Glavni kolodvor

Na željezničkoj se postaji nalaze dva krila. U jednome je čekaonica u kojoj se nekako uvijek uspiju zateći čudni ljudi. Vjerojatno dolaze iz obližnjih sela i jednako vjerojatno ne plaćaju uvijek svoje karte. Ponekad će te tražiti novac bez da stvarno očekuju da ćeš im doista i dati, a ponekad će se svađati na jeziku koji možda i nećeš razumjeti. Njihovu ćeš prisutnost osjetiti čak i prije no što se odlučiš sjesti na jednu od plastičnih sjedalica koje si kao dijete prvo vidio u doktorskim čekaonicama pa ti ovdje ne djeluju kao da se stvarno uklapaju. Ako si osjetljiv na svoju okolinu, zaključit ćeš da do vlaka ipak nema toliko puno vremena pa ćeš ga ići pričekati van. U drugome se krilu u velikoj dvorani u kojoj na dvije suprotne strane stoje šalteri kupuju karte. Šalteri su stolarije tamnoga drveta, a iza sebe otkrivaju pogled na brojne službenike u plavim košuljama. Oni ne izgledaju kao da im se žuri. Često piju kavu jedni s drugima i ljubazno ti objašnjavaju na koji peron moraš ići ili u kojem mjestu možeš očekivati presjedanje jer se začudo negdje i radi na željezničkoj infrastrukturi. Oba su krila sumorna i nekako uspijevaju ostati u polumraku čak i kad je sunce još daleko od svog zalaska. Na velikome trgu vani telefonske govornice odavno su zamijenili mobiteli, a mladi koriste riječi kao što su instagram, gugl i uber. Sat na glavnom ulazu koji se, u navodno masonskoj tradiciji, sastoji od jednog velikog i dva manja lukovima nadsvođena prolaza tek naoko pokazuje pravo vrijeme. Ura možda i obilježava točan sat, ali infrastruktura unutrašnjosti usputnog putnika navodi da na stopalima čistačica u plavim mantilima traga za borosanama koje bi na jednom takvom mjestu djelovale manje anakronistično nego recimo obuća marke Crocs. I iako je trg vani živ, uglavnom ćeš ga izbjegavati posjetiti, a ako ipak ne budeš imao izbora, trudit ćeš se ne gledati u tu staru zgradu koja iz sebe širi vonj truleži, stagnacije i svega uništenoga iz čega se već desetljećima nije stvorilo ništa novo.

S druge strane kolodvora, od trga skrivene dvama spomenutim krilima, nalaze se vlakovi. U pravilu broje svega tri četiri vagona. Oni su često prekriveni grafitima gotovo jednako starima kao i sami vagoni. Takvi su vlakovi uglavnom prigradski. Oni koji prometuju do drugih županija nešto su krupniji i izvana čišći, ali pokreću ih lokomotive koje voze sporije no što su to činile u vrijeme kad se ljudima nije toliko žurilo. Sjedala u vagonima tih vlakova presvučena su zelenim tkaninama sjetnima poput dlake starih pasa. Iako ih poželiš otrgnuti s iz vagona, ili još bolje baciti ih na neko smetlište skupa s čitavim vlakom, sažališ se tada nad njima pa se lagano zavališ u sjedalo i svim silama ne trudiš stvarati alegorijske poveznice s državom u kojoj živiš. Ipak, tome se teško oduprijeti, jer ti se ne nalaziš samo na kolodvoru. Ti si zapravo u prostoru koji je portal između maloga djelića zemlje koji još kuca poletom napretka i ostatka države koji se odijeva u neobrađena polja i zatvorene trgovine i kuće na prodaju koje nitko ne kupuje. Pitaš se tada zašto se uopće vraćaš negdje gdje ćeš osjetiti sumornost stagnacije ali sad je kasno za predomisliti se: vlak je već polagano krenuo. Ti tada vadiš mobitel, otvaraš instagram i bježiš u svijet kojem doista i pripadaš – svijet koji još živi i koji će jednom biti ne samo na tvom mobitelu već i oko tebe.

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s