Glavni kolodvor

Na željezničkoj se postaji nalaze dva krila. U jednome je čekaonica u kojoj se nekako uvijek uspiju zateći čudni ljudi. Vjerojatno dolaze iz obližnjih sela i jednako vjerojatno ne plaćaju uvijek svoje karte. Ponekad će te tražiti novac bez da stvarno očekuju da ćeš im doista i dati, a ponekad će se svađati na jeziku koji možda i nećeš razumjeti. Njihovu ćeš prisutnost osjetiti čak i prije no što se odlučiš sjesti na jednu od plastičnih sjedalica koje si kao dijete prvo vidio u doktorskim čekaonicama pa ti ovdje ne djeluju kao da se stvarno uklapaju. Ako si osjetljiv na svoju okolinu, zaključit ćeš da do vlaka ipak nema toliko puno vremena pa ćeš ga ići pričekati van. U drugome se krilu u velikoj dvorani u kojoj na dvije suprotne strane stoje šalteri kupuju karte. Šalteri su stolarije tamnoga drveta, a iza sebe otkrivaju pogled na brojne službenike u plavim košuljama. Oni ne izgledaju kao da im se žuri. Često piju kavu jedni s drugima i ljubazno ti objašnjavaju na koji peron moraš ići ili u kojem mjestu možeš očekivati presjedanje jer se začudo negdje i radi na željezničkoj infrastrukturi. Oba su krila sumorna i nekako uspijevaju ostati u polumraku čak i kad je sunce još daleko od svog zalaska. Na velikome trgu vani telefonske govornice odavno su zamijenili mobiteli, a mladi koriste riječi kao što su instagram, gugl i uber. Sat na glavnom ulazu koji se, u navodno masonskoj tradiciji, sastoji od jednog velikog i dva manja lukovima nadsvođena prolaza tek naoko pokazuje pravo vrijeme. Ura možda i obilježava točan sat, ali infrastruktura unutrašnjosti usputnog putnika navodi da na stopalima čistačica u plavim mantilima traga za borosanama koje bi na jednom takvom mjestu djelovale manje anakronistično nego recimo obuća marke Crocs. I iako je trg vani živ, uglavnom ćeš ga izbjegavati posjetiti, a ako ipak ne budeš imao izbora, trudit ćeš se ne gledati u tu staru zgradu koja iz sebe širi vonj truleži, stagnacije i svega uništenoga iz čega se već desetljećima nije stvorilo ništa novo.

S druge strane kolodvora, od trga skrivene dvama spomenutim krilima, nalaze se vlakovi. U pravilu broje svega tri četiri vagona. Oni su često prekriveni grafitima gotovo jednako starima kao i sami vagoni. Takvi su vlakovi uglavnom prigradski. Oni koji prometuju do drugih županija nešto su krupniji i izvana čišći, ali pokreću ih lokomotive koje voze sporije no što su to činile u vrijeme kad se ljudima nije toliko žurilo. Sjedala u vagonima tih vlakova presvučena su zelenim tkaninama sjetnima poput dlake starih pasa. Iako ih poželiš otrgnuti s iz vagona, ili još bolje baciti ih na neko smetlište skupa s čitavim vlakom, sažališ se tada nad njima pa se lagano zavališ u sjedalo i svim silama ne trudiš stvarati alegorijske poveznice s državom u kojoj živiš. Ipak, tome se teško oduprijeti, jer ti se ne nalaziš samo na kolodvoru. Ti si zapravo u prostoru koji je portal između maloga djelića zemlje koji još kuca poletom napretka i ostatka države koji se odijeva u neobrađena polja i zatvorene trgovine i kuće na prodaju koje nitko ne kupuje. Pitaš se tada zašto se uopće vraćaš negdje gdje ćeš osjetiti sumornost stagnacije ali sad je kasno za predomisliti se: vlak je već polagano krenuo. Ti tada vadiš mobitel, otvaraš instagram i bježiš u svijet kojem doista i pripadaš – svijet koji još živi i koji će jednom biti ne samo na tvom mobitelu već i oko tebe.

Advertisements

Ona linija što kuca od početka moga života do tebe

Volio bih se zateći u travnatoj dolini neke skandinavske zemlje neka vjetar šiba moje tijelo a kiša ispire sve ono krivo što sam naučio ljubav nije traženje ljubav nije izgubljenost ljubav je mir i jasnoća pogleda i suze koje teku sad kad si napokon sa mnom. Naša je priroda zelene boje, a interijer uglavnom bijel s ugodnim drvenim detaljima. Linija na zaslonu u velikoj se strmini uzdiže do vrha, a s njega se jednako tako strmoglavljuje pa nastavlja dalje. To je otkucaj našeg života.

Otkrivenje nije došlo na sjeveru ali kad sam se prvi put nakon nekoliko godina pažljivo zagledao u fotografije koje su pokazivale tvoje lice u svim njegovim izrazima i prsa čiju su kožu moje usne htjele okusiti zrak oko moga tijela, i moje tijelo samo, zatitrali su kao smetnje na televizoru i tako se tresli dok sam ja napokon shvaćao zašto sam morao upisati fakultet u velikome gradu, slušati nezanimljive kolegije voditi usamljen život i osjećati prazninu u ostacima socijalizma iskvarenima ruglom modernoga vremena. U onome prostoru između mojih očiju i spuštenih kapaka kao na kinoprojektoru vidio sam zelenilo proljeća na potezu od trnja do prisavlja, put koji sam svaki dan prolazio misleći samo o tebi. I onda kad bih napokon naletio na tvoju pojavu u hodnicima fakulteta ili za nekim udaljenim stolom u studentskoj menzi moje bi srce zalupalo a grlo se stegnulo i ja bih se izgubio u vlastitoj nesigurnosti. Na put nam je stalo moje neiskustvo i tvoja oholost. U svom sam prosvjetljenju ispred sebe stavio svoju ruku s prema gore spojenim kažiprstom i srednjim prstom. Možda te tako uspijem zazvati da ti kažem Hej, ne znam se pretvarati i nemoj misliti da sam čudan sviđaš mi se sve ovo vrijeme. Eto, tad će napokon ovaj grad početi imati smisla a ti ćeš mi reći Hajdemo sada odavde.

Geometrijski oblici namještaja u sobi pravokutnog su oblika, kao u dnevnim boravcima prije četrdeset godina. Kolektivna svijest nije upisana u naše osjete dovoljno jako da je se ne bismo mogli osloboditi ali ipak smo iskusili ono što je prestajalo postojati taman kad smo izgovarali prve riječi i učili čitati dok su stari spomenici padali a njih zamijenile modernije fontane. Jeli smo tada snjeguljicu i igrali se dinosaura na trgu koji je bio pun grlenog smijeha i plača zbog razbijenog koljena. Tada nam se kao morska pjena prišuljao otkucaj pjesme koja je ljepotu djetinjstva pretočila u svjesnost adolescencije. Narasle su nam dlake po stopalima, a bjelina istočnog neba u vedro ljetno poslijepodne imala je zvuk galebova kliktaja koji se pak ondje nisu mogli čuti jer nad panonskim ravnicama galebovi nisu letjeli. Pitali smo se zašto se ne možemo zaljubiti u vedre djevojačke korake i nalazili smo udobnost u svjetovima s one strane korica knjiga i spužvastih slušalica u našim ušima. Hormoni su ipak učinili svoje a mi počeli izlaziti iz svoje čahure. Da si tada bos prešao preko moga tijela poljubio bih ti stopala i zajedno s tobom se ponovno šćućurio u svoju nevinost. Pa ipak, morao sam proći cijeli svijet između sebe i tebe da se zavaram bujnim prašumskim cvijećem, okupam u plamenom jezeru vulkana i sperem svu nesigurnost pa ti se onda napokon vratim zaljubljen kao i prije i kažem ti zapleši sa mnom zar ne znaš da tako najbolje pokazujem svoju ljubav.

Kvartovski grafiti

Oko punog mjeseca oblaci su napravili krug. Ona tanka opna koja obavija Zemlju nestala je i ja sam napokon gledao svemiru u oči.

Bio je miran i spokojan. Ništa se velikog tu nije događalo. Samo tišina. Možda su negdje na rubu moga vidokruga pucale supernove, ali sve što sam ja čuo bilo je šuštanje drveta ispod moga prozora. Svjetla naselja u južnoj dolini treperila su u ljetnoj noći i ja sam znao da, kad bi kraj svemira nastupio baš te večeri, on ne bi nosio zvuke eksplozija niti crvene boje razaranja, nego bi došao omotan u tamnu plavu boju i bio popraćen zaigranom melodijom Mozartove simfonije.

Naravno da svemir nije bio zastrašujuć. Osjetio sam ga u mirisu lipa koje su cvjetale na rubovima bučnih avenija i donosile mi spomen na djetinjstvo i sladoled u malome centru grada. Tada sam još bio dijete i nisam poznavao čežnju jer nisam gledao unatrag nego sam živio u trenutku koji je za mene donosio sigurnost. Čuvala me ljubav moje obitelji s kojom sam šetao tim malim centrom još manjega grada, jeo prevelik sladoled i bio potpuno nesvjestan svoje nevinosti, samo zato što sam je tada još uvijek imao.

Ona je pak s mene nasilno bila otrgnuta više od desetljeća kasnije, kad su se vrata prepunog prtljažnika prigušeno zatvorila, a mene sivi automobil nemilosrdno odvezao na zapad. Lipe tada već odavno nisu mirisale jer je noću bilo hladno, a lišće se počelo žutiti, a ja sam prestao plakati jer sam iz svog probodenog srca izašao tek kao sjenka, ista ona koja se obavila između Zemlje i svemira i donijela mi zaborav na djetinjstvo i vapaje za domom.

Beton kojim sam narednih godina koračao djelovao je kao da bi mogao biti rastopljen u priče, ali meni je on bio tek golotinja koja se stapala sa sivim zgradama i vječno tmurnim nebom i mislima koje su objavljivale predaju. Moje su noge ipak nastavljale hodati jer je ovaj grad bio velik i nije bio nelijep i u njemu je morao postojati netko tko bi vratio toplinu u moje oči.

A onda je došao i nije mi vratio samo iskru u pogled i širok osmijeh, nego je sa sobom donio i previranje srca i drhtaj tijela i bistrinu uma i, najvažnije od svega, osjećaj kao da uz nekoga pripadam. Imao je tisuću oblika i još više imena, a ja sam ga pamtio samo po želji da ga vidim i da zajedno prošećemo tim austro-ugarskim ulicama koje su se uvečer hladile od ljetne sparine. Zbog njega sam htio gutati galaksije i saditi grmove rododendrona i po prvi put od djetinjstva prestao sam sanjati budućnost zato što je sadašnjost bila jednako lijepa. Negdje između djetinjih hihota uspio sam mu reći da ga jako volim, a onda sam pozvao konobara i naručio još jednu rundu piva.

***

Toplo je i opet mirišu lipe. Svemir nije negdje iznad već ovdje ispred mene, ispisan na ogradi novoga gradilišta koje se pojavilo u kvartovskom parku. Njegova su slova plave boje. Nisu lijepa, ali su jasna i ispisuju jednu od malih životnih istina: „Kad voliš me tad nikad nisi sam.“ Pitam se gdje su skrivene ostale poruke o životu. Mislim da se bacam u potragu za njima.

KAJsije

Oh zašto ne odgovaraš na moju poruku, zašto na Facebooku postoji taj inbox Other koji nitko nikad ne čita. Da sam imalo skloniji drami ili da sam se već zaljubio u tebe iako sam te promatrao jedva pola sata i nisam razmijenio ni jednu riječ s tobom mada smo se gledali sad bih grizao nokte od nestrpljenja i izgubljeno hodao ulicama i slušao francuske šansone. Sad ne slušam njih, ali slušam neku francusku pjevačicu koja tu i tamo ubaci nešto na engleskom, moram priznati da joj ne ide loše, a i glazba joj je lijepa. Danas sam kupio kajsije pa sam se sjetio onog prijelomnog trenutka svoje adolescencije kad smo saznali da su kajsije isto što i marelice pa smo dobru minutu šutjeli zbog iznenadnosti i neočekivanosti te spoznaje koja je došla sasvim slučajno kad smo pitali profesoricu kako se na engleskom kaže kajsija, a ona nam je odgovorila apricot. Ali apricot je marelica, uzvratili smo mi. Pa da, to vam je jedno te isto. Sad mi je malo čudno da sam tek sa sedamnaest saznao za tu sinonimiju, ali godine nisu ni prepreka ni temelj spoznajama nego samo točka na vremenskoj crti ispod koje možeš napisati Tada sam naučio to i to. Ona je za vremena koje je nalikovalo tome danu spavala pokraj mene a ja sam joj rekao da ne šapće dok govori u snu. Tada bi se uspravila u krevetu i pokazivala koliko je lijepa tim svojim pametnim očima i otvorenim osmijehom koji nije poznavao pretenzije, ali koji je ponekad bio zločest. Volio sam je ne zato što je imala svilenu crnu kovrčavu kosu ili zato što je žena, a žene su racionalnije iako ne nužno i jednostavnije, nego zato što sam osjećao da je ona ta s kojom sam htio preseliti u Pariz i čitati Bertolta Brechta dok sjedimo na preuredno podšišanoj travi nekog parka i možda jednoga dana osnovati obitelj ali tek kad ostvarimo zavidne karijere i kupimo si lijepi auto kojim ćemo vikendom putovati Europom u koju smo svaki dan ulagali minimalno osam sati. Ja sam onda naravno ipak otišao bez nje, i to ne u Pariz nego u neke mračne predjele svoga srca, iako nije sve bilo toliko bezbojno jer se u toj tami tamo daleko ispred pojavilo sjeme koje je klijalo i koje sam ja zgrabio svojom rukom, a ono je propupalo i iznijelo me negdje u predjele između Medvednice i južne zaobilaznice, u proljetne večeri koje sam provodio u mutnoj jasnoći smijući se svojim prijateljima koje sam jako volio i koje sam htio zagrliti i poljubiti ali nisam htio da njima bude neugodno pa bih se umirio i samo ih promatrao i pitao se bi li meni stajali šeširi sad kad imam bradu. Oko mene se stvarao krug a ja sam se osjećao bezbrižnije nego ikad pa sam se ustao i zaplesao pored nekih djevojaka, nije me bilo briga što smo mi jedini imali hrabrosti za opuštenost dok su nas drugi promatrali želeći biti jednako sigurni u sebe. Te večeri nismo otišli u Budimpeštu iako smo to planirali, ali austrougarska arhitektura Zagreba na jednak je način mogla pružiti postelju osjećaju pripadnosti, pogotovo zato što smo bili mladi i imali vremena i udaljenosti smo brojali pjesama koje su nam svirale u slušalicama, a svijet je oko nas brujao jer je bio sretan zbog alkohola u krvi i bala na kojem smo svi sudjelovali iako nismo nosili krinoline niti odijela, ali smo se prepuštali zanosu koji je imao svojstva transa no iz njega se bilo lakše trgnuti, a ja sam se sjetio njegove nerječitosti pa sam se samo malo prepustio sjeti, ali ne i predaji jer se pobjedi učim svaki dan.

Grička vještica

Zaboravi sve pjesničke slike. Zaboravi svoja nastojanja i snove. Zaboravi sve prevrtljive žene i muškarce jakih ruku. Poslušaj tu kišu što pada vani dok ti griješ svoje umorno tijelo nad tankom svijećom na izgrebanom drvenom stolu u toplini staroga svratišta.

Tu ne postoji materijalno i tu ne postoje očekivanja. Tvoji su prijatelji u nekom drugom svijetu, a odgovornost leži isključivo u samoostvarenju. Ne dopusti sviraču da završi skladbu na violini jer će tišina dovesti sjećanje, a sjećanje će svući zastor i otkriti tvoje srce koje će zasjati onom najgorom boli koja dolazi iz čiste ljubavi.

A ti si se cijelo vrijeme pitao zašto voliš i koga voliš i možda si istovremeno bio zaljubljen u cijeli svijet i nisi bio zaljubljen ni u koga pa su Razočaranje i Čežnja zaplesali poganski ples i odveli te na neko bolje mjesto koje zna samo za snove o bradatim muškarcima i o nedjeljnim jutrima koje provodiš brojeći njegove pjegice dok se on pita koji dio tvoga tijela miriše najbolje.

I ti ga vodiš po ovome gradu koji je utkan u tvoje biće isto onako kao i čežnja za slobodom pa mu pokazuješ ulice kojima su pločnici uski a ceste pune prometa, ali tebi to ne smeta jer mu šapućeš da ga obožavaš, usput promatrajući divovske grafite koji gradu daju privid osobnosti.

I predlažeš mu da pobjegnete daleko odande, ali njegova požuda nije mogla pričekati pa te odvodi u jedan od onih haustora u kojima nikada nema nikoga i zavodi te svojim mirisom i dlakama na licu i pripadnošću koju osjećaš svaki put kad se nađeš u blizini njegova mršava tijela.

I govoriš mu da te odvede kući, ali ljubav ne poznaje prostor niti odgodu strasti pa mu dopuštaš da te uzme negdje u Petrinjskoj dok automobili strpljivo čekaju na semaforu, a pješaci nesvjesno prolaze nekoliko koraka pored ostvarenja svrhe svemira.

Rekao si mu da osjećaš slobodu svaki put kad on glasno udahne kroz nos. To je zato što sloboda označava pripadnost, a pripadati nekome tko se nada da će udahnuti morski zrak u Zagrebu znači konačno biti s nekim tko ti je ravan, čak i ako ne voli zalijevati biljke, ali to ionako nije važno jer, za razliku od njega, ti ne voliš stajati nad štednjakom i smišljati nove načine pripreme hrane.

Pa i dalje tražiš pjesničke slike kojima ćeš mu dati do znanja da ti znači više od bilo čega u ovome svemiru. A on to zna i bez da si ti izgovorio i jednu riječ. A onda kad se tako nađete licem u lice, tebi ne preostaje ništa drugo osim da zaplačeš od čiste sreće. On će se samo nasmijati, ne zato što te voli manje nego što ti voliš njega, već zato što sreća u jednom trenutku prestaje biti izraziva ljudskim osjećajima, pa će te samo pogledati, a onda te progutati.

I vaša će ljubav stvoriti novi svemir koji će biti kaotičan i dlakav i beskonačno prekrasan i neka će vas nova vrsta štovati kao bogove, a vi im nećete imati srca reći da su oni tek atomi vašeg zajedničkog bića pa ćete im dopustiti da griješe i da se nadaju i povrh svega željeti da se vole jer će vas onda još više vezati jedno uz drugo dok na kraju svaki od tih atoma ne shvati svoju svrhu i pretvori vas u jedno biće.

Odrastanje jednog odnosa

Slušanje glazbe prilično je intimna stvar, ali između moje intime i tvoje nije postojala granica pa smo obojica bili u mojoj sobi tamno obojenih zidova – ja sam ležao na krevetu, a ti si, sjedeći na podu, bio naslonjen na moj madrac – i slušali Urbana čija je glazba tkala opipljivu mrežu osjećaja koja se širila prostorijom. Vjerovali smo da je život pjesma, a ja sam pomislio kako bi bilo dobro da pobjegnemo negdje gdje ćemo moći uživati u slobodi, ali ti to nisam rekao jer sam znao da i ti razmišljaš o istoj stvari. *Imaš svijetle oči, a ja ti prstima milujem zube, ne zato jer žudim za ugrizom nego zato što želim znati što se nalazi iza njih.*

Socijalistička zgrada škole imala je goleme prozore, one vrste koja poziva na razbijanje. Uzeo sam kamen u ruke, a ti si se isprva nećkao, ali kad je staklo zazvečalo u ekstazi ispunjenja svoje svrhe, nisi dograbio jedan nego dva kamena pa si se poveo za mojim primjerom i zadovoljio porive koji nisu bili vandalski nego logični. Razbili smo samo dva prozora jer nismo htjeli svu sreću potrošiti u jednom danu; osim toga, kao i drugi prije nas, bili smo nesebični pa smo nekim novim klincima ostavili da otkriju pročišćujući osjećaj lomljenja prozora koji su stvoreni da budu razbijeni. *Suze sam čuvao za posebne prilike kao što je dodir naših nosova koji je nama značio više od poljupca.*

Besciljno smo se vozili gradskim ulicama jer smo očajnički tražili mjesto na kojem bismo pripadali, ali čak i prije no što je lampica za spremnik goriva počela upozoravajuće svijetliti, i ti i ja smo shvatili da pripadnost ne čini mjesto nego je čine ljudi. Spleen izgubljenosti nestao je kroz otvoreni prozor automobila. Uhvatili smo se za ruke, ali tek na trenutak, a onda si prebacio u višu brzinu pa smo odjurili do najbliže benzinske pumpe. *Kad sam pored tebe prisutan sam i ne sanjam jer nema bolje stvarnosti od tvoga mirisa i tvoga osmijeha i dodira i želje da se svakoga jutra budiš pored mene.*

Zagreb

U jednom čudnom i prilično lucidnom trenutku zaključio sam da doista volim Zagreb pa sam se uspeo na zgradu Fakulteta elektrotehnike i računarstva. Tamo gore nije bilo meni najdražih stvari u cijelome gradu: piva, prijatelja i bicikla, ali bilo je panorame koja se ovih godina potiho podvukla pod moju kožu pa sam, promatrajući krovove centra i Gornjeg grada, ja zapravo promatrao sebe. Bio sam lijepo obučen jer se nad grad nadvila proljetna tkanina, a i mirisao sam fino jer je svježina bazginih cvjetova svojom nevinom odlučnošću raspršila smog nad Vukovarskom ulicom. Osjetio sam žurbu pješaka kako nepokolebljivo juri mojim venama pa sam se još jednom obazreo oko sebe, a onda i sam pohitio negdje prema centru ne zato jer mi se doista žurilo nego zato jer se Zagrebom naprosto tako kreće.

Rekao si mi da sam poseban, a ja sam ti odvratio pitanjem: „Kakav ću tek onda biti kad se zaljubim?“ Ti si se nasmiješio jer si i sam to htio znati, a onda si me poprskao vodom iz Manduševca na što je negdje u meni neka izgubljena kockica napokon sjela na mjesto na koje pripada. Nakon toga otišli smo u Kino Europa, a naši su koraci mogli učiniti da se naša prošlost, sadašnjost i budućnost konačno stope u jedan pojam. U Europu smo sjeli jer smo mogli promatrati zgodne momke koji su defilirali Varšavskom i tek ponekad dali do znanja kako su svjesni naše pažnje. Pili smo pivo jer se nakon njega nismo sramili reći konobaru da ima sjajnu bradu, iako se meni nije sviđao jer je imao svijetle oči, ali njegova toplina ionako nije bila u njegovim očnim šupljinama nego u mirnoći kojom je sjajio sve do sunčeve skulpture, a koja nije bila prazna poput te divovske kugle iako je zasigurno bila jednako obilježena grafitima. Bilo je proljeće i bila je večer, ali konačno je još uvijek bilo svijetlo i toplo, a to nismo znali samo mi nego i drugi ljudi opuštena srca koji su se odbili pomaknuti s prepunih terasa. Nije nam palo na pamet ići kući pa smo se, poneseni alkoholom, stopili s masom koja se gubila negdje u visinama Tkalče. Rekao sam ti da sam sretan, a onda to beskonačno puta ponovio i samome sebi kad sam napokon sjeo na bicikl i zaželio ti laku noć.

Možda nisam običan ali sam sretan zbog običnih stvari. Naša ljubav veća je od galaksija, ali ne i od svemira jer upravo zbog nje ovaj svemir i postoji, no njoj je bilo dovoljno da pronađe dom u onoj uskoj praznini između naših nosova tik prije no što su nam se usne ugnijezdile u poljubac u spokoju noćnoga Zrinjevca. Zaplakao sam jer je sretni plač najčišća reakcija ljudskoga srca, a moje se srce napokon otvorilo i iz sebe ispustilo kaos koji nisam mogao podnijeti i ljubav koju sam i mogao zamisliti ali koju sam sad prvi put doživio. Pitali smo se kakav ću biti kad se zaljubim, a onda smo to i spoznali kad sam te zajahao, uputio ti vragolasti osmijeh te nas podigao negdje u visine ponad grada, sve do sljemenske gore, gdje smo postali beskonačnost i udahnuli čežnju ali smo umjesto toga povukli u sebe svu električnu energiju ovoga grada, učinili je neiscrpnom i vratili natrag pa je sad naša ljubav utkana u svaku iskru koja ponekad bljesne tamo negdje između strujnih vodova i plavih gradskih električnih tramvaja.