Planovi

Iz ormara izvlačim čarape, sjedam na krevet i navlačim ih na noge. Dlanovima pritom dodirujem stopala, još meka od noćne regeneracije epitela. Tvoja su stopala jednake teksture pa me nekako očekivano preplavljuju zapljusci tuge. Vremenski sam ograničen odlaskom na posao pa se ne prepuštam trenutku ali da mogu ne bih ja te čarape obukao nego bih se zavukao u krevet prstima klizeći niz stopala, zamišljajući da su tvoja.

Mijenja se godišnje doba i više ne moram nositi šal preko usta ali osjećaji ne prolaze sa snijegom koji je već neuobičajeno dugo na gradskim ulicama niti ih mogu tako lako otpustiti ako kafić u kojemu radiš svakoga jutra i poslijepodneva mimoiđem za svega nekoliko metara. Ponadam se tada da ću negdje u toj gužvi kolodvora naletjeti na tebe kako žuriš na posao. Kad me primjetiš uplašeno ćeš zastati i čekati moju rekaciju a ja ću ti se nasmiješiti i proći dalje. Tako sam ja to zamislio, ali vjerojatnije je da ćeš mi se tada obratiti svojim veselim glasom i ponuditi uvjerljivu ispriku koju ja neću čuti jer ću već zamišljati večer i završetak tvoje smjene i susret ispred kolodvora i odlazak u tvoj stan gdje ćeš mi dopustiti da odmotam vrpce svoje naklonosti i njima nas zapletem u zajedničku pripadnost. Sljedećeg ću se jutra tvog zagrljaja osloboditi tek na vratima koja ćeš zatvoriti uz obećanja o skorom susretu kojeg ipak neće biti dok ne naletimo opet jedno na drugo u jutarnjoj gužvi kolodvora.

(Prošlo je od tada još jedno godišnje doba i vitice moje zaljubljenosti pretvorile su se u prozirnu izmaglicu. Ponekad je teško zamisliti sretan završetak, ali više ne hodam ulicama natkrivenima kupolastim prolazima niti udišem miris studentskih poroka. Ležim na krevetu na drugoj strani svijeta, onoj za koju mislimo da je sunce nikad ne prestaje grijati. Dijelim ljubav u ketaminskoj ekstazi i iscrtavam nove mape na tamnim prsima odbjegle talijanske elegantnosti. Njušim boje u minimalizmu i učim se koristiti svoj instinkt za detalje. Putujem crvenom zemljom i čitam mu Murakamija dok me on brani od škorpiona i pauka i divljih pasa. Ispisujem retke svoje budućnosti koja ipak još nije nastupila pa svoje vrijeme zasad provodim misleći o tebi.)

Advertisements

I jedna i druga strana

Pust sam kao mjesto na koje dolazim iako ondje nisam sretan. Savijam ruke iznad glave u oblike ukrasa egipatskih kraljeva, ali nisam siguran je li moja sudbina jednako zlatna kao njihova. Na obzoru ne vidim nepregledne nizove zelenih žitnica s obje strane plodnoga Nila, ali vidim crkvu koja se izdiže na brdu i najavljuje spokoj. Zazivam imena svojih bogova koji su možda jedno i kojih je možda na tisuće, a oni mi se odazivaju bistrim nebom i ljetnom sigurnošću koja miruje u zraku. Podižem dva prsta ispred svoga čela i upijam energiju bića koje se nalazi s vanjske strane moje kože. Tog ću dana biti miran.

Ovaj grad vidim u jednoj slici. S obje strane pješačkog prijelaza nalazi se nogostup natkriven kupolastim svodovima. Ti svodovi štite od kiše i jakoga sunca, ali ne dopuštaju prolaznicima osjećaj vanjskoga svijeta. Zebra gleda prema zapadu, iako sam ja donedavno mislio kako cesta vodi na sjever. S desne strane, niže niz ulicu, nalazi se stan koji sam posjetio odmah po dolasku. Tamo sam dopustio bijelome dimu da ispuni moja pluća, nakon čega se svijet izvrnuo i ja sam imao dojam da ga mogu razumjeti. Udisao sam mirise kojima se moja ljubav nije otvarala i dopuštao sam čvrstim tijelima da iz mene izvuku mračnu stranu.

(Vidiš, na povratku su sve zgrade ovoga svijeta iskakale preda mnom, i svaka je od njih nosila svoju osobnost. Znao sam tada da sam potpun jer sam se mogao izražavati slikama koje su dolazile s druge strane mojih očiju, a znao sam i da je tama dio mene te da zrelost dolazi iz jedinstva prosvjećenosti i požude. Dopusti mi sada da legnem pod tebe kao mlada ptica pod majčino krilo. Narasti u meni kao biljka na ubrzanome filmu i daj mi energiju koja mi treba kako bih postao ostvaren.)

Grad u kojem sada živim rijeka je koja teče oko mojih organa. U njemu vidim svemir i jedinstvo s drugim tijelima. Moj je odraz u ogledalu jasan i oštar kao pjesma kojom je na početku svijeta stvarana kiša. Napokon sam shvatio kako postati i jedno i drugo.

Iznova

Prelazim cestu na raskrižju na kojem glavna ulica skreće prema adresi na kojoj si donedavno živio. Ponovno osjećam razočaranje i moje lice iznova poprima tužan izraz. Savijam prste oko mobitela u džepu kako bih osjetio vibraciju tvoje poruke koja neće stići. Šetnjom pokušavam stišati misli ali počinje me boljeti koljeno pa na sljedećoj stanici ulazim u prvi autobus i odlazim kući gdje ću se praviti da ne razmišljam o tebi.

Sjediš nasuprot meni a koljena ti ispod stola naoko slučajno dodiruju moja. Želiš da, kao prošli put, tvoju nogu stavim među svoje, ali ja sam previše stidljiv i ne znam dobro čitati znakove. Odlazim na zahod a ti me u šali pitaš želim li da mi se pridružiš, a ja se samo nasmijem, ali znam da bi vjerojatno pošao sa mnom da sam te uzeo za ruku i poveo sa sobom. Rastajemo se na kolodvoru, vrlo blizu onoga mjesta gdje su me zaustavili policajci kad sam te prethodnoga dana išao posjetiti. Ljubim te u jedan obraz pa onda i u drugi jer se tako to radi u Italiji, ali tvoje usne traže više od toga. Odgovaram ti poljupcem u kojem ne uživam onoliko koliko bih htio jer sam svjestan svih ljudi koji stoje oko nas, ali, dok odlazim s kolodvora i namještam slušalice u uši, osjećam kako se oko mene opet obavija lakoća.

Volio bih da ti je više stalo do mene pa da ne moram na zaslonu mobitela čitati tvoje isprike jer opet nisi potvrdio dolazak na dogovor koji si sam predložio. Volio bih da mi ne govoriš da ti se sviđam jer se onda ponadam da ćeš se ovoga puta ponašati drukčije. Volio bih da nisam toliko naivan, ali ne bih volio da manje vjerujem u zaljubljenost. Isto bih tako volio da nisam usamljen u ovome gradu i da jutra mogu provoditi nosa zabijena u tvoju bradu koja iz nekog razloga miriše na Božić. Volio bih da ti mogu reći da te volim.

Stilske vježbe, Venecija

Zrak je u Veneciji hladan. Htio sam razmotati svoj šal i razvući ga preko nosa, ali to mi je djelovalo pretjerano ekstremno i samo bih izgledao kao jedan od onih čudaka na koje naletiš na ulici i koji ti nekim ekscentričnim detaljem upadaju u oči, a taj detalj nema toliko veze s odjećom, nego nečim iznutra što možeš namirisati duboko ispod njihove kože, a što se odražava u tome što odijevaju, kako se drže ili načinu na koji govore. U svakom slučaju, ja nisam jedan od tih ljudi, a i nije bilo baš toliko hladno, pa je šal ostao ugodno smješten između moga vrata i ovratnika kaputa dok sam ja pokušavao pronaći put među ulicama koje su me lukavo vodile na suprotnu stranu od moga odredišta. Dok je sustav za navigaciju na mom mobitelu uporno odbijao suradnju, nije mi preostalo ništa drugo nego baciti se u trk i na vrijeme stići na mjesto na kojemu je već čekala skupina ljudi. Da sam paničario više no što je bilo potrebno pokazalo se nakon što sam na destinaciju stigao pet minuta prije dogovorenog vremena. Venecija je dosta malena, pa se sa sjevera na jug stare jezgre može stići za svega nekoliko minuta. Ako imaš dobar smisao za orijentaciju. I ako te ne zafrkava navigacija na mobitelu.

Na povratku u grad iz kojega smo krenuli vlak je djelovao mirnije nego tog jutra. Pokušao sam staviti slušalice u uši i slušati nove pjesme od Taylor Swift ali nisam se mogao uživjeti onako kao kad sam ih u polusnu slušao na putu za Veneciju. Također, razmišljao sam o večeri i dogovorima za susrete. Htio sam popiti pivo s jednim od momaka s kojima se dopisujem pa sam im tipkao da vidim koji je slobodan. Jedan od njih radi u baru na kolodvoru i mislim da se bavi crtanjem, a drugi je na doktoratu iz kemije i ima oči veće od onih prosječnog Talijana, a to znači da su stvarno velike. I jedan i drugi su mi se preko poruka svidjeli na neki svoj način pa je bilo samo pitanje s kojim ću prije moći dogovoriti susret. Tada još nisam htio razmišljati o toj mogućnosti, ali te sam noći otišao spavati prije no što je odzvonila ponoć bez da sam upoznao i jednoga od njih, ali s obzirom da mi je san ionako sklapao oči koje su bile suhe od leća koje sam ostavio za slučaj da se jedan od njih predomisli, to mi na kraju i nije palo toliko teško. Nekad je ionako bolje ostati u krevetu i slušati Taylor Swift.

Zapetljanost prije spavanja

A ponekad je teško pisati kad se ne znaš baš sasvim izraziti. Osim toga, iz tebe izlazi dvadeset različitih ega i svaki ima potrebu odmotati svoju svijest na papiru. Pa ti se evo baš sada javio neki zgodni dečko pa svaku rečenicu moraš prekidati jer se želiš dopisivati s njim. Pa razmišljaš kako bi prije spavanja trebao ponoviti talijanski jer kako ćeš ga u protivnom ikada naučiti. Pa se onda umoriš jer razmišljaš na sve strane, zbog čega na kraju samo želiš pobjeći iz svog uma na neko vrijeme.

Završeni odlomci ne završavaju smirujućom tišinom jer se život nastavlja i onda kad škripavi ekran laptopa spustiš na tipkovnicu. A taj je život jako lijep, ali ti si sklon kompliciranju pa ti se nekad učini beskonačno kaotičan jer vidiš probleme čak i tamo gdje polagani ritam otklanja potrebu bilo za bilo kakvim stresom. Poželiš tada vikati i ne želiš se pogledati u ogledalo jer ono odražava prizmu nesigurnosti, ali dovoljno si buntovan da se prisiliš gledati u sebe dovoljno dugo da zamišljene nedostatke ega zacementiraš još većim zabludama.

A život ne ide na prisilu. Ako želiš biti zadovoljan, moraš se biti spreman prihvatiti i moraš znati oprostiti, a ti si tu nekako zapeo. Pa te to zapravo muči više i od talijanskoga i od zgodnih dečkiju koji odjednom ne odgovaraju na poruke, a već ste bili dogovorili i susret. Pa ti srce kuca brže no što bi trebalo i nije ti jasno kako sutra može biti dobar dan.

I nećeš tada pronaći nikakvo rješenje pa ćeš nemiran otići na spavanje. Pokušat ćeš si tada, prije no što ti se misli razvodne u san, reći: „Život je lijep, opusti se, pogledaj što si dosad oblikovao oko sebe“, i tad ćeš se doista osjetiti lakše. Pa ćeš onda zaboraviti na taj osjećaj već sljedeći dan kad budeš nešto morao napraviti.

Zapetljan si i ne znaš kako se odmotati.

Otiđi spavati.

(Ali prije toga ponovi talijanski.)

Iznad ega

Imao sam dušu zarobljenog djeteta koje je nasilno htjelo van i nisam smio pisati iz ega pokušavao sam razbiti čahuru koja se nalazila oko mene, a nju je omotavalo ili zapravo prebivalo u meni veliko prostranstvo koje je djelovalo kao kozmos i bilo je obasjano crveno-narančastom svjetlošću koja je sijala žarko kao plamen ali je zapravo bila odraz nebeskih tijela ili pak stanja duše koji su prebivali u njoj. Pitao me vidim li oko koje gleda u mene ja sam mu uzvratio protupitanjem Je li to moje treće oko na što mi je on odgovorio ne identificiraj se s ovim bićem zasada ostani ono što jesi još nisi spreman za spoznaju. Zanimalo me je li se bolno odvojiti od ega na što mi je rekao da je jedina stvar koju ću osjetiti izostanak osjećaja i savršena punoća. Također me podsjetio na trenutak kad je moj ego preuzeo cijelo moje biće pa sam posjetio mjesto koje nije imalo prozora i bilo je puno ljudi koji su dopustili da ih udaram bičevima a zauzvrat sam ja dopustio da oni meni nanose bol koja je tada bila isključivo ugoda mada je i taj ego znao da je vrlo ranjiv i zapravo sasvim konačan i zbog toga u toj ugodi nije mogao naći zadovoljstvo pa je udarao više i zahtijevao jače udarce dok na kraju nije uzviknuo Zašto me ne voliš a onda pao na koljena i plakao toliko glasno da su titraji odjeknuli svim vidljivim zvijezdama u svemiru, istim onima koje su ranije gorjele crvenim svjetlom. Velika je zabluda da suze kapaju samo iz očiju one su klizile cijelom unutrašnjosti moga tijela i spirale pogreške u egoističnom kodu koji je bio krivo programiran zato jer sam mislio da sam nevoljen i neprihvaćen i nije se tada ništa značajno promijenilo osim što sam bio strahovito umoran ali pridigao sam se na noge i bosih stopala koja su postala neporecivo čista otapkao do svlačionice ne obazirući se na ljude koji su me omotani u crnu kožu uplašeno gledali ali moj se razum tada počeo oporavljati pa mi se pred očima javilo usputno pitanje o tome hoće li i oni uspjeti pronaći svoje pročišćenje i jesu li svjesni toga da ljubav… Da ljubav što? Nisam mogao dovršiti misao jer, iako sam bio čist, nisam postao toliko mudar da shvatim što je ljubav kao ni to da znam kako je pustiti da se oko mene omota kao more u koje zaranjam svako ljeto u suton kad na plaži više nema ljudi a ja sam u svojoj glavi nalazim mir iako je to more ponekad prožeto sjetom ali to je ona dobra sjeta koja te podsjeća na zimska jutra na šumskom proplanku kad jeleni izlaze van da obrste ono malo trave koja nije smrznuta kao i ona sjeta koja te podsjeća na miris kestena i tišinu oblaka koji se nadvijaju iznad jablana i ti tada možeš osjetiti da je svijet oko tebe zapisan u notama koje sviraju melodiju nečega što je ljepše od tebe ali je lijepo zbog toga što si ti u tome volio bih ponekad da sam čist kao svoje djetinjstvo ali tada se moje treće oko nije bilo otvorilo a sad mu dopuštam da podigne svoje dugačke trepavice vidiš li me kako postajem voda?

Nit koja izbija kroz glavu

Zbroji korijen s nazivnikom i oduzmi od njega polovicu kvadrata koji se nalazi u gornjem desnom kutu posljednjega broja. Piši cijeli postupak i nemoj koristiti kalkulator, ali smiješ se služiti tablicom. Zabilježi konačni rezultat i odmah kreni rješavati zadatak ispod njega.

(A što ako ja to ne znam što ako opet nisam došao spreman na sat.)

Preimenuj sva živa bića ovog svijeta i za svakog od njih osmisli alternativnu evolucijsku povijest. Ne smiješ koristiti već postojeće postupke i bilješke ali smiješ upotrijebiti reference iz pop-kulture. Dive su dobrodošle ali ne nose dodatne bodove.

(Ispit je sutra a ja nisam ni otvorio bilježnicu. U jednoj noći moram naučiti cjelokupno gradivo.)

Definiraj vještine socijaliziranja i objasni kontroliranje tuđih energija. Poveži s radišnošću i u dvadeset i tri odlomka navedi kako kombiniranjem tih karakteristika čovjek može postati ostvaren. Nije dozvoljeno korištenje primjera iz vlastitog života.

(Zadnji sam se pojavio u učionici i jedni ne znam baš ništa. Zašto sam odjednom postao nemaran? Ako pobjegnem van hoće li ova stvarnost prestati postojati?)

***

Grli me ali ne dajem ljubav. U glavi mi zuji kao da me privremeno oglušio metak. Na automobile je gravitacija prestala djelovati pa sad svi lebde u zraku. Ako stavim slušalice, pustim glazbu i zatvorim oči možda se sve vrati u normalu. Bojim se zatvoriti usta jer bi se tada moglo dogoditi nešto još neočekivanije. Gledam ga u oči kako bih u njima pronašao izlaz. Tamo vidim tek to da ako ja padnem on ne pada zajedno sa mnom. Vrelo je i sunčano i tiho. Molim se za oblake.

***

Tjeskoba ima oblik tanke ali čvrste niti koja u ravnoj liniji izlazi iz glave ali u njoj ostaje fiksirana pa svojom oštricom reže stvarnost svugdje gdje se okrenu oči osobe nositelja iz čije glave ta pojava strši. Ne može se iščupati niti ju je moguće ukloniti jednostavnim zatvaranjem očiju. Dokazano je da fizički smanjuje veličinu mozga stvarajući kod nositelja osjećaj klaustrofobije te posljedične nemogućnosti pucanja i razbijanja onoga što nositelj naziva kavezom. Uglavnom se očituje u nositeljevim nesigurnostima, dajući im dodatnu potenciju i oblikujući iz njih paranoične strahove koji često oživljavaju u neugodnim snovima, takozvanim noćnim morama. Takve snove karakterizira jedinstvena tematika te se ponavljaju periodički, ovisno o snazi same tjeskobe. Strahovi su manje živopisni ali svejedno u većoj ili manjoj mjeri izraženi i u nositeljevom budnom stanju te nju ili njega sprječavaju u obavljanju ponekad banalnih aktivnosti. U slučaju većih napada tjeskobe, kao i kod nositeljeve općenite osjetljivosti na podražaje, može doći i do težih posljedica kao što su razni oblici ovisnosti. Tjeskobu bi bilo najbolje prevenirati, ali, s obzirom da je često teško ustanoviti što je to što bi je moglo izazvati, njena se pojava ne može uvijek izbjeći. U tom slučaju, savjetujemo liječenje odmah pri prvoj pojavi gore navedenih simptoma.