Veliki post za veliki vikend

U petak, dvanaestog šestog, Dominik me pozvao na cugu. Nisam bio siguran hoćemo li se naći jer je dolazio Petar, a i sutradan smo trebali imati najveći izlazak ove godine (Participacija!) pa sam mislio da ćemo petak provesti mirno kod kuće. Kakva zabluda. Izašli smo na cugu u Swanky, simpatičan hostel u Ilici gdje su stolovi na terasi izrađeni od visokih limenih kanti. Bilo je puno, ali ipak smo našli mjesto za sjesti. Ja sam bio prilično umoran taj dan, a čini mi se da je bio i Dominik jer smo već nakon prvog piva počeli blebetati i cerekati se. Za stolom do sjedio je famozni Ivan, dečko na kojeg svako malo nalijećem u Hotpotu. Ili na ulici. Ili na haeru. Ili na romeu. Gdje često posjeti moj profil. Nikad nismo zapravo razgovarali (osim jednom u Potu, ali to se ne računa jer je glazba bila preglasna i jer ga nisam uspio zainteresirati da kaže više od dvije proste rečenice), ali smo si već toliko poznati da smo se pozdravili osmijesima. Dok je još bio potpuno trijezan, Dominik je počeo nešto blebetati o tome koliko mu je drago da se našao sa mnom i koliko voli kad skupa provodimo vrijeme i tako to. Ja sam onda bio malo hi hi ha ha, baš mi je neugodno, spuštam pogled, a zapravo sam u sebi mislio e ovo je najistinitija stvar koju si ikad rekao. Ma nisam. Cinizam je moj obrambeni mehanizam. I sramežljivost.

Negdje u tijeku večeri trebao nam se pridružiti i Petar, ali on je bio sa svojim navodnim dečkom čijeg se imena više i neću pokušati sjetiti. Javio nam se taman kad smo odlazili iz Swankyja, u kojem je bila super atmosfera, ali su nas potjerali s terase jer eto kasan je sat. Krenuli smo prema gradu i negdje kod Vinceka naletjeli na Petra i izabranika mu. Visok je i zgodan i živio je i radio u Aziji. S njima smo otišli do Trga gdje smo se opet pozdravili jer je Petar otišao otpratiti ga do auta. Dominik je predložio da odemo u „onaj lezbijski bar“. Ja nisam imao pojma što je to, ali se ispostavilo da misli na Kolaž. Začudo, Kolaž je bio gotovo prazan. Naručili smo pivo broj četiri i nastavili se zabavljati u revijalnome tonu. Tu sam sada već dosta popio pa sam krenuo sa svojom tradicijom ispipavanja prstima lica ljudi koji su mi dragi. Nasreću, Kolaž je jako liberalno mjesto pa nitko nije niti primijetio kako Dominiku navlačim lice lijevo-desno i ispitujem konture njegova zakrivljenog nosa (Ja sam inače slab na krivonose ljude.) Nedugo poslije nas u kafić je ušao i Luka. Viknuo sam mu Luka, ali nije me doživio. Umjesto toga, zavukao se za neki stol u kut i cijelo se vrijeme klebarao s prijateljicom. Inače, on mi se jedno vrijeme sviđao, čak sam ga uspio zbariti u Hotpotu (to je bio onaj legendarni izlazak za Valentinovo). Nakon toga sam se par puta našao s njim na pivu i tu je prestalo svako daljnje sviđanje. Ne zato jer nije simpatičan već zato što uopće nemamo dodirnih točaka. Ah well, život ide dalje. Kad je odlazio iz kafića, do mene je došao Davor, kojeg nisam primijetio kad sam ulazio. Nekoliko dana prije na Romeu mi je predložio da održimo slušaonicu Kate Bush. Ja sam ostao prilično skeptičan oko toga, uglavnom zato što nemam pojma što se radi na slušaonicama i moramo li detaljno analizirati svaku pjesmu koju čujemo. I zna li on da sam ja vrlo sklon izražavanju svog mišljenja, čak i kad mi se nešto iznimno ne sviđa, bez obzira sviđa li se to nekome drugome. Kad je došao do mog stola, pitao me jesam li za. Ja sam se pokušao izvući diplomatskim da da zašto ne ali znaš ja ti ju trenutno baš i ne slušam nije mi za ljeto ona e a i idem na more za deset dana pa ne mogu prije sedmog mjeseca, na što je on rekao aha pa možemo se dogovorit tada a ja sam rekao čut ćemo se a on je rekao ok uživaj bok a kad je on otišao ja sam rekao oh ne. Moram prestati govoriti ne i pozvati ga sam na slušaonicu. Možda bude baš super. Divne se stvari otkrivaju jednom kad čovjek spusti zastor izrađen od materijala znanog kao cinizam. Nakon piva, Kolaž se zatvorio, a Dominik i ja smo krenuli kući. Putem smo se našli s Petrom koji se baš vratio s ljubljenja u autu. Onda smo se pozdravili i rekli vidimo se sutra. Zapravo uopće nisam siguran da smo to rekli, ali za pretpostaviti je da jesmo jer smo se stvarno trebali vidjeti sutra. U svakom slučaju, ta mi je večer bila samo još jedan podsjetnik da su neplanirani i jednostavni izlasci zapravo najbolji. Uglavnom zato jer si s ljudima koje voliš. Tako nekako. Obećavam da je ovo jedini izljev patetike u ovome postu.

Subota je bio Dan D. Iako ne znam u kojem jeziku riječ subota počinje sa d, ali nije bitno. Probudio sam se negdje oko pola deset sa strašnom glavoboljom i odvratnom mučninom (Prokleto bilo, Amstel pivo!). Nemam pojma zašto, ali bio sam iscrpljeniji nego da sam cijelu noć skakao po znojnome klubu, a nakon toga se valjao u blatu sa svinjama. Digresija. Nikad se nisam valjao u blatu sa svinjama. Navodno je opuštajuće. U svakom slučaju, pola tog dana sam prespavao i zujao okolo po stanu. I bilo je jebački vruće, a klima mi nije radila. Iako mislim da sam se udostojao i usisati. Ipak, do večeri sam pošto-poto morao doći k sebi jer se spremao najveći izlazak godine i, što je još važnije, moja i Dominikova godišnjica upoznavanja! Zato sam se lijepo spicio i oko osam sati navečer krenuo biciklom na drugu stranu grada, u nemila brda sljemenske gore, u dom veličanstvenoga Dominika. Koji zapravo nije bio kod kuće. On i Petar su otišli kupiti cugu pa smo se susreli u nekom parkiću. Kad me pozvao, zamolio sam Dominka da nam ništa ne kuha jer je prethodni pokušaj završio katastrofalno. Ukusno, ali katastrofalno. Dominiku i Petru sam poklonio darove za godišnjicu (tehnički, i s Petrom sam se upoznao prije godinu dana, ali nismo se družili sve do ove godine). Dominik je dobio žvakaće gume jer me uvijek vani žica, a Petru sam poklonio lizalo jer sam ga jednom vidio da ga jede. Dominik i Petar su započeli priče o Dosjeima X i paralizama sna. To im uopće nije bilo fora jer smo bili usred ničega, a oni su još i ugasili svjetla pa je bio mrak. Ja sam odbio sudjelovati u takvim razgovorima tako da mi to nije bilo pretjerano zanimljivo. Barem je posluženi čips bio ukusan. Dominik mi je rekao da mi je kupio pivo. Zbog još uvijek prisutnog mamurluka strahovao sam da neću moći popiti ni gutljaj, ali drago mi je da sam bio u krivu. Kasnije je došao i Mislav pa smo se još malo družili, a onda smo nazvali taksi i otišli. U Močvaru. Na Participaciju.

Taksist koji nas je vozio do Močvare priča je sama po sebi (nisu li svi taksisti?) tako da taj dio večeri radije neću ni spominjati jer onda nikad neću dovršiti ovaj tekst. Kad smo stigli, u Močvari još nije bilo puno ljudi, a oni koji su došli uglavnom su cugali na nasipu. Tamo sam opet naletio na Ivana iz Swankyja i odlučio da ću te večeri probati razgovarati s njime. Nakon što smo popili piće i prošli još praznom terasom, ušli smo na plesni podij. Tamo je bilo svega nekoliko ljudi. DJ je puštao prilično dobre stvari. Dvojica dečkiju (Za jednog sam kasnije doznao da je iz Rijeke. Naravno da je, svi su oni iz Rijeke.) plesala su dosta silovito pa nije prošlo dugo prije nego što sam im se pridružio. U plesanju. Nije bilo nikoga pa smo se mogli raširiti po cijelom klubu. Još se od Kluba i Prodigyja (još jedan epski izlazak Dominika i mene) nisam toliko dobro naplesao. Prednost Močvare je ta što kad se umoriš od plesa (a ovih se dana umoriš prilično lako jer je ljeto i vruće je), uvijek možeš izaći van na terasu, koja se sada već prilično punila ljudima. To mi je bio jedan od najboljih izlazaka ove godine (iako ne i daleko najbolji, kao što sam očekivao da će biti). Pričao sam s gomilom ljudi, uglavnom dečkima koje sam upoznao u ovih prethodnih godinu i pol. Sreo sam Ivana. Sreo sam Marka. Sreo sam Andriju koji je složio facu kad me vidio i rekao da me hejta jer ga totalno ignoriram i ne javljam mu se. Ja sam se pravio pijanijim no što sam to bio i rekao hehe ma daj odakle ti to uopće te ne ignoriram totalno si drama queen. Ali bio je u pravu. Ali to je priča za neki drugi post. S njim je bio njegov preslatki frend Mario za kojeg sam poprilično siguran da me privlači. Nešto sam malo pričao s njim, a kasnije razbijao glavu time zašto nisam krenuo u neku akciju. Nakon toga odlepršao sam tražiti druge poznanike. Sreo sam svog frizera (Da, kupio sam kapu i, ne, ne izlažem tjeme suncu!), Josipa, sreo sam Luku, sreo sam ovoga sreo sam onoga. Pričao sam i s nekim likom koji ima fascinantnu bradu koju šiša svaka tri tjedna negdje u Ilici. Sreo sam i Juliju i s njom imao najduži razgovor valjda još od osnovne škole. Ona je upisala postdiplomski i bila je jako visoka jer je imala neke bakandže. Kasnije sam ju upoznao s Dominikom koji je ostao umjereno neimpresioniran, pogotovo nakon što sam mu napričao toliko toga o njoj i njenom veličanstvenom stilu pisanja i njenoj opipljivoj auri. Opet sam naletio na Ivana iz Swankyja i rekao samome sebi aha sad ću te uhvatiti samo da odem na wc u ono grmlje nedaleko od policijskog kombija. Kad sam izbacio sav Staropramen iz sebe, Ivana više nije bilo tamo. Vratio sam se u Močvaru. U međuvremenu je nestao i Dominik. Petar mi je prenio da se pokupio sa svojim bivšim, Josipom, u što sam se i sam uvjerio kad su mi kasnije uboli oko ljubakajući se na nasipu dok se iza njih zora dramatično izdizala iznad veličanstvene Save. Užasno sam se naljutio na njega i dok mi je prilazio s izjavom Idemo usput mi pružajući ruku ja sam se istrgnuo iz njegovog stiska, pozdravio Petra i uz ljutiti Bok odmarširao preko nasipa. Cijelim sam putem smišljao dramatične izjave kojima bih mu dao do znanja da se nemaš što petljati s bivšim kojeg si nogirao jer nisi ništa osjećao prema njemu. Mislim da sam potpuno zaboravio na količinu alkohola koja je te večeri tutnjala njegovim venama. To mi je nekako uništilo cijelu večer, koja je, u retrospektivi, zapravo bila jako dobra.

Sljedeće sam se jutro naravno probudio savršeno trijezan (ništa bolje od izbacivanja alkohola iz krvi kao plesni maraton) i još uvijek loše volje. Uopće se nisam htio taj dan čuti ili vidjeti s Dominikom, ali ubrzo sam shvatio da ću morati uskočiti u svoju diplomatsku kožu jer je kod njega prošle večeri ostao moj bicikl. Poslijepodne sam išao u Arenu naći se s njim, Petrom i Ivom. Ivi smo pokušali prepričati prethodnu večer, ali mislim da nitko od nas nije imao snage složiti nekoliko smislenih rečenica. Petar mi je priopćio da je to jutro poslao poruku onom svom da se ne može više natezati s njim i da prekidaju (duga priča). Ja sam rekao konačno, ali kasnije sam shvatio da sam mogao pokazati i malo suosjećanja. Mislim da sam tako nekako reagirao i kad je Dominik prekinuo s Josipom. Moje olakšanje jer su konačno napravili dobru stvar sasvim je potisnulo mogućnost da bi se oni nakon prekida mogli osjećati loše. Poslijepodnevna sparina nadvila se nad terasu kafića dok smo mi pokušali ignorirati znoj koji nam je zalijepio gaće za bermude i dok smo pomalo prebrzo ispijali iscijeđene sokove. Njih mi je troje pomoglo izabrati kupaće gaće. Nagovarali su me i da si kupim jednu majicu na tregere, ali nisam bio siguran je li to dosta moj stil, tako da sam ipak odlučio ne kupiti ju.

Poslije Arene, Dominik me povezao sa sobom da pokupim svoj bicikl i ostale stvari koje su mi večer ranije ostale kod njega. U međuvremenu se počela dizati jaka oluja. Nebo se zacrnilo, vjetar je bio jedan od onih polomit-ću-sva-stabla-u-gradu tipova, a kiša je prijetila da će se pretvoriti u snažan pljusak. Prvo smo pomislili da ipak neću moći voziti bicikl kući. Ipak, nešto nam je govorilo da je oluja prolazne prirode. Zato sam otišao s Dominikom odvesti Petra na kolodvor. Bilo je prilično divno voziti se pokislim zagrebačkim ulicama, slušati dobru glazbu i kišu kako pljušti po autu. Ipak, čim smo u zadnji čas iskrcali Petra na parkiralištu, oluja je otišla negdje preko Sljemena, a ja još jednom s Dominikom kući po bicikl. Na kraju je opet ponovio nešto u stilu drago mi je da te poznam, a ja sam uzvratio hi hi ha ha daj bježi. Ovo mu je već druga pametna u tri dana. Kasnije sam se sjetio da nam je taj dan bila prava godišnjica. Proslavljena u stilu.

Progutao sam sunce

Progutao sam sunce onog dana kad sam prelazio most iznad uske i dosta plitke rijeke. Most je izlizano plave bolje i pun rupa i brojnih slojeva betona i izbljedjelih oznaka za biciklističku stazu. Ali meni to nije bilo nimalo bitno jer ionako nisam gledao u konstrukciju kojom sam prelazio preko zelene usporene tekućice niti sam se obazirao na dobronamjerna lica ljudi koji su mi dolazili iz suprotnog smjera. Ja sam samo gledao sunce koje je jarko sjalo spuštajući se lagano prema zapadu, iako mi je u tom trenutku ta strana svijeta više izgledala kao da se nalazi na pola puta prema sjeveru. Bilo kako bilo, sve oko mene je bilo savršeno i nisam se mogao oteti dojmu da je za to zaduženo upravo sunce. Zato sam se jednostavno nasmiješio i cijeloga ga progutao. Zato sam sada uvijek nasmiješen.