Proročanstva, suze i sunce

Prelazio sam rijeku koja je više izgledala kao bara i tekla prema istoku sporije od čovjeka koji je odustao od života a ja sam se pitao koja je svrha vode ako u njoj nema kretanja. Na biciklu sam letio kući jer me tamo čekalo vlastito proročanstvo koje sam ovog puta odlučio ne propustiti. Kad sam uletio u stan, njega ipak više nije bilo tamo. Ostavio je samo šapat koji je poput zvjezdane prašine pao iznad moje glave. „Vraćam se za punog mjeseca“, rekao je njegov baršunasti glas. Ja sam tada bacio oko na kalendar, a onda spustio sve rolete i zatvorio prozore te utonuo u hibernaciju dok mi zvuk budilice ne najavi njegov povratak.

***

Poklonio sam mu narukvicu koja je bila od kože i koja je bila iz Sirije. On je pogledao u nebo i rekao: „Noćas će padati Suze svetog Lovre“, ali ono je bilo prekriveno oblacima pa nismo vidjeli ništa, a onda sam ja skrenuo pogled na njegov zglob i posvetio se vezanju narukvice. Pitao me hoću li ga ovaj put ostaviti. Ja sam rekao da neću, ali da bih volio da je nekad samo moj, a onda sam počeo nekontrolirano plakati. I on se tada konačno slomio te mi, čvrsto me zagrlivši, kroz jecaje rekao: „Oprosti što se skrivam od tebe ali nekad me počne boljeti tu dolje u stomaku i onda ne mogu pričati ni s kim i moram se maknuti i riješiti to sam sa sobom.“ Ja sam ga poljubio u obraz i odveo do kreveta u kojem smo suzama pokidali i posljednje granice koje su stajale između nas. Ja sam tada osjetio kako je to kad nekoga voliš jer mi se svemir najednom učinio toliko malenim da mi je mogao stati na dlan. Mislim da je to bilo zato što smo te večeri postali jedno biće, a kad si jedno s nekim onda si jasan i velik i neovisan o sreći zato što si nadišao i nju i sve druge zemaljske pojavnosti.

***

Kugla koja je stajala nasred polja bila je žute boje i ja sam znao da, jednom kad je dotaknem, više neću imati veze s ovim svijetom. Podigao sam pogled prema tebi, ali ti si me ionako već držao za ruku pa sam znao da si spreman. Kimnuo si glavom, a onda smo skupa zakoračili prema malenom suncu koje se uzdizalo nad travom. Otvorio sam usta i udahnuo ga. Ono je uletjelo između mojih zubi i smjestilo mi se u grlu. Tamo sam ga osjećao tek na trenutak, nakon čega je osjećaj nestao jer smo nestali i mi, ali ne prije no što sam shvatio da se sunce može progutati jedino uz ljubav.

Advertisements

Dozivanje sunca

Čekao sam na tvoju poruku iako sam znao da ona neće doći jer ti nisi odan niti si se vezao za mene. A čak i da ja nisam volio tebe, imao si životinjski miris i kožu koja je vapila za mojim očnjacima i nešto u svom načinu držanja zbog čega sam se pored tebe osjećao prirodno. Srce mi uz tebe nije kucalo brže nego je sve bilo baš onako kako treba biti.

Zagrizao sam u jabuku jer je ona jedina u mojim ustima mogla proizvesti isti okus kao tvoj vrat. Žvakao sam je agresivno, brzo otkidajući nove komade žućkastog tkiva koje nije stiglo niti oksidirati. Bilo je nečega biblijskog u tome, a ja nisam bio siguran jesam li ja Adam ili Eva ili netko treći tko zapravo i ne griješi nego pokušava postati uzvišen, a to sam mogao jedino kad si ti bio pored mene.

Na nebu su sjale zvijezde jer smo se nalazili u prostoru do kojeg nije dolazilo svjetlosno zagađenje grada. One su me umirivale jer je osvijetljena noć spokojnija od dana i manje užurbana od njega, ali malo me čudilo što s tobom ne vidim sunce koje izlazi svaki put kad doživim ljubav. Jednako tako nisam bio žena, što znači da nisam bio dalek i odlučan. Stajao sam tamo nasred livade nesigurnog pogleda u svom dječačkom obliku, iako sam imao bradu koja mi je davala izgled muškarca i privid čvrstoće.

Ti si bio tek sjena i nisam te mogao vidjeti cijelog, ali glas ti je zvonko odzvanjao noćnim zrakom pa sam znao da si ondje. Htio sam ti reći da te želim zagrliti, ali kočnica koja se nalazila u mom pleksusu ili pak želucu nije mi dopuštala da iz pluća istisnem zrak i to izgovorim. Pa ipak, nisam se htio predati, zbog čega sam to napravio na svoj način.

Zaplesao sam rukama, krivudavim linijama iscrtavajući put ispred sebe. Podigao sam ih u zrak i zavrtio oko svoje glave. Nešto se medeno počelo pojavljivati u zraku. Napravio sam krug oko sebe, iako sam bio manje vješt od baletana, zbog čega sam se pomalo nespretno dočekao na pete kad sam obišao svih tristo šezdeset stupnjeva. Ali u tom postupku nije bila bitna tehnika nego namjera, što mi je bilo jasno i prije nego što se negdje u krošnji drveta iza tvoje prikaze začuo cvrkut ptica.

Pomaknuo sam se s mjesta i zaplesao cijelom livadom. Oblikovao sam neke pokrete koji su izgledali kao da su iz filma o plesu na kiši, iako nije padala kiša niti sam ja imao kišobran niti sam ikad pogledao taj film. Zvijezde su počele blijediti, a negdje na jednom kraju horizonta nebo je prestajalo biti crno. Izvodio sam skokove s nogama za koje sam htio da izgledaju gimnastički savršeno, no ja nisam bio trenirani suvremeni plesač, baš kao što ni ti nisi više bio tek sjena nego si počeo poprimati materijalniji oblik. Obišao sam cijelu livadu i nisam se uznojio ili uspuhao, ali sam ipak iznenada stao, samo zato da ispustim grleni uzvik, nakon kojega je na obzoru granulo sunce.

Ti si sada stajao preda mnom u svojem čitavom obliku, a ja sam se široko osmijehivao jer sam te uspio dozvati na jedini način koji mi je dolazio prirodno. Tijelo ti je mirisalo na cvijeće, a visoko iznad nas sjalo je sunce. Tako sam znao da se volimo.

Na Zrinjevcu

„Razočarao sam se samo malo jer sam mislio da sam ti te večeri ja jedini zapeo za oko.“ Htio sam dodati: „Mislio sam da sam poseban jer ti se sviđam“, ali nisam htio da pomisliš kako moj osjećaj vrijednosti ovisi o doživljaju drugih ljudi.

„Možda sam nešto krivo shvatio, ali i sam si rekao da nisi zaljubljen u mene. Ako netko treba biti razočaran, to sam onda ja“, pravilno si odgovorio.

„Znam“, rekao sam i počeo tražiti sljedeće riječi, „ali u tom sam se trenutku stvarno ponadao da bismo ti i ja… pa… da bi moglo biti nečega između nas“, dovršio sam sramežljivo i pomalo nespretno.

Napravio si kratku stanku, a onda me jednostavno upitao: „A tko je rekao da ničega ne može biti?“

Ja sam te pogledao u čudu. Trbuh mi se zaljuljao i na trenutak sam osjetio da gubim ravnotežu. Kroz glavu mi je proletjela cijela povijest mog ljubavnog života pa mi je djelovalo nestvarno sjediti nasuprot tebi i čuti te kako izgovaraš te riječi. Ne mogu reći da si mi se stvarno sviđao, ali pomalo si me impresionirao. A kad ti netko tko te zanima kaže da se može zamisliti s tobom, onda osjetiš da rasteš iznutra. Onda si pokušaš reći: „Hej, neću dopustiti da moju euforiju uvjetuju drugi ljudi“, ali tvoja romantična strana tad je već sasvim otjerala razum pa se samo nakesiš kao najveći mangup.

„Stvarno misliš da bismo ti i ja… Misliš da bismo mogli biti skupa?“ upitao sam. „Ali kako ćemo to znati? Ne bismo li se prvo trebali ljubiti? A gdje ćemo se ljubiti? Jedino da odemo u tvoj stan. Ali kako ćemo u tvoj stan kad ti je tamo cimer? Možda možemo kod mene. Došao sam biciklom, ali nema veze, ići ćemo taksijem pa ću se sutra vratiti po njega. Ali nemoj misliti da te zovem na seks! Ne želim se seksati s tobom. Barem ne zasada!“ izgovorio sam ja prije no što sam se uspio zaustaviti.

Pomislio sam da sam te uplašio svojom neurotičnom analizom naše možebitne bliske budućnosti jer si me oprezno pogledao i nisi odmah odgovorio. Skrenuo si pogled u stranu, prema zgradama koje su omeđivale mirniju stranu Zrinjevca, onu kojom nisu prolazili tramvaji. Između prstiju ti se lijeno dizao dim cigarete. Disao si polagano i glasno. Napravio si pokret desnom rukom, a onda je cigareta završila na podu. Nagazio si je svojom pokidanom tenisicom te si usmjerio svoje oči prema meni. Bile su tamne i drske, možda čak i zločeste, ali to nisam uspio ustanoviti jer si se nagnuo i poljubio me.

Negdje iznad nas ptice su uspijevale nadjačati buku prometa ulice na koju je gledala naša klupica. Neki je pas uzbuđeno zalajao. Sjene kasnog poslijepodneva gubile su se među nogama djece koja su, zaigrano vrišteći, trčala parkom. Ja to nisam vidio, ali, kad si prislonio svoja usta na moja, sve sam to mogao zamisliti oko sebe. Odvojio si se od mene, a ja sam osjetio da je moja nervoza nestala.

„Jesi li ikad pokušao progutati sunce?“ upitao sam te, ali nisam dočekao tvoj odgovor jer je moje pitanje bilo retoričko. Nasmiješio sam se, a onda usmjerio pogled prema nebu. Tragovi aviona pretvarali su se u pahuljaste oblake. Sunce se više nije vidjelo, ali njegove su zrake svejedno dopirale kroz prolaze između zgrada. Pitao sam se je li ljubav uvijek ovako spokojna.

Pohlepa

Otkinuo sam rododendron s njegove stapke a onda ga pakosno pojeo. Tog sam trenutka odabrao tamu koja možda nije donosila mir, ali je donosila strast i iz usta mi vabila uzdahe i tjerala krv da se brže uspinje mojim tijelom. Otkucaje srca osjetio sam u svakom organu, a oči su mi se ispunile ponosom, očajem i podrugljivošću.

Pa ipak, nisam bio zao. Otvoren tek. Tako ostvarenog poljupci me nisu mogli obuzdati, a dodiri smiriti. Mišićavi, pažljivi i plemeniti muškarci poda mnom su bili krhkiji od nožica tek rođenog laneta pa sam ih nemilosrdno lomio ismijavajući njihovu slabost. Na one pokvarene, sebične i površne bacao sam smrdljivi katran da bi postali još prljaviji, ali oni takvu nečistoću nisu mogli podnijeti pa su se uz oči ispupčene od straha utapali u crnoj kaljuži.
Više nisam mogao gutati jer je nakon rododendrona moja žeđ postala neutaživa, stoga sam lomio, rušio i utapao.

A onda sam naletio na čovjeka koji je bio jednako gladan i jednako nemilosrdan kao ja. Njega sam tri mjeseca čupao za kosu. Lice bi mu se grčilo od boli, ali nikad ne bi ispustio ni glasa nego bi stisnuo zube i pokušao mi odgristi bradavice ili kožu ili jezik, a onda zaroniti usta u moj želudac dok ne dođe do onog mjesta iza na kojem se nalazi moja duša.

Mislio je da će se njome nahraniti. Ali čak i da je uspio doći do tog mjesta, tamo ne bi našao ono što je tražio.

Jer ondje više nije bilo moje duše. Da je kojim slučajem zario svoje ruke u moju utrobu, našao bi tek jedan cvijet rododendrona. Čist, netaknut i neuvenut. I onda ne bi znao što bi s njime pa bi se povukao, a mene ostavio da istrunem u krevetu.

A ja sam progutao rododendron jer sam htio imati cijeli život pred sobom i jer sam htio biti veći od života. I možda sam postao neuništiv, ali sam isto tako ostao vječno žedan. Pa sad lomim drugu vrstu cvijeća, jednu po jednu. Moje se tijelo pak otključava tek jednim enzimom.

Volio bih da sam ipak progutao sunce.

Krštenje

„A, jebate, brate, opet si umoran od života?“

Kimnuo sam glavom jer mi se više nije dalo govoriti. Samo sam htio leći u krevet, zaspati i probuditi se u životu u kojem ću imati lijepu kuću, dobar auto, obitelj i posao koji volim. Onaj cijeli dio sa stjecanjem tih stvari odlučio sam preskočiti. Ne zato što nisam htio proći kroz njega već zato što uopće nisam bio siguran kako da započnem. Bio sam izgubljeniji od biblijske ovce i trebao sam nekoga ili nešto da mi pokaže u kojem smjeru trebam krenuti. Ja nisam imao Isusa stoga sam to morao napraviti sam, ali osjećao sam da mi nije preostalo snage pa mi je bilo najlakše slegnuti ramenima i očekivati da se sve posloži samo od sebe.

„Ma daj, pa pogledaj se. Ti možeš biti bilo što.“

Nisam mu htio objasniti da ja ne želim biti bilo što jer to tako ne ide pa sam mu rekao da kasnim na dogovor, pozdravio ga i otišao. Vidjelo se da dolazi ljeto jer je već bilo gotovo sedam sati, a sunce još nije nestalo iza mora nego se prkosno zaustavilo negdje onkraj horizonta i nebu dalo boju narančine kore. O kameni mol kojim sam se udaljavao od mora lagano su udarali valovi i proizvodili zvuk koji me smirivao i opet me drsko podsjetio da u životu postoje stvari koje su veće od mojih problema. Na trenutak sam htio skočiti u more i krstiti se slanom vodom, ali simbolički postupci u mojoj glavi rijetko su se ostvarivali jer sam sve svoje ideje preispitivao dvadeset puta. Okrenuo sam leđa moru i zaputio se cestom u grad.

Nisam išao kući jer sam doista imao dogovor ali nisam zapravo kasnio. U autobusu koji je vozio prema centru stavio sam kapuljaču na glavu jer mi je lijepo pristajala uz tenisice, bermude i novu bradu. Sad je već pao mrak pa sam u prozoru autobusa mogao vidjeti svoj odraz. Koliko god neostvaren ja bio, sviđalo mi se to što sam vidio s druge strane plastičnoga stakla. Dječak-muškarac imao je okrugle znatiželje oči i miran topao pogled. Položaj obrva i oblik usana davali su do znanja da se na njegovu licu nesretnost rijetko zadržavala. Mimika i pokreti glave i vrata odražavali su ambiciju. Ništa na tom odrazu nije prikazivalo osobu kojoj nije suđeno da uspije.

***

Voda je bila ledena jer je još nisu ugrijale ljetne temperature. Odjeću, mobitel, ključeve i novčanik ostavio sam na obali. Mislio sam da će mi hladnoća poput bodeža probiti kožu, a neki životinjski instinkt nalagao mi je da izađem iz vode. Ali mene nisu vodili instinkti nego želja za uspjehom. Duboko sam udahnuo i zaronio pod vodu. Brzo sam ostajao bez zraka, ali nisam se predavao. Pred kraj je uvijek najteže. Baš kad sam mislio da ću ipak posustati, preplavio me osjećaj blaženstva, a nakon njega trijumfalna spoznaja da sam napokon nešto ostvario. Taj je doživljaj potrajao tek trenutak, a nakon toga sve je prestalo postojati. Uspio sam.

Zagreb

U jednom čudnom i prilično lucidnom trenutku zaključio sam da doista volim Zagreb pa sam se uspeo na zgradu Fakulteta elektrotehnike i računarstva. Tamo gore nije bilo meni najdražih stvari u cijelome gradu: piva, prijatelja i bicikla, ali bilo je panorame koja se ovih godina potiho podvukla pod moju kožu pa sam, promatrajući krovove centra i Gornjeg grada, ja zapravo promatrao sebe. Bio sam lijepo obučen jer se nad grad nadvila proljetna tkanina, a i mirisao sam fino jer je svježina bazginih cvjetova svojom nevinom odlučnošću raspršila smog nad Vukovarskom ulicom. Osjetio sam žurbu pješaka kako nepokolebljivo juri mojim venama pa sam se još jednom obazreo oko sebe, a onda i sam pohitio negdje prema centru ne zato jer mi se doista žurilo nego zato jer se Zagrebom naprosto tako kreće.

Rekao si mi da sam poseban, a ja sam ti odvratio pitanjem: „Kakav ću tek onda biti kad se zaljubim?“ Ti si se nasmiješio jer si i sam to htio znati, a onda si me poprskao vodom iz Manduševca na što je negdje u meni neka izgubljena kockica napokon sjela na mjesto na koje pripada. Nakon toga otišli smo u Kino Europa, a naši su koraci mogli učiniti da se naša prošlost, sadašnjost i budućnost konačno stope u jedan pojam. U Europu smo sjeli jer smo mogli promatrati zgodne momke koji su defilirali Varšavskom i tek ponekad dali do znanja kako su svjesni naše pažnje. Pili smo pivo jer se nakon njega nismo sramili reći konobaru da ima sjajnu bradu, iako se meni nije sviđao jer je imao svijetle oči, ali njegova toplina ionako nije bila u njegovim očnim šupljinama nego u mirnoći kojom je sjajio sve do sunčeve skulpture, a koja nije bila prazna poput te divovske kugle iako je zasigurno bila jednako obilježena grafitima. Bilo je proljeće i bila je večer, ali konačno je još uvijek bilo svijetlo i toplo, a to nismo znali samo mi nego i drugi ljudi opuštena srca koji su se odbili pomaknuti s prepunih terasa. Nije nam palo na pamet ići kući pa smo se, poneseni alkoholom, stopili s masom koja se gubila negdje u visinama Tkalče. Rekao sam ti da sam sretan, a onda to beskonačno puta ponovio i samome sebi kad sam napokon sjeo na bicikl i zaželio ti laku noć.

Možda nisam običan ali sam sretan zbog običnih stvari. Naša ljubav veća je od galaksija, ali ne i od svemira jer upravo zbog nje ovaj svemir i postoji, no njoj je bilo dovoljno da pronađe dom u onoj uskoj praznini između naših nosova tik prije no što su nam se usne ugnijezdile u poljubac u spokoju noćnoga Zrinjevca. Zaplakao sam jer je sretni plač najčišća reakcija ljudskoga srca, a moje se srce napokon otvorilo i iz sebe ispustilo kaos koji nisam mogao podnijeti i ljubav koju sam i mogao zamisliti ali koju sam sad prvi put doživio. Pitali smo se kakav ću biti kad se zaljubim, a onda smo to i spoznali kad sam te zajahao, uputio ti vragolasti osmijeh te nas podigao negdje u visine ponad grada, sve do sljemenske gore, gdje smo postali beskonačnost i udahnuli čežnju ali smo umjesto toga povukli u sebe svu električnu energiju ovoga grada, učinili je neiscrpnom i vratili natrag pa je sad naša ljubav utkana u svaku iskru koja ponekad bljesne tamo negdje između strujnih vodova i plavih gradskih električnih tramvaja.

Kalifornijsko sunce

Nisam ti mogao reći da te volim jer su moji osjećaji bili snažniji od bilo koje izgovorene riječi, iako sam bio prilično siguran da bi ti ton moga dubokog glasa ionako sve rekao, a moje si osjećaje već odavno mogao neskrivene pročitati na površini mojih očiju. Umjesto toga, pustio sam ti pjesmu koja je iste melodije kao moja ljubav i istoga ritma kao otkucaji moga srca kad promatram tvoj dječački osmijeh. Zanimalo me sviđa li ti se pjesma pa sam to naumio otkriti iz izraza tvoga lica ali ti si bio brži od mene pa si mi to i sam dao do znanja kad si me zagrlio, a ja se nisam bunio iako su od tvog zagrljaja pucale kosti.

Sunce je zalazilo nad mirnim horiznotom kalifornijskoga grada. Ti i ja smo sjedili na krovu i nazdravili pivom za koje sam se ja ipak nadao da će biti ukusnije. Nismo govorili jer nama ne trebaju riječi da bismo se usjećali ugodno. U tišini smo gledali u daljinu i stapali se s opuštenom atmosferom našeg novog doma. Ostvarenje sna neobičan je osjećaj.

Toplina kalifornijskoga asfalta činila nas je lijenima i vječito nasmijanima. Pronašli smo dom i posao, upoznali smo nove prijatelje. Ako sam nekad davno imao osjećaj da ne pripadam, on je sada ležao zaboravljen negdje s druge strane oceana. Šapnuo sam ti: “Pazi se, ja sam sretan”, a onda sam se posvetio zalijevanju biljaka koje smo postavili na veliku terasu.

Nismo plivali u moru jer se u njemu ne može čuti udaranje valova o stijene pa smo ostali ležati na plaži usklađivati udisaje sa svakim novim naletom plime. Imao si meke dlanove koji su mogli razrušiti svjetove ali su bili dobroćudni pa su mirovali izgubljeni u bespućima moje kože. Da si mi tada rekao da je taj trenutak konačna svrha samoga svemira, ja bih ti na mjestu povjerovao, a onda bi se, tko zna, vrijeme možda zaustavilo a mi postali nova božanstva nekog našeg kozmosa, ali tebe je zatjeralo piškiti pa si otrčao u vodu, a ja sam se uspravio u sjedeći položaj i prestao sanjati o budućnosti jer je ona tek konstrukt za bijeg od sadašnjosti a ja nisam želio pobjeći baš nigdje.