Iako riječ “oprosti” sve teže prelazi preko mojih usana onda kada je koristim samo kako bih prizvao mir. Ona rupa koja se nalazi negdje u mom trbuhu i u kojoj se skrivaju svi moji osjećaji duboka je i puno toga u nju stane ali stvari se ipak gomilaju, a jednoga će dana hrpica zaboravljenih zamjerki narasti toliko velika da će ispuniti cijelu prazninu, nakon čega ću se rasprsnuti i reći ti kako se doista osjećam. A to neće biti isprika.
Korak kojim sam prešao preko slomljenog ponosa malen je kao razmak između mojih tenisica dok prekoračujem vlažni list na betonu i golem kao da preskačem jednu od onih peterokatnica u nizu dok ti hitam u susret. Ali danas je završila jesen i nije bilo zime nego je odmah nastupilo proljeće. I nebo se razvedrilo i zapuhao je topao vjetar s juga. A već dobro znaš da sam ja najviše svoj tijekom prijelaznog razdoblja. Onda kad te ne trebam jer posjedujem udah i sposobnost da maštanje preobrazim u stvarnost i glavu koja se može okrenuti iza sebe, ne kako bi se osvrnula u prošlost, nego kako bi se s njom pozdravila.
Ja se ne želim pozdraviti s tobom. Ali neću ti reći “oprosti” jer više neću biti biće koje otvara usta kako bi izrazilo osjećaje. Još važnije, neću stvarati klimavi mir koji se može raspasti s prvim zapuhom vjetra, čak i ako je blag i puše s juga i donosi mi putenost u jednakom mjeri kao što mi donosi izbavljenje. Ti ćeš tada naravno pasti na koljena ali ja ću već biti visoko u zraku, ondje gdje sam ranije preskakao zgrade, i nasmiješit ću ti se jer neću imati ponos niti ćeš me ti ikako moći povrijediti.
Zelena je boja moje jakne i kosa mi lagano strši prema gore. Stopala su mi nesigurno okrenuta jedno prema drugome. Izraz na mome licu nije zabrinut nego odlučan. Pretvorio sam se u kadar. Dlanovima ti opasavam vrat i gledam te duboko u oči. Otvaram usta u udah. Fino mirišeš dok te gutam atom po atom.
Progutao sam sunce 