Na Zrinjevcu

„Razočarao sam se samo malo jer sam mislio da sam ti te večeri ja jedini zapeo za oko.“ Htio sam dodati: „Mislio sam da sam poseban jer ti se sviđam“, ali nisam htio da pomisliš kako moj osjećaj vrijednosti ovisi o doživljaju drugih ljudi.

„Možda sam nešto krivo shvatio, ali i sam si rekao da nisi zaljubljen u mene. Ako netko treba biti razočaran, to sam onda ja“, pravilno si odgovorio.

„Znam“, rekao sam i počeo tražiti sljedeće riječi, „ali u tom sam se trenutku stvarno ponadao da bismo ti i ja… pa… da bi moglo biti nečega između nas“, dovršio sam sramežljivo i pomalo nespretno.

Napravio si kratku stanku, a onda me jednostavno upitao: „A tko je rekao da ničega ne može biti?“

Ja sam te pogledao u čudu. Trbuh mi se zaljuljao i na trenutak sam osjetio da gubim ravnotežu. Kroz glavu mi je proletjela cijela povijest mog ljubavnog života pa mi je djelovalo nestvarno sjediti nasuprot tebi i čuti te kako izgovaraš te riječi. Ne mogu reći da si mi se stvarno sviđao, ali pomalo si me impresionirao. A kad ti netko tko te zanima kaže da se može zamisliti s tobom, onda osjetiš da rasteš iznutra. Onda si pokušaš reći: „Hej, neću dopustiti da moju euforiju uvjetuju drugi ljudi“, ali tvoja romantična strana tad je već sasvim otjerala razum pa se samo nakesiš kao najveći mangup.

„Stvarno misliš da bismo ti i ja… Misliš da bismo mogli biti skupa?“ upitao sam. „Ali kako ćemo to znati? Ne bismo li se prvo trebali ljubiti? A gdje ćemo se ljubiti? Jedino da odemo u tvoj stan. Ali kako ćemo u tvoj stan kad ti je tamo cimer? Možda možemo kod mene. Došao sam biciklom, ali nema veze, ići ćemo taksijem pa ću se sutra vratiti po njega. Ali nemoj misliti da te zovem na seks! Ne želim se seksati s tobom. Barem ne zasada!“ izgovorio sam ja prije no što sam se uspio zaustaviti.

Pomislio sam da sam te uplašio svojom neurotičnom analizom naše možebitne bliske budućnosti jer si me oprezno pogledao i nisi odmah odgovorio. Skrenuo si pogled u stranu, prema zgradama koje su omeđivale mirniju stranu Zrinjevca, onu kojom nisu prolazili tramvaji. Između prstiju ti se lijeno dizao dim cigarete. Disao si polagano i glasno. Napravio si pokret desnom rukom, a onda je cigareta završila na podu. Nagazio si je svojom pokidanom tenisicom te si usmjerio svoje oči prema meni. Bile su tamne i drske, možda čak i zločeste, ali to nisam uspio ustanoviti jer si se nagnuo i poljubio me.

Negdje iznad nas ptice su uspijevale nadjačati buku prometa ulice na koju je gledala naša klupica. Neki je pas uzbuđeno zalajao. Sjene kasnog poslijepodneva gubile su se među nogama djece koja su, zaigrano vrišteći, trčala parkom. Ja to nisam vidio, ali, kad si prislonio svoja usta na moja, sve sam to mogao zamisliti oko sebe. Odvojio si se od mene, a ja sam osjetio da je moja nervoza nestala.

„Jesi li ikad pokušao progutati sunce?“ upitao sam te, ali nisam dočekao tvoj odgovor jer je moje pitanje bilo retoričko. Nasmiješio sam se, a onda usmjerio pogled prema nebu. Tragovi aviona pretvarali su se u pahuljaste oblake. Sunce se više nije vidjelo, ali njegove su zrake svejedno dopirale kroz prolaze između zgrada. Pitao sam se je li ljubav uvijek ovako spokojna.

Advertisements

Kalifornijsko sunce

Nisam ti mogao reći da te volim jer su moji osjećaji bili snažniji od bilo koje izgovorene riječi, iako sam bio prilično siguran da bi ti ton moga dubokog glasa ionako sve rekao, a moje si osjećaje već odavno mogao neskrivene pročitati na površini mojih očiju. Umjesto toga, pustio sam ti pjesmu koja je iste melodije kao moja ljubav i istoga ritma kao otkucaji moga srca kad promatram tvoj dječački osmijeh. Zanimalo me sviđa li ti se pjesma pa sam to naumio otkriti iz izraza tvoga lica ali ti si bio brži od mene pa si mi to i sam dao do znanja kad si me zagrlio, a ja se nisam bunio iako su od tvog zagrljaja pucale kosti.

Sunce je zalazilo nad mirnim horiznotom kalifornijskoga grada. Ti i ja smo sjedili na krovu i nazdravili pivom za koje sam se ja ipak nadao da će biti ukusnije. Nismo govorili jer nama ne trebaju riječi da bismo se usjećali ugodno. U tišini smo gledali u daljinu i stapali se s opuštenom atmosferom našeg novog doma. Ostvarenje sna neobičan je osjećaj.

Toplina kalifornijskoga asfalta činila nas je lijenima i vječito nasmijanima. Pronašli smo dom i posao, upoznali smo nove prijatelje. Ako sam nekad davno imao osjećaj da ne pripadam, on je sada ležao zaboravljen negdje s druge strane oceana. Šapnuo sam ti: “Pazi se, ja sam sretan”, a onda sam se posvetio zalijevanju biljaka koje smo postavili na veliku terasu.

Nismo plivali u moru jer se u njemu ne može čuti udaranje valova o stijene pa smo ostali ležati na plaži usklađivati udisaje sa svakim novim naletom plime. Imao si meke dlanove koji su mogli razrušiti svjetove ali su bili dobroćudni pa su mirovali izgubljeni u bespućima moje kože. Da si mi tada rekao da je taj trenutak konačna svrha samoga svemira, ja bih ti na mjestu povjerovao, a onda bi se, tko zna, vrijeme možda zaustavilo a mi postali nova božanstva nekog našeg kozmosa, ali tebe je zatjeralo piškiti pa si otrčao u vodu, a ja sam se uspravio u sjedeći položaj i prestao sanjati o budućnosti jer je ona tek konstrukt za bijeg od sadašnjosti a ja nisam želio pobjeći baš nigdje.