Završetak izgubljenosti

A moja je sudbina ležala neiskorištena ispod gomile drvenih dasaka koje su stajale jedna na drugoj na nekom tavanu unutar mojih prsa. Dok sam čitao o provodima i međusobnim povezanostima ljudi s kojima sam se znao i na rubovima čijih sam se krugova kretao, ti su se krugovi pretvorili u virove i vukli me prema dolje, a ja sam  bespomoćno digao ruke iznad glave pokušavajući naći bar jednu čvrstu stvar za koju bih se uhvatio i tako se spasio. Virovi me nisu progutali, jer bih onda nestao i ne bih više pokušavao pronaći svoje mjesto, nego su me držali u stalnoj igri dobacivanja koja je donosila nasladu gravitaciji i centrifugi. Svoje sam misli usmjerio ka drugim stvarima pa su virovi isparili, ali zrak je još ostao vlažan, a osjećaj padanja zadržao se i nakon što mi je odjeća već bila suha od vode.

Htio sam mu reći da umjesto odlaska na pivo radije odmah dođe kod mene da ga mogu prije spavanja zagrliti i napokon ne imati loše snove. Možda se ujutro i ne bih ustao lakše no inače i možda bih htio da njega tamo nema, ali naredne bih večeri opet žudio osjetiti struju zraka koju njegovo disanje stvara među dlakama mojih ruku, razmičući ih poput vjetra u krošnjama neke prašume koja je spokojnija od moje svakodnevice i u kojoj nema praznih stanova koji štite od hladnoće ali ne i usamljenosti kao ni sterilnih ureda koji daju novac za preživljavanje ali istovremeno stvaraju tupilo i ubijaju vještije od sadista.

Mogao sam se prepustiti svom ludilu koje se stvaralo oko mene – imao sam iskre u očima koje su palile maštu onih koji su bili izgubljeniji od mene kao i mračan um koji bi se hranio njihovom željom te ih odbacivao onda kad bi im pomisao na mene ispunjavala svaki trenutak svjesnosti. Jednako sam se tako mogao i predati, otputovati u maleni grad i zatvoriti se u još manju sobu te u ustajalosti mjesta koje je propadalo planirati novu budućnost. Imao sam pak dovoljno razuma i previše instinkta za preživljavanje pa sam se umjesto toga namjerio naučiti borilačku  vještinu korištenja protivnikovih slabosti i svu bol pretvoriti u sifon koji bi progutao virove i u lijek koji bi mi dao spokojan san i u bušilicu kojom bih probio svo tupilo i iz njega izvukao vedrinu i svoju sudbinu, tamo s nekog tavana duboko u sebi.

***

One riječi koje dolaze na kraju moraju biti pitke kao suza koja klizi niz obraz i kristalne kao ta ista suza koja nije posljedica tuge nego konačnog ostvarenja smisla i sazrijevanja bića i koja je obično praćena mirnim pogledom, a možda i sigurnim osmijehom zadovoljstva jer je konačno nastupio mir.

Nova sezona

Ležao je na pozornici i pitao se kad će se izvući iz ovog grada. Paprika koju je zagrizao imala je okus tinejdžerskih godina pa mu je tijelom odjednom prostrujala navala uzbuđenja koje je davnih godina u njemu obitavalo svaki dan. Podigao se na stražnjicu i uperio oči u lijevi kut stropa ali nije zapravo gledao u njega nego u svoje misli. Kratko je slegnuo ramenima i udahnuo, a onda odskočio s pozornice i izašao iz kazališta.

Na trgu, ispod sata naravno, čekao ga je dečko s kojim se neko vrijeme dopisivao i s kojim je, nakon nekoliko dana usklađivanja rasporeda, napokon uspio dogovoriti pivo. Na susret je otišao pomalo ravnodušno jer nije vjerovao da će stvoriti prisnost veću od pogleda oči u oči pri kvrckanju čašama i tihom Živio. Hodajući ulicom koja vodi od kazališta prema trgu, onom u kojoj se nalazi preskupa slastičarnica i gomila terasa nabacanih na cestu, pjevušio je sebi u bradu i osjećao potrebu da nekom od prolaznika kaže Ajme, kako su ti lijepe cipele! ili Djevojko, lijepo se smiješ!, ali nije rekao ništa, ne zato jer se nije usudio nego zato što je bio obziran pa nije htio da se prolaznici osjećaju neugodno suočavajući se s njegovom iznenadnom ekstrovertiranošću, stoga je samo produžio uz ulicu i lijevo, ruku uvučenih u džepove raskopčane zelene jakne.

Susret je prošao upravo onako kako je i predvidio. Dečko je bio zanimljiv sugovornik i možda bi na nekom drugom mjestu moglo doći do razvoja prijateljstva, ali i jedan i drugi su predobro znali da pitak razgovor sam po sebi ne znači više od poneke poruke u budućnosti ili lajka na društvenim mrežama jer kad netko ima već izgrađen život onda ne traži prijateljstvo koje neće biti pravo nego onaj odnos u kojem ti cijelo biće govori da želi još. Pozdravili su se tamo gdje su se i upoznali, na trgu, jer je dečko ušao na tramvaj prema zapadu, a on se uputio prema svom biciklu.

U studenom sam opet počeo osjećati rijeku koja je bujala kroz gornji dio moga tijela kao i linije grada koje su bile tanke i kretale se pravocrtno kroz svaku ulicu kojom sam volio kročiti jer sam znao da me nekamo vodi. Tu sam znao tko sam ja i tko su drugi u odnosu prema meni, a moj je svijet imao drugu stranu, onu koja se nije mogla napipati prstima ali se mogla vidjeti u mojim riječima ili očima kad nisu gledale u smjeru u kojem su bile okrenute. Bio sam zaronjen u vodu i otvarao vrata tog drugog svijeta. Dokle god sam imao njega, nisam se morao brinuti za to da nisam živ. Zubi su mi bili jednako oštri a usta jednako otvorena. Ovog puta nema povratka natrag.

Začudo boje

Njegova je majka nosila zelenu boju. Rekla je da joj je ta najdraža. On se odlučio za plavu, ako se za stvari koja nam se sviđaju uopće može reći da se o njima odlučuje. Isto je tako odlučio i plesati jer je primijetio da nema snove, a kad ne planiraš budućnost onda tapkaš na mjestu i odmah kad legneš u krevet zaspeš jer nemaš o čemu razmišljati. Po noći se ponekad probudiš da bi kihnuo od prašine koja se nakupila na svakoj ravnoj površini koju nisi obrisao jer si zaboravio na disciplinu, a izostanak discipline vodi u dekadenciju, ne u onu romantičnu koja se zbiva subotom noću nego onu koja guta svaku česticu identiteta kao što crna rupa guta neko nesretno sunce koje joj se našlo na putu.

On je isto progutao sunce, ali je na to zaboravio pa se samo osjećao crno. Imao je ljutit pogled i mračne misli i po putu je sipao prijezir, a onda se uplašio samoga sebe i rekao dosta pa se slomio, ispovraćao i proveo cijeli dan u groznici, tražeći spas od pulsirajuće glavobolje u tabletama koje nisu stajale u kutijici za lijekove nego na njenom poklopcu kako bi se do njih moglo lakše doći. Ako je egzorcizam osobno izbavljenje od loših osjećaja, onda se on tu noć iskupljivao u treskavici, neugodnim snovima i mučnim udarcima u lubanji. Ujutro se probudio umoran, znojan i prljav. Suhe su ga oči pekle i htio se vratiti na spavanje pa se za trenutak uplašio da se ništa nije promijenilo.

Tada se sjetio svog nauma. Oslobođenje ne dolazi tek prihvaćanjem osjećaja nego odlučnošću da se oni promijene. Sastavio je raspored. Počeo je vježbati. Nije išao na Internet za vrijeme posla. Stan mu je ponovno dobio prvobitni sjaj. Smijao se. Upisao je ples.

Na njegovom prvom nastupu male su tribine bile krcate, a mnogi su pokušali naći mjesto uz bočne prolaze, kao i na onoj fiktivnoj liniji koja je razdvajala prvi red sjedala i pozornicu. “Tako ti je to kad si za svoju premijeru odabrao festival”, pomisli on. Srce mu je udaralo kao ludo, ali dani nesigurnosti već su neko vrijeme bili iza njega.

Njegova je točka bila treća po redu. Najavu je popratio kurtoazni pljesak. Izašao je na crnu pozornicu i stao na sredinu. I on je bio sav u crnom. Neki je ciničniji promatrač zasigurno pomislio: “Pleše u crnom. Kakav klišej za suvremeni ples”, ali kad su njegove ruke napravile prve valove u zraku boja plesne uniforme prestala je biti važna.

Plesao je u tišini. Jedan okret, drugi okret. Skok. Pružanje ruke ispred sebe. Hvatao je ono što voli. Plesao je jer u plesu ne postoji ego a kad nemaš ego onda osjećaš samo mir, koliko god tvoji pokreti bili nemirni i bolni. Otvorio je usta i u njih stavio ono za čime je posegnuo. Širom je otvorio oči i pogledao publiku. Izvedba je bila gotova. Gledatelji su opet zapljeskali. Nasmiješio se, naklonio i napustio pozornicu.

Kad se vratio kući, nisu ga mučili loši snovi ili tjeskoba izazvana nedostatkom svrhe. Nisu ga zapravo posjećivali odavno, ali ove mu noći ionako nisu mogli doći jer nije spavao nego je uključio računalo, otvorio dokument i započeo pisati svoju prvu predstavu. “Bijela”, znao je, “ova će se predstava zvati Bijela.”

Kaotični kolaž

“And in those darkest nights, only words could move me, creeping up the stomach, all to my eyes, which would widen in wonder, releasing life through tears. And what a wonderful life it was! It planted my feet firmly into the ground as I raised my right hand into the air, shaping a blue evening horizon around me, a horizon that felt more like dawn than sunset. The sound, emitted from my mouth, erected every hair on the skin on my arms. I began to sing. I might have been alive just as much as I could have been dead – the difference was no longer there. There was only me, which is to say, there was everything.” (U riječima tražim oslobođenje i izlaz iz ovog kaosa.)

U glavi su mi odzvanjali komentari, oni koje sam usputno izrekao i na koje bih već sljedećeg trenutka zaboravio da se nisu pokazali kao sredstvo kojim sam druge mogao svesti na nulu. Tada sam shvatio da me ljudi ipak slušaju jer ih u protivnome ne bih mogao povrijediti. Bio bih odlučio postaviti sito negdje između grla i jezika, ali od same sam spoznaje o težini onoga što izričem postao malo mudriji pa za kontrolom na kraju i nije bilo potrebe.

*U berlinskom metrou nema propuha. Alexanderplatz je prometna stanica, a ja sam taman i zgodan, ali zrak ispunjavam ohološću. Pitam se zašto drugi toliko utječu na mene.*

Jednomjesečna tišina.

Rekao mi je da ćemo se vidjeti za vikend, ali subota je već ustupala istočni dio neba nedjelji pa sam preuzeo inicijativu i poslao mu poruku. Odgovor: „E, sutra idem na kupanje na more, zaboravio sam ti javiti, sori.“, ili tako nešto.
„OK. Jesi slobodan u utorak?“
„Jesam, ali radim od pet.“
„Dobro. Može da se onda nađemo u tri?“
„Ali radim od pet!“
„Kada ti onda paše?“
„Nemam pojma.“
I opet tišina.

Začahurio sam se i prestao imati potrebu za drugima. Iscrpljuju me. Govorim krive stvari. Gledam ih na pogrešan način. Toga se barem bojim. Ne znam jesam li djetinjast ili sam zreo. Ide li mi uz ovu osobnost bolje smeđi remen ili da se držim crnoga sad kad sam malo smršavio pa mi treba jedna rupica više? Hoću li biti drzak kao ona ili zatvoren kao on? Nisam li ustanovio da sam sad malo mudriji?

*Most nad Dunavom bio je visok i dugačak. Gledao sam ravno pred sebe, ali to nije bilo lako jer si se ti stalno naginjao nad ogradu da uloviš bolji kadar. Ako je mojim tijelom i strujao adrenalin, ja se nisam osjećao posebno živo, tek iscrpljeno ali sigurno kad mi je korak prešao granicu između rijeke i obale.*

Moj je strah od visina životinjski. Moja je želja za humanošću ljudska. Ravnoteža između dva pola je poremećena.

Ponekad moje riječi ne nude izlaz.

(Ali nikad ne priznaju poraz.)

Jednom kad se upoznamo

Umoran sam kad dolaziš želio bih te upoznati iako se vjerojatno neću zaljubiti u tebe ali možda osjetim dovoljnu želju da prislonim svoj nos uz tvoje lice pomirišem te i onda poljubim u usta i protrljam usne uz tvoj vrat ako nam se svidi leći ćemo u moj krevet i onda brojati redove otvora u roletama koje sunce reflektira na zid nakon toga ću te zagrliti a ti izdrži iako si mršav volim se stiskati uz druge momke čak i ako nekoliko trenutaka kasnije budem sasvim hladan i poželim da odu s tobom valjda neće biti tako rekao si da ne smijemo imati očekivanja ali ona su sastavni dio snova a reći čovjeku da prestane sanjati jednako je kao reći zvijezdama da prestanu svijetliti ispričavam se na ovoj usporedbi pomalo je trivijalna ali ponekad si dopustim tračak uobičajenosti jesi li i ti takav?

Imaš kovrčavu kosu koja ti jako dobro stoji i vrlo te lako zamijetiti kao onda kad sam stajao na savskom nasipu i promatrao jedan od onih bezličnih zalazaka sunca s druge strane jezera a ti si prošao ispod mene na biciklu i išao na festival s kojim nisam prijatelj već nekoliko godina a vidio sam te i tamo u onom hangaru iza moderne galerije u kojem je glazba bila jako dobra i htio sam plesati ali je većina ljudi koji su ondje stajali i pili razvodnjene pive iz neprofinjenih plastičnih čaša bila dosta ukočena osim ona tri dečka koja su jako dobro plesala i izvodila pokrete koje sam tog proljeća i ja naučio u plesnom klubu u kojem su mi rekli da sam dosta talentiran i ja sam pomislio da bih se mogao time baviti tad je sa mnom bio i moj prijatelj s kojim sam se par tjedana ranije ljubio i pomislio da bi mogao biti moj dečko jer mi je s njim bilo nekako prirodno ti si rekao da ti se on sviđa ali ga ne znaš i rado ćeš mi ga prepustiti jer nisi kompetitivan ali ja ionako već odavno nisam razmišljao o njemu-

Kod tebe smo gledali onaj film za koji si rekao da ti je najdraži a u njemu je bilo puno seksa pa nije proteklo dugo prije no što smo oči koje nisu bile širom zatvorene usmjerili jedno prema drugome bio si napaljen kao tinejdžer koji je tek zagazio u pubertet i nedostajalo ti je profinjenosti a ja sam prasnuo u smijeh jer sam se sjetio one epizode seksa i grada u kojoj se carrie puknula s nekim tipom koji se ševio kao zec kao i one kad je na samanthu nasrnuo student koji se zvao isto kao i ona i već joj nakon prvog seksa izjavljivao ljubav rekao sam ti uspori macane ne radi se to tako pa sam ti mirno ali čvrsto stavio ruku na rame a onda preuzeo kontrolu činilo se da tebi to nije smetalo a ja sam se pitao zašto se opet ljubim s nekim u koga se neću zaljubiti.

Kraj ostavljam otvorenim jer se početak još nije niti dogodio ostavljam ga za jednom kad se upoznamo

Proročanstva, suze i sunce

Prelazio sam rijeku koja je više izgledala kao bara i tekla prema istoku sporije od čovjeka koji je odustao od života a ja sam se pitao koja je svrha vode ako u njoj nema kretanja. Na biciklu sam letio kući jer me tamo čekalo vlastito proročanstvo koje sam ovog puta odlučio ne propustiti. Kad sam uletio u stan, njega ipak više nije bilo tamo. Ostavio je samo šapat koji je poput zvjezdane prašine pao iznad moje glave. „Vraćam se za punog mjeseca“, rekao je njegov baršunasti glas. Ja sam tada bacio oko na kalendar, a onda spustio sve rolete i zatvorio prozore te utonuo u hibernaciju dok mi zvuk budilice ne najavi njegov povratak.

***

Poklonio sam mu narukvicu koja je bila od kože i koja je bila iz Sirije. On je pogledao u nebo i rekao: „Noćas će padati Suze svetog Lovre“, ali ono je bilo prekriveno oblacima pa nismo vidjeli ništa, a onda sam ja skrenuo pogled na njegov zglob i posvetio se vezanju narukvice. Pitao me hoću li ga ovaj put ostaviti. Ja sam rekao da neću, ali da bih volio da je nekad samo moj, a onda sam počeo nekontrolirano plakati. I on se tada konačno slomio te mi, čvrsto me zagrlivši, kroz jecaje rekao: „Oprosti što se skrivam od tebe ali nekad me počne boljeti tu dolje u stomaku i onda ne mogu pričati ni s kim i moram se maknuti i riješiti to sam sa sobom.“ Ja sam ga poljubio u obraz i odveo do kreveta u kojem smo suzama pokidali i posljednje granice koje su stajale između nas. Ja sam tada osjetio kako je to kad nekoga voliš jer mi se svemir najednom učinio toliko malenim da mi je mogao stati na dlan. Mislim da je to bilo zato što smo te večeri postali jedno biće, a kad si jedno s nekim onda si jasan i velik i neovisan o sreći zato što si nadišao i nju i sve druge zemaljske pojavnosti.

***

Kugla koja je stajala nasred polja bila je žute boje i ja sam znao da, jednom kad je dotaknem, više neću imati veze s ovim svijetom. Podigao sam pogled prema tebi, ali ti si me ionako već držao za ruku pa sam znao da si spreman. Kimnuo si glavom, a onda smo skupa zakoračili prema malenom suncu koje se uzdizalo nad travom. Otvorio sam usta i udahnuo ga. Ono je uletjelo između mojih zubi i smjestilo mi se u grlu. Tamo sam ga osjećao tek na trenutak, nakon čega je osjećaj nestao jer smo nestali i mi, ali ne prije no što sam shvatio da se sunce može progutati jedino uz ljubav.

Odlasci i postkoitalne cigarete

I ostavio sam te da ležiš na krevetu dok sam ja otišao na balkon zapaliti cigaretu jer se u mom stanu ne smije pušiti. Promatrao sam konture tvoga tijela dok sam udisao prvi dim koji je istodobno bio odvratan i smirujuć. Bio si mršav, a tamna ti se put utapala u gustim dlakama koje su od struka prema dolje rasle u grmovima. Imao si malene guzove, one koji cijeli stanu u dlan, u što sam se i sam bio uvjerio kad si došao kod mene, a ja te nisam čak ponudio niti sokom nego tek pričekao da izuješ tenisice i uputiš mi pogled pozdrava prije no što se prepustimo intimi koju je zahtijevala naša izgubljenost. Tako ležeći na krevetu, tvoje su oči, bistro zelene, bile pomalo prazne, ali nisi djelovao kao da želiš što prije pobjeći van. Negdje u predjelu mog želuca, nešto se pomaknulo i izazvalo mi slabost u nogama, a ja sam udahnuo još jedan dim i poželio da se mogu oduprijeti.

Berlin je pun pijeska koji je u slapovima padao iz moje sive tenisice marke Nike koju sam naopačke držao u svojoj ruci, podsjećajući samoga sebe na boginju stoicizma. Osim toga, nema jasno istaknutih pješačkih prijelaza. Ponekad miriše po egzotičnoj kuhinji i, iako je jako velik, odaje dojam mjesta na kojem bi se moglo živjeti. U-Bahn je obično pun i nema baš mjesta za sjesti, ali zna se dogoditi da sretnem poglede dva dečka koji se grle i bestidno me odmjeravaju, a ja sam hrabriji nego inače pa im drsko uzvraćam. Možda se i dogodi da mi priđu i pitaju na kojoj stanici izlazim i želim li možda doći kod njih, a potvrdnost mog odgovora ovisit će tek o spoznaji da me na mom odredištu čeka nešto bolje.

Ako sam bio izgubljen u malome gradu, mogao sam se jednako tako tražiti i u velikome jer sam tamo barem mogao bolje zaraditi i ne izlaziti svaki vikend na ista mjesta i možda upoznati više ljudi, a za time sam ionako strašno žeđao. Zločesto si me upitao hoćeš li mi nedostajati, a ja sam rekao Da, ali samo kad osjetim tvoj miris u zraku. Prešutio sam ti da je on usađen duboko u unutrašnjost mog dišnog sustava i da ću ga osjećati stalno. Dok si me promatrao, tvoje su me nježno zelene oči umirivale i ja pored tebe nisam imao drugih težnji, ali nisam ti namjeravao priznati da sam se počeo zaljubljivati, ne sad kad sam bio tako blizu odlasku i ne zato jer sam znao da bi se iz mog trbuha širila električna bol koja mi ne bi dala spavati kad bih znao da si pronašao nekoga tko ispunjava svaku sekundu tvojih misli. A rekao si da ne tražiš ljubav, ali naravno da si se samo štitio od osjećaja nemoći koju sa sobom donosi nada onda kad očekivanja splasnu poput padobrana koji je, sletjevši na zemlju, ispunio svoju svrhu.

Cigareta je došla do svog kraja. Nisam je bacio s balkona iako sam u tom trenutku htio poslati dovraga svoju ekološku osviještenost. Ubacio sam opušak u čašicu jogurta napunjenu vodom, a onda ti se vratio u krevet. Možda me nisi volio onako kako sam ja volio tebe, ali barem si tog poslijepodneva bio samo moj.