Sad kada znam što želim

Dao sam ti cvijeće, isto ono koje si nosila na našemu vjenčanju, a doktor je rekao Ššššš, još su dva dana do poroda, još dva dana do ugriza. Trava je izlazila iz zemlje kao na ubrzanoj snimci moji su koraci postajali smeđi kuća je opet bila mračna i zavijena paučinom na svom sam tihom i sigurnom mjestu. S one strane mora, ondje gdje se nalazila zemlja iz koje su dolazili ali u koju nitko nije putovao vidio sam obrise crvene ruže koja je rastvarala pupoljak i njime pomicala oblake noćas ću sanjati samo o tebi.

Tišina nije bila njegov jezik pa je postavio svoju desnu ruku vertikalno ispred sebe a onda je oblikovao u polukružni pokret nad svojom glavom. Udahni svježinu koja dolazi iz šume ona ti govori da je svaki radni ugodan kao i to da tvoj je život cijel. S jednog brda imaš pogled na drugo a na nogometnom travnjaku zamišljaš veliki trg i fontane koje se u kaskadama dižu nad njime ali ipak je dovoljno i to što je ondje tek zelenilo trave i mirna izmaglica koja se povlači s napretkom jutra. Pastorala je velika riječ a svijet oko tebe puniji je od balona. Kad bi mu mogao dati ime, ne bi bilo toliko različito od tvojega zato što si ti njegov dio a on je dio tebe.

Oslobodi me ove tišine koja je u meni, poteci iz mene kao osmijeh kojim te gledam dok stojimo nad nadvožnjakom gradske željeznice. Moje oči su nježnost kojom ismijavam sve one koji mi predbacuju zatvorenost. Čekao sam tebe i sad si tu, tvoj nos tik do mojega, svojom bradom već mogu osjetiti dlake tvoga lica, a moja se energija prvi put isprepliće s tvojom, stvarajući struju koju ću osjetiti i kad te pozovem u svoj stan koji će prvo postati tvoje prenoćište a onda i dom. Možeš li vidjeti nijeme misli kako pitko teku među našim očima osjetiš li moj miris dok obojica sjedimo naslonjeni na vrata kupaonice šapućeš li moje ime u zaklonu od sjevernog vjetra koji nas opet odijeva nevinošću i odraslošću. Poznajem ti prste i zaklopljene oči osmijeha kojim me ljubiš okreni se prema meni mislim da sam shvatio život.

Advertisements

Spelujem ti ispriku

Iako riječ “oprosti” sve teže prelazi preko mojih usana onda kada je koristim samo kako bih prizvao mir. Ona rupa koja se nalazi negdje u mom trbuhu i u kojoj se skrivaju svi moji osjećaji duboka je i puno toga u nju stane ali stvari se ipak gomilaju, a jednoga će dana hrpica zaboravljenih zamjerki narasti toliko velika da će ispuniti cijelu prazninu, nakon čega ću se rasprsnuti i reći ti kako se doista osjećam. A to neće biti isprika.

Korak kojim sam prešao preko slomljenog ponosa malen je kao razmak između mojih tenisica dok prekoračujem vlažni list na betonu i golem kao da preskačem jednu od onih peterokatnica u nizu dok ti hitam u susret. Ali danas je završila jesen i nije bilo zime nego je odmah nastupilo proljeće. I nebo se razvedrilo i zapuhao je topao vjetar s juga. A već dobro znaš da sam ja najviše svoj tijekom prijelaznog razdoblja. Onda kad te ne trebam jer posjedujem udah i sposobnost da maštanje preobrazim u stvarnost i glavu koja se može okrenuti iza sebe, ne kako bi se osvrnula u prošlost, nego kako bi se s njom pozdravila.

Ja se ne želim pozdraviti s tobom. Ali neću ti reći “oprosti” jer više neću biti biće koje otvara usta kako bi izrazilo osjećaje. Još važnije, neću stvarati klimavi mir koji se može raspasti s prvim zapuhom vjetra, čak i ako je blag i puše s juga i donosi mi putenost u jednakom mjeri kao što mi donosi izbavljenje. Ti ćeš tada naravno pasti na koljena ali ja ću već biti visoko u zraku, ondje gdje sam ranije preskakao zgrade, i nasmiješit ću ti se jer neću imati ponos niti ćeš me ti ikako moći povrijediti.

Zelena je boja moje jakne i kosa mi lagano strši prema gore. Stopala su mi nesigurno okrenuta jedno prema drugome. Izraz na mome licu nije zabrinut nego odlučan. Pretvorio sam se u kadar. Dlanovima ti opasavam vrat i gledam te duboko u oči. Otvaram usta u udah. Fino mirišeš dok te gutam atom po atom.