Kvartovski grafiti

Oko punog mjeseca oblaci su napravili krug. Ona tanka opna koja obavija Zemlju nestala je i ja sam napokon gledao svemiru u oči.

Bio je miran i spokojan. Ništa se velikog tu nije događalo. Samo tišina. Možda su negdje na rubu moga vidokruga pucale supernove, ali sve što sam ja čuo bilo je šuštanje drveta ispod moga prozora. Svjetla naselja u južnoj dolini treperila su u ljetnoj noći i ja sam znao da, kad bi kraj svemira nastupio baš te večeri, on ne bi nosio zvuke eksplozija niti crvene boje razaranja, nego bi došao omotan u tamnu plavu boju i bio popraćen zaigranom melodijom Mozartove simfonije.

Naravno da svemir nije bio zastrašujuć. Osjetio sam ga u mirisu lipa koje su cvjetale na rubovima bučnih avenija i donosile mi spomen na djetinjstvo i sladoled u malome centru grada. Tada sam još bio dijete i nisam poznavao čežnju jer nisam gledao unatrag nego sam živio u trenutku koji je za mene donosio sigurnost. Čuvala me ljubav moje obitelji s kojom sam šetao tim malim centrom još manjega grada, jeo prevelik sladoled i bio potpuno nesvjestan svoje nevinosti, samo zato što sam je tada još uvijek imao.

Ona je pak s mene nasilno bila otrgnuta više od desetljeća kasnije, kad su se vrata prepunog prtljažnika prigušeno zatvorila, a mene sivi automobil nemilosrdno odvezao na zapad. Lipe tada već odavno nisu mirisale jer je noću bilo hladno, a lišće se počelo žutiti, a ja sam prestao plakati jer sam iz svog probodenog srca izašao tek kao sjenka, ista ona koja se obavila između Zemlje i svemira i donijela mi zaborav na djetinjstvo i vapaje za domom.

Beton kojim sam narednih godina koračao djelovao je kao da bi mogao biti rastopljen u priče, ali meni je on bio tek golotinja koja se stapala sa sivim zgradama i vječno tmurnim nebom i mislima koje su objavljivale predaju. Moje su noge ipak nastavljale hodati jer je ovaj grad bio velik i nije bio nelijep i u njemu je morao postojati netko tko bi vratio toplinu u moje oči.

A onda je došao i nije mi vratio samo iskru u pogled i širok osmijeh, nego je sa sobom donio i previranje srca i drhtaj tijela i bistrinu uma i, najvažnije od svega, osjećaj kao da uz nekoga pripadam. Imao je tisuću oblika i još više imena, a ja sam ga pamtio samo po želji da ga vidim i da zajedno prošećemo tim austro-ugarskim ulicama koje su se uvečer hladile od ljetne sparine. Zbog njega sam htio gutati galaksije i saditi grmove rododendrona i po prvi put od djetinjstva prestao sam sanjati budućnost zato što je sadašnjost bila jednako lijepa. Negdje između djetinjih hihota uspio sam mu reći da ga jako volim, a onda sam pozvao konobara i naručio još jednu rundu piva.

***

Toplo je i opet mirišu lipe. Svemir nije negdje iznad već ovdje ispred mene, ispisan na ogradi novoga gradilišta koje se pojavilo u kvartovskom parku. Njegova su slova plave boje. Nisu lijepa, ali su jasna i ispisuju jednu od malih životnih istina: „Kad voliš me tad nikad nisi sam.“ Pitam se gdje su skrivene ostale poruke o životu. Mislim da se bacam u potragu za njima.

Advertisements

KAJsije

Oh zašto ne odgovaraš na moju poruku, zašto na Facebooku postoji taj inbox Other koji nitko nikad ne čita. Da sam imalo skloniji drami ili da sam se već zaljubio u tebe iako sam te promatrao jedva pola sata i nisam razmijenio ni jednu riječ s tobom mada smo se gledali sad bih grizao nokte od nestrpljenja i izgubljeno hodao ulicama i slušao francuske šansone. Sad ne slušam njih, ali slušam neku francusku pjevačicu koja tu i tamo ubaci nešto na engleskom, moram priznati da joj ne ide loše, a i glazba joj je lijepa. Danas sam kupio kajsije pa sam se sjetio onog prijelomnog trenutka svoje adolescencije kad smo saznali da su kajsije isto što i marelice pa smo dobru minutu šutjeli zbog iznenadnosti i neočekivanosti te spoznaje koja je došla sasvim slučajno kad smo pitali profesoricu kako se na engleskom kaže kajsija, a ona nam je odgovorila apricot. Ali apricot je marelica, uzvratili smo mi. Pa da, to vam je jedno te isto. Sad mi je malo čudno da sam tek sa sedamnaest saznao za tu sinonimiju, ali godine nisu ni prepreka ni temelj spoznajama nego samo točka na vremenskoj crti ispod koje možeš napisati Tada sam naučio to i to. Ona je za vremena koje je nalikovalo tome danu spavala pokraj mene a ja sam joj rekao da ne šapće dok govori u snu. Tada bi se uspravila u krevetu i pokazivala koliko je lijepa tim svojim pametnim očima i otvorenim osmijehom koji nije poznavao pretenzije, ali koji je ponekad bio zločest. Volio sam je ne zato što je imala svilenu crnu kovrčavu kosu ili zato što je žena, a žene su racionalnije iako ne nužno i jednostavnije, nego zato što sam osjećao da je ona ta s kojom sam htio preseliti u Pariz i čitati Bertolta Brechta dok sjedimo na preuredno podšišanoj travi nekog parka i možda jednoga dana osnovati obitelj ali tek kad ostvarimo zavidne karijere i kupimo si lijepi auto kojim ćemo vikendom putovati Europom u koju smo svaki dan ulagali minimalno osam sati. Ja sam onda naravno ipak otišao bez nje, i to ne u Pariz nego u neke mračne predjele svoga srca, iako nije sve bilo toliko bezbojno jer se u toj tami tamo daleko ispred pojavilo sjeme koje je klijalo i koje sam ja zgrabio svojom rukom, a ono je propupalo i iznijelo me negdje u predjele između Medvednice i južne zaobilaznice, u proljetne večeri koje sam provodio u mutnoj jasnoći smijući se svojim prijateljima koje sam jako volio i koje sam htio zagrliti i poljubiti ali nisam htio da njima bude neugodno pa bih se umirio i samo ih promatrao i pitao se bi li meni stajali šeširi sad kad imam bradu. Oko mene se stvarao krug a ja sam se osjećao bezbrižnije nego ikad pa sam se ustao i zaplesao pored nekih djevojaka, nije me bilo briga što smo mi jedini imali hrabrosti za opuštenost dok su nas drugi promatrali želeći biti jednako sigurni u sebe. Te večeri nismo otišli u Budimpeštu iako smo to planirali, ali austrougarska arhitektura Zagreba na jednak je način mogla pružiti postelju osjećaju pripadnosti, pogotovo zato što smo bili mladi i imali vremena i udaljenosti smo brojali pjesama koje su nam svirale u slušalicama, a svijet je oko nas brujao jer je bio sretan zbog alkohola u krvi i bala na kojem smo svi sudjelovali iako nismo nosili krinoline niti odijela, ali smo se prepuštali zanosu koji je imao svojstva transa no iz njega se bilo lakše trgnuti, a ja sam se sjetio njegove nerječitosti pa sam se samo malo prepustio sjeti, ali ne i predaji jer se pobjedi učim svaki dan.

Hranitelj

Ostavio sam te u tragovima svojih misli. Onaj put, na primjer, kad smo bili na pivu (uvijek smo na pivu, zar ne?), a ja sam se bojao da neću znati voditi razgovor pa sam se od tog straha zamrznuo i onda ga i nisam mogao voditi pa sam ispao pasivan i tebi prepustio glavnu riječ. A ti si pričao previše za moj ukus, pogotovo zato jer si pričao samo o sebi, ali zapravo i nisi bio dosadan, iako sam dva ili tri puta ipak morao obuzdati svoja usta da se ne otvore u široko i glasno zijevanje. Proljeće je tek došlo pa se sunce već spuštalo negdje iza zagrebačkih krovova, na što smo imali dobar pogled jer smo i sami sjedili na krovnoj terasi, a ako postoji bolji osjećaj pripadnosti od druženja s prijateljem u zagrebački suton, ja nisam siguran da sam ga ikad osjetio. Iako mi ti zapravo i nisi prijatelj, ali odnos s nekim ne mjeri se dužinom poznanstva nego nekim klikom koji se dogodi kad tu osobu pogledaš u oči, a ja sam, čim su nam se pogledi prvi puta susreli, znao, ili barem htio, da ti mogu dlanove položiti na glavu, a onda ti odostraga šaptati o stvarima koje nikad ne izgovaram glasno, ne zato što su tajne, nego zato što istine o meni prirodnije zvuče kad se izgovore potiho, u jednom treptaju tvojih očiju, što je sasvim dovoljno da ih ti sačuvaš u pamćenju sve dok se svijet ne raspukne na dijelove.

S tobom sam prirodan, ne kao onda kad sam sam sa sobom, već na neki drugi, intimniji način. Ali nisam ti se to usudio reći dok smo sjedili na klupici na Zrinjevcu jer sam još uvijek bio prestrašen, čak i ako sam bio pripit. Nisam se bojao toga da ćeš se ti okrenuti od mene već toga da neću znati napraviti sljedeći korak jednom kad ti kažem da mi se sviđaš. A to sam htio napraviti najviše na svijetu, ili možda ne baš toliko jer bih onda to valjda ipak i učinio; strah ima granicu na kojoj ustupa mjesto djelovanju, a moja je odlučnost neustrašiva.

Što si nisam tada osvijestio, ali to znam sada kad sam prešao u stanje hranitelja. Biti hranitelj znači skrbiti se o sebi toliko dobro da se možeš brinuti i o drugima. Biti hranitelj znači ne dopustiti vanjskim faktorima da odlučuju o tome kako ćeš voditi svoj život. Konačno, biti hranitelj znači biti svjestan da si dovoljno dobar za bilo što. Da bi mi to pošlo za rukom, morao sam se odbaciti svoju pasivnost. Isprva sam bojao se da takvo odrastanje nužno znači i odreći se nevinosti, ali sazrijevanje nije sinonim ozbiljnosti pa sam se, čekajući tramvaj nakon kazališne predstave, spremno odlučio na promjenu.

Sada sam plave boje jer biti hranitelj znači biti prilagodljiv onako kako je prilagodljiva voda koja ne poznaje prepreke nego sama oblikuje svoj put.

Isto tako, u svojoj glavi imam dugu kosu i tanke noge i možda sam žena jer je žena otpornija od muškarca i ne gubi se u snovima nego ih ostvaruje, a sve to čini potiho, kao da ne poznaje jadanje i predaju.

I tako plav ja ću prići tebi. Ti si prljav i zelen, što znači da si opipljiviji i bezbrižniji i jednako sklon prepustiti se uzdisajima i pogledima koji u unutrašnjosti tvoje glave projiciraju svjetove. I možda nisi toliko dlakav kao što se na prvi pogled čini, ali imaš duhanski dah koji istodobno priziva i djetinjstvo i zanos i nedjeljna poslijepodneva koja provodim zalijepljen za tvoje tijelo.

A sad kad sam plav i kad sam postao žena, to ću i ostvariti. Zato, kad ti priđem, nemoj uzmaknuti – ja ću te nahraniti.

Dildo sajam

Posjetili smo sajam umjetnih penisa. Mene nije zanimao niti jedan od izložbenih primjeraka, a nekako mislim da ni tebe ništa nije privlačilo na izložbu, ali bili smo mladi, a kad si mlad imaš potrebu biti subverzivan pa smo mislili da svojim posjetom doprinosimo lokalnoj kulturnoj sceni.

Ostali posjetitelji sajma uglavnom su bili pederi čija smo lica mogli prepoznati s neke od sumnjivih društvenih stranica ili maglovitih večeri u klubu koji je puštao narodnjake koje nitko „ne sluša, ali su tu zbog ekipe“. Kimnuli smo nekolicini, no nismo vidjeli niti jednog poznanika s kojim bismo se nasmijali gluposti trenutka.

Uzeo si u ruke posebno tanak primjerak koji je više nalikovao štapiću za sushi nego umjetnom penisu, ali funkciju pribora za jelo ne bi mogao ispunjavati jer je bio pretjerano savitljiv. Predao si ga meni na inspekciju, a ja sam te njime pokušao ubosti u nosnicu, a onda smo doživjeli odbljesak spoznaje jer smo mu možda odgonetnuli svrhu.

Počeo sam nestrpljivo tapkati nogom dok si se ti zadržao pred debelim crnim igračkama. Htio sam otići, a bilo je jasno da ti želiš kupiti jedan. Nisam preokrenuo očima zato što sam ti prijatelj pa sam ti prišao i pokušao te potaknuti: „Pa daj ga uzmi ako ti se već toliko sviđa.“ Ti kao da si čekao ohrabrenje pa si rekao: „Ma da, zašto ne bih uzeo“, a onda si ga pružio prodavaču i rekao da ga uzimaš. „Taj vam stoji 300 kuna“, obavijestio te mršavi proćelavi trgovac. Naša indiferentna lica na trenutak su kao u anime-crtićima promijenila izraz jer su nam se usta razjapila a oči ispale iz svojih duplji od šoka, ali brzo smo se povratili u svoje stanje nezainteresiranosti a onda poslali cijeli sajam u onu stvar i otišli na pivo. Kad nemaš kurac dovoljna je i pivska boca.

Zagreb

U jednom čudnom i prilično lucidnom trenutku zaključio sam da doista volim Zagreb pa sam se uspeo na zgradu Fakulteta elektrotehnike i računarstva. Tamo gore nije bilo meni najdražih stvari u cijelome gradu: piva, prijatelja i bicikla, ali bilo je panorame koja se ovih godina potiho podvukla pod moju kožu pa sam, promatrajući krovove centra i Gornjeg grada, ja zapravo promatrao sebe. Bio sam lijepo obučen jer se nad grad nadvila proljetna tkanina, a i mirisao sam fino jer je svježina bazginih cvjetova svojom nevinom odlučnošću raspršila smog nad Vukovarskom ulicom. Osjetio sam žurbu pješaka kako nepokolebljivo juri mojim venama pa sam se još jednom obazreo oko sebe, a onda i sam pohitio negdje prema centru ne zato jer mi se doista žurilo nego zato jer se Zagrebom naprosto tako kreće.

Rekao si mi da sam poseban, a ja sam ti odvratio pitanjem: „Kakav ću tek onda biti kad se zaljubim?“ Ti si se nasmiješio jer si i sam to htio znati, a onda si me poprskao vodom iz Manduševca na što je negdje u meni neka izgubljena kockica napokon sjela na mjesto na koje pripada. Nakon toga otišli smo u Kino Europa, a naši su koraci mogli učiniti da se naša prošlost, sadašnjost i budućnost konačno stope u jedan pojam. U Europu smo sjeli jer smo mogli promatrati zgodne momke koji su defilirali Varšavskom i tek ponekad dali do znanja kako su svjesni naše pažnje. Pili smo pivo jer se nakon njega nismo sramili reći konobaru da ima sjajnu bradu, iako se meni nije sviđao jer je imao svijetle oči, ali njegova toplina ionako nije bila u njegovim očnim šupljinama nego u mirnoći kojom je sjajio sve do sunčeve skulpture, a koja nije bila prazna poput te divovske kugle iako je zasigurno bila jednako obilježena grafitima. Bilo je proljeće i bila je večer, ali konačno je još uvijek bilo svijetlo i toplo, a to nismo znali samo mi nego i drugi ljudi opuštena srca koji su se odbili pomaknuti s prepunih terasa. Nije nam palo na pamet ići kući pa smo se, poneseni alkoholom, stopili s masom koja se gubila negdje u visinama Tkalče. Rekao sam ti da sam sretan, a onda to beskonačno puta ponovio i samome sebi kad sam napokon sjeo na bicikl i zaželio ti laku noć.

Možda nisam običan ali sam sretan zbog običnih stvari. Naša ljubav veća je od galaksija, ali ne i od svemira jer upravo zbog nje ovaj svemir i postoji, no njoj je bilo dovoljno da pronađe dom u onoj uskoj praznini između naših nosova tik prije no što su nam se usne ugnijezdile u poljubac u spokoju noćnoga Zrinjevca. Zaplakao sam jer je sretni plač najčišća reakcija ljudskoga srca, a moje se srce napokon otvorilo i iz sebe ispustilo kaos koji nisam mogao podnijeti i ljubav koju sam i mogao zamisliti ali koju sam sad prvi put doživio. Pitali smo se kakav ću biti kad se zaljubim, a onda smo to i spoznali kad sam te zajahao, uputio ti vragolasti osmijeh te nas podigao negdje u visine ponad grada, sve do sljemenske gore, gdje smo postali beskonačnost i udahnuli čežnju ali smo umjesto toga povukli u sebe svu električnu energiju ovoga grada, učinili je neiscrpnom i vratili natrag pa je sad naša ljubav utkana u svaku iskru koja ponekad bljesne tamo negdje između strujnih vodova i plavih gradskih električnih tramvaja.

Oda mladosti i zrelosti

S ove strane pisanja zakazao sam jer je moj trbuh bio prepun osjećaja koje nisam znao staviti na papir. Mučnina izmiješana s nezaustavljivim nagonom za smijanje? Grad je bio malen kao i uvijek i miran kao i uvijek, ali nešto se u njemu promijenilo. U njemu više nije bio dječak koji je sanjao o odlasku i velikim stvarima. U njemu je sad bio čovjek koji je otišao, ali kojemu se nisu dogodile velike stvari, baš suprotno. One male stvari, o kojima je prije maštao, ali koje bi mjesto ustupile važnosti, poštovanju i moći, tiho su ovladale njegovim mislima i natjerale ga da preispita put prema sreći. Onda je nastala eksplozija, a iz nje je izletjelo mnoštvo sjemenja koje je dotad mirovalo negdje na okrajcima njegovih misli i duboko ukorijenjeno na karti njegove sudbine.

Bilo je lijepo biti tinejdžer. Sva su moja čula još bila mlada i nemirna i tražila su pripadnost. Htio sam naći njega i htio sam naći nju, ali ja nisam bio zreo jer sam bio zapaljiv, a sve što se lako zapali jednako tako lako i izgori, a onda se i ugasi i bude bačeno da trune na ilegalnom smetlištu koje se nalazi iza šume, a koje je začudo prelijepo jer je tiho i zeleno i čistije no što bi jedno smetlište trebalo biti.

Više nisam zapaljiv niti sam zaljubljiv niti se bojim da za mene nema mjesta. Vidio sam svemir na dnu pivske boce i divio sam se rododendronima koji su sjali u vrtu za koji tada nisam znao da je moj jer se nalazio u svijetu kojeg nisam stvorio sam, a kojeg ionako nikad ne bih mogao zamisliti bez pomoći onih kojima šapćem „Hej, danas sam baš sretan“, a njima nije čudno što su moje misli nasumične.

Mislio sam da sreća leži u tinejdžerskim filmovima, rock glazbi devedesetih, romanima za mlade i pokemonima, ali sreća nije zamisao nego stvarnost. Ja svoju stvarnost tada još nisam poznavao ali onda sam je odlučio potražiti pa sam je pronašao na dlanovima koji razdvajaju oceane, dlanovima koji su baš kao moji – meki, zaigrani i položeni u ruku neke jednako neizgubljene osobe.

Kalifornijsko sunce

Nisam ti mogao reći da te volim jer su moji osjećaji bili snažniji od bilo koje izgovorene riječi, iako sam bio prilično siguran da bi ti ton moga dubokog glasa ionako sve rekao, a moje si osjećaje već odavno mogao neskrivene pročitati na površini mojih očiju. Umjesto toga, pustio sam ti pjesmu koja je iste melodije kao moja ljubav i istoga ritma kao otkucaji moga srca kad promatram tvoj dječački osmijeh. Zanimalo me sviđa li ti se pjesma pa sam to naumio otkriti iz izraza tvoga lica ali ti si bio brži od mene pa si mi to i sam dao do znanja kad si me zagrlio, a ja se nisam bunio iako su od tvog zagrljaja pucale kosti.

Sunce je zalazilo nad mirnim horiznotom kalifornijskoga grada. Ti i ja smo sjedili na krovu i nazdravili pivom za koje sam se ja ipak nadao da će biti ukusnije. Nismo govorili jer nama ne trebaju riječi da bismo se usjećali ugodno. U tišini smo gledali u daljinu i stapali se s opuštenom atmosferom našeg novog doma. Ostvarenje sna neobičan je osjećaj.

Toplina kalifornijskoga asfalta činila nas je lijenima i vječito nasmijanima. Pronašli smo dom i posao, upoznali smo nove prijatelje. Ako sam nekad davno imao osjećaj da ne pripadam, on je sada ležao zaboravljen negdje s druge strane oceana. Šapnuo sam ti: “Pazi se, ja sam sretan”, a onda sam se posvetio zalijevanju biljaka koje smo postavili na veliku terasu.

Nismo plivali u moru jer se u njemu ne može čuti udaranje valova o stijene pa smo ostali ležati na plaži usklađivati udisaje sa svakim novim naletom plime. Imao si meke dlanove koji su mogli razrušiti svjetove ali su bili dobroćudni pa su mirovali izgubljeni u bespućima moje kože. Da si mi tada rekao da je taj trenutak konačna svrha samoga svemira, ja bih ti na mjestu povjerovao, a onda bi se, tko zna, vrijeme možda zaustavilo a mi postali nova božanstva nekog našeg kozmosa, ali tebe je zatjeralo piškiti pa si otrčao u vodu, a ja sam se uspravio u sjedeći položaj i prestao sanjati o budućnosti jer je ona tek konstrukt za bijeg od sadašnjosti a ja nisam želio pobjeći baš nigdje.