Didaskalije

Kockica šećera stoji na tanjuriću zgurana pored vruće šalice s kavom. I tanjurić i šalica su bijeli. Kava je crna sa smeđim mjehurićima na vrhu. Iz nje se dimi. Ta kava je espresso kava i zato nije ukusna i kockica šećera neće joj puno pomoći. Ali njoj se ipak približava Ruka. Ruka uzima kockicu šećera s koje nekoliko zrna pada na stol od tamnog drveta te je ubacuje u kavu. Ruka je to napravila s prevelike visine pa uranjanje kockice u kavu proizvodi reski „plup“, a kava u kapima leti za onim zrnima šećera na stolu. Malo smeđe tekućine prelijeva se i preko bijele šalice koja je sada mokra i koju treba obrisati. Odnekud dopire glas koji mrmlja „jebemti“, a zatim se jedan Prst izdiže iz Ruke i briše kap koja klizi niz šalicu. Ruka uzima žlicu koja je dotad mirno čekala svoj trenutak negdje izvan scene i njome miješa crnu kavu i bijelu kockicu šećera. Nakon što je izvadila žlicu, Ruka diže šalicu kave s tanjurića. Na mjestu gdje se nalazilo dno šalice sada stoji kružnica tamne smeđe boje koju su oblikovale kapi koje su kliznule niz šalicu kad je u nju ubačena kockica. Ruka nosi šalicu kroz zrak i približava je Ustima. Usta preuzimaju istu onu formu kao kad nekoga ljube te se prislanjaju na rub šalice, prave udah, otpijaju gutljaj i pritom proizvode zvuk „fsjjju“. Kava je vruća pa je Usta unose polako i oprezno. Ruka vraća kavu na zamazani tanjurić.  Postupak se ponavlja periodično. Podizanje šalice, prinošenje Ustima, udah, srk, „fsjjju“, vraćanje šalice na tanjurić. Kava nije slatka i nije ukusna ali svejedno brzo nestaje dok na dnu šalice ne ostane gusti talog. Talog je ukusan ali Ruka ne prinosi šalicu Ustima kako bi ona uz „fsjjju“ preuzela i posljednji sastojak šalice. Umjesto toga, ruka polukružnim pokretima okreće šalicu oko njene osi. Talog se počinje širiti cijelom šalicom. Ruka okreće šalicu naopako i hitrim pokretom je tako okrenutu spušta na tanjurić. Ruka kratko miruje, zatim podiže šalicu na pravu stranu, a tada dolaze Oči. Oči detaljno promatraju način na koji se talog rasporedio u šalici. U tom se talogu nalaze oblici koje Oči pokušavaju rastumačiti. Polako počinju nazirati sitni obris osobe. Ta osoba sjedi za stolom i ta osoba pije kavu i jednako je neživa kao i Oči koji je promatraju. Da Oči imaju imalo živosti, promatrale bi Ruku kako po posljednji put prinosi šalicu Ustima iz kojih onda izlazi Jezik koji slasno oblizuje talogom prekrivenu unutrašnjost šalice. Ali Oči su nezainteresirane, a Ruka ne diže šalicu k Ustima nego je vraća na tanjurić a zatim nestaje sa scene. Na stolu ostaje tek zamrljani tanjurić i šalica koja više nije bijela. Tek prazna.

Advertisements

Krštenje

„A, jebate, brate, opet si umoran od života?“

Kimnuo sam glavom jer mi se više nije dalo govoriti. Samo sam htio leći u krevet, zaspati i probuditi se u životu u kojem ću imati lijepu kuću, dobar auto, obitelj i posao koji volim. Onaj cijeli dio sa stjecanjem tih stvari odlučio sam preskočiti. Ne zato što nisam htio proći kroz njega već zato što uopće nisam bio siguran kako da započnem. Bio sam izgubljeniji od biblijske ovce i trebao sam nekoga ili nešto da mi pokaže u kojem smjeru trebam krenuti. Ja nisam imao Isusa stoga sam to morao napraviti sam, ali osjećao sam da mi nije preostalo snage pa mi je bilo najlakše slegnuti ramenima i očekivati da se sve posloži samo od sebe.

„Ma daj, pa pogledaj se. Ti možeš biti bilo što.“

Nisam mu htio objasniti da ja ne želim biti bilo što jer to tako ne ide pa sam mu rekao da kasnim na dogovor, pozdravio ga i otišao. Vidjelo se da dolazi ljeto jer je već bilo gotovo sedam sati, a sunce još nije nestalo iza mora nego se prkosno zaustavilo negdje onkraj horizonta i nebu dalo boju narančine kore. O kameni mol kojim sam se udaljavao od mora lagano su udarali valovi i proizvodili zvuk koji me smirivao i opet me drsko podsjetio da u životu postoje stvari koje su veće od mojih problema. Na trenutak sam htio skočiti u more i krstiti se slanom vodom, ali simbolički postupci u mojoj glavi rijetko su se ostvarivali jer sam sve svoje ideje preispitivao dvadeset puta. Okrenuo sam leđa moru i zaputio se cestom u grad.

Nisam išao kući jer sam doista imao dogovor ali nisam zapravo kasnio. U autobusu koji je vozio prema centru stavio sam kapuljaču na glavu jer mi je lijepo pristajala uz tenisice, bermude i novu bradu. Sad je već pao mrak pa sam u prozoru autobusa mogao vidjeti svoj odraz. Koliko god neostvaren ja bio, sviđalo mi se to što sam vidio s druge strane plastičnoga stakla. Dječak-muškarac imao je okrugle znatiželje oči i miran topao pogled. Položaj obrva i oblik usana davali su do znanja da se na njegovu licu nesretnost rijetko zadržavala. Mimika i pokreti glave i vrata odražavali su ambiciju. Ništa na tom odrazu nije prikazivalo osobu kojoj nije suđeno da uspije.

***

Voda je bila ledena jer je još nisu ugrijale ljetne temperature. Odjeću, mobitel, ključeve i novčanik ostavio sam na obali. Mislio sam da će mi hladnoća poput bodeža probiti kožu, a neki životinjski instinkt nalagao mi je da izađem iz vode. Ali mene nisu vodili instinkti nego želja za uspjehom. Duboko sam udahnuo i zaronio pod vodu. Brzo sam ostajao bez zraka, ali nisam se predavao. Pred kraj je uvijek najteže. Baš kad sam mislio da ću ipak posustati, preplavio me osjećaj blaženstva, a nakon njega trijumfalna spoznaja da sam napokon nešto ostvario. Taj je doživljaj potrajao tek trenutak, a nakon toga sve je prestalo postojati. Uspio sam.

Spelujem ti ispriku

Iako riječ “oprosti” sve teže prelazi preko mojih usana onda kada je koristim samo kako bih prizvao mir. Ona rupa koja se nalazi negdje u mom trbuhu i u kojoj se skrivaju svi moji osjećaji duboka je i puno toga u nju stane ali stvari se ipak gomilaju, a jednoga će dana hrpica zaboravljenih zamjerki narasti toliko velika da će ispuniti cijelu prazninu, nakon čega ću se rasprsnuti i reći ti kako se doista osjećam. A to neće biti isprika.

Korak kojim sam prešao preko slomljenog ponosa malen je kao razmak između mojih tenisica dok prekoračujem vlažni list na betonu i golem kao da preskačem jednu od onih peterokatnica u nizu dok ti hitam u susret. Ali danas je završila jesen i nije bilo zime nego je odmah nastupilo proljeće. I nebo se razvedrilo i zapuhao je topao vjetar s juga. A već dobro znaš da sam ja najviše svoj tijekom prijelaznog razdoblja. Onda kad te ne trebam jer posjedujem udah i sposobnost da maštanje preobrazim u stvarnost i glavu koja se može okrenuti iza sebe, ne kako bi se osvrnula u prošlost, nego kako bi se s njom pozdravila.

Ja se ne želim pozdraviti s tobom. Ali neću ti reći “oprosti” jer više neću biti biće koje otvara usta kako bi izrazilo osjećaje. Još važnije, neću stvarati klimavi mir koji se može raspasti s prvim zapuhom vjetra, čak i ako je blag i puše s juga i donosi mi putenost u jednakom mjeri kao što mi donosi izbavljenje. Ti ćeš tada naravno pasti na koljena ali ja ću već biti visoko u zraku, ondje gdje sam ranije preskakao zgrade, i nasmiješit ću ti se jer neću imati ponos niti ćeš me ti ikako moći povrijediti.

Zelena je boja moje jakne i kosa mi lagano strši prema gore. Stopala su mi nesigurno okrenuta jedno prema drugome. Izraz na mome licu nije zabrinut nego odlučan. Pretvorio sam se u kadar. Dlanovima ti opasavam vrat i gledam te duboko u oči. Otvaram usta u udah. Fino mirišeš dok te gutam atom po atom.

Trideset i pet

Odlučio si se ubiti, ali si ovaj put naumio i uspjeti u tome. Prošli pokušaj završio je katastrofalno: mjeseci psihijatrijskog nadzora, zabrinuti roditelji koji te ne ostavljaju na miru, pogledi na ulici koji gotovo neizbježno padaju na tvoj zglob, strah u očima prijatelja… Ali ovaj će put biti drugačije, o da. U svakom zlu ima i nešto dobro. Eto, da nisi završio na psihijatriji, nikad ne bi imao pristup antidepresivima koji su se uredno gomilali u tvome kuhinjskom ormariću. Isprva si ih redovito pio, naravno. Preispitao si svoje odluke i potrudio se izboriti za sebe. Nadao si se da će ti tablete pomoći da opet osjetiš i najmanju naznaku nekog osjećaja. To nije čak morala biti ni sreća. Bilo ti je dovoljno i da osjetiš barem jedan ubod tuge pa da možeš pasti na koljena i zaplakati onako kako to rade ljudi kojima osjećaji nisu isparili iz tijela. Ali nikakav plač nije dolazio i nikakav osmijeh ti nije obasjao lice pa si prestao piti tablete i počeo ih čuvati za viši cilj. Svakoga si dana, a odlučio si da će ih biti trideset i pet jer si vjerovao da je trideset i pet tableta u želucu dovoljno da izazove učinkovitu smrt, sa strane stavljao po jedan bombončić za sreću koji ipak sam nije mogao biti to, ali će, zajedno sa sebi jednakima, postati katalizator tvoga konačnog oslobođenja.

Danas je dan broj trideset i pet. Mirno si prišao ogledalu (kao da netko u tvom stanju stvari radi ikako drugačije nego mirno), pogledao svoj odraz i jedva prepoznao svoje nekadašnje crte lica i vrata pod novim naslagama sala koje su sa sobom donijele tablete protiv depresije. Ha! To im je bila jedna od rijetkih pozitivnih strana. Sada ti nitko više nije mogao prigovoriti da si žgoljav, ali, čak i da jesi mršav, nitko ti se ne bi usudio ništa reći. Otkad si završio na psihijatriji, svi razgovaraju s tobom u rukavicama. S kondomom na jeziku. Kao da si ti toliko osjetljiv.

Nisi napisao oproštajno pismo. Što bi uopće ikome više imao reći? „Nisam sretan?“ „Ništa ne osjećam?“, „Ovdje nema mjesta za mene?“, „Želim otići?“ „Molim vas, pustite me?“ Te si fraze već beskonačno puta prevalio preko usana, ali one su se izgubile pod stalnim napadom ispraznih „Ma bit ćeš ti dobro“, i „Svatko se ponekad loše osjeća.“ Odavno si odustao od pokušaja da ih uvjeriš kako u tvom rječniku ne postoji riječ „ponekad“ nego „stalno“ te da „osjećati se“ nije nešto čega se tvoje tijelo sjeća. Da si bio imalo osvetnički nastrojen, napisao bi u tom oproštajnom pismu kako te nikad ne slušaju i kako si se umorio od borbe kako bi došao do riječi, ali opet, da imaš želju za osvetom onda možda uopće ne bi bio u ovoj situaciji.
Dakle, pisma neće biti.

Okrećeš se od ogledala. Odlaziš u kuhinju, uzimaš čašu koja stoji na sudoperu, otvaraš slavinu i puniš čašu vodom. Umjereno hladnom, jer iz navike ne želiš oštetiti grlo. Dižeš ruku u visinu glave jer se tamo nalazi ručka ormarića kojeg trenutak kasnije otvaraš i uzimaš kutijicu u kojoj se nalazi trideset i pet tableta. Po jedna za svaki dan tijekom kojega si se nadao da to nećeš morati napraviti.

Nada umire zadnja a sada je došao red na tebe. Jedan. Dva. Tri. Gutljaj vode. Četiri. Pet. Šest. Gutljaj vode. Ovo ide presporo. Sedam. Osam. Devet. Deset. Jedanaest. Dva gutljaja. Dvanaest. Trinaest. Četrnaest. Petnaest. Šesnaest i jebemu zašto ne i sedamnaest. Gutljaj. Gutljaj. Osamnaest. Devetnaest. Ovo nikada neće završiti pa neka bude i dvadesetdvadesetjedandvadesetdvadvadesettri. Gutljaj gutljaj gutljaj. Osjećaj davljenja. Polako. Ne požuruj se. Blizu si kraja. Dvadeset četiri. Dvadeset pet. (Treba li ti već biti muka?) Dvadeset šest. Dvadeset sedam. Dvadeset osam. Gutljaj i još jedan gutljaj. Ponovno otvaranje slavine i sipanje vode u čašu. Dvadeset devet. Trideset. Trideset jedan. Trideset dva. Trideset tri. Trideset četiri. Žestoko lupanje srca. Još malo pa je gotovo. Gutljaj. Gutljaj. Duboki udah. Trideset i pet. Gutljaj.

Zbogom.