Začudo boje

Njegova je majka nosila zelenu boju. Rekla je da joj je ta najdraža. On se odlučio za plavu, ako se za stvari koja nam se sviđaju uopće može reći da se o njima odlučuje. Isto je tako odlučio i plesati jer je primijetio da nema snove, a kad ne planiraš budućnost onda tapkaš na mjestu i odmah kad legneš u krevet zaspeš jer nemaš o čemu razmišljati. Po noći se ponekad probudiš da bi kihnuo od prašine koja se nakupila na svakoj ravnoj površini koju nisi obrisao jer si zaboravio na disciplinu, a izostanak discipline vodi u dekadenciju, ne u onu romantičnu koja se zbiva subotom noću nego onu koja guta svaku česticu identiteta kao što crna rupa guta neko nesretno sunce koje joj se našlo na putu.

On je isto progutao sunce, ali je na to zaboravio pa se samo osjećao crno. Imao je ljutit pogled i mračne misli i po putu je sipao prijezir, a onda se uplašio samoga sebe i rekao dosta pa se slomio, ispovraćao i proveo cijeli dan u groznici, tražeći spas od pulsirajuće glavobolje u tabletama koje nisu stajale u kutijici za lijekove nego na njenom poklopcu kako bi se do njih moglo lakše doći. Ako je egzorcizam osobno izbavljenje od loših osjećaja, onda se on tu noć iskupljivao u treskavici, neugodnim snovima i mučnim udarcima u lubanji. Ujutro se probudio umoran, znojan i prljav. Suhe su ga oči pekle i htio se vratiti na spavanje pa se za trenutak uplašio da se ništa nije promijenilo.

Tada se sjetio svog nauma. Oslobođenje ne dolazi tek prihvaćanjem osjećaja nego odlučnošću da se oni promijene. Sastavio je raspored. Počeo je vježbati. Nije išao na Internet za vrijeme posla. Stan mu je ponovno dobio prvobitni sjaj. Smijao se. Upisao je ples.

Na njegovom prvom nastupu male su tribine bile krcate, a mnogi su pokušali naći mjesto uz bočne prolaze, kao i na onoj fiktivnoj liniji koja je razdvajala prvi red sjedala i pozornicu. “Tako ti je to kad si za svoju premijeru odabrao festival”, pomisli on. Srce mu je udaralo kao ludo, ali dani nesigurnosti već su neko vrijeme bili iza njega.

Njegova je točka bila treća po redu. Najavu je popratio kurtoazni pljesak. Izašao je na crnu pozornicu i stao na sredinu. I on je bio sav u crnom. Neki je ciničniji promatrač zasigurno pomislio: “Pleše u crnom. Kakav klišej za suvremeni ples”, ali kad su njegove ruke napravile prve valove u zraku boja plesne uniforme prestala je biti važna.

Plesao je u tišini. Jedan okret, drugi okret. Skok. Pružanje ruke ispred sebe. Hvatao je ono što voli. Plesao je jer u plesu ne postoji ego a kad nemaš ego onda osjećaš samo mir, koliko god tvoji pokreti bili nemirni i bolni. Otvorio je usta i u njih stavio ono za čime je posegnuo. Širom je otvorio oči i pogledao publiku. Izvedba je bila gotova. Gledatelji su opet zapljeskali. Nasmiješio se, naklonio i napustio pozornicu.

Kad se vratio kući, nisu ga mučili loši snovi ili tjeskoba izazvana nedostatkom svrhe. Nisu ga zapravo posjećivali odavno, ali ove mu noći ionako nisu mogli doći jer nije spavao nego je uključio računalo, otvorio dokument i započeo pisati svoju prvu predstavu. “Bijela”, znao je, “ova će se predstava zvati Bijela.”