Imaš fakultetsko obrazovanje, književnost dapače, ali nisi siguran što znači riječ apokrif. Ipak, sviđaju ti se tajnovitost i veličina koji se osjete u nazivu pa se poigravaš tom riječju dok razmišljaš o tome kako je gradski život, sa svom dekadencijom koju nozi uz sebe, ponekad nepotrebno prolazan i klaustrofobičan. Mudrost i smeđa boja papirusa suprotstavljeni izmorenosti i sivilu. Jesenska vlaga jasna je u zraku kojim je ispunjen prostor na fotografiji na kojoj, ruku u džepovima, poziraš ispred još jednog zida prošaranog grafitima koji nešto znače samo onome tko ih je ondje naslikao. Imaš sjetan izraz koji se na tvome licu nalazi možda tek zato jer znaš da ćeš tako dobro ispasti, a možda je ta sjeta toliko stvarna i duboka i ne bi je zapravo htio pokazati, ali si već odavno izgubio snagu da je pokušaš sakriti. Ovaj je svijet beznadan i ravan, baš kao i snovi, kad bi ti barem netko pokazao da se iz njih moguće probuditi.

Kažeš mi Ozrene volim te ljubav je okruglog oblika tvog tijela i plinovito plave boje koja se probija kroz tamu smještena je između mene i kraja kreveta uza zid. Oči su ti duboke i prodorne usne ti sad nešto šapuću ali ja više ne razabirem smisao riječi već se gubim u golemom protoku energije koji mi se probija kroz glavu. Vidiš, da smo u tom trenutku odlučili nekako pokidati šavove ovoga svijeta mogli smo se provući u neku drugu stvarnost, onu koja se nalazi s druge strane mojih otvorenih usta i koju karakterizira dugačko putovanje kroz svemir. Putovanje nije i odredište, ali još ne mogu naslutiti što se nalazi na njegovom kraju i hoću li ondje biti sam. Pitam se tada jesu li ljudi tek pratioci i hoće li na kraju svatko od nas imati vlastiti svijet. Takve mi misli ne stvaraju ugodu, volio bih da je naša ljubav prozračnija možda ću se na planinama ipak buditi uz nekoga drugoga, možda ću snovima doći do otvorenosti.

Advertisements

Ako nastavimo nasipom doći ćemo do mog stana

Još je bio mlad pa nije znao da nisu svi jednaki. U svojoj me naivnosti sasvim nevino pitao: „Kad si se posljednji put zaljubio?“ a ja sam poput usisavača udahnuo sav zrak između sebe i njega. Rijeka na kojoj su se galebovi u suton igrali tobogana tek je na trenutak zastala u svom toku prema istoku, dovoljno dugo ipak da se ja ohrabrim reći: „Ali ja nikad nisam bio zaljubljen.“ Ako ga je moj odgovor i iznenadio, bio je dovoljno pametan da to skrije pa je umjesto tišine i šoka iz njegovih usta izašla polagana struja pitanja za koju je vjerojatno mislio da će biti uspješna i da će uspjeti sakriti iznenađenje: „Pa kako to?“, „Zar ti se nitko nikad nije svidio?“, „A što je sa svim onim momcima koje si uspio šarmirati svojom nespretnošću?“, „Što je sa mnom?“ Prostor između nasipa na kojemu smo se šetali ispirući sve do tada popijeno pivo i moga stana tada se poput kakve svemirske crvotočine sasvim izobličio i, eto ga, bili smo u mom stanu koji bi možda nekom velikom muškarcu, tako malen, djelovao poput kaveza, ali on nije proučavao njegovu unutrašnjost jer je imao zatvorene oči jer mi je dopuštao da mu skinem majicu jer se gušio u zvukovima koji su izlazili iz mojih usta. Nakon što se probudio iz mjesta na kojemu ne postoji pojam dva tijela nije se pitao hoće li baš on biti taj zbog kojeg više neću moći reći da nisam zagrizao u mirise svemira bio je tada dijete koje se pretvaralo da lovi pokemone bio je slobodan iako je noktima grebao kao po zidovima ćelije grebao po mome tijelu bio je… bio je onaj u kojeg sam se ja htio zaljubiti.

Jantar

Kako mogu pisati o ljubavi kada nikad nisam bio zaljubljen iako na sebi imam staru kućnu majicu i trenerku u kojoj mi je prevruće ali koja jedina izgleda dobro na meni pred tobom se osjećam potpuno ogoljeno ne govorim ti da mi je stalo do tebe jer se bojim da ću čuti ne a ako se to dogodi sve emocije koje držim u sebi cijelo ovo stoljeće poput nezaustavljivog vala izaći će iz mene kakav ću čovjek biti tada

Pojedi ovaj kolač koji sam napravio za tebe kažeš da je fin hvala znam to i sam pričajmo sad o glazbi i filmovima koje smo pogledali u zadnje vrijeme baš je smiješan taj rupaul hehe sve te emisije usputno gledam ali dok ti govoriš tvoje lice promatram pokušavajući naučiti svaku liniju poru i oblik ruba tvoje kose opet se moram suzdržavati pa svoje istraživanje pažljivo skrivam kimanjima glave i polušaljivim komentarima na tvoje stavove kad bi mi dopustio pokazao bih ti svoj jezik koji se ne izgovara riječima nego dodirima i mirisima i pletenjem međusobnog mira on raste u meni i sad dok pišem ovo za tebe

Nešto veliko se krčka ispod površine nešto veliko dolazi do mene vidiš li kako je zemlja pod Italijom popucala a ova magma koja teče mladim kanjonima uskoro će postati lava svoje sam osjećaje pohranio u kutku svemira ali prije dvije su noći prošli jupiter nisam ih mogao gledati jer sam se strašno bojao sad se ne više ne bojim evo ih dolaze po mene

Ona linija što kuca od početka moga života do tebe

Volio bih se zateći u travnatoj dolini neke skandinavske zemlje neka vjetar šiba moje tijelo a kiša ispire sve ono krivo što sam naučio ljubav nije traženje ljubav nije izgubljenost ljubav je mir i jasnoća pogleda i suze koje teku sad kad si napokon sa mnom. Naša je priroda zelene boje, a interijer uglavnom bijel s ugodnim drvenim detaljima. Linija na zaslonu u velikoj se strmini uzdiže do vrha, a s njega se jednako tako strmoglavljuje pa nastavlja dalje. To je otkucaj našeg života.

Otkrivenje nije došlo na sjeveru ali kad sam se prvi put nakon nekoliko godina pažljivo zagledao u fotografije koje su pokazivale tvoje lice u svim njegovim izrazima i prsa čiju su kožu moje usne htjele okusiti zrak oko moga tijela, i moje tijelo samo, zatitrali su kao smetnje na televizoru i tako se tresli dok sam ja napokon shvaćao zašto sam morao upisati fakultet u velikome gradu, slušati nezanimljive kolegije voditi usamljen život i osjećati prazninu u ostacima socijalizma iskvarenima ruglom modernoga vremena. U onome prostoru između mojih očiju i spuštenih kapaka kao na kinoprojektoru vidio sam zelenilo proljeća na potezu od trnja do prisavlja, put koji sam svaki dan prolazio misleći samo o tebi. I onda kad bih napokon naletio na tvoju pojavu u hodnicima fakulteta ili za nekim udaljenim stolom u studentskoj menzi moje bi srce zalupalo a grlo se stegnulo i ja bih se izgubio u vlastitoj nesigurnosti. Na put nam je stalo moje neiskustvo i tvoja oholost. U svom sam prosvjetljenju ispred sebe stavio svoju ruku s prema gore spojenim kažiprstom i srednjim prstom. Možda te tako uspijem zazvati da ti kažem Hej, ne znam se pretvarati i nemoj misliti da sam čudan sviđaš mi se sve ovo vrijeme. Eto, tad će napokon ovaj grad početi imati smisla a ti ćeš mi reći Hajdemo sada odavde.

Geometrijski oblici namještaja u sobi pravokutnog su oblika, kao u dnevnim boravcima prije četrdeset godina. Kolektivna svijest nije upisana u naše osjete dovoljno jako da je se ne bismo mogli osloboditi ali ipak smo iskusili ono što je prestajalo postojati taman kad smo izgovarali prve riječi i učili čitati dok su stari spomenici padali a njih zamijenile modernije fontane. Jeli smo tada snjeguljicu i igrali se dinosaura na trgu koji je bio pun grlenog smijeha i plača zbog razbijenog koljena. Tada nam se kao morska pjena prišuljao otkucaj pjesme koja je ljepotu djetinjstva pretočila u svjesnost adolescencije. Narasle su nam dlake po stopalima, a bjelina istočnog neba u vedro ljetno poslijepodne imala je zvuk galebova kliktaja koji se pak ondje nisu mogli čuti jer nad panonskim ravnicama galebovi nisu letjeli. Pitali smo se zašto se ne možemo zaljubiti u vedre djevojačke korake i nalazili smo udobnost u svjetovima s one strane korica knjiga i spužvastih slušalica u našim ušima. Hormoni su ipak učinili svoje a mi počeli izlaziti iz svoje čahure. Da si tada bos prešao preko moga tijela poljubio bih ti stopala i zajedno s tobom se ponovno šćućurio u svoju nevinost. Pa ipak, morao sam proći cijeli svijet između sebe i tebe da se zavaram bujnim prašumskim cvijećem, okupam u plamenom jezeru vulkana i sperem svu nesigurnost pa ti se onda napokon vratim zaljubljen kao i prije i kažem ti zapleši sa mnom zar ne znaš da tako najbolje pokazujem svoju ljubav.

Sad kada znam što želim

Dao sam ti cvijeće, isto ono koje si nosila na našemu vjenčanju, a doktor je rekao Ššššš, još su dva dana do poroda, još dva dana do ugriza. Trava je izlazila iz zemlje kao na ubrzanoj snimci moji su koraci postajali smeđi kuća je opet bila mračna i zavijena paučinom na svom sam tihom i sigurnom mjestu. S one strane mora, ondje gdje se nalazila zemlja iz koje su dolazili ali u koju nitko nije putovao vidio sam obrise crvene ruže koja je rastvarala pupoljak i njime pomicala oblake noćas ću sanjati samo o tebi.

Tišina nije bila njegov jezik pa je postavio svoju desnu ruku vertikalno ispred sebe a onda je oblikovao u polukružni pokret nad svojom glavom. Udahni svježinu koja dolazi iz šume ona ti govori da je svaki radni ugodan kao i to da tvoj je život cijel. S jednog brda imaš pogled na drugo a na nogometnom travnjaku zamišljaš veliki trg i fontane koje se u kaskadama dižu nad njime ali ipak je dovoljno i to što je ondje tek zelenilo trave i mirna izmaglica koja se povlači s napretkom jutra. Pastorala je velika riječ a svijet oko tebe puniji je od balona. Kad bi mu mogao dati ime, ne bi bilo toliko različito od tvojega zato što si ti njegov dio a on je dio tebe.

Oslobodi me ove tišine koja je u meni, poteci iz mene kao osmijeh kojim te gledam dok stojimo nad nadvožnjakom gradske željeznice. Moje oči su nježnost kojom ismijavam sve one koji mi predbacuju zatvorenost. Čekao sam tebe i sad si tu, tvoj nos tik do mojega, svojom bradom već mogu osjetiti dlake tvoga lica, a moja se energija prvi put isprepliće s tvojom, stvarajući struju koju ću osjetiti i kad te pozovem u svoj stan koji će prvo postati tvoje prenoćište a onda i dom. Možeš li vidjeti nijeme misli kako pitko teku među našim očima osjetiš li moj miris dok obojica sjedimo naslonjeni na vrata kupaonice šapućeš li moje ime u zaklonu od sjevernog vjetra koji nas opet odijeva nevinošću i odraslošću. Poznajem ti prste i zaklopljene oči osmijeha kojim me ljubiš okreni se prema meni mislim da sam shvatio život.

Odlasci i postkoitalne cigarete

I ostavio sam te da ležiš na krevetu dok sam ja otišao na balkon zapaliti cigaretu jer se u mom stanu ne smije pušiti. Promatrao sam konture tvoga tijela dok sam udisao prvi dim koji je istodobno bio odvratan i smirujuć. Bio si mršav, a tamna ti se put utapala u gustim dlakama koje su od struka prema dolje rasle u grmovima. Imao si malene guzove, one koji cijeli stanu u dlan, u što sam se i sam bio uvjerio kad si došao kod mene, a ja te nisam čak ponudio niti sokom nego tek pričekao da izuješ tenisice i uputiš mi pogled pozdrava prije no što se prepustimo intimi koju je zahtijevala naša izgubljenost. Tako ležeći na krevetu, tvoje su oči, bistro zelene, bile pomalo prazne, ali nisi djelovao kao da želiš što prije pobjeći van. Negdje u predjelu mog želuca, nešto se pomaknulo i izazvalo mi slabost u nogama, a ja sam udahnuo još jedan dim i poželio da se mogu oduprijeti.

Berlin je pun pijeska koji je u slapovima padao iz moje sive tenisice marke Nike koju sam naopačke držao u svojoj ruci, podsjećajući samoga sebe na boginju stoicizma. Osim toga, nema jasno istaknutih pješačkih prijelaza. Ponekad miriše po egzotičnoj kuhinji i, iako je jako velik, odaje dojam mjesta na kojem bi se moglo živjeti. U-Bahn je obično pun i nema baš mjesta za sjesti, ali zna se dogoditi da sretnem poglede dva dečka koji se grle i bestidno me odmjeravaju, a ja sam hrabriji nego inače pa im drsko uzvraćam. Možda se i dogodi da mi priđu i pitaju na kojoj stanici izlazim i želim li možda doći kod njih, a potvrdnost mog odgovora ovisit će tek o spoznaji da me na mom odredištu čeka nešto bolje.

Ako sam bio izgubljen u malome gradu, mogao sam se jednako tako tražiti i u velikome jer sam tamo barem mogao bolje zaraditi i ne izlaziti svaki vikend na ista mjesta i možda upoznati više ljudi, a za time sam ionako strašno žeđao. Zločesto si me upitao hoćeš li mi nedostajati, a ja sam rekao Da, ali samo kad osjetim tvoj miris u zraku. Prešutio sam ti da je on usađen duboko u unutrašnjost mog dišnog sustava i da ću ga osjećati stalno. Dok si me promatrao, tvoje su me nježno zelene oči umirivale i ja pored tebe nisam imao drugih težnji, ali nisam ti namjeravao priznati da sam se počeo zaljubljivati, ne sad kad sam bio tako blizu odlasku i ne zato jer sam znao da bi se iz mog trbuha širila električna bol koja mi ne bi dala spavati kad bih znao da si pronašao nekoga tko ispunjava svaku sekundu tvojih misli. A rekao si da ne tražiš ljubav, ali naravno da si se samo štitio od osjećaja nemoći koju sa sobom donosi nada onda kad očekivanja splasnu poput padobrana koji je, sletjevši na zemlju, ispunio svoju svrhu.

Cigareta je došla do svog kraja. Nisam je bacio s balkona iako sam u tom trenutku htio poslati dovraga svoju ekološku osviještenost. Ubacio sam opušak u čašicu jogurta napunjenu vodom, a onda ti se vratio u krevet. Možda me nisi volio onako kako sam ja volio tebe, ali barem si tog poslijepodneva bio samo moj.

Nakon vikenda na moru

Da, imam ovaj dar u ruci koji je samo za tebe i nastao je od tebe
Pitao si me želim li nekad zaboraviti cijeli svijet i pretvoriti se u mediteransku opuštenost
Rekao sam da ali samo ako ću moći ulaziti u umove lijepih momaka i naslađivati se njihovom preplanulom puti i vitkim tijelima
Želio sam ti reći da ćeš i ti biti jedan od njih ali nisam još bio siguran u svoje osjećaje pa ti nisam rekao ništa

Ona je uperila svoj prst u mene a ja sam joj rekao djevojko ne možeš mi dati ono što ne bi trebalo biti moje ali je ipak neki dio nje prešao na mene jer sam već sljedećeg trenutka sanjao o bijelim plahtama i muškarcu čije je naoko nelijepo lice ocrtavalo
Moju budućnost koja je bila ugodnija od bilo čega što sam tada zamislio jer je uključivala talijanske vile, grčke otoke, ljetovanja u švicarskim Alpama i utrke Formule 1 na zažarenom asfaltu Monte Carla dakle bila je konkretna i prema tome ostvariva

Morao sam se tada vratiti u stvarnost koja nije bila nimalo sretna jer je bila prevučena sivim tonovima i bačena u bezlični grad u kojem si ti bio jedina svjetla točka
Nisi rasplamsavao moju strast nego si je smirivao dok su tvoji prljavi prsti klizili niz moja leđa i tražili utjehu u zagrljaju ti momče koji si bio jednako izgubljen kao i ja
Nisi se usudio priznati mi ljubav jer si mislio da te iza ugla sutrašnjeg dana čeka nešto bolje a nisi namjeravao potratiti mladost na ozbiljnu bliskost ne kad je u tebe bilo usađeno uvjerenje da kratkotrajni susreti donose užitak baš kao što te ponekad proganjao strah da još nisi okusio svijet

Da, imam ovaj dar u ruci koji je samo za tebe i nastao je od tebe
Ne dajem ti svoju ljubav nju već odavno imaš
Poklanjam ti tek zrno istine koje stavi na svoj jezik jednom kad budeš bio sam
Ono će ti reći da si sretniji od većine jer nisi morao prolaziti kroz isprazne uzdahe i neželjene poljupce kako bi
Pronašao mene