Ispod bijele zgrade

Zaplakao sam pod tvojim nogama, a ti si se začudio i uplašio jer nikad dotad nisam izgubio kontrolu nad sobom, niti se otvorio toliko da dopustim nekome vidjeti moje suze. Ali ti si bio drugačiji i pred tobom nisam htio biti zatvoren kao pred ostalima. Ako je to značilo pokazati ti najskrivenije kutke svoje slabosti, to sam onda činio jednako rado kao da ti na dlanovima donosim svoje srce („Hej, gledaj, ovo je za tebe!“).

„Oprosti“, rekao si prvi put otkako te znam. „Kriv sam. Žao mi je.“ Podigao si me s koljena i pogledao me u oči. Tijelo ti je zadrhtalo pa si zaplakao i ti.

Začudo, očiju crvenih od suza i bolne grimase na licu, bio si jednako prekrasan kao onda kad bi se osmjehivao nevino poput mene. Tvoje su oči odavale tvrdoglavu odlučnost isprike i nisu prestale promatrati moje – nisi namjeravao odustati dok ti ne povjerujem.

Ja sam ti oprostio jer te volim nekom čudnom energijom koja je sposobna stvarati nove svemire, ali koju obično sakrijem u sramežljivi poljubac i poneki pijani zagrljaj, a onda, kad ne gledaš, i u šaku koju pobjednički podignem u zrak.

Ipak, nisam ti povjerovao. Tvoje navike prepoznajem jednako lako kao tvoj miris koji istodobno donosi i putenost i pripadnost i dom i prokletstvo i mir i kaos i dekadenciju i uskrsnuće. Pogriješit ćeš opet, a nemir u mojoj utrobi neće mi dati zaspati sve dok ti u lice ne pljunem riječi prijezira, nakon čega ću se ohladiti i ponovno biti onaj stari ja, ali ovoga puta lakoga srca, strpljivo čekajući da ti napraviš sljedeći potez.

***

Velika je zgrada samo izdaleka bila bijele boje – sad kad smo stajali pred njom, vidjeli smo da su stupovi zamrljani blijedim mrljama. U daljini je zagrmilo. Spremala se kiša.

„Jesi li spreman?“ upitao sam te.

Tvoja je odlučnost tek na trenutak posrnula, a onda si kimnuo glavom. Lišen osjećaja, prišao sam ti i vršcima prstiju prešao preko lica. Zgrabio sam te za glavu i duboko udahnuo zrak oko tvoga desnog uha.

Negdje na njegovim okrajcima, začulo se pucanje svemira.

Počela je kiša.

Advertisements

Spelujem ti ispriku

Iako riječ “oprosti” sve teže prelazi preko mojih usana onda kada je koristim samo kako bih prizvao mir. Ona rupa koja se nalazi negdje u mom trbuhu i u kojoj se skrivaju svi moji osjećaji duboka je i puno toga u nju stane ali stvari se ipak gomilaju, a jednoga će dana hrpica zaboravljenih zamjerki narasti toliko velika da će ispuniti cijelu prazninu, nakon čega ću se rasprsnuti i reći ti kako se doista osjećam. A to neće biti isprika.

Korak kojim sam prešao preko slomljenog ponosa malen je kao razmak između mojih tenisica dok prekoračujem vlažni list na betonu i golem kao da preskačem jednu od onih peterokatnica u nizu dok ti hitam u susret. Ali danas je završila jesen i nije bilo zime nego je odmah nastupilo proljeće. I nebo se razvedrilo i zapuhao je topao vjetar s juga. A već dobro znaš da sam ja najviše svoj tijekom prijelaznog razdoblja. Onda kad te ne trebam jer posjedujem udah i sposobnost da maštanje preobrazim u stvarnost i glavu koja se može okrenuti iza sebe, ne kako bi se osvrnula u prošlost, nego kako bi se s njom pozdravila.

Ja se ne želim pozdraviti s tobom. Ali neću ti reći “oprosti” jer više neću biti biće koje otvara usta kako bi izrazilo osjećaje. Još važnije, neću stvarati klimavi mir koji se može raspasti s prvim zapuhom vjetra, čak i ako je blag i puše s juga i donosi mi putenost u jednakom mjeri kao što mi donosi izbavljenje. Ti ćeš tada naravno pasti na koljena ali ja ću već biti visoko u zraku, ondje gdje sam ranije preskakao zgrade, i nasmiješit ću ti se jer neću imati ponos niti ćeš me ti ikako moći povrijediti.

Zelena je boja moje jakne i kosa mi lagano strši prema gore. Stopala su mi nesigurno okrenuta jedno prema drugome. Izraz na mome licu nije zabrinut nego odlučan. Pretvorio sam se u kadar. Dlanovima ti opasavam vrat i gledam te duboko u oči. Otvaram usta u udah. Fino mirišeš dok te gutam atom po atom.