Nešto se dogodilo na dugačkoj ulici koja vodi prema selima u nizini, ondje gdje se dvije gradske ceste spajaju u jednu.

Tamo je postojao život djetinjstva i konačnost trenutka slavonske idile a kuća s velikim vrtom i tihim drvećem označavala je spomen na vrijeme zbog kojeg si bio nostalgičan iako tada još nisi niti bio rođen. Vidiš tu sliku, sebe i svoje roditelje kako se spuštate tom cestom, što je pomalo tužno jer nisi dovoljno brz da ispružiš ruku i sve troje uloviš u šaku pa ta slika prođe ostavljajući osjećaj žaljenja ali brzo ga zaboraviš jer za sobom donese plimu narednih i jednako lijepih iskustava. Ipak, ona je jedina koja ti se vraća u sjećanje onda kad ne skriješ kameru na svom laptopu neprozirnom trakicom, samo ti ona dolazi u glavu u trenutku kad se okusi kože i mirisi vratova usred male kuhinje isprepletu u vrisak ljepote i nedokučivosti i pitanja zašto se nećeš zaljubiti u ovo lijepo biće koje pokušavaš zaštititi. Ima ime i htio bi uz njega vezati svoje baš kao što se ne žuriš odlijepiti tijelo od njegovog. Pa ipak, u mislima si eonima daleko, negdje u onom dijelu sebe koji skriva sve priče i koji juri predjelima romana i tajanstvene glazbe i koji iz tebe u silovitom šaptu kroz poeziju izbacuje istinu o svijetu, iz onoga dijela tebe koji piše i ovo. Oči su ti široke kao u poludjele žene ili možda proročice a u riječima koje govoriš naslućuje se svaka nit tvoga iskustva. Lijevo je lijevo je lijevo od srca na onoj uzbrdici koja je tužna jer su kuće u njoj skrivene u šumi glas treperi u tiho ljetno popodne nad neasfaltiranom cestom i drvećem koje je jednako lijepo kao u slikovnicama ali ne donosi avanturu niti ti daje mogućnost da potrčiš slobodan. Uramljuješ tu sliku i postavljaš je na zid svoga lijepog stana i čekaš starost jer znaš da će onda sve slike oživjeti kao onda u tvom djetinjstvu. Ljeto je prašina i ljeto je igra ljeto je i druženje s onima koji su jednako nevini kao ti. Lastavice u predvečerje love kukce visoko nad vašim glavama i u tom trenutku ne razmišljaš o tome da će na neko vrijeme uskoro sve utihnuti. Da možeš, razrezao bi mali djelić kože na svojoj ruci, dovoljno da osim kapi krvi iz njega poput tih lastavica u svim svojim bojama polete sva iskustva koja si tada imao. Tvoj bi vrisak tada bio drugačiji od onoga koji si doživio one večeri ispred laptopa i nasred kuhinje s onim u koga se nisi mogao zaljubiti; on bi bio početak veselog smijeha i živosti svih boja, zvukova i prizora koje si vidio u svojim dječačkim očima i tako bi čist nanovo krenuo u svijet. Život nije pauza između ljepote djetinjstva i staračke nevinosti, život je ne znam sada što ali javit ću ti dok ga otkrivam.

Advertisements

Ako nastavimo nasipom doći ćemo do mog stana

Još je bio mlad pa nije znao da nisu svi jednaki. U svojoj me naivnosti sasvim nevino pitao: „Kad si se posljednji put zaljubio?“ a ja sam poput usisavača udahnuo sav zrak između sebe i njega. Rijeka na kojoj su se galebovi u suton igrali tobogana tek je na trenutak zastala u svom toku prema istoku, dovoljno dugo ipak da se ja ohrabrim reći: „Ali ja nikad nisam bio zaljubljen.“ Ako ga je moj odgovor i iznenadio, bio je dovoljno pametan da to skrije pa je umjesto tišine i šoka iz njegovih usta izašla polagana struja pitanja za koju je vjerojatno mislio da će biti uspješna i da će uspjeti sakriti iznenađenje: „Pa kako to?“, „Zar ti se nitko nikad nije svidio?“, „A što je sa svim onim momcima koje si uspio šarmirati svojom nespretnošću?“, „Što je sa mnom?“ Prostor između nasipa na kojemu smo se šetali ispirući sve do tada popijeno pivo i moga stana tada se poput kakve svemirske crvotočine sasvim izobličio i, eto ga, bili smo u mom stanu koji bi možda nekom velikom muškarcu, tako malen, djelovao poput kaveza, ali on nije proučavao njegovu unutrašnjost jer je imao zatvorene oči jer mi je dopuštao da mu skinem majicu jer se gušio u zvukovima koji su izlazili iz mojih usta. Nakon što se probudio iz mjesta na kojemu ne postoji pojam dva tijela nije se pitao hoće li baš on biti taj zbog kojeg više neću moći reći da nisam zagrizao u mirise svemira bio je tada dijete koje se pretvaralo da lovi pokemone bio je slobodan iako je noktima grebao kao po zidovima ćelije grebao po mome tijelu bio je… bio je onaj u kojeg sam se ja htio zaljubiti.

Jantar

Kako mogu pisati o ljubavi kada nikad nisam bio zaljubljen iako na sebi imam staru kućnu majicu i trenerku u kojoj mi je prevruće ali koja jedina izgleda dobro na meni pred tobom se osjećam potpuno ogoljeno ne govorim ti da mi je stalo do tebe jer se bojim da ću čuti ne a ako se to dogodi sve emocije koje držim u sebi cijelo ovo stoljeće poput nezaustavljivog vala izaći će iz mene kakav ću čovjek biti tada

Pojedi ovaj kolač koji sam napravio za tebe kažeš da je fin hvala znam to i sam pričajmo sad o glazbi i filmovima koje smo pogledali u zadnje vrijeme baš je smiješan taj rupaul hehe sve te emisije usputno gledam ali dok ti govoriš tvoje lice promatram pokušavajući naučiti svaku liniju poru i oblik ruba tvoje kose opet se moram suzdržavati pa svoje istraživanje pažljivo skrivam kimanjima glave i polušaljivim komentarima na tvoje stavove kad bi mi dopustio pokazao bih ti svoj jezik koji se ne izgovara riječima nego dodirima i mirisima i pletenjem međusobnog mira on raste u meni i sad dok pišem ovo za tebe

Nešto veliko se krčka ispod površine nešto veliko dolazi do mene vidiš li kako je zemlja pod Italijom popucala a ova magma koja teče mladim kanjonima uskoro će postati lava svoje sam osjećaje pohranio u kutku svemira ali prije dvije su noći prošli jupiter nisam ih mogao gledati jer sam se strašno bojao sad se ne više ne bojim evo ih dolaze po mene

Neću ponovno pisati o dečkima

ne postoji granica između moje ženstvenosti i želje za zagrljajima ali taj je dio mene ostao u prošlosti možda sam ga samo prerastao a možda se on izgubio u iskustvima koja su umjesto ispunjenja donijela razočaranje. Ako ga ikad ponovno otkrijem znaj da ću ti na dlanu pokušati podariti svoje srce ono će mi možda reći on nije taj kojeg tražimo ali svejedno si mi drag i neka ti barem moje usne koje će okrznuti sitne dlačice tvoga vrata budu dovoljne da nastaviš dalje.

ne znam jesam li zatvoren ili sasvim prazan ali ne mogu prestati tražiti ono za čime moje tijelo ne žudi već eonima osjećam se usahlo poput starog hrasta ali ja sam premlad da sipam mudrosti ja ne želim biti hrast ja želim biti vrba želim da mojim tijelom teku melodije ranih hrvatskih skladateljica želim da o meni pišu pjesme koje će većina učenika u čitankama preskočiti ali oni koji budu znali o čemu one govore zastat će i nasmiješiti se od ljepote a onda i sami sanjati da su pjesma da su melodija da su dio prirode

ako ikad uspijem slomiti ovu smeđu koru koja u paučinu skrila polet zasjat ću kao sunce nad tek rođeno jutro okupat ću se poput djeteta u mirisima prvog dana bit ću jasniji od kristala i topliji od jesenje rose. Ako prineseš svoje usne dat ću ti da je kušaš nemoj se začuditi ako te tada pomirišem ti si rezak kao urlik i tvrd kao orah imaš deset prstiju a ja brojim svaki od njih kao da ih vidim prvi put. Cesta pored nas načinjena je od šljunka ali s nje se na nas ne diže prašina jer mi oblikujemo svijet oko sebe a ne on nas. U gradu na brdu oglašava se zvono prvog jutarnjeg sata a mi počinjemo računati vrijeme našeg novog života daj samo da taj život bude ovaj.

Nakon vikenda na moru

Da, imam ovaj dar u ruci koji je samo za tebe i nastao je od tebe
Pitao si me želim li nekad zaboraviti cijeli svijet i pretvoriti se u mediteransku opuštenost
Rekao sam da ali samo ako ću moći ulaziti u umove lijepih momaka i naslađivati se njihovom preplanulom puti i vitkim tijelima
Želio sam ti reći da ćeš i ti biti jedan od njih ali nisam još bio siguran u svoje osjećaje pa ti nisam rekao ništa

Ona je uperila svoj prst u mene a ja sam joj rekao djevojko ne možeš mi dati ono što ne bi trebalo biti moje ali je ipak neki dio nje prešao na mene jer sam već sljedećeg trenutka sanjao o bijelim plahtama i muškarcu čije je naoko nelijepo lice ocrtavalo
Moju budućnost koja je bila ugodnija od bilo čega što sam tada zamislio jer je uključivala talijanske vile, grčke otoke, ljetovanja u švicarskim Alpama i utrke Formule 1 na zažarenom asfaltu Monte Carla dakle bila je konkretna i prema tome ostvariva

Morao sam se tada vratiti u stvarnost koja nije bila nimalo sretna jer je bila prevučena sivim tonovima i bačena u bezlični grad u kojem si ti bio jedina svjetla točka
Nisi rasplamsavao moju strast nego si je smirivao dok su tvoji prljavi prsti klizili niz moja leđa i tražili utjehu u zagrljaju ti momče koji si bio jednako izgubljen kao i ja
Nisi se usudio priznati mi ljubav jer si mislio da te iza ugla sutrašnjeg dana čeka nešto bolje a nisi namjeravao potratiti mladost na ozbiljnu bliskost ne kad je u tebe bilo usađeno uvjerenje da kratkotrajni susreti donose užitak baš kao što te ponekad proganjao strah da još nisi okusio svijet

Da, imam ovaj dar u ruci koji je samo za tebe i nastao je od tebe
Ne dajem ti svoju ljubav nju već odavno imaš
Poklanjam ti tek zrno istine koje stavi na svoj jezik jednom kad budeš bio sam
Ono će ti reći da si sretniji od većine jer nisi morao prolaziti kroz isprazne uzdahe i neželjene poljupce kako bi
Pronašao mene

Brzinska pjesmica

I am a bird in full flight
And you can’t tie me down
Drop your ropes
And forget your hopes
My soul is way too high

I have circled every flower
I have sat on every branch
I have touched the edge of every cloud
And I am not coming down again

Do not try to catch me
You can never time me down
But if you ever feel sad and lonely
My wings will land down in your arms

For I am a bird of comfort,
I am a bird of joy.
And when you smile at last,
I will fly even higher.

Učim se pisati ti pjesme

Tebi želim pisati himne

Sve manje od toga nije te dovoljno vrijedno.

Ali još se ne znam izražavati velikim riječima

Niti mogu svoje otkucaje srca

Prenijeti na papir kao konačni dokaz svoje ljubavi.

Zbog tebe se mogu nasmijati u lice

Usudu pred kojim bi i najhrabriji

Pokleknuli kao poraženi pijuni

Koji preklinju za život

Što klizi niz oštricu noža

Koja spušta se niz njihova grla.

Želim izvikivati tvoje ime

Dok jedva čujni šapat što preostane

Na mojim umornim usnama

Ne postane novi Svemir

Koji neće biti ispunjen galaksijama

Nego mirisom tvoje kose

U mirno nedjeljno jutro

Nakon krvničke noći

U kojoj sam iz dubina tvoga grla

Izvlačio niti ljubavi

Koje si pleo poput paukove mreže

Omatajući me u stisak svojih ruku

Pod kojim lomile bi se i prastare planine.

Ali ne i ja.

Jer ja sam te večeri bio

Puno više od pukoga tijela

i čvrste materije

i konačne tvari.

Bio sam tek toliko stvaran

Da uperim prst

u svjetleću kuglu koja se obrušila

Da zauvijek me omota

U svoj smisleni Žar.

Tada sam otvorio usta, duboko udahnuo,

Nasmiješio se

i Gutnuo.

Opet sam bio pored tebe u mirno nedjeljne jutro

I spokojno prelazio prstima preko

Svakog centimetra tvog izmorenog tijela.

Noćas sam progutao tebe.

Progutao sam sunce.