Onoga dana kad je u Zagrebu bio potres

Čudne te stvari smetaju na tebi. Problematika iskrivljene percepcije. Zašto mi djeluješ kao osoba koja voli jesti limete i pričati o zalascima sunca kao da nisu najpatetičnija stvar na svijetu? Čudna kombinacija za nekoga kome na čelu piše cinizam. Ili sam te sada pobrkao sa sobom.
Rekao si da imaš tanke ruke, ali ja mislim da djeluju kao da mogu pružiti sigurnost. Majmunski mišičave. Čak i ako više ne nosiš sat na lijevoj ruci. Jer nisi jedan od buntovnika koji vrijeme provjeravaju na desnome zglobu. Ta ruka služi za dodire koje uskraćuješ jer si jednako neopušten kao ja.
Zaprljao sam hlače od vlažne trave na kojoj smo odlučili da ćemo si otkriti svaki djelić svojih pomno čuvanih odaja osobnosti. Moje su opremljene svim protuprovalnim mjerama pa si neko vrijeme morao stetoskopom tražiti pravu šifru, ali si ih naposljetku uspio otključati. Mislio si da ćeš otkriti riznicu prepunu blaga koje emitira svjetlost, ali naišao si na mračnu špilju kojoj se ne vidi kraj. Ipak, svidjelo mi se što si hrabro zakoračio naprijed i što se dosad nisi zabio niti u jedan stalaktit. Mislim da je to zato što sam ti ostavio kacigu sa svjetiljkom na ulazu.
Ne znam zašto zapravo nismo sjeli na stepenice državnog parlamenta. To je ionako javni prostor. Ali bojali smo se zaštitara pa smo se odšuljali u park iza ženskog učeničkog doma. Tamo su jabuke već odavno zrele, ali ih nitko ne bere. Valjda je zanimljivije promatrati uzlijetanja i slijetanja aviona. Rekao si da si se tu jednom ljubio. Ja sam samo htio skočiti sa zida i vidjeti što se nalazi ispod. Ali nismo napravili ni jedno ni drugo nego smo razgovarali o filmovima. Hajde da sutra razgovaramo o velikoj književnosti i dostizanju beskonačnosti. Onda ćemo se nasmijati pa ću te ja pitati tko ti je najdraži superheroj. Nadam se da voliš Buffy.
Eksplozija i potres. Ako ih sljedeći put želimo primijetiti, ne smijemo biti toliko zadubljeni u razgovor. Barem nam ništa nije zveknulo na glavu, iako mi se u mislima neprestano stvara slika o padajućem crijepu. Čudne su te ulice po gradskom centru i nisu dovoljno široke za brojne bicikliste.
Svidio ti se moj bicikl i rekao si da ćemo se ići skupa voziti iako sam ti pokušao reći da ja vozim presporo za tebe. Ti si rekao da vozim smotano, ali mislim da ti se ipak oteo smiješak. To samo mislim a ne znam jer sam gledao u cestu a ne u tebe, što znači da ipak nisam toliko nespretan. Znaš li koji je korijen iz broja 64? Zašto mi ovakve stvari padaju na um svaki put se malo odvojim od zemlje?
Jučer sam malo previše stajao na zemlji što mi i nije pretjerano smetalo jer sam imao udobne tenisice, ali sam nakon nekog vremena osjetio potrebu ići na wc. To je zato što sam pio onu vodu koju smo podijelili. Mislim da sam u jednom trenutku trebao uperiti prst u tebe i reći ti: “Ti! Ti si baš blesav! Mislim da mi se sviđaš!”, ali ruke su mi bile zauzete nekim talijanskim specijalitetom. Opet ja o hrani. Mislim da ne bih trebao pisati praznoga želuca. A možda je hrana ono što me čini sretnim. Iako sam ja mislio da su to norveški fjordovi i rave partiji. Možda je vrijeme da preispitam svoje ja i k veličini počnem pristizati malim stvarima. Nečujnim potresima i talijanskim sendvičima. Vlažnom travom i tvojim rukama. Biciklima i skrivenim parkovima. U mojoj glavi te stvari ionako predstavljaju svjetove.

Advertisements

Odumiranje nezrelosti

E, frende. Rekao sam ti da više neću biti depresivan. Nije to za veseljake poput mene. Ovaj osmijeh ne voli kad se praznina otima za mjesto na mome licu. Ali nije uvijek lako, znaš to i sam, uglavnom zato što si puno uzvišeniji od mene pa su i tvoji padovi puno veći. Ali, hej. Ja sam sinoć zabrljao kao i ti. I ne mogu reći da mi je jako žao. Morao sam se nekako ispuhati, a i više se ne želim kriviti za stvari koje radim jer sam ponekad pomalo usamljen. Uostalom, neću ništa dobiti ako se budem pokušao riješiti posljedice. Treba se samo usuditi uhvatiti u koštac sa uzrokom, tada će valjda sve biti lakše.

Bilo je meni puno gore, znaš to i sam, kad sam prije nekoliko godina hodao Savskom, tamo ispod mosta kod Veslačke ulice. Sunce je jako sjalo i bilo je prilično vruće. Osim toga, bilo je i bučno i smrdljivo jer su se nebrojeni automobili kretali iz centra prema zagrebačkim stambenim četvrtima. Tih mi je dana općenito bilo dosta loše. Pokušavao sam otkriti svoj smisao u životu, pronaći bilo kakvu emociju u svome srcu, probuditi onaj životni plamen koji me napustio nekoliko godina ranije. Zbog svega toga smiješak koji mi je uvijek osvjetljavao cijelo lice sada se tek stidljivo zadržavao samo na mojim usnama. I tada me, dok sam hodao prema tramvajskoj stanici prema odredištu kojeg niti sam nisam znao, sva moja životna energija jednostavno napustila. Pa sam pao na koljena, a zatim legao na pločnik. Nisam izgubio svijest. Ljudi koji su se ustrčali oko mene bili su mi savršeno vidljivi, zvukovi automobila u kojima su preplašeni vozači uplašeno stiskali kočnice, ne zato što su se bojali da će me pregaziti, jer ja niti nisam bio na cesti, nego zato jer ih je prestrašio prizor osobe koja poraženo pada na tlo, bili su savršeno čujni mome osjetilu sluha. Sve je to meni bilo nekako jasno, ali ja ipak nisam bio tamo. Sve sam percipirao svojim tijelom, ali moja duša izgubila se negdje između moga tijela i beskonačnosti ili ništavila, ovisno o tome u što vjeruješ. Prolaznici koji su se zbili u uski krug oko mene počeli su me lagano udarati po licu, valjda zato jer su tako vidjeli u američkim filmovima, i ispitivati me jesam li dobro. Mislim da su jako brzo shvatili da ipak nisam dobro. „Pravilno diše“, rekao je jedan mladić. „Ali pogledajte mu oči. Tako su mrtve“, dometnula je jedna starija gospođa koja je očito imala dobar dar zapažanja. Netko mi je podigao ruku da vidi hoću li je držati u zraku, ali ona je samo bezvoljno pala uz moje tijelo. Tada su pozvali hitnu pomoć. Tek su tu nastale komplikacije. Više se niti ne sjećam što je bilo kad su me dopremili u bolnicu, tad su moje misli već bile negdje jako daleko u zemlji snova ili bar negdje gdje ne postoje problemi. Čini mi se da nikako nisu mogli odrediti što to točno nije u redu sa mnom pa sam prije ili kasnije završio tamo gdje je ona starija gospođa zasigurno znala da će me odvesti. Na psihijatriji. To iskustvo u početku nije bilo nimalo loše a još manje dobro. Doktori su stalno dolazili do mene i pokušali komunicirati sa mnom. Ja sam otvarao usta jedino kad mi je sestra kao malom djetetu prinosila hranu ustima. Sve to vrijeme moje su oči gledale negdje gore u ispucane pukotine blijedoga stropa. Kad bi doktori otišli, meni bi se malo, ali samo malo, vratio tračak moje svijesti te bih nekako skupio snage da okrenem glavu i usmjerim pogled prema zelenilu krošnje breze koja je pokušavala proviriti u moju sobu. Odlučio sam da će ta breza biti moja prijateljica i da ću je zvati Dubravka. Ali s njom bih se družio možda pet minuta dnevno, nakon čega bih i sam opet postao biljka.

Kao što sam rekao, prvih tjedan dana nije donijelo nikakav pomak u mome stanju. Šopali su me nekim tabletama, nemam pojma kakav su uopće učinak trebale imati, ali sad mi se čini da mi je od njih mokraća dosta smrdjela. Kraj mene su stalno bili moji roditelji. Plačući, nasmijavajući me, samo pokušavajući razgovarati sa mnom. Ništa. Dolazili su i neki moji prijatelji. Opet ništa. A onda, sedmoga dana mog boravka na odjelu psihijatrije te i te bolnice, pojavio se on. Čim je zakoraknuo u sobu, a moje ga tijelo registriralo svakim svojim osjetilom, počeo sam se gušiti. Prvi put u tjedan dana moje je grlo počelo proizvoditi zvukove, i to takve da je on odmah doletio do moga kreveta, panično uzviknuo: „Što ti je?“, a nakon toga otrčao po bolničko osoblje. Tog je dana riješena dilema, otkriven uzrok svoj mojoj nevolji i mrtvilu. Moje je srce umrlo od ljubavi. Ili nedostatka iste od njega koji je ušao u moju bolničku sobu. Kad sam se oporavio od tog šoka, moja je psihijatrica promijenila strategiju. Dotad me pokušavala trgnuti iz beživotnoga stanja kojekakvim pitanjima, primjedbama i trikovima, ali ništa od toga nije imalo učinka jer nije znala u kojem smjeru treba krenuti. Ali nakon što sam se probudio iz drogiranog stanja u koje su me doktori bacili kako se ne bih ugušio, dočekao me njen lukavi osmijeh, iskričave oči i trijumfalna primjedba: „Aha, ti si se nesretno zaljubio!“ Tako je nekako počeo moj oporavak. S jedne strane, on mi je počeo dolaziti svaki dan u posjetu. Sjeo bi kraj mene, uhvatio me za ruku i rekao: „Hej. Bit će sve u redu. Ja sam tu uz tebe.“ I znao sam da tada imam njegovu bezuvjetnu pozornost iako više nije bio zaljubljen u mene, što ne znači da me nije nimalo volio. S druge strane, psihijatrica me malo pomalo počela buditi iz letargije i natjerale me, prvo na komunikaciju očima, potom glavom, nakon toga i ostalim dijelovima tijela, a jednoga sam dana napokon i progovorio. Dubravka i ja sad smo se družili puno češće. Ja bih stao pored prozora i pričao joj o njemu, našoj prošlosti i mojim maštanjima o budućnosti koja se više neće ostvariti. Naravno, nisam ja to govorio naglas, nisam lud da razgovaram s drvećem, ali Dubravka je bila moj mentalni ispušni ventil, moja tiha prijateljica. A jednog sam dana morao i nju napustiti. Bilo je to onoga dana kad smo i liječnici i ja zaključili da sam dovoljno zdrav da se vratim u svakodnevni život, dva mjeseca nakon što sam legao na pločnik na Savskoj odlučan da se pozdravim od svijeta. Još sam jednom prišao prozoru i po prvi put se obratio Dubravki svojim stvarnim glasom: „Bok“, rekao sam joj. Nadao sam se da će joj barem simbolično vjetar prostrujati krošnjom u znak pozdrava, ali ništa se takvoga nije dogodilo. Možda je Dubravka mislila da mi više nije potrebna njena pažnja pa je svojom smirenom pojavom pomagala nekom izgubljenom jadniku na jednom od katova ispod. Najveći trijumf toga dana bio je taj što sam bolnicu napustio sam. Bez ičije pratnje, bez ičije pomoći. Htio sam to napraviti za sebe. Kad sam došao do vratnica bolničkog kompleksa, još sam se jednom osvrnuo, a onda sam se nasmiješio onako kako ja to radim kad sam bezbrižan. I onda sam krenuo u novu životnu pustolovinu.

E, ali frende, kažem ti. To ne znači da se tu i tamo i sad ne osjetim ponekad usamljeno. Pa onda radim onakve gluposti kao onu koju sam počinio sinoć. Ali nema veze. I usamljenost je također osjećaj, a ja se ionako veliku većinu vremena osjećam živim i punim energije. Mislim da je to zato što si ti tu. A, i ono, pomalo sam si posložio život i puno više uživam. I puno sam jači nego što sam ikad bio. A sve ove gluposti koje mi se nekad zalome, to je valjda dio svakodnevnog života. Uostalom, tako barem imamo o čemu pričati. Iako, ti si zasad jedina osoba kojoj sam priznao da ponekad ubijam mačke. „Nema veze“, rekao si, „bitno da si sada sretan!“