Renesansa, kultura i neukusna kineska hrana

Prošlo je već više od tjedan dana od mog posljednjeg posta. To je zato jer nisam bio vani, a čini se da kad ne idem van onda nemam o čemu pisati. Ipak, proteklih mi desetak dana nije bilo nesadržajno. Grlobolja koju sam spomenuo u prethodnom postu odlučila je prošloga tjedna steći status glavne glumice pa se prometnula u temperaturu, bjesomučni kašalj i (da) štucanje. Još sam nekako durao prva dva dana, ali onda sam morao na bolovanje. Kod kuće mi je bilo super jer su svi stalno pričali o nekoj vrućini, a ja sam cijeli dan ležao u krevetu dok mi je klima hladila stan. Prvo sam se mislio sam izliječiti, ali sam u petak shvatio da bi ipak bilo bolje otići kod doktora na pregled. Pitao sam Dominika kamo mogu otići, ali je moj spasitelj rekao da će me on doći obići. Dok sam čekao da dođe, više nisam mogao biti u stanu pa sam otišao do shopping-centra u blizini kupiti namirnice za ručak. Usput sam posjetio Ivu koja radi u jednoj od trgovina. Ona se ošišala i, sudeći prema slikama, nova joj frizura super stoji. Kažem sudeći prema slikama jer je taj dan nosila kosu u rep ili punđu ili neku nedefiniranu tvorevinu na glavi pa smo i ja i ona zaboravili na kosu. Malo smo pričali i dogovorili se za kavu ili u mom slučaju čaj u nedjelju ali se to na kraju nije ostvarilo jer se i ona razboljela a onda zbrisala na more. A na more je išao i Dominik, ali ne prije no što me došao pregledati. Kao prava domaćica ponudio sam ga piletinom i krumpirima, ali je odbio jer je žurio. Mislim da mu je kasnije bilo krivo jer hrana stvara imunitet koji on očito nije imao jer mi je već sljedeći dan slao ljutitu poruku Boli me grlo imam temperaturu Ti si kriv. Bilo mi ga je malo žao jer se nije mogao kupati, ali ispostavilo se da nije previše plakao za morem. U nedjelju navečer sam se konačno iskobeljao iz kuće i otišao se provozati na Jarun. Prvo je bilo super, ali onda su se na stazu spustili rojevi onih malih mušica koje zagorčavaju život svim biciklistima i rolerima. Nakon takve biblijske apokalipse nije mi preostalo ništa drugo nego poći kući i tako spektakularno završiti tjedan.
Prošli tjedan se u meni počela buditi želja da opet počnem surfati novim valom upoznavanja ljudi. Prvo sam mislio sam sam u stanu bolestan sam pa mi je dosadno, ali me ta želja još uvijek drži tako da mislim da nije do bolesti nego do horoskopa. Svoj sam naum počeo ostvarivati već u ponedjeljak kad sam se našao na pivu s Gabrijelom. Gabrijel je inače moj susjed na Grindru u Zagrebu ali i u istome provincijskome pitoresknome gradu iz kojega obojica dolazimo, a isto kao i ja sklon je Rijeci i ljudima iz Rijeke (Ovo zadnje se samo djelomično odnosi na mene. Ja sam u Rijeci bio svega četiri puta i šetao sam samo centrom i bilo mi je jako lijepo, ali ne znam kako izgleda ostatak Rijeke i kako se tamo živi. Ako je suditi po mojim prijatelima Riječanima kojima sam tako sklon, ništa posebno.). Gabrijel je donekle dobro, a donekle ne, ali hej, ne mogu ovdje pričati o osobnim životima drugih ljudi, to je nepristojno, a i uostalom, ovaj je blog o meni. Što mi je i Gabrijel natuknuo kad je bacio oko na jedan od postova, zaključivši da se u njemu previše spominje riječ “ja”. Konačno je netko prokužio da sam egomanijak. Na pivi je bilo fora, ali sam počeo protestirati kad je Gabrijel (zašto ima tako dugačko ime?) naručio treće jer sam već počeo osjećati da me hvata višak obamrlosti i manjak inhibicija. Osim toga, jako dobro znam što se skriva iza treće pive (nekad i druge ako je jaka a ja sam umoran). Ipak, nekako smo uspjeli potamaniti i tu posljednju rundu, a onda je svatko krenuo svojoj kući. Inače, općepoznata je stvar da, kad previše popijem, postanem prilično željan zagrljaja i ljubljenja, čak i s osobama koje inače nisu moji tipovi. Nešto se slično dogodilo i sada pa sam prilično glupavo pitao Gabrijela a nećeš me sad pozvati u svoj stan na što je on rekao ne jer onda kad se otrijezniš nećeš htjeti pričati sa mnom što je bio prilično točan opis događaja koji bi slijedili da se takav scenarij doista dogodio. Ne čujem inače često da mi ljudi kažu ne, pogotovo na prijedlog za ljubljenje pa mi je to isprva bilo neobično, ali kad sam se sljedeće jutro probudio uz zvuk upornog alarma, bilo mi je drago da se ništa nije dogodilo.
Iako sam dobar dio tog dana bio mamuran, nije mi palo na pamet malo stati na loptu pa sam se te večeri našao s Dominikom. On se vratio s mora i ovih mi dana zvuči i djeluje jako raspoloženo, ako ne i sretno, mislim da je to zato jer se našao sa mnom. Taman je prije dogovora završio s teretanom pa se preznojavao, a preznojavao sam se i ja jer sam sišao s bicikla a i općenito je bilo vruće, ali nismo popustili pred mokrim majicama i znojnim čelima i zavalili se u prvu birtiju koja nam je bila pod nosom (Kafe du Pariz) već smo odlučno krenuli na manifestaciju Dvorišta na Gornji grad. Taj je pothvat uključivao dosta penjanja uzbrdo. Prvo smo bili entuzijastični oko toga jer smo bili uvjereni da će nam gluteusi maksimusi izgledati bolje, ali smo svejedno počeli planirati diverziju na turiste koji su pored nas ležerno klizili na Segwayjima. Putem smo prošli pokraj zgrade nekog povijesnog instituta koja je apsolutno prekrasna i koju ću pobliže ispitati jednom kad je ne budu osvjetljavala blaga romantična svjetla dok fontana u prednjem dvorištu ljupko žubori u suton.
U prvom i jedinom dvorištu koje smo posjetili još se ništa nije počelo događati, ali zato su svi ugodni jastuci bili ispunjeni ljudima. Prostor je bio lijep, ali dosta stisnut i omeđen visokim zidovima pa je bilo prilično vruće. Onda smo rekli Ovo preznojavanje nema smisla, idemo negdje sjesti na cugu. Tu je negdje skoro ali ne u potpunosti završilo naše kulturno uzdizanje. Kažem skoro jer smo završili u Galeriji, koja je kulturni događaj sam po sebi, ako ništa drugo, barem zbog ljupke terase i pale ale piva. Kod kamenitih vrata hrpa mladih ljudi je pjevala vjerske pjesme. Dominik i ja smo bili umjereno nedorečeni pri komentiranju tog okupljanja, mislim da nismo bili načisto je li bili lijepo ili friki. Nakon pive u ugodnoj atmosferi bilo je vrijeme da se krene natrag. Ja sam putem ogladnio pa sam skrenuo u pekaru po burek. Onda je ogladnio i Dominik pa smo otišli u onaj kineski fast-food u centru. Izgledao mi je malo otrcano, što je u priličnoj suprotnosti s astronomskim cijenama, ali, ako je vjerovati Dominiku, sasvim u skladu s okusom hrane. Mislim da će i on sljedeći put smazati burek.

(Svome dragome čitateljstvu htio bih poručiti da mi je jedna obožavateljica napomenula kako je ovaj blog moguće i “pratiti”. Samo upišite svoju mail-adresu i svaki put kad objavim novi post na mail će vam stići obavijest o tome. To je zato da ne morate svako jutro manično prvo paliti moj blog i onda se razočarati kad vidite da nisam ništa objavio. Iako ćete ovako ujutro prvo paliti mail i vidjeti da vam nije došla nikakva obavijest pa ćete se svejedno razočarati. Ali drago mi je da me volite i da me pratite. To mi doista jako puno znači. Pogotovo zato što znam da mnogi od vas nemaju vremena za čitanje i onda vam je ovaj blog jedina literatura koja stimulira vaš intelekt i vašim životima daje i kulturnu podlogu. To mi također stvara pritisak, ali uglavnom me ispunjava ponosom. Volim vas!)

Advertisements

Roštiljade, druženja i velike životne spoznaje.

Eh, evo, obećavam svom svekolikom uskoro mnogobrojnom čitateljstvu da ću uskoro promijeniti stil pisanja. Dotad me trpite ovako i pravite se da upijate svaku moju misao. Uskoro će one postati malo manje površne pa ću pisati i o stvarima koje se zbivaju izvan subote i nedjelje. Ali od tog nas blaženog trenutka dijeli još malo vremena, pa se zavalite u stolicu, krevet, wc-školjku i sve druge objekte za sjedenje na kojima me čitate i uživajte u mojem izvještaju.

U četvrtak smo Dominik i ja išli u Europu na predavanje o životu na Novom Zelandu. Predavanje je bilo umjereno zanimljivo, s težištem na manje zanimljivo. Govorio je jedan Hrvat koji je već dosta putovao po svijetu, a sve u sklopu predstavljanja programa razmjene kuća. Po mom mišljenju, svi koji su govorili tamo su si bili malo previše fora, a malo mi se zgadio i način na koji su govorili o Hrvatskoj u smislu ajme vidi gdje živimo bljak vani je deset puta bolje ajmo radije otići i sprdati se nego pokušati nešto promijeniti. Ne mogu reći da ih krivim, ali ono, draži su mi pokretači nego svojevoljni prognanici, iako ni sam nisam siguran kojoj skupini ja točno pripadam, i pripadam li ijednoj. Frajer koji je držao izlaganje je cijelo vrijeme sjedio i izuo je šlape zato što je bio opušten i kul iako se meni činio isforsiran. Publika je umirala na njegove fore, a umirali smo i Dominik i ja, ali ne od smijeha nego od hejtanja. Ja sam malo posumnjao u nas pa sam rekao Dominiku da smo možda malo previše cinični, ali, pametan kakav je, on je rekao da samo imamo ukusa. S predavanja smo zbrisali malo ranije jer nam se nije dalo slušati pitanja publike, ali onda se Dominik morao vraćati jer mu je iz džepa ispalo svjetlo za bicikl. Onda sam se ja sjetio da su na kraju u nagradnoj igri dijelili putopisnu knjigu a ja nisam ostao da vidim jesam li ju osvojio. Najbolja stvar predavanja bilo je besplatno pivo koje smo pokupili na izlasku iz dvorane, poslije mi je bilo žao što nismo zdipili dva. Onda smo se Dominik i ja izvalili na klupicu ispred kina i pričali o djeci, životu i još nekim stvarima, ali se sad ne mogu sjetiti kojima. Nakon toga otišli smo na sladoled u Zagreb. Oboje smo naručili kuglicu od manga ali nije nam bila baš fina. Sladoled smo maznuli na stubama HNK-a i gledali u prekrasan zalazak sunca nad novom zgradom Glazbene akademije. Ja sam rekao Dominiku da ne mogu zamisliti svoj život u Zagrebu. Previše zagušuje ovaj grad. Svom besplatnom pivu unatoč.

U petak se nije ništa posebno dogodilo. Poslije posla sam išao s Bojanom i Bojanom u Arenu kupiti namirnice za roštilj koji se održavao sljedeći dan. Zatekao sam ih na odjelu s pivom. Nakon kraćeg promišljanja, zaključili smo da su kolica puna piva ipak malo previše za jedan roštilj od osmero ljudi tako da smo teškom mukom vratili nekoliko boca natrag na police. Dosta je dugo potrajalo dok nismo kupili sve potrebne namirnice i stvari, ali pomogao je popis koji sam napravio kad više nisam mogao podnijeti beskonačnu prepisku na fejsu iako bez nje ne bi bilo niti mog popisa. Pitao sam Bojana želi li da neke od stvari za roštilj stavim u svoj frižider. On je rekao možeš, ali onda ti ujutro dolazimo u pola sedam po njih. Ja sam rekao aha, onda ipak nema mjesta u frižideru. Poslije kupovine otišao sam s tetom i sestričnom na kavu. Sestrična je dobro iako prilično umorna od faksa. A dobro je i teta, koja je dosta entuzijastično pričala o novom mačiću kojeg ja još nisam vidio. Nakon toga otišao sam kući na relativno rani počinak.

Sljedeće sam se jutro otputio na Bundek na roštilj. Došavši tamo, zatekao sam Bojana i Bojana i još jedan, začudo heteroseksualni par. Kasnije je došlo još par ljudi pa smo se bacili na posao. Pošto nikada nisam osobno roštiljao već bih obično kratio vrijeme igrajući badminton ili neku igru loptom dok bi se netko drugi pekao oko vatre, ovaj put sam odlučio naučiti sve tajne zanata. Ispostavilo se da ipak nije toliko komplicirano kao što bi se moglo shvatiti iz nekih priča, iako roštiljanje na rešetki iz pećnice i nije bila baš najpametnija stvar na svijetu. Imali smo poveće količine mesa pa smo se međusobno rotirali u pravljenju sočnih ćevapa. Usprkos zavidnim razinama hrane, gotovo sve smo uspjeli potamaniti. Nakon toga smo igrali badminton, ležali na dekama i razgovarali, a neki su i spavali. Onda smo se bez dogovora spontano razišli.

Tu sam negdje počeo osjećati peckanje u grlu, ali sam se ipak javio Dominiku za izlazak van jer kakav je to vikend kad se barem jednom ne napiješ u gradu s frendovima. On je već imao dogovor sa svojom frendicom Hitanom, pa sam im se pridružio. Hitana je sa sobom povela i svog maltezera, a iako ja imam predrasude prema malim psima, ovaj mi je bio presladak. Onda smo išli piti s njenom ekipom na Štros. Kad su mi se predstavili obuzela me moja nepodnošljiva ali nekome možda ipak simpatična nespretnost kad se nađem u novome društvu pa sam izvalio nešto u stilu Drago mi je, ali neću ja sad vas upamtiti. Ipak, mislim da mi to nitko nije zamjerio nego su me prigrlili kad sam im rekao da sam Slavonac. Drago mi je da se još može igrati na kartu lokalpatriotizma, in yer face liče s Novog Zelanda. Mene je počela hvatati bol u grlu a i bio sam već malo umoran pa mi se nije dalo hodati do Močvare na trash party kako sam izvorno zamislio pa smo opet završili u Potu. Iako to još nisam rekao Dominiku, sljedeći izlazak će nam se zvati Večeras ne idemo u Hotpot. U Potu nije bilo ništa drugačije nego što je svaki put kad izađemo tamo. Jedino što vrijedi istaknuti je da sam, nakon podužeg ohrabrivanja, prišao jednom liku koji mi je bio sladak. Onda smo primijetili jednu curu koja je imala zanimljivu frizuru pa smo pričali i s njom. U svakom slučaju, to mi je bio win večeri. Samo još jedan pokazatelj da se čuda otkrivaju jednom kad skupiš dvije sekunde hrabrosti i preko usana prevališ riječ Bok. Po odlasku sam konačno ustanovio zašto se ponašam promiskuitetno kad se napijem. Zato što imam vrlo nisko samopouzdanje/samopoštovanje. Pa se onda ljubim s prvim frajerom koji mi kaže ej a ne usudim se ljubiti s dečkima koji su meni slatki. Sad kad je problem identificiran, hajdemo poraditi na njemu.

Update!

Dok sam se sad vraćao kući s posla doživio sam svoj eureka trenutak i shvatio dvije stvari. Prva od njih je da mi je krajnje vrijeme da prestanem gledati dečke na ulici dok pičim biciklom i usredotočim se na put ispred sebe jer se na njemu ipak tu i tamo zna pojaviti pokoji pješak ili auto. Druga stvar možda nije toliko bitna za moje fizičko zdravlje ili zdravlje bakice koje će na mene urlati jer sam je laktom zveknuo u sisu, ali je itekako važna za moju duševnu dobrobit. Konačno sam shvatio što Petar i Dominik misle kad kažu da u pisanju na ovome blogu nema osjećaja.

Stvar je u tome da, s jedne strane, sve događaje koji su mi, ovaj, bliski srcu, prepričavam na neki dovitljivo ciničan način (nadam se da nije arogantno reći za vlastiti stil da je dovitljiv) pa se onda iz toga ne vidi da su mi ti događaji imalo važniji od drugih o kojima pripovijedam tako zabavnim tonom. I to je OK jer sam sam odabrao pisati lakim i emocionalno neobvezujućim stilom. Ali stil nije jedini razlog nepostojanja bilo kakve emocije. One najnajvažnije trenutke moga vrlog života, možda jedine koje ću pamtiti iz ovih godina, uopće ne stavljam na blog. Ne želim ih podijeliti sa svijetom. S jedne strane, više ih volim sačuvati za sebe, onda osjećam da su potpuno i samo moji, a ne da ih svijet poput gladne rulje otima iz mojih ruku i pohlepno trga među sobom. I to je sasvim valjan razlog. S druge strane, kad ipak zapišem nešto što mi imalo znači, onda se osjećam pomalo patetično pa se vrlo brzo opet umatam u oklop nekog humornog cinizma. I ne mogu si ne postaviti pitanje: Sramim li se ja svojih osjećaja? (Odgovor: Da.)

Ha.

O vikendima i punim mjehurima

Dominiku i Petru se ne sviđa moj stil pisanja. Kažu da je hladan, činjeničan i ne pretjerano u skladu s mojom simpatičnom osobnosti. Tako da su mi suptilno poručili da ovaj blog iskoristim za usavršavanje svojih neprocjenjivih spisateljskih vještina. Prvo sam im rekao hvala na kritici, ali nemate vi pojma, ja sam baš ovako htio pisati, ali posljednjih dana sam doista pokušao poraditi na nečemu u čemu se može malo više osjetiti moja simpatična i draga osobnost.
Kraj tjedna se približavao u laganom i temperaturno visokom ritmu. U četvrtak sam išao u Swanky. Meni se taj hostel jako sviđa pa sam predložio Dominiku da nam to postane stalno mjesto, nešto poput onog kafića u Prijateljima. Dominik je rekao da mu je Swanky već izlizan pa sam rekao dobro, ne moraš i pozvao Kseniju. Njoj sam prošli mjesec bio na promociji, ali nisam joj bio stigao ništa kupiti pa sam se sad pojavio s nekom knjigom i ukrasnom vrećicom koja ima 3D leptire i koju sam htio zadržati za sebe. Ona je rekla hvala, super, nadam se da joj se knjiga svidjela. Pili smo limunadu napravljenu od dosta starog limuna, ali poslužila je svrsi. Ksenija i ja planirali smo velike planove za veliku budućnost i dogovorili neke nove susrete, a onda smo se rastali.
U gradu je ovih dana inače dosta toplo pa sam nakon što sam se pozdravio s Ksenijom još malo lutao sunčanim ulicama, a nakon toga se uputio kući.
Dominik je pomalo netočno primijetio da ga ignoriram cijeli tjedan, pa sam mu odmah u petak ujutro javio da navečer idemo van, bez obzira na sve. Na svu sreću, jednako brzo sam dobio potvrdni odgovor. Dosta sam se potrudio i na interentu potražio sva zanimljivija zbivanja u zagrebačkim klubovima koji rade preko ljeta. Našao sam jedan dosta dobar elektro party u Močvari. Inače volim elektro glazbu i želja mi je jednoga dana ići na rave party. Ipak, primijetio sam da doživljaj neće biti potpun bez nekih bombona i tabletica. Onda sam počeo ispitivati ljude u uredu gdje se takve stvari mogu nabaviti te sam relativno brzo ustanovio da radim s ljudima koji su još zeleniji od mene, iako ih moram pohvaliti jer nitko nije niti trepnuo kad sam ih to pitao. Našao sam i neki OK party u Jabuci na koji se meni nije išlo, ali za koji sam pretpostavio da bi se mogao svidjeti Dominiku. Na kraju smo ipak ili opet završili u Potu.
Predigru smo obavili u Melinu koji je bio mračan i ipak ne toliko pun da ne bismo mogli naći jedan slobodan stol. Dominik je prema meni primaknuo posudu s potpurijem koji sam ja odsutno opipao prstima i zaključio da se ipak ne radi o posudi s potpurijem nego o pepeljari s opušcima. Dominik mi se počeo cerekati, ali i on je sljedeće jutro tobože slučajno napipao neke neočekivane stvari tako da je karma zadovoljena. Naručili smo tamno pivo zato što nam je ukusno a ne zato što se od njega lakše napije. Dominik opet slabo jede pa sam se malo zabrinuo za njega kad je već nakon prvog Karlovačkog počeo blebetati. Ja mu se priključio pet minuta kasnije.
Puta u Hotpot se nimalo ne sjećam, ali prva osoba koju sam sreo kad smo došli tamo bio je Ivan iz Swankyja. Ne, lažem, prvi je bio Siniša s kojim sam pričao dok sam se pravio da ne vidim Ivana s kojim sam par dana ranije dogovarao neku šetnju gradom. Onda sam došao do šanka na kojemu je, bar sam tako mislio, Dominik naručivao grozni Staropramen. Tamo smo susreli jednog poznanika kojemu je bio rođendan i koji je inzistirao na tome da nam plati cugu. Mi smo se prvo malo nećkali jer si nismo toliko dobri s njime, ali onda smo valjda shvatili da rušimo ugled cijeloj našoj generaciji odbijanjem besplatne cuge pa smo spremili pare u džepove, rekli Sretan rođendan, živio, a onda zbrisali na plesni podij. Zaključio sam da se više ne mogu praviti da ne vidim Ivana pa sam mu prišao, a on je malo prenaglašeno rekao Hej bok, što će reći da je i on dotad radio isto. Onda smo malo pričali o temama koje smo već prožvakali virtualnim putem, a zatim smo se dotakli moje neizbježne sramežljivosti. Tu je razgovor nekako stao pa smo se počeli ljubiti. Onda je on u jednom trenutku rekao dobro, dosta za sada, tu sam s prijateljem pa moram do njega. Onda sam ja rekao, aha, da, i ja sam s prijateljem, koji je čini se već obavještavao sve naše zajedničke frendove o mojem novom zavodničkom pothvatu. Kad smo već kod zavodničkih pothvata, čim je Siniša na ulazu vidio Dominika, odmah ga je pozdravio onim ah-tebe-znam-jednom-sam-se-raspitivao-za-tebe-pogledom. Dominik je zijevnuo.
Vrijeme u Hotpotu je prošlo relativno brzo, za što mislim da su zaslužne dvije tekile koje smo strusili za šankom. Ja sam oba puta zaboravio prvo liznuti sol.
Nakon Hotpota najavio sam Dominiku da spavam kod njega. Već su svi prošli kroz taj stan pa sam zaključio da je kranje vrijeme da to obavim i ja. Prije toga otišli smo u pekaru po burek sa sirom. Ja sam prvo rekao molim vas dva mala bureka sa sirom. Onda je Domink koji je čekao vani doviknuo ja neću mali burek sa sirom. Onda sam ja rekao molim vas dva velika bureka sa sirom. Onda su mi rekli nemamo velikog bureka sa sirom. Onda sam ja Dominiku rekao nemaju bureka sa sirom, daj nešto drugo. Onda su mi rekli evo imamo upravo se ispekao. A ispekao sam se i ja kad sam ga uzeo u ruke, ali nema veze jer je bio božanstven. Nakon toga smo otišli po moj bicikl i pješice do Dominika. Kad smo došli u njegovo susjedstvo, bilo je već pet do šest i neki ljudi su okopavali svoj vrt. Mi smo rekli ovi nisu normalni. Onda smo se zavalili svatko u svoj krevet i zaspali kao klade.
Sljedeći je dan uglavnom protekao u laganome mamurluku koji je ipak riješilo nekoliko tableta paracetamola, pravljenju ručka, čišćenju stana, spavanju i čitanju. I pauzi od izlazaka.
Nedjelja se nastavila u mirnome tonu dok se nisam predvečer našao s Bojanom u Krivom putu, inače kultnom mjestu sve zagrebačke alternativnije rulje kojoj sam nekada i sam htio pripadati. Tamo je bilo fora, atmosfera je bila prilično vesela, a Bojan nije slušao ništa što govorim jer je stol iza mene bio “prepun preslatkih dečkiju” pa su se moje riječi izgubile negdje u zrakopraznom prostoru. I ja sam vidio nekoliko zgodnih frajera, ali nisam htio ispasti nepristojan pa sam više pažnje ipak posvetio Bojanu nego njima. Nakon nekog vremena, u birtiji se skupio prilično velik broj ljudi pa nas je jedna ekipica pitala može li sjesti za naš stol. Mi smo rekli možete, iako to nismo zapravo htjeli. Oni su prvo nešto malo brbljali s nama, ali im je onda Bojan rekao da nam sad moraju naručiti pivo pa su se oni samo kiselo nasmiješili i odlučili nas ignorirati. Njihov je dolazak nekako ubio atmosferu pa smo se ubrzo Bojan i ja odlučili pokupiti. Čim sam sjeo na bicikl, neopisivo me zatjeralo pišati. Zadnji put me toliko zatjeralo na prijemnom za ekonomski fakultet, gdje nisam mogao izdržati do te mjere da sam počeo nasumično zaokruživati odgovore. I onda bio među najboljima. Vožnja do kuće nalikovala je spektakularnim potjerama u akcijskim filmovima, iako nisam bio siguran tko tu koga tjera. Putem sam se pretvorio u radar za traženje potencijalnoga grmlja, ali niti jedna ukrasna tvorevina nije bila dovoljno diskretna da mi pruži olakšanje u miru. Pet minuta od kuće nazvao sam sestru da joj kažem Dolazim za pet minuta nemoj biti u kupaonici. Ona se nije javljala pa sam zaključio da je u kupaonici. Na svu sreću, živim u blizini trgovačkog centra pa sam posljednje atome samokontrole usmjerio ka novoj destinaciji. Nakon što sam bicikl nabrzinu vezao uz ogradu, otrčao sam do wc-a za koji sam oduševljeno skužio nije zatvoren, uletio u prvu kabinu, skinuo gaće i prepustio se najblaženijem osjećaju toga dana. Sve to dok sam s mamom pričao na mobitel i pomagao joj kupiti nešto preko Ponude Dana.

Sloboda stoji 56 kuna

Toliko sam naime platio dvije runde piva sinoć kad sam odlazio iz kafića u kojemu sam bio s Nebojšom. Tom smo prilikom raskinuli više-manje sve odnose. Na kraju smo se rastali uz stisak ruke i Čujemo se… možda. Ja sam nakon toga otišao kući oprati suđe prije spavanja, a on je… Ne znam što je on radio nakon toga.
Tko ili što je Nebojša nije nešto o čemu mogu pisati javno, pa čak i u ovom ultra-anonimnom nikadnećetedoznatitkosam načinu rada. Pretpostavljam da je sve vezano uz njega još previše intimno da bih to mogao dijeliti s mojim sveukupnim predragim čitateljstvom i još nije prošlo dovoljno vremena da se na sve naše zajedničke trenutke (OK, nismo bili baš toliko bliski) osvrnem s dozom dovitljivoga cinizma. A možda mi je trenutno naprosto previše vruće.
Ovako nešto nikako nisam mogao predvidjeti prije dva tjedna kad samo ulazio u Dominikov automobil dok je kiša kapala na moje netom odjevene kupaće gaće. Dok je Dominik izlazio s parkirališta, sve o čemu sam mogao misliti bio je predstojeći roadtrip s mojim najboljim prijateljem. Koji u konačnici i nije bio toliko spektakularan. Roadtrip, ne prijatelj. Uglavnom zato što je trajao jedva dva sata. I zato što mislim da smo obojica bili umorni. I većinu pjesama koje smo slušali (a koje sam ja danima brižljivo slagao u roadtrip playlistu) smo preskočili jer, eto, Dominik ih sve ima i na mobitelu. Nije da je meni smetalo. Ionako mi se nisu naročito slušale.
Dominik me vozio za Crikvenicu, a on je išao u Rijeku. Ali prije toga smo se išli kupati u Jadranovo. Dok je auto tandrkao prema obali, ja sam se cijelo vrijeme pitao Kako ćemo se mi to kupati uz ovu hladnoću i kišu. Pitao sam se ja i hrpu drugih stvari, ali sad mi na ovom sunčanom danu djeluju previše sumorne da bih im pridavao previše pažnje.
U Jadranovom ipak nije bilo toliko hladno i, još bolje, nije bilo apsolutno nikoga. Dominik me odveo do nekog molića gdje se inače kupa sa svojim prijateljima. Brzo smo se razgolitili i, uz tek ponešto oklijevanja, bacili se u more. U mom slučaju, oprezno ušetali u plićak i uz jedan Možeš ti to zaplivali u beskonačno plavetnilo. Koje je zapravo bilo sasvim ugodno. To mi je bilo prvo kupanje u nekoliko godina. Usput sam iskoristio priliku da Dominika prvi put odmjerim bez odjeće dok je on skakutao uokolo u crnim gaćicama. Zaključio sam da ne izgleda nimalo loše iako je to jutro obrijao bradu. Onda smo se sušili, a ja sam se pravio da se ne smrzavam dok su mi koljena podrhtavala jače nego čiuvavi dok kenja na livadi. Dominik se prošetao do ruba mola i pozvao me da mu se pridružim. Onda mi je pokazivao koliko su prekrasni tamni oblaci i mirno more i goli Krk ispred nas. Ja sam samo rekao Aha ali nikakvu ljepotu nisam vidio, uglavnom zato jer sam sposobnost za to izgubio kad sam došao u Zagreb i kad sam osjetio da je odumro neki dio mene. A nije, zapravo se samo jako dobro sakrio, što sam shvatio otprilike tjedan dana kasnije kad sam u Crikvenici u deset sati navečer sjedio na (pogađajte) molu i osluškivao tihe zvukove mora i promatrao posljednje zrake sunca tamo negdje iza Rijeke i zaključio da moj život ima ipak malo više smisla.
Prva stvar koju sam napravio kad sam u Crikvenici pozdravio Dominika bio je odlazak u pekaru po masni burek. Tamo me pekarica, vidjevši moju ugodno popunjenu putnu torbu, detaljno ispitala o tome jesam li došao tu raditi preko ljeta. Ja sam rekao Ne. Onda sam pod kišnim kapima s torbetinom pod rukama započeo nekolikometarski uspon uz brdo, a onda i uz nekoliko redova stepenica. Stan u koji sam ušao nakon dugo vremena mirisao je fino kao i uvijek. Iako sam ipak otvorio balkon da ga izventiliram. Htio sam malo uživati u pogledu na Krk, ali sam šopanje burekom ipak morao obaviti u suhom okruženju dnevne sobe.
Sljedeći dan sam prošetao do Plodina u gradu kupiti namirnice. Mislio sam da će vani biti ugodno, ali sam se prevario jer sam odlučio zanemariti činjenicu da ću na leđima tegliti nekoliko kila mesa, povrća, mlijeka i osvježivača za wc-školjku. Petar me bio zezuo jer je rekao da će oni iz Rijeke doći na kupanje kod mene pa sam ih poslijepodne malo čekao, a onda odustao i otišao se brćnuti. Ili ipak nisam, sad se ne mogu sjetiti. Mislim da je opet padala kiša. Petar, Dominik i njihov prijatelj Aron ipak su se nacrtali kod mene oko šest navečer. Dominik je bio u japankama i bilo mu je hladno. Petar i Aron nisu bili u japankama, ali im je svejedno bilo hladno. Odveo sam ih na cugu u mjesni birc gdje je svatko pio neka osobito nespektakularna pića. Odmjeravali smo konobare, a ja sam se cijelo vrijeme pitao zašto je taj Aron toliko glasan. Onda su oni otišli, a ja sam nadobudno htio gledati neki film Tarkovskoga, ali sam si onda skinuo Magic Mike.
Sljedeći dan su dečki trebali doći po mene oko deset. Došli su nešto prije dvanaest. Prvo smo išli u Jadranovo i tamo se brćkali i mazuckali se. Petru je smetalo što na svojim rukama ima nekoliko vrsta krema. Meni je smetalo što nema više sunca, pa sam, nakon što smo napravili krug do Crikvenice, ponosno izložio svoje tijelo kasnopopodnevnom suncu. I to požalio nekoliko sati kasnije, kad sam ispred ogledala u kupaonici zabrinuto ispitivao crvenilo koje se proširilo mojim trbuhom. U stanu nije bilo nikakvog mlijeka za tijelo, a ja sam bio uvjeren da lokalne trgovine ne rade jer eto nedjelja je pa sam otišao u pekaru i kupio si jogurt. Ne znam je li pomogao jer sam odmah sljedeće jutro odmarširao u dm i kupio bio bazu od kokosa. Jako fino miriši, brzo se upija i moji ju roditelji jako vole.
Ostatak tjedna nije prošao toliko sadržajno. Uglavnom sam se kupao, sunčao i dopisivao s dečkima na Grindru i Romeu. Iako se nisam imao ni najmanju namjeru naći i s jednim od njih. U petak su mi došli starci. Konačno sam imao s kime igrati sedmicu. Mama je obećavala u početnim rundama, ali na kraju sam potukao i nju i tatu. Kad su uparkirali svoj auto na parkiralište i kad je mama izašla iz auta, rekao sam joj da se obukla kao lezbijka. Ona se strašno uvrijedila i cijeli me taj dan ispitivala kako sam joj mogao reći tako nešto. Ja sam joj rekao da nema ništa loše u tome da je netko lezbijka. Onda sam ju cijeli vikend zezao da je moja najdraža lezbijka. Ali nije. Lezbijka, jel. U nedjelju smo se skupa s ostatkom Hrvatske vraćali s mora i prije Karlovca upali u nezamislivu kolonu. Onda smo otvorili sve prozore, a ja sam počeo s pjevanjem. Usput smo promatrali druge aute i govorili koje ćemo kupiti. Tako smo se nekako dopeljali i do Zagreba gdje sam predloži tati da na kružnom toku napravimo zaokret od 360 stupnjeva i vratimo se u Crikvenicu. Ali nismo se vratili. Što i nije bilo toliko loše jer me te večeri Dominik odvezao na autobusni kolodvor da preuzmem paket u kojemu se nalazio moj novi Kindle, a koji mi je bratić iz Beča poslao po prijatelju. Jedom ću naći vremena i pročitati neku knjigu na njemu. Dotad ću planirati nove roadtripove.