KAJsije

Oh zašto ne odgovaraš na moju poruku, zašto na Facebooku postoji taj inbox Other koji nitko nikad ne čita. Da sam imalo skloniji drami ili da sam se već zaljubio u tebe iako sam te promatrao jedva pola sata i nisam razmijenio ni jednu riječ s tobom mada smo se gledali sad bih grizao nokte od nestrpljenja i izgubljeno hodao ulicama i slušao francuske šansone. Sad ne slušam njih, ali slušam neku francusku pjevačicu koja tu i tamo ubaci nešto na engleskom, moram priznati da joj ne ide loše, a i glazba joj je lijepa. Danas sam kupio kajsije pa sam se sjetio onog prijelomnog trenutka svoje adolescencije kad smo saznali da su kajsije isto što i marelice pa smo dobru minutu šutjeli zbog iznenadnosti i neočekivanosti te spoznaje koja je došla sasvim slučajno kad smo pitali profesoricu kako se na engleskom kaže kajsija, a ona nam je odgovorila apricot. Ali apricot je marelica, uzvratili smo mi. Pa da, to vam je jedno te isto. Sad mi je malo čudno da sam tek sa sedamnaest saznao za tu sinonimiju, ali godine nisu ni prepreka ni temelj spoznajama nego samo točka na vremenskoj crti ispod koje možeš napisati Tada sam naučio to i to. Ona je za vremena koje je nalikovalo tome danu spavala pokraj mene a ja sam joj rekao da ne šapće dok govori u snu. Tada bi se uspravila u krevetu i pokazivala koliko je lijepa tim svojim pametnim očima i otvorenim osmijehom koji nije poznavao pretenzije, ali koji je ponekad bio zločest. Volio sam je ne zato što je imala svilenu crnu kovrčavu kosu ili zato što je žena, a žene su racionalnije iako ne nužno i jednostavnije, nego zato što sam osjećao da je ona ta s kojom sam htio preseliti u Pariz i čitati Bertolta Brechta dok sjedimo na preuredno podšišanoj travi nekog parka i možda jednoga dana osnovati obitelj ali tek kad ostvarimo zavidne karijere i kupimo si lijepi auto kojim ćemo vikendom putovati Europom u koju smo svaki dan ulagali minimalno osam sati. Ja sam onda naravno ipak otišao bez nje, i to ne u Pariz nego u neke mračne predjele svoga srca, iako nije sve bilo toliko bezbojno jer se u toj tami tamo daleko ispred pojavilo sjeme koje je klijalo i koje sam ja zgrabio svojom rukom, a ono je propupalo i iznijelo me negdje u predjele između Medvednice i južne zaobilaznice, u proljetne večeri koje sam provodio u mutnoj jasnoći smijući se svojim prijateljima koje sam jako volio i koje sam htio zagrliti i poljubiti ali nisam htio da njima bude neugodno pa bih se umirio i samo ih promatrao i pitao se bi li meni stajali šeširi sad kad imam bradu. Oko mene se stvarao krug a ja sam se osjećao bezbrižnije nego ikad pa sam se ustao i zaplesao pored nekih djevojaka, nije me bilo briga što smo mi jedini imali hrabrosti za opuštenost dok su nas drugi promatrali želeći biti jednako sigurni u sebe. Te večeri nismo otišli u Budimpeštu iako smo to planirali, ali austrougarska arhitektura Zagreba na jednak je način mogla pružiti postelju osjećaju pripadnosti, pogotovo zato što smo bili mladi i imali vremena i udaljenosti smo brojali pjesama koje su nam svirale u slušalicama, a svijet je oko nas brujao jer je bio sretan zbog alkohola u krvi i bala na kojem smo svi sudjelovali iako nismo nosili krinoline niti odijela, ali smo se prepuštali zanosu koji je imao svojstva transa no iz njega se bilo lakše trgnuti, a ja sam se sjetio njegove nerječitosti pa sam se samo malo prepustio sjeti, ali ne i predaji jer se pobjedi učim svaki dan.

Advertisements

Quirky ja ili zadaća za radionicu romana

Petak, 16.10.2015.
Danas nisam išao na posao pa sam razmišljao o glupostima i prokletim leptirićima u svom trbuhu. Malo mi se smijalo i malo mi se plakalo. Dobio sam odbijenicu za pivo, pokušao gledati frustrirajući film i otišao na spavanje s radosnom spoznajom da će subota biti sadržajnija.

Subota, 17.10.2015.
Probudio sam se puno kasnije no što sam to planirao, u deset sati. Na brzinu sam iskočio iz kreveta, pristavio ručak i otišao oprati kosu. Nakon što sam obrisao suđe, u ruksak sam spremio suvenire iz Komiže, a nakon toga se otputio do grada. Moja je prva postaja bila knjižnica. Tamo sam obnovio članstvo te odlunjao do odjela francuske književnosti u potrazi za piscem kojega mi je preporučio moj učitelj pisanja. Odabrao sam njegovu najdeblju knjigu (piščevu, ne učiteljevu), a za svaki slučaj sam uzeo još jednu tanju jer se, eto, obje spominju kao vrhunci piščeva stvaralaštva. Nakon obavljenog posla u knjižnici zaputio sam se prema tramvajskoj stanici koja je vodila na istok grada, ali tek nakon što sam napravio krug oko terase kina Europa, iako mi ono uopće nije bilo usput, no morao sam vidjeti sjedi li tamo netko od mojih prijatelja ili poznanika ili ljudi koji izgledaju kao da bih ih htio poznavati. Bacivši pogled na poluprazne stolove ispred kina, pomalo sam se razočarano uputio na trg, a odande u posjet teti, bratiću, sestrični i njihovoj mački. Teta me dočekala toplo kao i uvijek, uz ukusni tanjur punjenih paprika i domaće mandarine. Mene je pak više interesirao mačak, ali ja nisam zanimao njega. Poslije kratkog druženja i predaje magnetića s Visa, otputio sam se natrag u grad gdje me čekao Dominik i skitnje zagrebačkim kafićima. Ja sam zapravo htio ići na Glavni kolodvor, a odande prvim vlakom u Budimpeštu, čisto zato da malo okusimo život, ali Dominik nije bio oduševljen tom idejom, iako je rekao da smo nas dvojica spontani, ali je lagao jer smo unaprijed planirali i što ćemo staviti na domaću pizzu koju ćemo planirano praviti za jednog od narednih vikenda. Poslijepodne se bližilo kraju, a tako i naše druženje. Među kontaktima u mobitelu tražio sam žrtvu s kojom bih te večeri mogao otići u izlazak, ne zato što mi se išlo van nego zato jer mi se nije išlo kući, gdje sam ipak završio sat vremena kasnije i shvatio da se subotnja večer može provesti i u toplome stanu uz dobru knjigu.

Nedjelja, 18.10.2015.
[Ovaj dio govori o kupnji poklona jednom od čitatelja ovoga bloga. Nadopunit ću ga kad predam poklon.]

Ponedjeljak, 19.10.2015.
Gdje je nestao moj pretjerano aktivni društveni život i ispunjeno slobodno vrijeme?!

Utorak, 20.10.2015.
I dalje ne razgovaram s kolegicom s posla s kojom sam se prije desetak dana posvađao na kišovitoj Šolti, iako sam joj čak i pomogao staviti neke vrećice s hranom pod prozor da se rashlade. Poslao sam Dominiku poruku koja je završavala upitnikom i prema tome zahtijevala odgovor. Nije mi odgovorio, a ja se nisam imao vremena živcirati zbog toga. Na poslu radim više no ikad, ali ne žalim se jer se osjećam produktivno. Poslije posla sam otišao u poštu po novo stražnje svjetlo za bicikl. Uskoro bi trebalo stići još jedno.

Srijeda, 21.10.2015.
Danas je stiglo i drugo svjetlo za bicikl. Prvo super svijetli, ali je plastika koja ga drži patetična, valjda će ovo drugo biti bolje, iako ne polažem previše nade u tričarije iz Hong Konga. Dominik još uvijek ne odgovara na poruku. Sad se već živciram. Mislim da je takav jer mu nisam pomogao u odabiru poklona za svoj rođendan. Bio sam kod zubarice. Rekla mi je da se vidi da se brinem o zubima. Bio sam u brijačnici. Frizer mi je rekao da imam dobru bradu. Mislim da je danas bio dobar dan.