Spelujem ti ispriku

Iako riječ “oprosti” sve teže prelazi preko mojih usana onda kada je koristim samo kako bih prizvao mir. Ona rupa koja se nalazi negdje u mom trbuhu i u kojoj se skrivaju svi moji osjećaji duboka je i puno toga u nju stane ali stvari se ipak gomilaju, a jednoga će dana hrpica zaboravljenih zamjerki narasti toliko velika da će ispuniti cijelu prazninu, nakon čega ću se rasprsnuti i reći ti kako se doista osjećam. A to neće biti isprika.

Korak kojim sam prešao preko slomljenog ponosa malen je kao razmak između mojih tenisica dok prekoračujem vlažni list na betonu i golem kao da preskačem jednu od onih peterokatnica u nizu dok ti hitam u susret. Ali danas je završila jesen i nije bilo zime nego je odmah nastupilo proljeće. I nebo se razvedrilo i zapuhao je topao vjetar s juga. A već dobro znaš da sam ja najviše svoj tijekom prijelaznog razdoblja. Onda kad te ne trebam jer posjedujem udah i sposobnost da maštanje preobrazim u stvarnost i glavu koja se može okrenuti iza sebe, ne kako bi se osvrnula u prošlost, nego kako bi se s njom pozdravila.

Ja se ne želim pozdraviti s tobom. Ali neću ti reći “oprosti” jer više neću biti biće koje otvara usta kako bi izrazilo osjećaje. Još važnije, neću stvarati klimavi mir koji se može raspasti s prvim zapuhom vjetra, čak i ako je blag i puše s juga i donosi mi putenost u jednakom mjeri kao što mi donosi izbavljenje. Ti ćeš tada naravno pasti na koljena ali ja ću već biti visoko u zraku, ondje gdje sam ranije preskakao zgrade, i nasmiješit ću ti se jer neću imati ponos niti ćeš me ti ikako moći povrijediti.

Zelena je boja moje jakne i kosa mi lagano strši prema gore. Stopala su mi nesigurno okrenuta jedno prema drugome. Izraz na mome licu nije zabrinut nego odlučan. Pretvorio sam se u kadar. Dlanovima ti opasavam vrat i gledam te duboko u oči. Otvaram usta u udah. Fino mirišeš dok te gutam atom po atom.

Advertisements

Trideset i pet

Odlučio si se ubiti, ali si ovaj put naumio i uspjeti u tome. Prošli pokušaj završio je katastrofalno: mjeseci psihijatrijskog nadzora, zabrinuti roditelji koji te ne ostavljaju na miru, pogledi na ulici koji gotovo neizbježno padaju na tvoj zglob, strah u očima prijatelja… Ali ovaj će put biti drugačije, o da. U svakom zlu ima i nešto dobro. Eto, da nisi završio na psihijatriji, nikad ne bi imao pristup antidepresivima koji su se uredno gomilali u tvome kuhinjskom ormariću. Isprva si ih redovito pio, naravno. Preispitao si svoje odluke i potrudio se izboriti za sebe. Nadao si se da će ti tablete pomoći da opet osjetiš i najmanju naznaku nekog osjećaja. To nije čak morala biti ni sreća. Bilo ti je dovoljno i da osjetiš barem jedan ubod tuge pa da možeš pasti na koljena i zaplakati onako kako to rade ljudi kojima osjećaji nisu isparili iz tijela. Ali nikakav plač nije dolazio i nikakav osmijeh ti nije obasjao lice pa si prestao piti tablete i počeo ih čuvati za viši cilj. Svakoga si dana, a odlučio si da će ih biti trideset i pet jer si vjerovao da je trideset i pet tableta u želucu dovoljno da izazove učinkovitu smrt, sa strane stavljao po jedan bombončić za sreću koji ipak sam nije mogao biti to, ali će, zajedno sa sebi jednakima, postati katalizator tvoga konačnog oslobođenja.

Danas je dan broj trideset i pet. Mirno si prišao ogledalu (kao da netko u tvom stanju stvari radi ikako drugačije nego mirno), pogledao svoj odraz i jedva prepoznao svoje nekadašnje crte lica i vrata pod novim naslagama sala koje su sa sobom donijele tablete protiv depresije. Ha! To im je bila jedna od rijetkih pozitivnih strana. Sada ti nitko više nije mogao prigovoriti da si žgoljav, ali, čak i da jesi mršav, nitko ti se ne bi usudio ništa reći. Otkad si završio na psihijatriji, svi razgovaraju s tobom u rukavicama. S kondomom na jeziku. Kao da si ti toliko osjetljiv.

Nisi napisao oproštajno pismo. Što bi uopće ikome više imao reći? „Nisam sretan?“ „Ništa ne osjećam?“, „Ovdje nema mjesta za mene?“, „Želim otići?“ „Molim vas, pustite me?“ Te si fraze već beskonačno puta prevalio preko usana, ali one su se izgubile pod stalnim napadom ispraznih „Ma bit ćeš ti dobro“, i „Svatko se ponekad loše osjeća.“ Odavno si odustao od pokušaja da ih uvjeriš kako u tvom rječniku ne postoji riječ „ponekad“ nego „stalno“ te da „osjećati se“ nije nešto čega se tvoje tijelo sjeća. Da si bio imalo osvetnički nastrojen, napisao bi u tom oproštajnom pismu kako te nikad ne slušaju i kako si se umorio od borbe kako bi došao do riječi, ali opet, da imaš želju za osvetom onda možda uopće ne bi bio u ovoj situaciji.
Dakle, pisma neće biti.

Okrećeš se od ogledala. Odlaziš u kuhinju, uzimaš čašu koja stoji na sudoperu, otvaraš slavinu i puniš čašu vodom. Umjereno hladnom, jer iz navike ne želiš oštetiti grlo. Dižeš ruku u visinu glave jer se tamo nalazi ručka ormarića kojeg trenutak kasnije otvaraš i uzimaš kutijicu u kojoj se nalazi trideset i pet tableta. Po jedna za svaki dan tijekom kojega si se nadao da to nećeš morati napraviti.

Nada umire zadnja a sada je došao red na tebe. Jedan. Dva. Tri. Gutljaj vode. Četiri. Pet. Šest. Gutljaj vode. Ovo ide presporo. Sedam. Osam. Devet. Deset. Jedanaest. Dva gutljaja. Dvanaest. Trinaest. Četrnaest. Petnaest. Šesnaest i jebemu zašto ne i sedamnaest. Gutljaj. Gutljaj. Osamnaest. Devetnaest. Ovo nikada neće završiti pa neka bude i dvadesetdvadesetjedandvadesetdvadvadesettri. Gutljaj gutljaj gutljaj. Osjećaj davljenja. Polako. Ne požuruj se. Blizu si kraja. Dvadeset četiri. Dvadeset pet. (Treba li ti već biti muka?) Dvadeset šest. Dvadeset sedam. Dvadeset osam. Gutljaj i još jedan gutljaj. Ponovno otvaranje slavine i sipanje vode u čašu. Dvadeset devet. Trideset. Trideset jedan. Trideset dva. Trideset tri. Trideset četiri. Žestoko lupanje srca. Još malo pa je gotovo. Gutljaj. Gutljaj. Duboki udah. Trideset i pet. Gutljaj.

Zbogom.