Nova sezona

Ležao je na pozornici i pitao se kad će se izvući iz ovog grada. Paprika koju je zagrizao imala je okus tinejdžerskih godina pa mu je tijelom odjednom prostrujala navala uzbuđenja koje je davnih godina u njemu obitavalo svaki dan. Podigao se na stražnjicu i uperio oči u lijevi kut stropa ali nije zapravo gledao u njega nego u svoje misli. Kratko je slegnuo ramenima i udahnuo, a onda odskočio s pozornice i izašao iz kazališta.

Na trgu, ispod sata naravno, čekao ga je dečko s kojim se neko vrijeme dopisivao i s kojim je, nakon nekoliko dana usklađivanja rasporeda, napokon uspio dogovoriti pivo. Na susret je otišao pomalo ravnodušno jer nije vjerovao da će stvoriti prisnost veću od pogleda oči u oči pri kvrckanju čašama i tihom Živio. Hodajući ulicom koja vodi od kazališta prema trgu, onom u kojoj se nalazi preskupa slastičarnica i gomila terasa nabacanih na cestu, pjevušio je sebi u bradu i osjećao potrebu da nekom od prolaznika kaže Ajme, kako su ti lijepe cipele! ili Djevojko, lijepo se smiješ!, ali nije rekao ništa, ne zato jer se nije usudio nego zato što je bio obziran pa nije htio da se prolaznici osjećaju neugodno suočavajući se s njegovom iznenadnom ekstrovertiranošću, stoga je samo produžio uz ulicu i lijevo, ruku uvučenih u džepove raskopčane zelene jakne.

Susret je prošao upravo onako kako je i predvidio. Dečko je bio zanimljiv sugovornik i možda bi na nekom drugom mjestu moglo doći do razvoja prijateljstva, ali i jedan i drugi su predobro znali da pitak razgovor sam po sebi ne znači više od poneke poruke u budućnosti ili lajka na društvenim mrežama jer kad netko ima već izgrađen život onda ne traži prijateljstvo koje neće biti pravo nego onaj odnos u kojem ti cijelo biće govori da želi još. Pozdravili su se tamo gdje su se i upoznali, na trgu, jer je dečko ušao na tramvaj prema zapadu, a on se uputio prema svom biciklu.

U studenom sam opet počeo osjećati rijeku koja je bujala kroz gornji dio moga tijela kao i linije grada koje su bile tanke i kretale se pravocrtno kroz svaku ulicu kojom sam volio kročiti jer sam znao da me nekamo vodi. Tu sam znao tko sam ja i tko su drugi u odnosu prema meni, a moj je svijet imao drugu stranu, onu koja se nije mogla napipati prstima ali se mogla vidjeti u mojim riječima ili očima kad nisu gledale u smjeru u kojem su bile okrenute. Bio sam zaronjen u vodu i otvarao vrata tog drugog svijeta. Dokle god sam imao njega, nisam se morao brinuti za to da nisam živ. Zubi su mi bili jednako oštri a usta jednako otvorena. Ovog puta nema povratka natrag.

Advertisements

Amnezija

U proljeće smo vozili bicikle, a ja sam zaboravio da te volim. Tvoj mi miris nije predstavljao ništa više od puke ustajalosti tvoga stana i više nije u cvjetnim slojevima u meni rastvarao hrskavu bijelu sjemenku koja je predstavljala ostvarenje.

Uzdigla se s bicikla i tako ga vozila. Imala je velika usta i smijala se mladenački i iskreno. Odijelo joj je bilo crvene boje, a kosa u kovrčavim federima padala oko glave. Ja sam joj rekao: „Djevojko, možda se neću zaljubiti u tebe ali brojim tvoje korake od prvog do dvanaestog pa krećem s novim redom i na njih dodajem svoje varijacije ovo je jezero bezlično kao svi stanovnici ovoga grada možda se zato moramo držati zajedno ne zaboravi pisati znaš da u tome nalazim spoznaju kao i želju da i sam stvaram.“ Ona je već na srebrnu nit nizala prozirne kuglice koje je napravila od mjeseca ona je gutala boje.

Godine su mi donijele zrelost pa, sjedeći na travi uz naše bicikle i promatrajući rijeku koja se uporno odbijala kretati, nisam imao nikakva očekivanja niti strahove u pristupu zdravom odnosu. Onaj mladić koji je došao s njom rekao je da jednoga dana želi imati djecu ali bilo je toliko toga što smo morali ostvariti prije no što smo bili spremni postati odrasli. Uostalom, još je na sebi nosio šiltericu okrenutu naopako koja ga je činila slatkim ali pomalo nezrelim. Čudio sam se što su moji prijatelji djeca a onda sam se sjetio da je to zato jer sam se ponovno rodio. U tom mi je trenutku sjena prešla negdje iznad prsiju ili možda iznad sunca koje je blještalo visoko nad bolnicom koju su tamo na drugoj obali ipak odlučili ne izgraditi.

Tad sam se sjetio života u kojem sam te volio toliko da ne bih mogao utonuti u san čak ni kad si ti spavao pored mene nego sam pokušavao smiriti otkucaje srca i susprezao nalete smijeha koji su imali materijalni oblik u mojim ustima i koji bi te zasigurno probudili. Jedina ljepša stvar od tvoje kože bio je pogled djeteta na licu koje je odavno pripadalo muškarcu e da i miris. Ona majica za koju si mislio da si je izgubio stajala je u mom ormaru i svaki put kad ne bih bio s tobom zario bih nos u nju i hranio se mislima o tebi. Kad bi se osjećao slabo ja bih zaštitnički stavio ruku oko tvojih ramena i drskim te pogledom štitio od drugih. Tvoja je patnja bila samo tvoja a jedini koji te smio braniti bio sam ja.

Bili smo sunčani i bezbrižni i puni snova, a trenuci su nam trajali kao vječnost jer nismo zamišljali naš odnos nego smo ga živjeli. U ruci je držala jabuku koji bi prinijela širokim zubima i glasno je zagrizla. Dotad sam mislio da će ona otići prva kako i ne bi, napisala je zbirku poezije i vjerojatno se pripremala za stipendiju na nekom umjetničkom smjeru u inozemstvu. Ipak, kad je trenutak spomena prošao, iz mene je poput meda počela curiti tekućina boje tamnoga zlata pa sam joj rekao: „Djevojko, ja baš poput tebe ispisujem riječi svojim prstima, ali ja ne sanjam o mjesecu nego o suncu i nisam nevin dodirni moja rebra zar ne vidiš zlatnu lavu koja curi nisam ga zaboravio jer se život ne sastoji od dijelova koji se mogu proizvoljno odijeliti noćas mi opet nemir u trbuhu neće dati zaspati.“

Opet sam ja bio taj koji je prvi otišao. Ali ovoga puta sam se odlučio vratiti. To je zato što sam se sjetio da te volim.

Začudo boje

Njegova je majka nosila zelenu boju. Rekla je da joj je ta najdraža. On se odlučio za plavu, ako se za stvari koja nam se sviđaju uopće može reći da se o njima odlučuje. Isto je tako odlučio i plesati jer je primijetio da nema snove, a kad ne planiraš budućnost onda tapkaš na mjestu i odmah kad legneš u krevet zaspeš jer nemaš o čemu razmišljati. Po noći se ponekad probudiš da bi kihnuo od prašine koja se nakupila na svakoj ravnoj površini koju nisi obrisao jer si zaboravio na disciplinu, a izostanak discipline vodi u dekadenciju, ne u onu romantičnu koja se zbiva subotom noću nego onu koja guta svaku česticu identiteta kao što crna rupa guta neko nesretno sunce koje joj se našlo na putu.

On je isto progutao sunce, ali je na to zaboravio pa se samo osjećao crno. Imao je ljutit pogled i mračne misli i po putu je sipao prijezir, a onda se uplašio samoga sebe i rekao dosta pa se slomio, ispovraćao i proveo cijeli dan u groznici, tražeći spas od pulsirajuće glavobolje u tabletama koje nisu stajale u kutijici za lijekove nego na njenom poklopcu kako bi se do njih moglo lakše doći. Ako je egzorcizam osobno izbavljenje od loših osjećaja, onda se on tu noć iskupljivao u treskavici, neugodnim snovima i mučnim udarcima u lubanji. Ujutro se probudio umoran, znojan i prljav. Suhe su ga oči pekle i htio se vratiti na spavanje pa se za trenutak uplašio da se ništa nije promijenilo.

Tada se sjetio svog nauma. Oslobođenje ne dolazi tek prihvaćanjem osjećaja nego odlučnošću da se oni promijene. Sastavio je raspored. Počeo je vježbati. Nije išao na Internet za vrijeme posla. Stan mu je ponovno dobio prvobitni sjaj. Smijao se. Upisao je ples.

Na njegovom prvom nastupu male su tribine bile krcate, a mnogi su pokušali naći mjesto uz bočne prolaze, kao i na onoj fiktivnoj liniji koja je razdvajala prvi red sjedala i pozornicu. “Tako ti je to kad si za svoju premijeru odabrao festival”, pomisli on. Srce mu je udaralo kao ludo, ali dani nesigurnosti već su neko vrijeme bili iza njega.

Njegova je točka bila treća po redu. Najavu je popratio kurtoazni pljesak. Izašao je na crnu pozornicu i stao na sredinu. I on je bio sav u crnom. Neki je ciničniji promatrač zasigurno pomislio: “Pleše u crnom. Kakav klišej za suvremeni ples”, ali kad su njegove ruke napravile prve valove u zraku boja plesne uniforme prestala je biti važna.

Plesao je u tišini. Jedan okret, drugi okret. Skok. Pružanje ruke ispred sebe. Hvatao je ono što voli. Plesao je jer u plesu ne postoji ego a kad nemaš ego onda osjećaš samo mir, koliko god tvoji pokreti bili nemirni i bolni. Otvorio je usta i u njih stavio ono za čime je posegnuo. Širom je otvorio oči i pogledao publiku. Izvedba je bila gotova. Gledatelji su opet zapljeskali. Nasmiješio se, naklonio i napustio pozornicu.

Kad se vratio kući, nisu ga mučili loši snovi ili tjeskoba izazvana nedostatkom svrhe. Nisu ga zapravo posjećivali odavno, ali ove mu noći ionako nisu mogli doći jer nije spavao nego je uključio računalo, otvorio dokument i započeo pisati svoju prvu predstavu. “Bijela”, znao je, “ova će se predstava zvati Bijela.”

Ples u tišini

Nosio sam košulju koja nije bila moja, plesao okružen ljudima koji mi se nisu svidjeli, a u glavi stvarao misli kojih sam se sramio, ali koje zbog svoje nesigurnosti nisam mogao kontrolirati.

Možda sam se činio tužan, ali zapravo sam u prsnom košu gomilao zalihe bijesa koji sam pljuvao na druge, prljajući ih i trujući prezirnim pogledima, umornim pokretima i alkoholnim okusom u ustima, sebe usput čineći sitnijim od prevrtljivca. Rekao je da bih trebao prestati tražiti poglede ljudi oko sebe i umjesto toga cijeniti ono što imam, ali nije mi se dalo objašnjavati da nije pogodio razlog zbog kojeg je oholost sladostrasno plesala u mojim očima, kao što mi je bilo glupo i reći mu da mi je njegova prisutnost ionako uvijek dovoljna.

Vidio sam zeleno. Energija je bila loša. S neprobavljenom hranom iz želuca u čučavcu je završila i moja bezbrižnost. Da sam to znao, ne bih savjesno povukao vodu. Plesao sam divlje, ali ne zbog užitka nego zbog očaja. Ljubio sam se usputno i nimalo željno. Volim kad znam otkriti problem, ali još bih više volio da ga uspijem i riješiti.

Danas plešem za iskupljenje. Nema glazbe, samo zvuk mojih udova koji šibaju zrak. Pozornica nije stvarno mjesto nego sjećanja o ljubavi i slike sanjane budućnosti.

Koja baš uvijek uključuje ljude koje volim, čak i ako im to ne govorim dovoljno glasno. Nema veze, otplesat ću im ljubav.

Samo na jednu noć

Dođi danas da osjetim tvoj miris ispod  prekrivača koji sam već odavno trebao oprati (još uvijek ima mrlju od paste za zube kojom sam ljetos namazao noge kad me ugrizao komarac koji mi nije dao spavati). Neću se zaljubiti u tebe i nećemo razmijeniti više od nekoliko poruka tjedno i možda susreta u nekom klubu subotom navečer, ali tvoj će mi zagrljaj noćas dobro doći. Pametan si pa ćemo poslije moći razgovarati o tome zašto je tako teško naći nekoga za vezu, a onda ću te pitati koje filmove voliš jer, eto, ja bih se jednoga dana možda volio baviti pisanjem scenarija a ti znaš sve o filmskoj umjetnosti. Neću te onda pitati kako se postaje scenarist i kako se prestaje raditi ono što ne voliš jer to zvuči kao problem, a ti me još ne poznaš dovoljno da bi znao kako ja o problemima ne pričam. Pitao si me imam li zdravu svijest o sebi, ja sam rekao, da, imam, racionalan sam, pametan i pozitivan, ali nisam ti rekao i da sam zatvoren i da ne mogu priznati slabost. Iako, rekao bih da više nisam tako krut kao što sam prije bio. Evo, na primjer, one noći kad smo se upoznali u onom klubu u kojem nije bilo mjesta za plesanje ja sam se rasplakao zbog dečka koji me nije htio pozdraviti, a s kojim sam samo večer prije tražio najmračnije kutove Cvjetnog naselja kako bismo mogli stvarati nešto što će imati budućnost. Možda je do alkohola, a vjerojatnije samo do toga da mi je bilo dosta svega; bilo kako bilo, kad sam izašao iz taksija, kupio burek, onaj fini iz pekare u Radićevoj koja radi cijelu noć, i došao do bicikla, suze su samo krenule. Nešto se oslobodilo u tom trenutku, nisu to bili samo osjećaji, nego spoznaja da je boli nekad lakše pustiti da teče nego je pokušati obuzdati. Eto, vidiš da sam napredovao, sad čak i mogu pričati o takvim stvarima, ali još se uvijek nisam naučio biti sam, ne znam je li to uopće moguće ili je samoća jednostavno ljudska, zato mi trebaš ti noćas ispod prekrivača koji moram oprati. Oprosti mi, tebi neću stvarati svemire niti ću željeti da se pretvorimo u jedno biće, imam već dovoljno iskustva u ovim stvarima da znam kako funkcioniraju, a to znaš i ti, sviđa mi se što nemaš baš nikakvih očekivanja i što mi sutra nećeš izjavljivati ljubav iako bih ja radije da si ti netko kome bih ja rekao volim te pa makar zbog toga i plakao.

Kaotični kolaž

“And in those darkest nights, only words could move me, creeping up the stomach, all to my eyes, which would widen in wonder, releasing life through tears. And what a wonderful life it was! It planted my feet firmly into the ground as I raised my right hand into the air, shaping a blue evening horizon around me, a horizon that felt more like dawn than sunset. The sound, emitted from my mouth, erected every hair on the skin on my arms. I began to sing. I might have been alive just as much as I could have been dead – the difference was no longer there. There was only me, which is to say, there was everything.” (U riječima tražim oslobođenje i izlaz iz ovog kaosa.)

U glavi su mi odzvanjali komentari, oni koje sam usputno izrekao i na koje bih već sljedećeg trenutka zaboravio da se nisu pokazali kao sredstvo kojim sam druge mogao svesti na nulu. Tada sam shvatio da me ljudi ipak slušaju jer ih u protivnome ne bih mogao povrijediti. Bio bih odlučio postaviti sito negdje između grla i jezika, ali od same sam spoznaje o težini onoga što izričem postao malo mudriji pa za kontrolom na kraju i nije bilo potrebe.

*U berlinskom metrou nema propuha. Alexanderplatz je prometna stanica, a ja sam taman i zgodan, ali zrak ispunjavam ohološću. Pitam se zašto drugi toliko utječu na mene.*

Jednomjesečna tišina.

Rekao mi je da ćemo se vidjeti za vikend, ali subota je već ustupala istočni dio neba nedjelji pa sam preuzeo inicijativu i poslao mu poruku. Odgovor: „E, sutra idem na kupanje na more, zaboravio sam ti javiti, sori.“, ili tako nešto.
„OK. Jesi slobodan u utorak?“
„Jesam, ali radim od pet.“
„Dobro. Može da se onda nađemo u tri?“
„Ali radim od pet!“
„Kada ti onda paše?“
„Nemam pojma.“
I opet tišina.

Začahurio sam se i prestao imati potrebu za drugima. Iscrpljuju me. Govorim krive stvari. Gledam ih na pogrešan način. Toga se barem bojim. Ne znam jesam li djetinjast ili sam zreo. Ide li mi uz ovu osobnost bolje smeđi remen ili da se držim crnoga sad kad sam malo smršavio pa mi treba jedna rupica više? Hoću li biti drzak kao ona ili zatvoren kao on? Nisam li ustanovio da sam sad malo mudriji?

*Most nad Dunavom bio je visok i dugačak. Gledao sam ravno pred sebe, ali to nije bilo lako jer si se ti stalno naginjao nad ogradu da uloviš bolji kadar. Ako je mojim tijelom i strujao adrenalin, ja se nisam osjećao posebno živo, tek iscrpljeno ali sigurno kad mi je korak prešao granicu između rijeke i obale.*

Moj je strah od visina životinjski. Moja je želja za humanošću ljudska. Ravnoteža između dva pola je poremećena.

Ponekad moje riječi ne nude izlaz.

(Ali nikad ne priznaju poraz.)

Jednom kad se upoznamo

Umoran sam kad dolaziš želio bih te upoznati iako se vjerojatno neću zaljubiti u tebe ali možda osjetim dovoljnu želju da prislonim svoj nos uz tvoje lice pomirišem te i onda poljubim u usta i protrljam usne uz tvoj vrat ako nam se svidi leći ćemo u moj krevet i onda brojati redove otvora u roletama koje sunce reflektira na zid nakon toga ću te zagrliti a ti izdrži iako si mršav volim se stiskati uz druge momke čak i ako nekoliko trenutaka kasnije budem sasvim hladan i poželim da odu s tobom valjda neće biti tako rekao si da ne smijemo imati očekivanja ali ona su sastavni dio snova a reći čovjeku da prestane sanjati jednako je kao reći zvijezdama da prestanu svijetliti ispričavam se na ovoj usporedbi pomalo je trivijalna ali ponekad si dopustim tračak uobičajenosti jesi li i ti takav?

Imaš kovrčavu kosu koja ti jako dobro stoji i vrlo te lako zamijetiti kao onda kad sam stajao na savskom nasipu i promatrao jedan od onih bezličnih zalazaka sunca s druge strane jezera a ti si prošao ispod mene na biciklu i išao na festival s kojim nisam prijatelj već nekoliko godina a vidio sam te i tamo u onom hangaru iza moderne galerije u kojem je glazba bila jako dobra i htio sam plesati ali je većina ljudi koji su ondje stajali i pili razvodnjene pive iz neprofinjenih plastičnih čaša bila dosta ukočena osim ona tri dečka koja su jako dobro plesala i izvodila pokrete koje sam tog proljeća i ja naučio u plesnom klubu u kojem su mi rekli da sam dosta talentiran i ja sam pomislio da bih se mogao time baviti tad je sa mnom bio i moj prijatelj s kojim sam se par tjedana ranije ljubio i pomislio da bi mogao biti moj dečko jer mi je s njim bilo nekako prirodno ti si rekao da ti se on sviđa ali ga ne znaš i rado ćeš mi ga prepustiti jer nisi kompetitivan ali ja ionako već odavno nisam razmišljao o njemu-

Kod tebe smo gledali onaj film za koji si rekao da ti je najdraži a u njemu je bilo puno seksa pa nije proteklo dugo prije no što smo oči koje nisu bile širom zatvorene usmjerili jedno prema drugome bio si napaljen kao tinejdžer koji je tek zagazio u pubertet i nedostajalo ti je profinjenosti a ja sam prasnuo u smijeh jer sam se sjetio one epizode seksa i grada u kojoj se carrie puknula s nekim tipom koji se ševio kao zec kao i one kad je na samanthu nasrnuo student koji se zvao isto kao i ona i već joj nakon prvog seksa izjavljivao ljubav rekao sam ti uspori macane ne radi se to tako pa sam ti mirno ali čvrsto stavio ruku na rame a onda preuzeo kontrolu činilo se da tebi to nije smetalo a ja sam se pitao zašto se opet ljubim s nekim u koga se neću zaljubiti.

Kraj ostavljam otvorenim jer se početak još nije niti dogodio ostavljam ga za jednom kad se upoznamo