ti isto bio i meni.

Htio sam te štovati kao božanstvo i htio sam te posjedovati kao haremskoga roba. S leđa je tvoje tijelo bilo neuhvatljivo i samo moje. Svaki udah mirisa tvoje kože u mojoj je glavi stvarao nove svemire a ja sam se pitao zašto češće ne promatram vječnost na ovako smislen način. Ruke sam ti straga svezao u okove i naredio da klekneš ali ti nisi razmišljao o bijegu jer si svoju tjelesnost htio podijeliti samo sa mnom.

Bilo je ljeto, a moja je plaža sada bila od kamena i ja više nisam bila žena muškarac nego sam bila dijete lišeno spola i blagoslovljeno čežnjom i protkano željom za ljubavlju koju si mi ušio u kožu dok si moje tijelo opisivao kao definiciju udobnosti. Ja sam te htio poljubiti ali ja se nisam ljubio nego sam se osmjehivao i udaljavao i tako te mamio da sa mnom skočiš u more jer nisam prepoznao da smo mi sada pa sam htio da budemo budućnost.

Vrijeme pak ne poznaje trenutke, a naši atomi ne znaju da smo mi dvije osobe pa smo to zaboravili i mi dok smo slušali Santigold, dodirivali se nosevima i osjetili kako rastemo jedno u drugome.

Preobrazba

Rekla je da bih trebao prestati gutati med koji mi je sad curio iz usne šupljine, ali ona sama nije bila ništa do prikaze u bijeloj haljini koja je spopadala moje sklonište pa se nisam na nju obazreo. Svjetlo je u prostoriji ferceralo ne zato jer je bilo neispravno nego zato jer je tako čitava scenografija bila efektnija. Legao sam na pod jer mi je trebalo malo vremena da dođem sebi i razmislim o svom sljedećem koraku. Ona mi je rekla da požurim jer su buseni gusjenica posađenih u zemlju postajali nestrpljivi te su prijetili da me neće pustiti dalje. Niti na to se nisam obazirao jer su gusjenice bile samo gomila pompoznih staraca koji su mislili da mogu utjecati na stanje svijeta, a zapravo se nisu mogli dogovoriti ni oko toga kako će se iščupati iz zemlje. Mislim da su odavno zaboravili da im je nekad bilo suđeno da postanu leptiri. I kod mene postoji opasnost od zaborava na napredak ako me netko posjedne za stol pun slasne hrane čija se količina nikada ne smanjuje.

Stajao sam na pokislom betonu, a iza mene su se nazirala neka brda za koja sam odlučio da će biti moje prvo odredište. Bilo je oblačno, a zrak je bio boje zelenog filtera i još uvijek svjež od kiše koja je tek završila. Kamera mi se lagano približavala s leđa, a ja sam okrenuo samo glavu i ramena i uputio joj pogled koji bi netko mogao shvatiti kao indiferentnost, ali se zapravo radilo o konačnoj odlučnosti. Jako mi se sviđalo kako sam bio obučen. Imao sam kremaste cipele koje nisu imale vezice i koje su bile postavljene na debele džonove. Hlače su bile iste boje iako ne volim svijetle tonove na nogama ali ove su mi dobro stajale. Takav je bio i debeli džemper koji je stvarao iluziju da imam mišićavo tijelo i široka ramena, što je bila prilično dobra priprema za ono što tek treba slijediti.

Sloboda mi nije značila ništa jer tada nisam imao tebe da glazbu koja se javljala u mojoj glavi oblikuješ u stvarnost. Kleknuo sam na tlo, dlanovima zagrabio tamni pijesak te ih podigao nebu kao da prinosim žrtvu. Mislim da su to moje oči govorile “prihvati me, zaštiti me” iako već odavno nisam bio dijete. Ali sigurnost je valjda univerzalna potreba. Svaki moj položaj tijela odražavao je umjetnost, a meni nije bilo mjesto u muzeju nego tu, u ovome svijetu žednome materijalne poezije, gladnom ljubavi i ispunjenja. Zato sam se pretvorio u ženu, zagrizao jabuku i neko vrijeme ostao na plaži oblikovati vlastitu promjenu.

Prozorska iluzija

Bio je prosinac i spustila se ledena noć, a on je imao slomljeno krilo pa nije mogao odletjeti u toplo gnijezdo na nekom starom tavanu u centru grada. Zbog toga se jedva uspentrao u vlažnu kartonsku kutiju koja je bila ispunjena zgužvanim papirima, a nalazila se na kanti za smeće koja je pripadala obližnjoj kući i s koje je pucao pogled u lijepu prostoriju u kojoj se stanari još uvijek nisu zaštitili od ledenoga mraka spuštanjem rolete na električno upravljanje. Njemu je svjetlost sobe zagrijala oronulo staro srce pa je umjesto sna radije zavidno stao promatrati zasigurno lagodan život njezinih stanara.

U prostoriji se nalazio stol. S jedne strane stola sjedila je žena koja je izgledala njegovano, ali koja više nije izgledala mlado. Nije dizala ukočeni pogled sa skupocjene govedine iz organskog uzgoja koju je rezala svojim elegantnim pokretima. Isprva mu se učinila dominantnom i prekrasnom, ali nešto mu je u njenom držanju odalo da je strahovito nesretna, ili barem nevjerojatno ljutita. S druge strane stola sjedio je muškarac. Bio je u ranim četrdesetima, a njegovi su čvrsti mišići privlačno popunjavali svaki centimetar direktorske košulje koju je nosio na sebi, no nije bio nimalo lijep jer je izgledao strahovito umorno, ali ne onako kako izgleda osoba koja je puno radila i malo spavala, nego osoba koja se mnogo napatila. Ni muškarac ni žena nisu govorili, a njemu se, neudobno smještenom u vlažnoj kartonskoj kutiji na kanti za smeće, polako učini da je toplina prostorije u koju je gledao ipak samo privlačna varka.

I bio je u pravu, iako nije znao baš ništa o ovo dvoje stanara lijepe kuće s roletama na električno upravljanje. Jer da je znao, njegovo bi se maleno srce sledilo brže od maglenog daha koji mu je izlazio iz nosnica, a on bi izletio iz kutije, zaboravljajući na trenutak svoje slomljeno krilo, u potrazi za nekim manje toplim, ali daleko spokojnijim mjestom. Ali on to nije napravio, već je samo spustio glavu između krila i odlutao u nemiran san. On nije znao da taj muškarac već godinama vara ženu zato što je ovisan o tjelesnosti i zato što je u drugim ženama, a ponekad i pokojem muškarcu, ali ne zato što je homoseksualac, nego zato što nikad nije dobio ljubav od svoga oca, pokušavao naći osjećaj bliskosti i osjećaj pripadnosti, a sve što bi na kraju dobio bila je samo još veća ispraznost, pa se sada, dok je nezainteresirano žvakao ukusni odrezak, pitao koliko će dugo još moći tako izdržati i bi li trebao reći ženi da jedna djevojka već šest mjeseci nosi njegovo dijete i da mu je jedan od momaka s kojim je proveo jedno sumorno poslijepodne nedavno priopćio da ima HIV. I on, nespokojno snivajući u svojoj kutiji, nije znao da ta žena, lijepo odjevena i kraljevskoga držanja, po cijele dane leži u krevetu, praznoga pogleda uperenog u strop ili u neko zaboravljeno davno vrijeme, a onda se navečer iskobelja iz postelje, nazove restoran i naruči večeru, a zatim se pomno dotjera za svoga supruga, ne zato što joj je stalo do njega, nego zato što očajnički želi očuvati sliku života koji nije izgubio svoj put. I on nije znao da ta žena nikad neće saznati o nezakonitom djetetu svoga muža, kao ni o njegovoj vjerojatnoj sramotnoj bolesti jer će sutradan, kad joj suprug ode na posao, onako kako to priliči pravoj ženi, tiho, dostojanstveno i odlučno, u svoje ruke uzeti pištolj koji su godinama ranije kupili da brani njihov luksuzni dom, a onda će joj, dok pred ogledalom bude nišanila svoje grlo, cijelim tijelom prostrujati silovit nalet života jer će iznenada shvatiti da ona, za razliku od većine žena i od većine muškaraca, zna baratati pištoljem jer ju je još kao mladu otac učio pucati. Ta će električna spoznaja najednom vratiti želju za uzbuđenjem u svaku poru njena umorna tijela pa će ona, dok joj suprug bude koristio pauzu na poslu kako bi otišao na testiranje u bolnicu, spakirati najosnovnije stvari u svoj maleni kofer, a onda otputovati na prvi let u državu za koju joj ne treba viza i tamo potražiti život pun avanture, daleko od hladne kuće i daleko od zaboravljenoga muža. Sve će se to zbivati dok on bude mahao svojim slomljenim krilom ljudima na glavnome gradskom trgu, odavno zaboravivši i nju i njega.

Između tramvajske stanice i sata

Bio je star i bio je bolestan i bio je izgnan i nije djelovao kao da će izdržati dugo. Ali još je uvijek bio živ zato što je neki životinjski nagon za opstanak iz njegovih vena tjerao svaku pomisao na predaju. Već se odavno prestao obazirati na to što drugi misle o njemu, ali to nije značilo da je izgubio dodir sa stvarnošću. Baš naprotiv, volio je provoditi vrijeme među ljudima. Njemu najmilije mjesto u cijelom gradu bio je glavni trg, onaj na kojem je neki ban iz davnina svojom sabljom odlučno pokazivao prema jugu iako on sam nije imao pojma što se to na tom jugu nalazi da bi bilo vrijedno upiranja oružjem, a i taj mu spomenik uopće nije bio zanimljiv kao stotinama turista koji su se svakoga dana, neovisno o godišnjem dobu, fotografirali ispod njega i zavaravali same sebe da će te fotografije pogledati više od dva-tri puta. Ne, on gotovo nikada nije odlazio do tog beživotnog kipa, ali jest odlazio do podnožja svjetiljke koja se nalazila između tramvajske stanice i velikoga sata. Tu bi se on popeo na postolje koje je služilo kao sjedeći prostor i onda bi stao promatrati vrevu užurbanoga trga.
A taj trg doista jest bio užurban. Evo, na primjer, svaki put kad bi mladi gospodin koji prodaje čestitke za pse ili za djecu ili gladne u Africi upitao nekog od prolaznika: „Imate li petnaest sekundi vremena?“ taj bi isti prolaznik ili možda prolaznica odgovarao: „Oprostite, nemam, strašno se žurim“, a onda se gotovo trčećim korakom udaljavao od razočaranoga prodavača koji je već izvadio i uređaj za izdavanje fiskalnog računa. Dok je on tako stajao na postolju i promatrao tu scenu, uvijek bi ga iznova začudilo zašto su ti isti prolaznici, koji su se toliko žurili kao da moraju zaustaviti neku bombu prije no što eksplodira, a onda još na brzinu kupiti haljinu i cipele za svečanu dodjelu medalje hrabrosti, najednom naglo usporavali korak čim bi se malo udaljili od prodavača.
A bilo je i ljudi koji se uopće nisu žurili nego su djelovali kao da vole stajati i čekati. Glavna je čekaonica trga bio veliki ružni sat koji već odavno bio mnogo više od dvanaest brojeva i dvije kazaljke. Taj je sat za cijeli grad bio simbol veselih susreta, toplih zagrljaja, ljutitih uzvika „Opet kasniš!“, nekih novih poznanstava i razočaranog pogleda spuštenog na ekran mobitela koji nosi poruku „Oprosti, nešto mi je iskrsnulo, ipak danas neću doći“, a ti si se potrudio i uranio si čak petnaest minuta i namirisao onim groznim parfemom koji si dobio za rođendan samo zato da se vidi da ti je stalo. I baš je tu on najviše volio provoditi vrijeme jer su ljudi koji su čekali često znali svrnuti pogled na njega. I svakako su reagirali – jedni bi se stali rugati i upirati prstom, drugi bi s gađenjem odvratili pogled, a treći bi se pravili da ne vide ništa, ali bi mu prišli tek malo bliže, kao da mu daju do znanja da i za njega ima mjesta među njima. Takve je ljude volio najviše i zapravo je zbog njih i dolazio na ovo mjesto. Jer njemu je, kao i svakom drugom biću, bio potreban osjećaj pripadnosti, pa je, svaki put kad bi neka dobra duša sjela do njega i dobrodušno se nasmiješila, on nju neprimjetno pozdravio podizanjem svoga slomljenog golog krila, nakon čega bi se opet dao u potragu za sitnim zrnima hrane.

Molitva

U ime Oca, i Sina i Duha Svetoga, amen.

I u ime tvoje, Dijete moje.

Hej, Bože. Što ima novoga?

Ništa, Sine. Sve je po starom. Unosim harmoniju tamo gdje vlada kaos i stvaram prilike tamo gdje postoji samo neizvjesnost. Od početka vremena radim jednu te istu stvar.

Mda. Pretpostavljam da ti je prilično dosadno.

Nije mi dosadno. Ja sam Bog, a biti Bog znači biti Ljubav. Svaki put kad se u svemiru pojavi novo zrnce ljubavi moj je smisao ostvaren.

Vrlo diplomatski odgovor. Meni uvijek govore da sam majstor u neiznošenju direktne kritike.

Dijete drago, to je zato što si, ovaj, stvoren na sliku i priliku Oca svoga.

Što zapravo znači ta fraza, stvoren na tvoju sliku i priliku?

Nemam pojma, pitaj frajere koji su pisali Bibliju. Mene uopće nisu pitali za mišljenje.

Da, ta Biblija je baš blesava knjiga.

Pa ipak, da nema Biblije, ti se sad ne bi molio meni, zar ne?

Želiš li time reći nešto vrlo mudro? Da u svakom zlu ima nečega dobroga?

Ne, nego da ponekad i jako glupavi ljudi znaju pogoditi bit stvari.

A koja je to bit stvari?

Kad se sve zbroji i oduzme, bit stvari – to sam ja.

Pa dobro, to baš i nije bilo teško za pogoditi. Smeta li te što ti svatko u usta trpa neko svoje uvjerenje? Na primjer, Bog mrzi muslimane?

I ne baš. Vjerojatno zato što i nemam usta.

Ali ti ljudi svijetom šire mržnju u tvoje ime! Kako ti to može ne smetati?!

Sine moj, da se ja uzrujavam zbog svake sitnice, već bih odavno bio u grobu. Kad bih mogao umrijeti, jel’.

Ali jednom si skoro i umro, zar ne? Kad si bio Isus i kad su te zanijekali.

Uh, ma da. To je bilo malo nezgodno. A lijepo sam rekao Isusu da ne bude toliko gorljiv u širenju moje riječi. Samo će ga razapeti. Hm, sad se pitam je li taj izraz postojao i prije no što su ga objesili na križ.

Što?! Ti nisi htio da Isus predaje svijetu Tvoju istinu?

Nije da nisam htio, ali, iskreno, taj je Isus oduvijek bio pomalo nadobudan. Ja mislim da je to zato jer se nije oženio. To bi ga malo smirilo. U svakom slučaju, danas šaljem malo drugačiji tip ljudi da širi moju riječ.

A tko to danas tebe predstavlja?

Charlie Sheen.

Mooolim?! Ali taj je lik ovisnički hedonist!

Da, ali je jednako tako dobar prema drugim ljudima i ne gnjavi nikoga. To je poanta cijeloga moga učenja. Budi dobar prema drugima i uživaj u životu.

Ali, Charlie Sheen je bio nasilan prema drugima!

U redu, ne kažem da putem nije napravio niti jednu pogrešku, ali to nam se svima događa. Odnosno, vama. Biti čovjek, baš kao i biti Bog, znači opraštati. I baš je zato Charlie savršen. Bio je nevaljao i griješio je, ali je oprost tražio i oprost je dobio. Sad uživa i ne zamara se glupostima. Baš kao ni ja.

Čime se onda ti zamaraš?

Tobom, trenutno. Obratio si mi se i ja ti želim pomoći.

Znači li to da ne pomažeš onima koji ti se ne obrate?

Meni se obraćaju gotovo svi, bili oni svjesni toga ili ne. Pomažem svakoj osobi u kojoj tinja zrnce nade.

Pomažeš li onda i onima koji govore „Bog mrzi muslimane“ jer oni imaju nadu da će muslimani jednoga dana nestati s lica zemlje?

Naravno da ne pomažem. Vidiš, kad nešto zahtijevaš od mene, to možeš učiniti na dva načina. Možeš mi se obratiti s dobrotom, ljubavlju i nevinošću, a nešto od mene možeš zatražiti i ohološću, zlobom, strahom i mržnjom. Kad ono za što se moliš donosi mir, tada se sve čestice moje biti ujedinjuju da tu molbu i ostvare. Kad nešto pak stvaraš iz straha, samo kopaš vlastiti grob. Ponekad, ali samo ponekad, ostvarit ću i jednu od takvih želja jer one dovode do još većeg uništenja, te su samim time dobra lekcija. Tada se čovječanstvo trza iz svoje pasivnosti i osjećaja nemoći te se ujedinjuje kako bi svijetu donijelo blagostanje. S vremenom svi shvate da od mržnje nikakve koristi. Kažem ti, svima bi bilo lakše da žive kao Charlie Sheen.

I što sad meni savjetuješ?

A što si uopće htio zatražiti od mene?

Htio sam te zamoliti da malo više vjerujem u tebe.

Muke po frajerima

Hej, koka.

Hej, maco. Kako si?

Dobro sam! Smetam?

Ma ne. Kosa mi je ful masna i kasnije ću je ići oprati, ali sad još čitam neku knjigu.

Ajde, super. Ja sam upravo nalakirala nokte na nogama. Kupila sam si neki genijalni krvavo-crveni lak za dvadeset kuna u Bipi. Sad čekam da se osuši pa ću ići peglati odjeću za sutra za posao. Kako je bilo kod staraca za vikend?

Uh, užas. Pravila sam ajvar s mamom i u početku smo se super slagale, ali onda me na negdje petnaestoj teglici zakočila s time da su ona i tata jako usamljeni i da bi stvarno voljeli kad bi ih uveselilo unuče ili dva.

Jao, tebe isto gnjave s time!

Naravno. Ja sam joj nešto odbrusila pa smo se danas smo rastali u ukočenoj atmosferi, ali ne prije no što me natjerala da ponesem pet teglica ajvara i jednu zamrznutu slaninu. Em imam trideset godina, em mi je posao šugav, em sam sama i nemam djece, sad ću još biti i debela. Mislim da ispunjavam sve kriterije žene vrijedne prijezira. Hvala bogu pa me nije briga ni za što od toga.

Jao, maco, nemoj tako, znaš da te ja jako volim. Ti si najbolja i najzgodnija i najpametnija cura koju sam ja ikad upoznala i moja si najbolja frendica. Ti zaslužuješ puno više od onoga što sad imaš.

Hvala ti, koka, ali meni ne treba ništa jer imam tebe. Kako si ti provela vikend? Kako je bilo sa Stipom na spoju?

Ne. Pitaj. Katastrofa. Užas!

Zašto?! Ali prvi put vam je bilo super!

Slušaj ovo. Dakle, u petak se nismo mogli naći jer je on bio na nekoj svadbi pa smo se dogovorili za subotu na trgu. Deset minuta prije no što sam krenula iz stana zove on mene da mi kaže da će kasniti dvadeset minuta i da će doći autom po mene. Ja sam rekla „OK“, iako ne podnosim kad netko u zadnji čas mijenja dogovor. Kad sam ušla u njegov auto rekao mi je „Bok“, i tako se slatko nasmiješio. Došlo mi je da preskočim kavu i odmah ga pozovem u stan, ali naravno da to nisam napravila. Nakon toga je sve krenulo nizbrdo. Prvo me odveo na Trešnjevku u neku birtiju gdje su puštali Narodni radio.

Isuse.

Da, koma, ali mislila sam si „nema veze, zgodan je i pametan“. E, ali onda smo počeli razgovarati. Isuse Bože, Lidija, to je bio najgori dejt na kojem sam u životu bila. On je sat vremena pričao o tome kako je bio na svadbi i kako su njemu takve zabave strašno dosadne, ali su mu zagrebački pirovi zanimljiviji od dalmatinskih koji su seljački, a žao mu je što nikad nije bio u Slavoniji u svatovima, čini mu se da je tamo prava fešta. Kužiš što ti hoću reći?!

Da, užas. Ali tako ste se dobro slagali prošli put!

Znam, ali ovo jučer je graničilo s čistim apsurdom. Ja sam nakon tih sat vremena rekla da moram ići jer se ne osjećam dobro pa me odvezao kući. E, i pazi sad ovo. U autu je odjednom opet postao zabavan i sladak pa sam ga poljubila kad me dovezao doma.

Ajme, ljubili ste se! Je li došao kod tebe u stan?

Ne, slušaj! Kad sam ga poljubila pitala sam ga hoće li doći kod mene. On nije rekao ništa već me gledao kao da sam mu upravo priopćila da mu je umrla mama. Kužiš, on je cijelo vrijeme šutio i gledao u mene i nije ništa govorio!

Što?!

Da! I to je trajalo čitavu minutu. Nakon toga sam ja izjurila iz auta i otišla doma. Otad se nismo čuli.

Maco, tako mi je žao. Znam da ti se sviđao. Sad sam se ja sjetila svog najgoreg dejta. Dakle, trebali smo se naći u osam sati. On je kasnio pola sata i nije se sjetio to mi javiti dok ga ja nisam nazvala i pitala gdje je. U osam i trideset pojavi se meni pred nosom i ne samo da se nije ispričao nego je rekao: „Bio sam sad na jednoj cugi i nemam više ni lipe. Gdje me vodiš?“ Onda smo sjeli na cugu, a on je cijelo vrijeme šutio i drkao po mobitelu. Ja sam morala držati razgovor čitavih 45 minuta koje su se činile kao tri sata, a onda sam još sve to morala i platiti. Koji beskičmenjak. Što je to s tim zagrebačkim frajerima?

Ljubavi, nemam pojma. Zašto mi ne možemo naći nikoga? Zar nam na čelu piše da nešto nije u redu s nama? Ja mislim da mi previše razmišljamo i imamo previsoke kriterije. Da sam barem glupa. Bila bih sretnija.

Da si glupa, ja se ne bih družila s tobom. Mi smo jake žene pa nas se muškarci boje jer su zapeli u dvadesetom stoljeću.

Koka, puno te volim. Uvijek me oraspoložiš. Ovaj lak za nokte je sranje, uopće se ne suši. Idem ga sada skinuti pa ću peglati.

Idem i ja prati kosu. Čujemo se. Volim te!

Pusa, volim te!