Kvartovski grafiti

Oko punog mjeseca oblaci su napravili krug. Ona tanka opna koja obavija Zemlju nestala je i ja sam napokon gledao svemiru u oči.

Bio je miran i spokojan. Ništa se velikog tu nije događalo. Samo tišina. Možda su negdje na rubu moga vidokruga pucale supernove, ali sve što sam ja čuo bilo je šuštanje drveta ispod moga prozora. Svjetla naselja u južnoj dolini treperila su u ljetnoj noći i ja sam znao da, kad bi kraj svemira nastupio baš te večeri, on ne bi nosio zvuke eksplozija niti crvene boje razaranja, nego bi došao omotan u tamnu plavu boju i bio popraćen zaigranom melodijom Mozartove simfonije.

Naravno da svemir nije bio zastrašujuć. Osjetio sam ga u mirisu lipa koje su cvjetale na rubovima bučnih avenija i donosile mi spomen na djetinjstvo i sladoled u malome centru grada. Tada sam još bio dijete i nisam poznavao čežnju jer nisam gledao unatrag nego sam živio u trenutku koji je za mene donosio sigurnost. Čuvala me ljubav moje obitelji s kojom sam šetao tim malim centrom još manjega grada, jeo prevelik sladoled i bio potpuno nesvjestan svoje nevinosti, samo zato što sam je tada još uvijek imao.

Ona je pak s mene nasilno bila otrgnuta više od desetljeća kasnije, kad su se vrata prepunog prtljažnika prigušeno zatvorila, a mene sivi automobil nemilosrdno odvezao na zapad. Lipe tada već odavno nisu mirisale jer je noću bilo hladno, a lišće se počelo žutiti, a ja sam prestao plakati jer sam iz svog probodenog srca izašao tek kao sjenka, ista ona koja se obavila između Zemlje i svemira i donijela mi zaborav na djetinjstvo i vapaje za domom.

Beton kojim sam narednih godina koračao djelovao je kao da bi mogao biti rastopljen u priče, ali meni je on bio tek golotinja koja se stapala sa sivim zgradama i vječno tmurnim nebom i mislima koje su objavljivale predaju. Moje su noge ipak nastavljale hodati jer je ovaj grad bio velik i nije bio nelijep i u njemu je morao postojati netko tko bi vratio toplinu u moje oči.

A onda je došao i nije mi vratio samo iskru u pogled i širok osmijeh, nego je sa sobom donio i previranje srca i drhtaj tijela i bistrinu uma i, najvažnije od svega, osjećaj kao da uz nekoga pripadam. Imao je tisuću oblika i još više imena, a ja sam ga pamtio samo po želji da ga vidim i da zajedno prošećemo tim austro-ugarskim ulicama koje su se uvečer hladile od ljetne sparine. Zbog njega sam htio gutati galaksije i saditi grmove rododendrona i po prvi put od djetinjstva prestao sam sanjati budućnost zato što je sadašnjost bila jednako lijepa. Negdje između djetinjih hihota uspio sam mu reći da ga jako volim, a onda sam pozvao konobara i naručio još jednu rundu piva.

***

Toplo je i opet mirišu lipe. Svemir nije negdje iznad već ovdje ispred mene, ispisan na ogradi novoga gradilišta koje se pojavilo u kvartovskom parku. Njegova su slova plave boje. Nisu lijepa, ali su jasna i ispisuju jednu od malih životnih istina: „Kad voliš me tad nikad nisi sam.“ Pitam se gdje su skrivene ostale poruke o životu. Mislim da se bacam u potragu za njima.

Advertisements

Pohlepa

Otkinuo sam rododendron s njegove stapke a onda ga pakosno pojeo. Tog sam trenutka odabrao tamu koja možda nije donosila mir, ali je donosila strast i iz usta mi vabila uzdahe i tjerala krv da se brže uspinje mojim tijelom. Otkucaje srca osjetio sam u svakom organu, a oči su mi se ispunile ponosom, očajem i podrugljivošću.

Pa ipak, nisam bio zao. Otvoren tek. Tako ostvarenog poljupci me nisu mogli obuzdati, a dodiri smiriti. Mišićavi, pažljivi i plemeniti muškarci poda mnom su bili krhkiji od nožica tek rođenog laneta pa sam ih nemilosrdno lomio ismijavajući njihovu slabost. Na one pokvarene, sebične i površne bacao sam smrdljivi katran da bi postali još prljaviji, ali oni takvu nečistoću nisu mogli podnijeti pa su se uz oči ispupčene od straha utapali u crnoj kaljuži.
Više nisam mogao gutati jer je nakon rododendrona moja žeđ postala neutaživa, stoga sam lomio, rušio i utapao.

A onda sam naletio na čovjeka koji je bio jednako gladan i jednako nemilosrdan kao ja. Njega sam tri mjeseca čupao za kosu. Lice bi mu se grčilo od boli, ali nikad ne bi ispustio ni glasa nego bi stisnuo zube i pokušao mi odgristi bradavice ili kožu ili jezik, a onda zaroniti usta u moj želudac dok ne dođe do onog mjesta iza na kojem se nalazi moja duša.

Mislio je da će se njome nahraniti. Ali čak i da je uspio doći do tog mjesta, tamo ne bi našao ono što je tražio.

Jer ondje više nije bilo moje duše. Da je kojim slučajem zario svoje ruke u moju utrobu, našao bi tek jedan cvijet rododendrona. Čist, netaknut i neuvenut. I onda ne bi znao što bi s njime pa bi se povukao, a mene ostavio da istrunem u krevetu.

A ja sam progutao rododendron jer sam htio imati cijeli život pred sobom i jer sam htio biti veći od života. I možda sam postao neuništiv, ali sam isto tako ostao vječno žedan. Pa sad lomim drugu vrstu cvijeća, jednu po jednu. Moje se tijelo pak otključava tek jednim enzimom.

Volio bih da sam ipak progutao sunce.

Oda mladosti i zrelosti

S ove strane pisanja zakazao sam jer je moj trbuh bio prepun osjećaja koje nisam znao staviti na papir. Mučnina izmiješana s nezaustavljivim nagonom za smijanje? Grad je bio malen kao i uvijek i miran kao i uvijek, ali nešto se u njemu promijenilo. U njemu više nije bio dječak koji je sanjao o odlasku i velikim stvarima. U njemu je sad bio čovjek koji je otišao, ali kojemu se nisu dogodile velike stvari, baš suprotno. One male stvari, o kojima je prije maštao, ali koje bi mjesto ustupile važnosti, poštovanju i moći, tiho su ovladale njegovim mislima i natjerale ga da preispita put prema sreći. Onda je nastala eksplozija, a iz nje je izletjelo mnoštvo sjemenja koje je dotad mirovalo negdje na okrajcima njegovih misli i duboko ukorijenjeno na karti njegove sudbine.

Bilo je lijepo biti tinejdžer. Sva su moja čula još bila mlada i nemirna i tražila su pripadnost. Htio sam naći njega i htio sam naći nju, ali ja nisam bio zreo jer sam bio zapaljiv, a sve što se lako zapali jednako tako lako i izgori, a onda se i ugasi i bude bačeno da trune na ilegalnom smetlištu koje se nalazi iza šume, a koje je začudo prelijepo jer je tiho i zeleno i čistije no što bi jedno smetlište trebalo biti.

Više nisam zapaljiv niti sam zaljubljiv niti se bojim da za mene nema mjesta. Vidio sam svemir na dnu pivske boce i divio sam se rododendronima koji su sjali u vrtu za koji tada nisam znao da je moj jer se nalazio u svijetu kojeg nisam stvorio sam, a kojeg ionako nikad ne bih mogao zamisliti bez pomoći onih kojima šapćem „Hej, danas sam baš sretan“, a njima nije čudno što su moje misli nasumične.

Mislio sam da sreća leži u tinejdžerskim filmovima, rock glazbi devedesetih, romanima za mlade i pokemonima, ali sreća nije zamisao nego stvarnost. Ja svoju stvarnost tada još nisam poznavao ali onda sam je odlučio potražiti pa sam je pronašao na dlanovima koji razdvajaju oceane, dlanovima koji su baš kao moji – meki, zaigrani i položeni u ruku neke jednako neizgubljene osobe.

Zahodski rododendron

Nad WC školjkom u tijesnom zahodu uključio sam Grindr jer sam valjda očekivao da ćeš ti iskočiti iz telefona i u kabini išaranoj markerima i oblijepljenoj žvakaćim gumama odvesti me na neko bolje mjesto. Mislim da mi ne bi čak ni smetalo kad bih se toliko prepustio da bih završio na vlažnome i pomalo blatnome podu. Ne volim javna mjesta kad vani pada kiša i sva se prljavština cipelama prenese unutra, ali u trenucima konačne strasti takve su sitnice nebitne.
Moja je mokraća zelena i svijetli poput krijesnica pod nezdravim fosforescentnim svjetlom koje bliješti iznad mene. Nekako mi je ugodno tu u išaranome, blatnome i vlažnome zahodu. Ponekad je pomisao na neku osobu jednako jaka kako njena prisutnost. Zato ne želim izaći nego se praviti da se ljubim s tobom. Pritom ti naravno skidam jaknu jer meni sami poljupci nisu dovoljni, iako jakna ne može pasti s tebe jer je prostorija preuska, ali mojim životinjskim nagonima nije bitan ishod nego postupak. Koji se prekida kad druga osoba punog mjehura pokuša otvoriti vrata našeg utočišta. Onda povučem vodu i vraćam se za stol na kojem me čekaju dvije ispijene čaše piva i ti.

Rododendroni su ispuštali zamaman miris u suton, a sve o čemu sam ja mogao razmišljati bila je tvoja prisutnost koja kao da je zarobila svu beskonačnost u sebi. Mislim da te baš zato i želim progutati. Iako ne bih imao ništa protiv toga da me jednostavno zagrliš i kažeš mi da me voliš. Prilično sam siguran da bih ja tada rekao nešto u stilu “Ja tebe volim deset puta više”, ali ovaj se put možda uspijem suzdržati pa kažem samo “A ja tebe obožavam”. Mislim da će me ovi rododendroni koji se ponosno uzdižu iz cvjetne gredice odsada podsjećati na tebe. Iako se ja zapravo ne razumijem u cvijeće i izmislio sam da su to rododendroni. Ali dobro im stoji taj naziv.

Pažljivo konstruiram slike jer mislim da ćeš me bolje doživjeti i da ću se samome sebi više svidjeti. Danas se malo teže izražavam, ali baš se zato i guram naprijed jer sam rekao da volim izazove pa se sad i moram tako ponašati. Kao u subotu, kad sam hrabro otišao na pivo s dečkom koji je imao zavidnu reputaciju, a ja sam se nadao da me neće razočarati. Dvije tamne pive su stvarno sjajna stvar, pogotovo kad se kombiniraju s bradatim licem koje te promatra s druge strane stola i vjerojatno razmišlja o tome kako tom bradom poškakljati tvoj vrat. A jednom kad ga alkohol dovoljno udari, tu misao jasno i izgovara. A meni je dosta odupiranja pa kad me vragolastim smiješkom upita “Želiš li doći k meni u stan”, ja s olakšanjem odgovaram “Naravno da želim”. Onda počinjem drhtati jer sam nervozan pa se molim da je taj stan što bliže jer u suprotnom neću završiti u njemu nego na međunarodnoj konferenciji treskavaca koja ima i svoj stručni naziv ali ja drhtim previše da bih ga se sada sjetio. Brzo. Smiri se. Razmišljaj o prozaičnim stvarima. Korijen iz pet. Koji je korijen iz pet? Ne, to ne postoji u onoj tablici korijenja. Daj nešto drugo. Koji mi je pisac najdraži. Harry Potter. Razmišljaj o Harryju Potteru. Tamo nema seksa i maženja s bradatim muškarcima, ali ima zmajeva i čarolija i stvari koje su veće i važnije i manje fizičke od dodira. Hajde, učenik si u Hogwartsu, a njega sada napadaju smrtonoše. Razmišljaj radije koju ćeš kletvu baciti na onog ružnog bijednika koji je upravo pokušao ubiti Ginny. Uzviknuo si Avada Kedavra što je bio prilično glup potez, ali ponekad si nesnalažljiv u kriznim situacijama. No ionako se ništa nije dogodilo, a smrtonoša sad juri prema tebi. Sve to dok se praviš da održavaš razgovor s bradonjom. Koji te uvodi u zgradu. Pa u stan. “Ti drhtiš”, primjećuje. “Ma ne obaziri se na to”, uzvraćam i prislanjam svoje usne na njegove. A onda preuzimam kontrolu jer sam ja onaj koji guta rododendrone i koji se ne libi zagaziti nogom u zahodsku školjku javnoga wc-a ako to znači da ću dobiti ono za čim doista žudim. A trenutno žudim samo za tobom.