Glavni kolodvor

Na željezničkoj se postaji nalaze dva krila. U jednome je čekaonica u kojoj se nekako uvijek uspiju zateći čudni ljudi. Vjerojatno dolaze iz obližnjih sela i jednako vjerojatno ne plaćaju uvijek svoje karte. Ponekad će te tražiti novac bez da stvarno očekuju da ćeš im doista i dati, a ponekad će se svađati na jeziku koji možda i nećeš razumjeti. Njihovu ćeš prisutnost osjetiti čak i prije no što se odlučiš sjesti na jednu od plastičnih sjedalica koje si kao dijete prvo vidio u doktorskim čekaonicama pa ti ovdje ne djeluju kao da se stvarno uklapaju. Ako si osjetljiv na svoju okolinu, zaključit ćeš da do vlaka ipak nema toliko puno vremena pa ćeš ga ići pričekati van. U drugome se krilu u velikoj dvorani u kojoj na dvije suprotne strane stoje šalteri kupuju karte. Šalteri su stolarije tamnoga drveta, a iza sebe otkrivaju pogled na brojne službenike u plavim košuljama. Oni ne izgledaju kao da im se žuri. Često piju kavu jedni s drugima i ljubazno ti objašnjavaju na koji peron moraš ići ili u kojem mjestu možeš očekivati presjedanje jer se začudo negdje i radi na željezničkoj infrastrukturi. Oba su krila sumorna i nekako uspijevaju ostati u polumraku čak i kad je sunce još daleko od svog zalaska. Na velikome trgu vani telefonske govornice odavno su zamijenili mobiteli, a mladi koriste riječi kao što su instagram, gugl i uber. Sat na glavnom ulazu koji se, u navodno masonskoj tradiciji, sastoji od jednog velikog i dva manja lukovima nadsvođena prolaza tek naoko pokazuje pravo vrijeme. Ura možda i obilježava točan sat, ali infrastruktura unutrašnjosti usputnog putnika navodi da na stopalima čistačica u plavim mantilima traga za borosanama koje bi na jednom takvom mjestu djelovale manje anakronistično nego recimo obuća marke Crocs. I iako je trg vani živ, uglavnom ćeš ga izbjegavati posjetiti, a ako ipak ne budeš imao izbora, trudit ćeš se ne gledati u tu staru zgradu koja iz sebe širi vonj truleži, stagnacije i svega uništenoga iz čega se već desetljećima nije stvorilo ništa novo.

S druge strane kolodvora, od trga skrivene dvama spomenutim krilima, nalaze se vlakovi. U pravilu broje svega tri četiri vagona. Oni su često prekriveni grafitima gotovo jednako starima kao i sami vagoni. Takvi su vlakovi uglavnom prigradski. Oni koji prometuju do drugih županija nešto su krupniji i izvana čišći, ali pokreću ih lokomotive koje voze sporije no što su to činile u vrijeme kad se ljudima nije toliko žurilo. Sjedala u vagonima tih vlakova presvučena su zelenim tkaninama sjetnima poput dlake starih pasa. Iako ih poželiš otrgnuti s iz vagona, ili još bolje baciti ih na neko smetlište skupa s čitavim vlakom, sažališ se tada nad njima pa se lagano zavališ u sjedalo i svim silama ne trudiš stvarati alegorijske poveznice s državom u kojoj živiš. Ipak, tome se teško oduprijeti, jer ti se ne nalaziš samo na kolodvoru. Ti si zapravo u prostoru koji je portal između maloga djelića zemlje koji još kuca poletom napretka i ostatka države koji se odijeva u neobrađena polja i zatvorene trgovine i kuće na prodaju koje nitko ne kupuje. Pitaš se tada zašto se uopće vraćaš negdje gdje ćeš osjetiti sumornost stagnacije ali sad je kasno za predomisliti se: vlak je već polagano krenuo. Ti tada vadiš mobitel, otvaraš instagram i bježiš u svijet kojem doista i pripadaš – svijet koji još živi i koji će jednom biti ne samo na tvom mobitelu već i oko tebe.

Advertisements

Nešto se dogodilo na dugačkoj ulici koja vodi prema selima u nizini, ondje gdje se dvije gradske ceste spajaju u jednu.

Tamo je postojao život djetinjstva i konačnost trenutka slavonske idile a kuća s velikim vrtom i tihim drvećem označavala je spomen na vrijeme zbog kojeg si bio nostalgičan iako tada još nisi niti bio rođen. Vidiš tu sliku, sebe i svoje roditelje kako se spuštate tom cestom, što je pomalo tužno jer nisi dovoljno brz da ispružiš ruku i sve troje uloviš u šaku pa ta slika prođe ostavljajući osjećaj žaljenja ali brzo ga zaboraviš jer za sobom donese plimu narednih i jednako lijepih iskustava. Ipak, ona je jedina koja ti se vraća u sjećanje onda kad ne skriješ kameru na svom laptopu neprozirnom trakicom, samo ti ona dolazi u glavu u trenutku kad se okusi kože i mirisi vratova usred male kuhinje isprepletu u vrisak ljepote i nedokučivosti i pitanja zašto se nećeš zaljubiti u ovo lijepo biće koje pokušavaš zaštititi. Ima ime i htio bi uz njega vezati svoje baš kao što se ne žuriš odlijepiti tijelo od njegovog. Pa ipak, u mislima si eonima daleko, negdje u onom dijelu sebe koji skriva sve priče i koji juri predjelima romana i tajanstvene glazbe i koji iz tebe u silovitom šaptu kroz poeziju izbacuje istinu o svijetu, iz onoga dijela tebe koji piše i ovo. Oči su ti široke kao u poludjele žene ili možda proročice a u riječima koje govoriš naslućuje se svaka nit tvoga iskustva. Lijevo je lijevo je lijevo od srca na onoj uzbrdici koja je tužna jer su kuće u njoj skrivene u šumi glas treperi u tiho ljetno popodne nad neasfaltiranom cestom i drvećem koje je jednako lijepo kao u slikovnicama ali ne donosi avanturu niti ti daje mogućnost da potrčiš slobodan. Uramljuješ tu sliku i postavljaš je na zid svoga lijepog stana i čekaš starost jer znaš da će onda sve slike oživjeti kao onda u tvom djetinjstvu. Ljeto je prašina i ljeto je igra ljeto je i druženje s onima koji su jednako nevini kao ti. Lastavice u predvečerje love kukce visoko nad vašim glavama i u tom trenutku ne razmišljaš o tome da će na neko vrijeme uskoro sve utihnuti. Da možeš, razrezao bi mali djelić kože na svojoj ruci, dovoljno da osim kapi krvi iz njega poput tih lastavica u svim svojim bojama polete sva iskustva koja si tada imao. Tvoj bi vrisak tada bio drugačiji od onoga koji si doživio one večeri ispred laptopa i nasred kuhinje s onim u koga se nisi mogao zaljubiti; on bi bio početak veselog smijeha i živosti svih boja, zvukova i prizora koje si vidio u svojim dječačkim očima i tako bi čist nanovo krenuo u svijet. Život nije pauza između ljepote djetinjstva i staračke nevinosti, život je ne znam sada što ali javit ću ti dok ga otkrivam.

Neću ponovno pisati o dečkima

ne postoji granica između moje ženstvenosti i želje za zagrljajima ali taj je dio mene ostao u prošlosti možda sam ga samo prerastao a možda se on izgubio u iskustvima koja su umjesto ispunjenja donijela razočaranje. Ako ga ikad ponovno otkrijem znaj da ću ti na dlanu pokušati podariti svoje srce ono će mi možda reći on nije taj kojeg tražimo ali svejedno si mi drag i neka ti barem moje usne koje će okrznuti sitne dlačice tvoga vrata budu dovoljne da nastaviš dalje.

ne znam jesam li zatvoren ili sasvim prazan ali ne mogu prestati tražiti ono za čime moje tijelo ne žudi već eonima osjećam se usahlo poput starog hrasta ali ja sam premlad da sipam mudrosti ja ne želim biti hrast ja želim biti vrba želim da mojim tijelom teku melodije ranih hrvatskih skladateljica želim da o meni pišu pjesme koje će većina učenika u čitankama preskočiti ali oni koji budu znali o čemu one govore zastat će i nasmiješiti se od ljepote a onda i sami sanjati da su pjesma da su melodija da su dio prirode

ako ikad uspijem slomiti ovu smeđu koru koja u paučinu skrila polet zasjat ću kao sunce nad tek rođeno jutro okupat ću se poput djeteta u mirisima prvog dana bit ću jasniji od kristala i topliji od jesenje rose. Ako prineseš svoje usne dat ću ti da je kušaš nemoj se začuditi ako te tada pomirišem ti si rezak kao urlik i tvrd kao orah imaš deset prstiju a ja brojim svaki od njih kao da ih vidim prvi put. Cesta pored nas načinjena je od šljunka ali s nje se na nas ne diže prašina jer mi oblikujemo svijet oko sebe a ne on nas. U gradu na brdu oglašava se zvono prvog jutarnjeg sata a mi počinjemo računati vrijeme našeg novog života daj samo da taj život bude ovaj.

Tog lijenog ljetnjeg dana

Vidio sam dvostruko i znao sam da dugoročno takve stvari ne predstavljaju uspjeh, ali bio sam sretan i nisam se brinuo oko stvari koje su inače pritiskale moja crijeva i uzrokovale čudne stanja moje probave stoga nisam vidio razloga prestati uživati u strujanjima koja su me podsjećala da negdje u mome tijelu još uvijek postoji nada. Ljiljana mi je iz kuhinje vikala: „Zaboravi na poslijepodnevno ljenčarenje“, ali u mome svijetu na trijemu i jutarnjem suncu ona nije postojala pa sam njen glas ignorirao jednako kao što je težina njene pregače nijekala nalete vjetra koji su s otvorenog prostora ulazili u kuhinju i remetili sklad ljetnoga dana. Rekao sam joj da nakon ručka odlazim do grada zbog čega nije bila nimalo sretna, ali ona i ja nismo bili muž i žena, prema tome nisam imao potrebe udovoljiti njenim hirovima i skrivati se pod naletima njene neurotične životne organiziranosti.

Šupa u kojoj sam držao predmete kojima sam se bavio u slobodno vrijeme nije mi predstavljala bijeg jer je Ljiljana i više no lako bila u stanju napraviti tri koraka od stepenica trijema do moje daščare kako bi mi napomenula da je toga dana moj red na ribanje kupaonice ili kako po već stoti put mora čistiti podove jer uporno odbijam izuti cipele ispred ulaza u kuću. Ne bih joj tada rekao da mi se izgubi iz vida jer bi se njena energija ionako osjetila dok god bi odsjedala u kući, stoga nisam govorio ništa nego sam na njena prigovaranja odgovarao šutnjom. Činilo se da to njoj ne smeta dok god je imala jastučić na koji je mogla ubadati pribadače svoje neautoritativne samovlade. Voljela me je, to je bilo jasno, ali ja joj nisam mogao uzvratiti osjećaje bliskosti, niti sam bio naročito govorljive naravi, stoga bi moje općenje s njom završavalo na replikama koje su u svojoj kompleksnosti varirale od: „Mhm“ do „Dobro.“ Ponekad sam se pitao kako to da uporno može tvrditi da joj je lijepo sa mnom, ali u takve teme nisam ulazio jer nisam bio jedan od onih koji kopa u duboke predjele ljudskih odnosa s ljudima s kojima bi mu to bilo neugodno raditi. Uostalom, kad bih otišao u grad, ondje kamo uglavnom nije htjela da idem, nisam ja besposličario, nego sam aktivno razmišljao o tome kako ću otići u život u kojem neće biti nje da mi ne dopusti da dišem.

Kad je tog dana ušla u šupu ja još uvijek osim razmišljanja nisam poduzeo niti jedan korak da se doista i maknem od nje. Bio sam pak previše umoran od suživota koji mi nikako nije odgovarao pa nisam ni pokušao sakriti bocu rakije koju bismo svake godine dobili iz našega rodnog kraja, onoga koji je u djetinjstvu pružao utjehu i sigurnost, a sada nije bio ništa više od sjećanja i nostalgične tugaljivosti. „Zar ti piješ?! Ne mogu vjerovati! Što to radiš od sebe?!“ nije prestala urlikati. Ja sam joj rekao da mi se makne s očiju, ali, realno gledano, gdje je mogla otići? Sve i da se maknula u kuhinju, osjetio bih miris njena groznog parfema koji je poput ljubomornog mačka čuvao leđa svojoj gospodarici. Slegnuo sam tada ramenima i po tko zna koji put nisam se udostojao odgovoriti. „Kako možeš biti takav! Znala sam da nešto nije u redu s tobom!“ nije prestajala rogoboriti, a moja je sposobnost neslušanja onoga što mi se ne sviđa naprosto cvala potaknuta mojom pasivnosti. Rekao sam joj tada jednostavno i bez nekog efekta: „Odjebi“, što je nije spriječilo da nastavi s prijekorima, misleći da na moj život ima više utjecaja no što sam joj ja doista i pripisivao. Izjurila je iz kućice prijeteći zvanjem bolnice, ali čak i u svom lijenom stanju znao sam da njeno glasanje nema nikakvu snagu pa je nisam slušao nego sam se vratio sanjarenju o životu u kojem ona nije uz mene.

Ne znam što se poslije dogodilo jer još nisam izašao iz šupe, pišem ovo nadajući se da netko izvan nje još vjeruje u mene dovoljno da me izvuče van.

Ona linija što kuca od početka moga života do tebe

Volio bih se zateći u travnatoj dolini neke skandinavske zemlje neka vjetar šiba moje tijelo a kiša ispire sve ono krivo što sam naučio ljubav nije traženje ljubav nije izgubljenost ljubav je mir i jasnoća pogleda i suze koje teku sad kad si napokon sa mnom. Naša je priroda zelene boje, a interijer uglavnom bijel s ugodnim drvenim detaljima. Linija na zaslonu u velikoj se strmini uzdiže do vrha, a s njega se jednako tako strmoglavljuje pa nastavlja dalje. To je otkucaj našeg života.

Otkrivenje nije došlo na sjeveru ali kad sam se prvi put nakon nekoliko godina pažljivo zagledao u fotografije koje su pokazivale tvoje lice u svim njegovim izrazima i prsa čiju su kožu moje usne htjele okusiti zrak oko moga tijela, i moje tijelo samo, zatitrali su kao smetnje na televizoru i tako se tresli dok sam ja napokon shvaćao zašto sam morao upisati fakultet u velikome gradu, slušati nezanimljive kolegije voditi usamljen život i osjećati prazninu u ostacima socijalizma iskvarenima ruglom modernoga vremena. U onome prostoru između mojih očiju i spuštenih kapaka kao na kinoprojektoru vidio sam zelenilo proljeća na potezu od trnja do prisavlja, put koji sam svaki dan prolazio misleći samo o tebi. I onda kad bih napokon naletio na tvoju pojavu u hodnicima fakulteta ili za nekim udaljenim stolom u studentskoj menzi moje bi srce zalupalo a grlo se stegnulo i ja bih se izgubio u vlastitoj nesigurnosti. Na put nam je stalo moje neiskustvo i tvoja oholost. U svom sam prosvjetljenju ispred sebe stavio svoju ruku s prema gore spojenim kažiprstom i srednjim prstom. Možda te tako uspijem zazvati da ti kažem Hej, ne znam se pretvarati i nemoj misliti da sam čudan sviđaš mi se sve ovo vrijeme. Eto, tad će napokon ovaj grad početi imati smisla a ti ćeš mi reći Hajdemo sada odavde.

Geometrijski oblici namještaja u sobi pravokutnog su oblika, kao u dnevnim boravcima prije četrdeset godina. Kolektivna svijest nije upisana u naše osjete dovoljno jako da je se ne bismo mogli osloboditi ali ipak smo iskusili ono što je prestajalo postojati taman kad smo izgovarali prve riječi i učili čitati dok su stari spomenici padali a njih zamijenile modernije fontane. Jeli smo tada snjeguljicu i igrali se dinosaura na trgu koji je bio pun grlenog smijeha i plača zbog razbijenog koljena. Tada nam se kao morska pjena prišuljao otkucaj pjesme koja je ljepotu djetinjstva pretočila u svjesnost adolescencije. Narasle su nam dlake po stopalima, a bjelina istočnog neba u vedro ljetno poslijepodne imala je zvuk galebova kliktaja koji se pak ondje nisu mogli čuti jer nad panonskim ravnicama galebovi nisu letjeli. Pitali smo se zašto se ne možemo zaljubiti u vedre djevojačke korake i nalazili smo udobnost u svjetovima s one strane korica knjiga i spužvastih slušalica u našim ušima. Hormoni su ipak učinili svoje a mi počeli izlaziti iz svoje čahure. Da si tada bos prešao preko moga tijela poljubio bih ti stopala i zajedno s tobom se ponovno šćućurio u svoju nevinost. Pa ipak, morao sam proći cijeli svijet između sebe i tebe da se zavaram bujnim prašumskim cvijećem, okupam u plamenom jezeru vulkana i sperem svu nesigurnost pa ti se onda napokon vratim zaljubljen kao i prije i kažem ti zapleši sa mnom zar ne znaš da tako najbolje pokazujem svoju ljubav.

Sad kada znam što želim

Dao sam ti cvijeće, isto ono koje si nosila na našemu vjenčanju, a doktor je rekao Ššššš, još su dva dana do poroda, još dva dana do ugriza. Trava je izlazila iz zemlje kao na ubrzanoj snimci moji su koraci postajali smeđi kuća je opet bila mračna i zavijena paučinom na svom sam tihom i sigurnom mjestu. S one strane mora, ondje gdje se nalazila zemlja iz koje su dolazili ali u koju nitko nije putovao vidio sam obrise crvene ruže koja je rastvarala pupoljak i njime pomicala oblake noćas ću sanjati samo o tebi.

Tišina nije bila njegov jezik pa je postavio svoju desnu ruku vertikalno ispred sebe a onda je oblikovao u polukružni pokret nad svojom glavom. Udahni svježinu koja dolazi iz šume ona ti govori da je svaki radni ugodan kao i to da tvoj je život cijel. S jednog brda imaš pogled na drugo a na nogometnom travnjaku zamišljaš veliki trg i fontane koje se u kaskadama dižu nad njime ali ipak je dovoljno i to što je ondje tek zelenilo trave i mirna izmaglica koja se povlači s napretkom jutra. Pastorala je velika riječ a svijet oko tebe puniji je od balona. Kad bi mu mogao dati ime, ne bi bilo toliko različito od tvojega zato što si ti njegov dio a on je dio tebe.

Oslobodi me ove tišine koja je u meni, poteci iz mene kao osmijeh kojim te gledam dok stojimo nad nadvožnjakom gradske željeznice. Moje oči su nježnost kojom ismijavam sve one koji mi predbacuju zatvorenost. Čekao sam tebe i sad si tu, tvoj nos tik do mojega, svojom bradom već mogu osjetiti dlake tvoga lica, a moja se energija prvi put isprepliće s tvojom, stvarajući struju koju ću osjetiti i kad te pozovem u svoj stan koji će prvo postati tvoje prenoćište a onda i dom. Možeš li vidjeti nijeme misli kako pitko teku među našim očima osjetiš li moj miris dok obojica sjedimo naslonjeni na vrata kupaonice šapućeš li moje ime u zaklonu od sjevernog vjetra koji nas opet odijeva nevinošću i odraslošću. Poznajem ti prste i zaklopljene oči osmijeha kojim me ljubiš okreni se prema meni mislim da sam shvatio život.

Cijelost

Ako ti dopustim da polegneš svoju glavu u moje krilo i slinom iz svojih usta napraviš ono što misliš da će me učiniti sretnim hoću li se tada pretvoriti u jato ptica koje se raspršuju u raznim smjerovima, sretne što su napokon dočekale izbavljenje? Titram na granici uzbuđenja i želje za bojama prirode, ovaj je svijet previše kockast i ja se u njemu osjećam kao u ćeliji, načinjen sam od kristala što je dobra stvar jer sam jasan i oštar, ali vriskavost i tankost loše su strane takve osobnosti, stoga želim postati okrugliji u svojim osjećajima. Priroda je mirna, ondje je sve zeleno a moja je energija sunčevo žute boje koja se odražava kroz spokojne smeđe oči. Izbavljenje dolazi ondje na početku.

Plešemo valcer ulicama kišnoga Pariza koje su lišene ljudi jer to tako može biti u hladnu proljetnu noć radnoga dana. Sada smo plavi i pravimo valove poput kapi koje se ruše u malena jezera. U tvome je stanu mrak a miris tvoga tijela me previše zasićuje i radije bih te samo gledao ali objašnjenja su ponekad pretjerano komplicirana pa ti dopuštam da mi grickaš bradavice, podižeš u zrak i trzaš se nad mojim tijelom. Kad nakon toga legnem pored tebe lak sam kao pjesma i neuhvatljiv kao oblak i gotovo se smijem pri pomisli na to da tebi nije suđeno da ispisuješ strofe našega dueta.

Kad si cijel onda znaš pjevati i sam.