Proročanstva, suze i sunce

Prelazio sam rijeku koja je više izgledala kao bara i tekla prema istoku sporije od čovjeka koji je odustao od života a ja sam se pitao koja je svrha vode ako u njoj nema kretanja. Na biciklu sam letio kući jer me tamo čekalo vlastito proročanstvo koje sam ovog puta odlučio ne propustiti. Kad sam uletio u stan, njega ipak više nije bilo tamo. Ostavio je samo šapat koji je poput zvjezdane prašine pao iznad moje glave. „Vraćam se za punog mjeseca“, rekao je njegov baršunasti glas. Ja sam tada bacio oko na kalendar, a onda spustio sve rolete i zatvorio prozore te utonuo u hibernaciju dok mi zvuk budilice ne najavi njegov povratak.

***

Poklonio sam mu narukvicu koja je bila od kože i koja je bila iz Sirije. On je pogledao u nebo i rekao: „Noćas će padati Suze svetog Lovre“, ali ono je bilo prekriveno oblacima pa nismo vidjeli ništa, a onda sam ja skrenuo pogled na njegov zglob i posvetio se vezanju narukvice. Pitao me hoću li ga ovaj put ostaviti. Ja sam rekao da neću, ali da bih volio da je nekad samo moj, a onda sam počeo nekontrolirano plakati. I on se tada konačno slomio te mi, čvrsto me zagrlivši, kroz jecaje rekao: „Oprosti što se skrivam od tebe ali nekad me počne boljeti tu dolje u stomaku i onda ne mogu pričati ni s kim i moram se maknuti i riješiti to sam sa sobom.“ Ja sam ga poljubio u obraz i odveo do kreveta u kojem smo suzama pokidali i posljednje granice koje su stajale između nas. Ja sam tada osjetio kako je to kad nekoga voliš jer mi se svemir najednom učinio toliko malenim da mi je mogao stati na dlan. Mislim da je to bilo zato što smo te večeri postali jedno biće, a kad si jedno s nekim onda si jasan i velik i neovisan o sreći zato što si nadišao i nju i sve druge zemaljske pojavnosti.

***

Kugla koja je stajala nasred polja bila je žute boje i ja sam znao da, jednom kad je dotaknem, više neću imati veze s ovim svijetom. Podigao sam pogled prema tebi, ali ti si me ionako već držao za ruku pa sam znao da si spreman. Kimnuo si glavom, a onda smo skupa zakoračili prema malenom suncu koje se uzdizalo nad travom. Otvorio sam usta i udahnuo ga. Ono je uletjelo između mojih zubi i smjestilo mi se u grlu. Tamo sam ga osjećao tek na trenutak, nakon čega je osjećaj nestao jer smo nestali i mi, ali ne prije no što sam shvatio da se sunce može progutati jedino uz ljubav.

Advertisements

Quirky ja ili zadaća za radionicu romana

Petak, 16.10.2015.
Danas nisam išao na posao pa sam razmišljao o glupostima i prokletim leptirićima u svom trbuhu. Malo mi se smijalo i malo mi se plakalo. Dobio sam odbijenicu za pivo, pokušao gledati frustrirajući film i otišao na spavanje s radosnom spoznajom da će subota biti sadržajnija.

Subota, 17.10.2015.
Probudio sam se puno kasnije no što sam to planirao, u deset sati. Na brzinu sam iskočio iz kreveta, pristavio ručak i otišao oprati kosu. Nakon što sam obrisao suđe, u ruksak sam spremio suvenire iz Komiže, a nakon toga se otputio do grada. Moja je prva postaja bila knjižnica. Tamo sam obnovio članstvo te odlunjao do odjela francuske književnosti u potrazi za piscem kojega mi je preporučio moj učitelj pisanja. Odabrao sam njegovu najdeblju knjigu (piščevu, ne učiteljevu), a za svaki slučaj sam uzeo još jednu tanju jer se, eto, obje spominju kao vrhunci piščeva stvaralaštva. Nakon obavljenog posla u knjižnici zaputio sam se prema tramvajskoj stanici koja je vodila na istok grada, ali tek nakon što sam napravio krug oko terase kina Europa, iako mi ono uopće nije bilo usput, no morao sam vidjeti sjedi li tamo netko od mojih prijatelja ili poznanika ili ljudi koji izgledaju kao da bih ih htio poznavati. Bacivši pogled na poluprazne stolove ispred kina, pomalo sam se razočarano uputio na trg, a odande u posjet teti, bratiću, sestrični i njihovoj mački. Teta me dočekala toplo kao i uvijek, uz ukusni tanjur punjenih paprika i domaće mandarine. Mene je pak više interesirao mačak, ali ja nisam zanimao njega. Poslije kratkog druženja i predaje magnetića s Visa, otputio sam se natrag u grad gdje me čekao Dominik i skitnje zagrebačkim kafićima. Ja sam zapravo htio ići na Glavni kolodvor, a odande prvim vlakom u Budimpeštu, čisto zato da malo okusimo život, ali Dominik nije bio oduševljen tom idejom, iako je rekao da smo nas dvojica spontani, ali je lagao jer smo unaprijed planirali i što ćemo staviti na domaću pizzu koju ćemo planirano praviti za jednog od narednih vikenda. Poslijepodne se bližilo kraju, a tako i naše druženje. Među kontaktima u mobitelu tražio sam žrtvu s kojom bih te večeri mogao otići u izlazak, ne zato što mi se išlo van nego zato jer mi se nije išlo kući, gdje sam ipak završio sat vremena kasnije i shvatio da se subotnja večer može provesti i u toplome stanu uz dobru knjigu.

Nedjelja, 18.10.2015.
[Ovaj dio govori o kupnji poklona jednom od čitatelja ovoga bloga. Nadopunit ću ga kad predam poklon.]

Ponedjeljak, 19.10.2015.
Gdje je nestao moj pretjerano aktivni društveni život i ispunjeno slobodno vrijeme?!

Utorak, 20.10.2015.
I dalje ne razgovaram s kolegicom s posla s kojom sam se prije desetak dana posvađao na kišovitoj Šolti, iako sam joj čak i pomogao staviti neke vrećice s hranom pod prozor da se rashlade. Poslao sam Dominiku poruku koja je završavala upitnikom i prema tome zahtijevala odgovor. Nije mi odgovorio, a ja se nisam imao vremena živcirati zbog toga. Na poslu radim više no ikad, ali ne žalim se jer se osjećam produktivno. Poslije posla sam otišao u poštu po novo stražnje svjetlo za bicikl. Uskoro bi trebalo stići još jedno.

Srijeda, 21.10.2015.
Danas je stiglo i drugo svjetlo za bicikl. Prvo super svijetli, ali je plastika koja ga drži patetična, valjda će ovo drugo biti bolje, iako ne polažem previše nade u tričarije iz Hong Konga. Dominik još uvijek ne odgovara na poruku. Sad se već živciram. Mislim da je takav jer mu nisam pomogao u odabiru poklona za svoj rođendan. Bio sam kod zubarice. Rekla mi je da se vidi da se brinem o zubima. Bio sam u brijačnici. Frizer mi je rekao da imam dobru bradu. Mislim da je danas bio dobar dan.

Onoga dana kad je u Zagrebu bio potres

Čudne te stvari smetaju na tebi. Problematika iskrivljene percepcije. Zašto mi djeluješ kao osoba koja voli jesti limete i pričati o zalascima sunca kao da nisu najpatetičnija stvar na svijetu? Čudna kombinacija za nekoga kome na čelu piše cinizam. Ili sam te sada pobrkao sa sobom.
Rekao si da imaš tanke ruke, ali ja mislim da djeluju kao da mogu pružiti sigurnost. Majmunski mišičave. Čak i ako više ne nosiš sat na lijevoj ruci. Jer nisi jedan od buntovnika koji vrijeme provjeravaju na desnome zglobu. Ta ruka služi za dodire koje uskraćuješ jer si jednako neopušten kao ja.
Zaprljao sam hlače od vlažne trave na kojoj smo odlučili da ćemo si otkriti svaki djelić svojih pomno čuvanih odaja osobnosti. Moje su opremljene svim protuprovalnim mjerama pa si neko vrijeme morao stetoskopom tražiti pravu šifru, ali si ih naposljetku uspio otključati. Mislio si da ćeš otkriti riznicu prepunu blaga koje emitira svjetlost, ali naišao si na mračnu špilju kojoj se ne vidi kraj. Ipak, svidjelo mi se što si hrabro zakoračio naprijed i što se dosad nisi zabio niti u jedan stalaktit. Mislim da je to zato što sam ti ostavio kacigu sa svjetiljkom na ulazu.
Ne znam zašto zapravo nismo sjeli na stepenice državnog parlamenta. To je ionako javni prostor. Ali bojali smo se zaštitara pa smo se odšuljali u park iza ženskog učeničkog doma. Tamo su jabuke već odavno zrele, ali ih nitko ne bere. Valjda je zanimljivije promatrati uzlijetanja i slijetanja aviona. Rekao si da si se tu jednom ljubio. Ja sam samo htio skočiti sa zida i vidjeti što se nalazi ispod. Ali nismo napravili ni jedno ni drugo nego smo razgovarali o filmovima. Hajde da sutra razgovaramo o velikoj književnosti i dostizanju beskonačnosti. Onda ćemo se nasmijati pa ću te ja pitati tko ti je najdraži superheroj. Nadam se da voliš Buffy.
Eksplozija i potres. Ako ih sljedeći put želimo primijetiti, ne smijemo biti toliko zadubljeni u razgovor. Barem nam ništa nije zveknulo na glavu, iako mi se u mislima neprestano stvara slika o padajućem crijepu. Čudne su te ulice po gradskom centru i nisu dovoljno široke za brojne bicikliste.
Svidio ti se moj bicikl i rekao si da ćemo se ići skupa voziti iako sam ti pokušao reći da ja vozim presporo za tebe. Ti si rekao da vozim smotano, ali mislim da ti se ipak oteo smiješak. To samo mislim a ne znam jer sam gledao u cestu a ne u tebe, što znači da ipak nisam toliko nespretan. Znaš li koji je korijen iz broja 64? Zašto mi ovakve stvari padaju na um svaki put se malo odvojim od zemlje?
Jučer sam malo previše stajao na zemlji što mi i nije pretjerano smetalo jer sam imao udobne tenisice, ali sam nakon nekog vremena osjetio potrebu ići na wc. To je zato što sam pio onu vodu koju smo podijelili. Mislim da sam u jednom trenutku trebao uperiti prst u tebe i reći ti: “Ti! Ti si baš blesav! Mislim da mi se sviđaš!”, ali ruke su mi bile zauzete nekim talijanskim specijalitetom. Opet ja o hrani. Mislim da ne bih trebao pisati praznoga želuca. A možda je hrana ono što me čini sretnim. Iako sam ja mislio da su to norveški fjordovi i rave partiji. Možda je vrijeme da preispitam svoje ja i k veličini počnem pristizati malim stvarima. Nečujnim potresima i talijanskim sendvičima. Vlažnom travom i tvojim rukama. Biciklima i skrivenim parkovima. U mojoj glavi te stvari ionako predstavljaju svjetove.