Nešto se dogodilo na dugačkoj ulici koja vodi prema selima u nizini, ondje gdje se dvije gradske ceste spajaju u jednu.

Tamo je postojao život djetinjstva i konačnost trenutka slavonske idile a kuća s velikim vrtom i tihim drvećem označavala je spomen na vrijeme zbog kojeg si bio nostalgičan iako tada još nisi niti bio rođen. Vidiš tu sliku, sebe i svoje roditelje kako se spuštate tom cestom, što je pomalo tužno jer nisi dovoljno brz da ispružiš ruku i sve troje uloviš u šaku pa ta slika prođe ostavljajući osjećaj žaljenja ali brzo ga zaboraviš jer za sobom donese plimu narednih i jednako lijepih iskustava. Ipak, ona je jedina koja ti se vraća u sjećanje onda kad ne skriješ kameru na svom laptopu neprozirnom trakicom, samo ti ona dolazi u glavu u trenutku kad se okusi kože i mirisi vratova usred male kuhinje isprepletu u vrisak ljepote i nedokučivosti i pitanja zašto se nećeš zaljubiti u ovo lijepo biće koje pokušavaš zaštititi. Ima ime i htio bi uz njega vezati svoje baš kao što se ne žuriš odlijepiti tijelo od njegovog. Pa ipak, u mislima si eonima daleko, negdje u onom dijelu sebe koji skriva sve priče i koji juri predjelima romana i tajanstvene glazbe i koji iz tebe u silovitom šaptu kroz poeziju izbacuje istinu o svijetu, iz onoga dijela tebe koji piše i ovo. Oči su ti široke kao u poludjele žene ili možda proročice a u riječima koje govoriš naslućuje se svaka nit tvoga iskustva. Lijevo je lijevo je lijevo od srca na onoj uzbrdici koja je tužna jer su kuće u njoj skrivene u šumi glas treperi u tiho ljetno popodne nad neasfaltiranom cestom i drvećem koje je jednako lijepo kao u slikovnicama ali ne donosi avanturu niti ti daje mogućnost da potrčiš slobodan. Uramljuješ tu sliku i postavljaš je na zid svoga lijepog stana i čekaš starost jer znaš da će onda sve slike oživjeti kao onda u tvom djetinjstvu. Ljeto je prašina i ljeto je igra ljeto je i druženje s onima koji su jednako nevini kao ti. Lastavice u predvečerje love kukce visoko nad vašim glavama i u tom trenutku ne razmišljaš o tome da će na neko vrijeme uskoro sve utihnuti. Da možeš, razrezao bi mali djelić kože na svojoj ruci, dovoljno da osim kapi krvi iz njega poput tih lastavica u svim svojim bojama polete sva iskustva koja si tada imao. Tvoj bi vrisak tada bio drugačiji od onoga koji si doživio one večeri ispred laptopa i nasred kuhinje s onim u koga se nisi mogao zaljubiti; on bi bio početak veselog smijeha i živosti svih boja, zvukova i prizora koje si vidio u svojim dječačkim očima i tako bi čist nanovo krenuo u svijet. Život nije pauza između ljepote djetinjstva i staračke nevinosti, život je ne znam sada što ali javit ću ti dok ga otkrivam.

Advertisements

Kvartovski grafiti

Oko punog mjeseca oblaci su napravili krug. Ona tanka opna koja obavija Zemlju nestala je i ja sam napokon gledao svemiru u oči.

Bio je miran i spokojan. Ništa se velikog tu nije događalo. Samo tišina. Možda su negdje na rubu moga vidokruga pucale supernove, ali sve što sam ja čuo bilo je šuštanje drveta ispod moga prozora. Svjetla naselja u južnoj dolini treperila su u ljetnoj noći i ja sam znao da, kad bi kraj svemira nastupio baš te večeri, on ne bi nosio zvuke eksplozija niti crvene boje razaranja, nego bi došao omotan u tamnu plavu boju i bio popraćen zaigranom melodijom Mozartove simfonije.

Naravno da svemir nije bio zastrašujuć. Osjetio sam ga u mirisu lipa koje su cvjetale na rubovima bučnih avenija i donosile mi spomen na djetinjstvo i sladoled u malome centru grada. Tada sam još bio dijete i nisam poznavao čežnju jer nisam gledao unatrag nego sam živio u trenutku koji je za mene donosio sigurnost. Čuvala me ljubav moje obitelji s kojom sam šetao tim malim centrom još manjega grada, jeo prevelik sladoled i bio potpuno nesvjestan svoje nevinosti, samo zato što sam je tada još uvijek imao.

Ona je pak s mene nasilno bila otrgnuta više od desetljeća kasnije, kad su se vrata prepunog prtljažnika prigušeno zatvorila, a mene sivi automobil nemilosrdno odvezao na zapad. Lipe tada već odavno nisu mirisale jer je noću bilo hladno, a lišće se počelo žutiti, a ja sam prestao plakati jer sam iz svog probodenog srca izašao tek kao sjenka, ista ona koja se obavila između Zemlje i svemira i donijela mi zaborav na djetinjstvo i vapaje za domom.

Beton kojim sam narednih godina koračao djelovao je kao da bi mogao biti rastopljen u priče, ali meni je on bio tek golotinja koja se stapala sa sivim zgradama i vječno tmurnim nebom i mislima koje su objavljivale predaju. Moje su noge ipak nastavljale hodati jer je ovaj grad bio velik i nije bio nelijep i u njemu je morao postojati netko tko bi vratio toplinu u moje oči.

A onda je došao i nije mi vratio samo iskru u pogled i širok osmijeh, nego je sa sobom donio i previranje srca i drhtaj tijela i bistrinu uma i, najvažnije od svega, osjećaj kao da uz nekoga pripadam. Imao je tisuću oblika i još više imena, a ja sam ga pamtio samo po želji da ga vidim i da zajedno prošećemo tim austro-ugarskim ulicama koje su se uvečer hladile od ljetne sparine. Zbog njega sam htio gutati galaksije i saditi grmove rododendrona i po prvi put od djetinjstva prestao sam sanjati budućnost zato što je sadašnjost bila jednako lijepa. Negdje između djetinjih hihota uspio sam mu reći da ga jako volim, a onda sam pozvao konobara i naručio još jednu rundu piva.

***

Toplo je i opet mirišu lipe. Svemir nije negdje iznad već ovdje ispred mene, ispisan na ogradi novoga gradilišta koje se pojavilo u kvartovskom parku. Njegova su slova plave boje. Nisu lijepa, ali su jasna i ispisuju jednu od malih životnih istina: „Kad voliš me tad nikad nisi sam.“ Pitam se gdje su skrivene ostale poruke o životu. Mislim da se bacam u potragu za njima.