Imaš fakultetsko obrazovanje, književnost dapače, ali nisi siguran što znači riječ apokrif. Ipak, sviđaju ti se tajnovitost i veličina koji se osjete u nazivu pa se poigravaš tom riječju dok razmišljaš o tome kako je gradski život, sa svom dekadencijom koju nozi uz sebe, ponekad nepotrebno prolazan i klaustrofobičan. Mudrost i smeđa boja papirusa suprotstavljeni izmorenosti i sivilu. Jesenska vlaga jasna je u zraku kojim je ispunjen prostor na fotografiji na kojoj, ruku u džepovima, poziraš ispred još jednog zida prošaranog grafitima koji nešto znače samo onome tko ih je ondje naslikao. Imaš sjetan izraz koji se na tvome licu nalazi možda tek zato jer znaš da ćeš tako dobro ispasti, a možda je ta sjeta toliko stvarna i duboka i ne bi je zapravo htio pokazati, ali si već odavno izgubio snagu da je pokušaš sakriti. Ovaj je svijet beznadan i ravan, baš kao i snovi, kad bi ti barem netko pokazao da se iz njih moguće probuditi.

Kažeš mi Ozrene volim te ljubav je okruglog oblika tvog tijela i plinovito plave boje koja se probija kroz tamu smještena je između mene i kraja kreveta uza zid. Oči su ti duboke i prodorne usne ti sad nešto šapuću ali ja više ne razabirem smisao riječi već se gubim u golemom protoku energije koji mi se probija kroz glavu. Vidiš, da smo u tom trenutku odlučili nekako pokidati šavove ovoga svijeta mogli smo se provući u neku drugu stvarnost, onu koja se nalazi s druge strane mojih otvorenih usta i koju karakterizira dugačko putovanje kroz svemir. Putovanje nije i odredište, ali još ne mogu naslutiti što se nalazi na njegovom kraju i hoću li ondje biti sam. Pitam se tada jesu li ljudi tek pratioci i hoće li na kraju svatko od nas imati vlastiti svijet. Takve mi misli ne stvaraju ugodu, volio bih da je naša ljubav prozračnija možda ću se na planinama ipak buditi uz nekoga drugoga, možda ću snovima doći do otvorenosti.

Advertisements

I jedna i druga strana

Pust sam kao mjesto na koje dolazim iako ondje nisam sretan. Savijam ruke iznad glave u oblike ukrasa egipatskih kraljeva, ali nisam siguran je li moja sudbina jednako zlatna kao njihova. Na obzoru ne vidim nepregledne nizove zelenih žitnica s obje strane plodnoga Nila, ali vidim crkvu koja se izdiže na brdu i najavljuje spokoj. Zazivam imena svojih bogova koji su možda jedno i kojih je možda na tisuće, a oni mi se odazivaju bistrim nebom i ljetnom sigurnošću koja miruje u zraku. Podižem dva prsta ispred svoga čela i upijam energiju bića koje se nalazi s vanjske strane moje kože. Tog ću dana biti miran.

Ovaj grad vidim u jednoj slici. S obje strane pješačkog prijelaza nalazi se nogostup natkriven kupolastim svodovima. Ti svodovi štite od kiše i jakoga sunca, ali ne dopuštaju prolaznicima osjećaj vanjskoga svijeta. Zebra gleda prema zapadu, iako sam ja donedavno mislio kako cesta vodi na sjever. S desne strane, niže niz ulicu, nalazi se stan koji sam posjetio odmah po dolasku. Tamo sam dopustio bijelome dimu da ispuni moja pluća, nakon čega se svijet izvrnuo i ja sam imao dojam da ga mogu razumjeti. Udisao sam mirise kojima se moja ljubav nije otvarala i dopuštao sam čvrstim tijelima da iz mene izvuku mračnu stranu.

(Vidiš, na povratku su sve zgrade ovoga svijeta iskakale preda mnom, i svaka je od njih nosila svoju osobnost. Znao sam tada da sam potpun jer sam se mogao izražavati slikama koje su dolazile s druge strane mojih očiju, a znao sam i da je tama dio mene te da zrelost dolazi iz jedinstva prosvjećenosti i požude. Dopusti mi sada da legnem pod tebe kao mlada ptica pod majčino krilo. Narasti u meni kao biljka na ubrzanome filmu i daj mi energiju koja mi treba kako bih postao ostvaren.)

Grad u kojem sada živim rijeka je koja teče oko mojih organa. U njemu vidim svemir i jedinstvo s drugim tijelima. Moj je odraz u ogledalu jasan i oštar kao pjesma kojom je na početku svijeta stvarana kiša. Napokon sam shvatio kako postati i jedno i drugo.

Onoga dana kad je u Zagrebu bio potres

Čudne te stvari smetaju na tebi. Problematika iskrivljene percepcije. Zašto mi djeluješ kao osoba koja voli jesti limete i pričati o zalascima sunca kao da nisu najpatetičnija stvar na svijetu? Čudna kombinacija za nekoga kome na čelu piše cinizam. Ili sam te sada pobrkao sa sobom.
Rekao si da imaš tanke ruke, ali ja mislim da djeluju kao da mogu pružiti sigurnost. Majmunski mišičave. Čak i ako više ne nosiš sat na lijevoj ruci. Jer nisi jedan od buntovnika koji vrijeme provjeravaju na desnome zglobu. Ta ruka služi za dodire koje uskraćuješ jer si jednako neopušten kao ja.
Zaprljao sam hlače od vlažne trave na kojoj smo odlučili da ćemo si otkriti svaki djelić svojih pomno čuvanih odaja osobnosti. Moje su opremljene svim protuprovalnim mjerama pa si neko vrijeme morao stetoskopom tražiti pravu šifru, ali si ih naposljetku uspio otključati. Mislio si da ćeš otkriti riznicu prepunu blaga koje emitira svjetlost, ali naišao si na mračnu špilju kojoj se ne vidi kraj. Ipak, svidjelo mi se što si hrabro zakoračio naprijed i što se dosad nisi zabio niti u jedan stalaktit. Mislim da je to zato što sam ti ostavio kacigu sa svjetiljkom na ulazu.
Ne znam zašto zapravo nismo sjeli na stepenice državnog parlamenta. To je ionako javni prostor. Ali bojali smo se zaštitara pa smo se odšuljali u park iza ženskog učeničkog doma. Tamo su jabuke već odavno zrele, ali ih nitko ne bere. Valjda je zanimljivije promatrati uzlijetanja i slijetanja aviona. Rekao si da si se tu jednom ljubio. Ja sam samo htio skočiti sa zida i vidjeti što se nalazi ispod. Ali nismo napravili ni jedno ni drugo nego smo razgovarali o filmovima. Hajde da sutra razgovaramo o velikoj književnosti i dostizanju beskonačnosti. Onda ćemo se nasmijati pa ću te ja pitati tko ti je najdraži superheroj. Nadam se da voliš Buffy.
Eksplozija i potres. Ako ih sljedeći put želimo primijetiti, ne smijemo biti toliko zadubljeni u razgovor. Barem nam ništa nije zveknulo na glavu, iako mi se u mislima neprestano stvara slika o padajućem crijepu. Čudne su te ulice po gradskom centru i nisu dovoljno široke za brojne bicikliste.
Svidio ti se moj bicikl i rekao si da ćemo se ići skupa voziti iako sam ti pokušao reći da ja vozim presporo za tebe. Ti si rekao da vozim smotano, ali mislim da ti se ipak oteo smiješak. To samo mislim a ne znam jer sam gledao u cestu a ne u tebe, što znači da ipak nisam toliko nespretan. Znaš li koji je korijen iz broja 64? Zašto mi ovakve stvari padaju na um svaki put se malo odvojim od zemlje?
Jučer sam malo previše stajao na zemlji što mi i nije pretjerano smetalo jer sam imao udobne tenisice, ali sam nakon nekog vremena osjetio potrebu ići na wc. To je zato što sam pio onu vodu koju smo podijelili. Mislim da sam u jednom trenutku trebao uperiti prst u tebe i reći ti: “Ti! Ti si baš blesav! Mislim da mi se sviđaš!”, ali ruke su mi bile zauzete nekim talijanskim specijalitetom. Opet ja o hrani. Mislim da ne bih trebao pisati praznoga želuca. A možda je hrana ono što me čini sretnim. Iako sam ja mislio da su to norveški fjordovi i rave partiji. Možda je vrijeme da preispitam svoje ja i k veličini počnem pristizati malim stvarima. Nečujnim potresima i talijanskim sendvičima. Vlažnom travom i tvojim rukama. Biciklima i skrivenim parkovima. U mojoj glavi te stvari ionako predstavljaju svjetove.