Dozivanje sunca

Čekao sam na tvoju poruku iako sam znao da ona neće doći jer ti nisi odan niti si se vezao za mene. A čak i da ja nisam volio tebe, imao si životinjski miris i kožu koja je vapila za mojim očnjacima i nešto u svom načinu držanja zbog čega sam se pored tebe osjećao prirodno. Srce mi uz tebe nije kucalo brže nego je sve bilo baš onako kako treba biti.

Zagrizao sam u jabuku jer je ona jedina u mojim ustima mogla proizvesti isti okus kao tvoj vrat. Žvakao sam je agresivno, brzo otkidajući nove komade žućkastog tkiva koje nije stiglo niti oksidirati. Bilo je nečega biblijskog u tome, a ja nisam bio siguran jesam li ja Adam ili Eva ili netko treći tko zapravo i ne griješi nego pokušava postati uzvišen, a to sam mogao jedino kad si ti bio pored mene.

Na nebu su sjale zvijezde jer smo se nalazili u prostoru do kojeg nije dolazilo svjetlosno zagađenje grada. One su me umirivale jer je osvijetljena noć spokojnija od dana i manje užurbana od njega, ali malo me čudilo što s tobom ne vidim sunce koje izlazi svaki put kad doživim ljubav. Jednako tako nisam bio žena, što znači da nisam bio dalek i odlučan. Stajao sam tamo nasred livade nesigurnog pogleda u svom dječačkom obliku, iako sam imao bradu koja mi je davala izgled muškarca i privid čvrstoće.

Ti si bio tek sjena i nisam te mogao vidjeti cijelog, ali glas ti je zvonko odzvanjao noćnim zrakom pa sam znao da si ondje. Htio sam ti reći da te želim zagrliti, ali kočnica koja se nalazila u mom pleksusu ili pak želucu nije mi dopuštala da iz pluća istisnem zrak i to izgovorim. Pa ipak, nisam se htio predati, zbog čega sam to napravio na svoj način.

Zaplesao sam rukama, krivudavim linijama iscrtavajući put ispred sebe. Podigao sam ih u zrak i zavrtio oko svoje glave. Nešto se medeno počelo pojavljivati u zraku. Napravio sam krug oko sebe, iako sam bio manje vješt od baletana, zbog čega sam se pomalo nespretno dočekao na pete kad sam obišao svih tristo šezdeset stupnjeva. Ali u tom postupku nije bila bitna tehnika nego namjera, što mi je bilo jasno i prije nego što se negdje u krošnji drveta iza tvoje prikaze začuo cvrkut ptica.

Pomaknuo sam se s mjesta i zaplesao cijelom livadom. Oblikovao sam neke pokrete koji su izgledali kao da su iz filma o plesu na kiši, iako nije padala kiša niti sam ja imao kišobran niti sam ikad pogledao taj film. Zvijezde su počele blijediti, a negdje na jednom kraju horizonta nebo je prestajalo biti crno. Izvodio sam skokove s nogama za koje sam htio da izgledaju gimnastički savršeno, no ja nisam bio trenirani suvremeni plesač, baš kao što ni ti nisi više bio tek sjena nego si počeo poprimati materijalniji oblik. Obišao sam cijelu livadu i nisam se uznojio ili uspuhao, ali sam ipak iznenada stao, samo zato da ispustim grleni uzvik, nakon kojega je na obzoru granulo sunce.

Ti si sada stajao preda mnom u svojem čitavom obliku, a ja sam se široko osmijehivao jer sam te uspio dozvati na jedini način koji mi je dolazio prirodno. Tijelo ti je mirisalo na cvijeće, a visoko iznad nas sjalo je sunce. Tako sam znao da se volimo.

Advertisements

Ispod bijele zgrade

Zaplakao sam pod tvojim nogama, a ti si se začudio i uplašio jer nikad dotad nisam izgubio kontrolu nad sobom, niti se otvorio toliko da dopustim nekome vidjeti moje suze. Ali ti si bio drugačiji i pred tobom nisam htio biti zatvoren kao pred ostalima. Ako je to značilo pokazati ti najskrivenije kutke svoje slabosti, to sam onda činio jednako rado kao da ti na dlanovima donosim svoje srce („Hej, gledaj, ovo je za tebe!“).

„Oprosti“, rekao si prvi put otkako te znam. „Kriv sam. Žao mi je.“ Podigao si me s koljena i pogledao me u oči. Tijelo ti je zadrhtalo pa si zaplakao i ti.

Začudo, očiju crvenih od suza i bolne grimase na licu, bio si jednako prekrasan kao onda kad bi se osmjehivao nevino poput mene. Tvoje su oči odavale tvrdoglavu odlučnost isprike i nisu prestale promatrati moje – nisi namjeravao odustati dok ti ne povjerujem.

Ja sam ti oprostio jer te volim nekom čudnom energijom koja je sposobna stvarati nove svemire, ali koju obično sakrijem u sramežljivi poljubac i poneki pijani zagrljaj, a onda, kad ne gledaš, i u šaku koju pobjednički podignem u zrak.

Ipak, nisam ti povjerovao. Tvoje navike prepoznajem jednako lako kao tvoj miris koji istodobno donosi i putenost i pripadnost i dom i prokletstvo i mir i kaos i dekadenciju i uskrsnuće. Pogriješit ćeš opet, a nemir u mojoj utrobi neće mi dati zaspati sve dok ti u lice ne pljunem riječi prijezira, nakon čega ću se ohladiti i ponovno biti onaj stari ja, ali ovoga puta lakoga srca, strpljivo čekajući da ti napraviš sljedeći potez.

***

Velika je zgrada samo izdaleka bila bijele boje – sad kad smo stajali pred njom, vidjeli smo da su stupovi zamrljani blijedim mrljama. U daljini je zagrmilo. Spremala se kiša.

„Jesi li spreman?“ upitao sam te.

Tvoja je odlučnost tek na trenutak posrnula, a onda si kimnuo glavom. Lišen osjećaja, prišao sam ti i vršcima prstiju prešao preko lica. Zgrabio sam te za glavu i duboko udahnuo zrak oko tvoga desnog uha.

Negdje na njegovim okrajcima, začulo se pucanje svemira.

Počela je kiša.

Odrastanje jednog odnosa

Slušanje glazbe prilično je intimna stvar, ali između moje intime i tvoje nije postojala granica pa smo obojica bili u mojoj sobi tamno obojenih zidova – ja sam ležao na krevetu, a ti si, sjedeći na podu, bio naslonjen na moj madrac – i slušali Urbana čija je glazba tkala opipljivu mrežu osjećaja koja se širila prostorijom. Vjerovali smo da je život pjesma, a ja sam pomislio kako bi bilo dobro da pobjegnemo negdje gdje ćemo moći uživati u slobodi, ali ti to nisam rekao jer sam znao da i ti razmišljaš o istoj stvari. *Imaš svijetle oči, a ja ti prstima milujem zube, ne zato jer žudim za ugrizom nego zato što želim znati što se nalazi iza njih.*

Socijalistička zgrada škole imala je goleme prozore, one vrste koja poziva na razbijanje. Uzeo sam kamen u ruke, a ti si se isprva nećkao, ali kad je staklo zazvečalo u ekstazi ispunjenja svoje svrhe, nisi dograbio jedan nego dva kamena pa si se poveo za mojim primjerom i zadovoljio porive koji nisu bili vandalski nego logični. Razbili smo samo dva prozora jer nismo htjeli svu sreću potrošiti u jednom danu; osim toga, kao i drugi prije nas, bili smo nesebični pa smo nekim novim klincima ostavili da otkriju pročišćujući osjećaj lomljenja prozora koji su stvoreni da budu razbijeni. *Suze sam čuvao za posebne prilike kao što je dodir naših nosova koji je nama značio više od poljupca.*

Besciljno smo se vozili gradskim ulicama jer smo očajnički tražili mjesto na kojem bismo pripadali, ali čak i prije no što je lampica za spremnik goriva počela upozoravajuće svijetliti, i ti i ja smo shvatili da pripadnost ne čini mjesto nego je čine ljudi. Spleen izgubljenosti nestao je kroz otvoreni prozor automobila. Uhvatili smo se za ruke, ali tek na trenutak, a onda si prebacio u višu brzinu pa smo odjurili do najbliže benzinske pumpe. *Kad sam pored tebe prisutan sam i ne sanjam jer nema bolje stvarnosti od tvoga mirisa i tvoga osmijeha i dodira i želje da se svakoga jutra budiš pored mene.*

Sjedinjenje

Zaplakao sam kad sam ti rekao da te volim jer sve emocije koje su se dotad skrivale negdje s one strane moje kože nisu mogle stati samo u te dvije riječi pa su se probile kroz moje oči i potekle kako bi konačno doživjele sreću za kojom su dotad toliko čeznule. Pao sam na koljena i duboko udahnuo jer kad izgovaraš tako velike stvari onda moraš raditi i dramatične pokrete svojim tijelom. Ti si znao da je moja ljubav stvarna jer je svijet oko nas postao kaos, a tebe nije bilo strah jer si se osjetio sigurnim uz mene pa si se samo zvonko nasmijao u lice nemiru, a on je zatitrao zajedno s tvojim glasom zato što je kaos nije suprotnost ljubavi nego njen sastavni dio.

Čak i ako bih zaboravio kako izgleda tvoje lice kad bih zatvorio oči, tvoj mi se miris nikad ne bi gubio s vrha nosnica pa bih ga koristio kao opijum svaki put kad bih htio pobjeći u svijet koji je boje tvoje kose i teksture tvoje kože i oblika tvoga tijela, ali to se događalo vrlo rijetko jer si većinu vremena ionako bio uz mene.

Stajao si preda mnom gol a ja sam te po prvi put vidio onakvim kakav doista i jesi; nakon toga sam se skinuo i ja, ali nikakve promjene nije bilo zato što sam ja neviniji od tebe i ako nosim odjeću, to ne znači da nosim i masku. Djelovao si ranjivo pa sam u tom trenutku pomislio da sam možda ja ipak čvršći od tebe jer, iako se više bojim, rjeđe se prepuštam strahu. Svojim sam ti dlanom tada dotaknuo čelo jer sam ti htio dati do znanja da tvoj život sada ima temelje, ali ti si se onda nasmijao i uhvatio me u naručje pa smo se otkotrljali na mjesto koje je moglo biti i okrajak svemira, ali je zapravo bila samo livada pored neke napuštene i oronule tvornice. Na tlu je moglo biti staroga lima ili stakla, pa hajde da ljubav sljedeći put dijelimo u tvome krevetu.

I ondje će biti crnice koju zgrabit ću u šaku pa je poput pijeska sipati u svoja usta dok se ti ispod mene izvijaš i ispuštat grlene zvukove jer si dosegao vrhunac i jer si ga napokon doživio sa mnom, a ja ću tada postati žena jer samo tako mogu biti pasivna i imati kontrolu pa ću te pogledati svojim turskim očima ispod ulaštene kovrčave kose i prepredeno ti reći: „Ti si ionako oduvijek bio samo moj“, a onda ću te progutati, ali ne ustima već nekim novim organima koji su mi se stvorili među nogama, a koji su mi napokon dopustili da uživam u tvojoj tjelesnosti. A kad ispljunem tvoje ostatke, ti ćeš još uvijek biti tu a ja ću ti zahvalno oprati stopala kao najvećem svecu i onda ću opet postati muškarac i otvoreno i bez skrivenih namjera leći pored tebe i utopiti se u svrhovitosti tvoga mirisa.

Oda mladosti i zrelosti

S ove strane pisanja zakazao sam jer je moj trbuh bio prepun osjećaja koje nisam znao staviti na papir. Mučnina izmiješana s nezaustavljivim nagonom za smijanje? Grad je bio malen kao i uvijek i miran kao i uvijek, ali nešto se u njemu promijenilo. U njemu više nije bio dječak koji je sanjao o odlasku i velikim stvarima. U njemu je sad bio čovjek koji je otišao, ali kojemu se nisu dogodile velike stvari, baš suprotno. One male stvari, o kojima je prije maštao, ali koje bi mjesto ustupile važnosti, poštovanju i moći, tiho su ovladale njegovim mislima i natjerale ga da preispita put prema sreći. Onda je nastala eksplozija, a iz nje je izletjelo mnoštvo sjemenja koje je dotad mirovalo negdje na okrajcima njegovih misli i duboko ukorijenjeno na karti njegove sudbine.

Bilo je lijepo biti tinejdžer. Sva su moja čula još bila mlada i nemirna i tražila su pripadnost. Htio sam naći njega i htio sam naći nju, ali ja nisam bio zreo jer sam bio zapaljiv, a sve što se lako zapali jednako tako lako i izgori, a onda se i ugasi i bude bačeno da trune na ilegalnom smetlištu koje se nalazi iza šume, a koje je začudo prelijepo jer je tiho i zeleno i čistije no što bi jedno smetlište trebalo biti.

Više nisam zapaljiv niti sam zaljubljiv niti se bojim da za mene nema mjesta. Vidio sam svemir na dnu pivske boce i divio sam se rododendronima koji su sjali u vrtu za koji tada nisam znao da je moj jer se nalazio u svijetu kojeg nisam stvorio sam, a kojeg ionako nikad ne bih mogao zamisliti bez pomoći onih kojima šapćem „Hej, danas sam baš sretan“, a njima nije čudno što su moje misli nasumične.

Mislio sam da sreća leži u tinejdžerskim filmovima, rock glazbi devedesetih, romanima za mlade i pokemonima, ali sreća nije zamisao nego stvarnost. Ja svoju stvarnost tada još nisam poznavao ali onda sam je odlučio potražiti pa sam je pronašao na dlanovima koji razdvajaju oceane, dlanovima koji su baš kao moji – meki, zaigrani i položeni u ruku neke jednako neizgubljene osobe.

Kalifornijsko sunce

Nisam ti mogao reći da te volim jer su moji osjećaji bili snažniji od bilo koje izgovorene riječi, iako sam bio prilično siguran da bi ti ton moga dubokog glasa ionako sve rekao, a moje si osjećaje već odavno mogao neskrivene pročitati na površini mojih očiju. Umjesto toga, pustio sam ti pjesmu koja je iste melodije kao moja ljubav i istoga ritma kao otkucaji moga srca kad promatram tvoj dječački osmijeh. Zanimalo me sviđa li ti se pjesma pa sam to naumio otkriti iz izraza tvoga lica ali ti si bio brži od mene pa si mi to i sam dao do znanja kad si me zagrlio, a ja se nisam bunio iako su od tvog zagrljaja pucale kosti.

Sunce je zalazilo nad mirnim horiznotom kalifornijskoga grada. Ti i ja smo sjedili na krovu i nazdravili pivom za koje sam se ja ipak nadao da će biti ukusnije. Nismo govorili jer nama ne trebaju riječi da bismo se usjećali ugodno. U tišini smo gledali u daljinu i stapali se s opuštenom atmosferom našeg novog doma. Ostvarenje sna neobičan je osjećaj.

Toplina kalifornijskoga asfalta činila nas je lijenima i vječito nasmijanima. Pronašli smo dom i posao, upoznali smo nove prijatelje. Ako sam nekad davno imao osjećaj da ne pripadam, on je sada ležao zaboravljen negdje s druge strane oceana. Šapnuo sam ti: “Pazi se, ja sam sretan”, a onda sam se posvetio zalijevanju biljaka koje smo postavili na veliku terasu.

Nismo plivali u moru jer se u njemu ne može čuti udaranje valova o stijene pa smo ostali ležati na plaži usklađivati udisaje sa svakim novim naletom plime. Imao si meke dlanove koji su mogli razrušiti svjetove ali su bili dobroćudni pa su mirovali izgubljeni u bespućima moje kože. Da si mi tada rekao da je taj trenutak konačna svrha samoga svemira, ja bih ti na mjestu povjerovao, a onda bi se, tko zna, vrijeme možda zaustavilo a mi postali nova božanstva nekog našeg kozmosa, ali tebe je zatjeralo piškiti pa si otrčao u vodu, a ja sam se uspravio u sjedeći položaj i prestao sanjati o budućnosti jer je ona tek konstrukt za bijeg od sadašnjosti a ja nisam želio pobjeći baš nigdje.