Ples u tišini

Nosio sam košulju koja nije bila moja, plesao okružen ljudima koji mi se nisu svidjeli, a u glavi stvarao misli kojih sam se sramio, ali koje zbog svoje nesigurnosti nisam mogao kontrolirati.

Možda sam se činio tužan, ali zapravo sam u prsnom košu gomilao zalihe bijesa koji sam pljuvao na druge, prljajući ih i trujući prezirnim pogledima, umornim pokretima i alkoholnim okusom u ustima, sebe usput čineći sitnijim od prevrtljivca. Rekao je da bih trebao prestati tražiti poglede ljudi oko sebe i umjesto toga cijeniti ono što imam, ali nije mi se dalo objašnjavati da nije pogodio razlog zbog kojeg je oholost sladostrasno plesala u mojim očima, kao što mi je bilo glupo i reći mu da mi je njegova prisutnost ionako uvijek dovoljna.

Vidio sam zeleno. Energija je bila loša. S neprobavljenom hranom iz želuca u čučavcu je završila i moja bezbrižnost. Da sam to znao, ne bih savjesno povukao vodu. Plesao sam divlje, ali ne zbog užitka nego zbog očaja. Ljubio sam se usputno i nimalo željno. Volim kad znam otkriti problem, ali još bih više volio da ga uspijem i riješiti.

Danas plešem za iskupljenje. Nema glazbe, samo zvuk mojih udova koji šibaju zrak. Pozornica nije stvarno mjesto nego sjećanja o ljubavi i slike sanjane budućnosti.

Koja baš uvijek uključuje ljude koje volim, čak i ako im to ne govorim dovoljno glasno. Nema veze, otplesat ću im ljubav.

Samo na jednu noć

Dođi danas da osjetim tvoj miris ispod  prekrivača koji sam već odavno trebao oprati (još uvijek ima mrlju od paste za zube kojom sam ljetos namazao noge kad me ugrizao komarac koji mi nije dao spavati). Neću se zaljubiti u tebe i nećemo razmijeniti više od nekoliko poruka tjedno i možda susreta u nekom klubu subotom navečer, ali tvoj će mi zagrljaj noćas dobro doći. Pametan si pa ćemo poslije moći razgovarati o tome zašto je tako teško naći nekoga za vezu, a onda ću te pitati koje filmove voliš jer, eto, ja bih se jednoga dana možda volio baviti pisanjem scenarija a ti znaš sve o filmskoj umjetnosti. Neću te onda pitati kako se postaje scenarist i kako se prestaje raditi ono što ne voliš jer to zvuči kao problem, a ti me još ne poznaš dovoljno da bi znao kako ja o problemima ne pričam. Pitao si me imam li zdravu svijest o sebi, ja sam rekao, da, imam, racionalan sam, pametan i pozitivan, ali nisam ti rekao i da sam zatvoren i da ne mogu priznati slabost. Iako, rekao bih da više nisam tako krut kao što sam prije bio. Evo, na primjer, one noći kad smo se upoznali u onom klubu u kojem nije bilo mjesta za plesanje ja sam se rasplakao zbog dečka koji me nije htio pozdraviti, a s kojim sam samo večer prije tražio najmračnije kutove Cvjetnog naselja kako bismo mogli stvarati nešto što će imati budućnost. Možda je do alkohola, a vjerojatnije samo do toga da mi je bilo dosta svega; bilo kako bilo, kad sam izašao iz taksija, kupio burek, onaj fini iz pekare u Radićevoj koja radi cijelu noć, i došao do bicikla, suze su samo krenule. Nešto se oslobodilo u tom trenutku, nisu to bili samo osjećaji, nego spoznaja da je boli nekad lakše pustiti da teče nego je pokušati obuzdati. Eto, vidiš da sam napredovao, sad čak i mogu pričati o takvim stvarima, ali još se uvijek nisam naučio biti sam, ne znam je li to uopće moguće ili je samoća jednostavno ljudska, zato mi trebaš ti noćas ispod prekrivača koji moram oprati. Oprosti mi, tebi neću stvarati svemire niti ću željeti da se pretvorimo u jedno biće, imam već dovoljno iskustva u ovim stvarima da znam kako funkcioniraju, a to znaš i ti, sviđa mi se što nemaš baš nikakvih očekivanja i što mi sutra nećeš izjavljivati ljubav iako bih ja radije da si ti netko kome bih ja rekao volim te pa makar zbog toga i plakao.

Kaotični kolaž

“And in those darkest nights, only words could move me, creeping up the stomach, all to my eyes, which would widen in wonder, releasing life through tears. And what a wonderful life it was! It planted my feet firmly into the ground as I raised my right hand into the air, shaping a blue evening horizon around me, a horizon that felt more like dawn than sunset. The sound, emitted from my mouth, erected every hair on the skin on my arms. I began to sing. I might have been alive just as much as I could have been dead – the difference was no longer there. There was only me, which is to say, there was everything.” (U riječima tražim oslobođenje i izlaz iz ovog kaosa.)

U glavi su mi odzvanjali komentari, oni koje sam usputno izrekao i na koje bih već sljedećeg trenutka zaboravio da se nisu pokazali kao sredstvo kojim sam druge mogao svesti na nulu. Tada sam shvatio da me ljudi ipak slušaju jer ih u protivnome ne bih mogao povrijediti. Bio bih odlučio postaviti sito negdje između grla i jezika, ali od same sam spoznaje o težini onoga što izričem postao malo mudriji pa za kontrolom na kraju i nije bilo potrebe.

*U berlinskom metrou nema propuha. Alexanderplatz je prometna stanica, a ja sam taman i zgodan, ali zrak ispunjavam ohološću. Pitam se zašto drugi toliko utječu na mene.*

Jednomjesečna tišina.

Rekao mi je da ćemo se vidjeti za vikend, ali subota je već ustupala istočni dio neba nedjelji pa sam preuzeo inicijativu i poslao mu poruku. Odgovor: „E, sutra idem na kupanje na more, zaboravio sam ti javiti, sori.“, ili tako nešto.
„OK. Jesi slobodan u utorak?“
„Jesam, ali radim od pet.“
„Dobro. Može da se onda nađemo u tri?“
„Ali radim od pet!“
„Kada ti onda paše?“
„Nemam pojma.“
I opet tišina.

Začahurio sam se i prestao imati potrebu za drugima. Iscrpljuju me. Govorim krive stvari. Gledam ih na pogrešan način. Toga se barem bojim. Ne znam jesam li djetinjast ili sam zreo. Ide li mi uz ovu osobnost bolje smeđi remen ili da se držim crnoga sad kad sam malo smršavio pa mi treba jedna rupica više? Hoću li biti drzak kao ona ili zatvoren kao on? Nisam li ustanovio da sam sad malo mudriji?

*Most nad Dunavom bio je visok i dugačak. Gledao sam ravno pred sebe, ali to nije bilo lako jer si se ti stalno naginjao nad ogradu da uloviš bolji kadar. Ako je mojim tijelom i strujao adrenalin, ja se nisam osjećao posebno živo, tek iscrpljeno ali sigurno kad mi je korak prešao granicu između rijeke i obale.*

Moj je strah od visina životinjski. Moja je želja za humanošću ljudska. Ravnoteža između dva pola je poremećena.

Ponekad moje riječi ne nude izlaz.

(Ali nikad ne priznaju poraz.)

Jednom kad se upoznamo

Umoran sam kad dolaziš želio bih te upoznati iako se vjerojatno neću zaljubiti u tebe ali možda osjetim dovoljnu želju da prislonim svoj nos uz tvoje lice pomirišem te i onda poljubim u usta i protrljam usne uz tvoj vrat ako nam se svidi leći ćemo u moj krevet i onda brojati redove otvora u roletama koje sunce reflektira na zid nakon toga ću te zagrliti a ti izdrži iako si mršav volim se stiskati uz druge momke čak i ako nekoliko trenutaka kasnije budem sasvim hladan i poželim da odu s tobom valjda neće biti tako rekao si da ne smijemo imati očekivanja ali ona su sastavni dio snova a reći čovjeku da prestane sanjati jednako je kao reći zvijezdama da prestanu svijetliti ispričavam se na ovoj usporedbi pomalo je trivijalna ali ponekad si dopustim tračak uobičajenosti jesi li i ti takav?

Imaš kovrčavu kosu koja ti jako dobro stoji i vrlo te lako zamijetiti kao onda kad sam stajao na savskom nasipu i promatrao jedan od onih bezličnih zalazaka sunca s druge strane jezera a ti si prošao ispod mene na biciklu i išao na festival s kojim nisam prijatelj već nekoliko godina a vidio sam te i tamo u onom hangaru iza moderne galerije u kojem je glazba bila jako dobra i htio sam plesati ali je većina ljudi koji su ondje stajali i pili razvodnjene pive iz neprofinjenih plastičnih čaša bila dosta ukočena osim ona tri dečka koja su jako dobro plesala i izvodila pokrete koje sam tog proljeća i ja naučio u plesnom klubu u kojem su mi rekli da sam dosta talentiran i ja sam pomislio da bih se mogao time baviti tad je sa mnom bio i moj prijatelj s kojim sam se par tjedana ranije ljubio i pomislio da bi mogao biti moj dečko jer mi je s njim bilo nekako prirodno ti si rekao da ti se on sviđa ali ga ne znaš i rado ćeš mi ga prepustiti jer nisi kompetitivan ali ja ionako već odavno nisam razmišljao o njemu-

Kod tebe smo gledali onaj film za koji si rekao da ti je najdraži a u njemu je bilo puno seksa pa nije proteklo dugo prije no što smo oči koje nisu bile širom zatvorene usmjerili jedno prema drugome bio si napaljen kao tinejdžer koji je tek zagazio u pubertet i nedostajalo ti je profinjenosti a ja sam prasnuo u smijeh jer sam se sjetio one epizode seksa i grada u kojoj se carrie puknula s nekim tipom koji se ševio kao zec kao i one kad je na samanthu nasrnuo student koji se zvao isto kao i ona i već joj nakon prvog seksa izjavljivao ljubav rekao sam ti uspori macane ne radi se to tako pa sam ti mirno ali čvrsto stavio ruku na rame a onda preuzeo kontrolu činilo se da tebi to nije smetalo a ja sam se pitao zašto se opet ljubim s nekim u koga se neću zaljubiti.

Kraj ostavljam otvorenim jer se početak još nije niti dogodio ostavljam ga za jednom kad se upoznamo

Proročanstva, suze i sunce

Prelazio sam rijeku koja je više izgledala kao bara i tekla prema istoku sporije od čovjeka koji je odustao od života a ja sam se pitao koja je svrha vode ako u njoj nema kretanja. Na biciklu sam letio kući jer me tamo čekalo vlastito proročanstvo koje sam ovog puta odlučio ne propustiti. Kad sam uletio u stan, njega ipak više nije bilo tamo. Ostavio je samo šapat koji je poput zvjezdane prašine pao iznad moje glave. „Vraćam se za punog mjeseca“, rekao je njegov baršunasti glas. Ja sam tada bacio oko na kalendar, a onda spustio sve rolete i zatvorio prozore te utonuo u hibernaciju dok mi zvuk budilice ne najavi njegov povratak.

***

Poklonio sam mu narukvicu koja je bila od kože i koja je bila iz Sirije. On je pogledao u nebo i rekao: „Noćas će padati Suze svetog Lovre“, ali ono je bilo prekriveno oblacima pa nismo vidjeli ništa, a onda sam ja skrenuo pogled na njegov zglob i posvetio se vezanju narukvice. Pitao me hoću li ga ovaj put ostaviti. Ja sam rekao da neću, ali da bih volio da je nekad samo moj, a onda sam počeo nekontrolirano plakati. I on se tada konačno slomio te mi, čvrsto me zagrlivši, kroz jecaje rekao: „Oprosti što se skrivam od tebe ali nekad me počne boljeti tu dolje u stomaku i onda ne mogu pričati ni s kim i moram se maknuti i riješiti to sam sa sobom.“ Ja sam ga poljubio u obraz i odveo do kreveta u kojem smo suzama pokidali i posljednje granice koje su stajale između nas. Ja sam tada osjetio kako je to kad nekoga voliš jer mi se svemir najednom učinio toliko malenim da mi je mogao stati na dlan. Mislim da je to bilo zato što smo te večeri postali jedno biće, a kad si jedno s nekim onda si jasan i velik i neovisan o sreći zato što si nadišao i nju i sve druge zemaljske pojavnosti.

***

Kugla koja je stajala nasred polja bila je žute boje i ja sam znao da, jednom kad je dotaknem, više neću imati veze s ovim svijetom. Podigao sam pogled prema tebi, ali ti si me ionako već držao za ruku pa sam znao da si spreman. Kimnuo si glavom, a onda smo skupa zakoračili prema malenom suncu koje se uzdizalo nad travom. Otvorio sam usta i udahnuo ga. Ono je uletjelo između mojih zubi i smjestilo mi se u grlu. Tamo sam ga osjećao tek na trenutak, nakon čega je osjećaj nestao jer smo nestali i mi, ali ne prije no što sam shvatio da se sunce može progutati jedino uz ljubav.

Odlasci i postkoitalne cigarete

I ostavio sam te da ležiš na krevetu dok sam ja otišao na balkon zapaliti cigaretu jer se u mom stanu ne smije pušiti. Promatrao sam konture tvoga tijela dok sam udisao prvi dim koji je istodobno bio odvratan i smirujuć. Bio si mršav, a tamna ti se put utapala u gustim dlakama koje su od struka prema dolje rasle u grmovima. Imao si malene guzove, one koji cijeli stanu u dlan, u što sam se i sam bio uvjerio kad si došao kod mene, a ja te nisam čak ponudio niti sokom nego tek pričekao da izuješ tenisice i uputiš mi pogled pozdrava prije no što se prepustimo intimi koju je zahtijevala naša izgubljenost. Tako ležeći na krevetu, tvoje su oči, bistro zelene, bile pomalo prazne, ali nisi djelovao kao da želiš što prije pobjeći van. Negdje u predjelu mog želuca, nešto se pomaknulo i izazvalo mi slabost u nogama, a ja sam udahnuo još jedan dim i poželio da se mogu oduprijeti.

Berlin je pun pijeska koji je u slapovima padao iz moje sive tenisice marke Nike koju sam naopačke držao u svojoj ruci, podsjećajući samoga sebe na boginju stoicizma. Osim toga, nema jasno istaknutih pješačkih prijelaza. Ponekad miriše po egzotičnoj kuhinji i, iako je jako velik, odaje dojam mjesta na kojem bi se moglo živjeti. U-Bahn je obično pun i nema baš mjesta za sjesti, ali zna se dogoditi da sretnem poglede dva dečka koji se grle i bestidno me odmjeravaju, a ja sam hrabriji nego inače pa im drsko uzvraćam. Možda se i dogodi da mi priđu i pitaju na kojoj stanici izlazim i želim li možda doći kod njih, a potvrdnost mog odgovora ovisit će tek o spoznaji da me na mom odredištu čeka nešto bolje.

Ako sam bio izgubljen u malome gradu, mogao sam se jednako tako tražiti i u velikome jer sam tamo barem mogao bolje zaraditi i ne izlaziti svaki vikend na ista mjesta i možda upoznati više ljudi, a za time sam ionako strašno žeđao. Zločesto si me upitao hoćeš li mi nedostajati, a ja sam rekao Da, ali samo kad osjetim tvoj miris u zraku. Prešutio sam ti da je on usađen duboko u unutrašnjost mog dišnog sustava i da ću ga osjećati stalno. Dok si me promatrao, tvoje su me nježno zelene oči umirivale i ja pored tebe nisam imao drugih težnji, ali nisam ti namjeravao priznati da sam se počeo zaljubljivati, ne sad kad sam bio tako blizu odlasku i ne zato jer sam znao da bi se iz mog trbuha širila električna bol koja mi ne bi dala spavati kad bih znao da si pronašao nekoga tko ispunjava svaku sekundu tvojih misli. A rekao si da ne tražiš ljubav, ali naravno da si se samo štitio od osjećaja nemoći koju sa sobom donosi nada onda kad očekivanja splasnu poput padobrana koji je, sletjevši na zemlju, ispunio svoju svrhu.

Cigareta je došla do svog kraja. Nisam je bacio s balkona iako sam u tom trenutku htio poslati dovraga svoju ekološku osviještenost. Ubacio sam opušak u čašicu jogurta napunjenu vodom, a onda ti se vratio u krevet. Možda me nisi volio onako kako sam ja volio tebe, ali barem si tog poslijepodneva bio samo moj.

Nakon vikenda na moru

Da, imam ovaj dar u ruci koji je samo za tebe i nastao je od tebe
Pitao si me želim li nekad zaboraviti cijeli svijet i pretvoriti se u mediteransku opuštenost
Rekao sam da ali samo ako ću moći ulaziti u umove lijepih momaka i naslađivati se njihovom preplanulom puti i vitkim tijelima
Želio sam ti reći da ćeš i ti biti jedan od njih ali nisam još bio siguran u svoje osjećaje pa ti nisam rekao ništa

Ona je uperila svoj prst u mene a ja sam joj rekao djevojko ne možeš mi dati ono što ne bi trebalo biti moje ali je ipak neki dio nje prešao na mene jer sam već sljedećeg trenutka sanjao o bijelim plahtama i muškarcu čije je naoko nelijepo lice ocrtavalo
Moju budućnost koja je bila ugodnija od bilo čega što sam tada zamislio jer je uključivala talijanske vile, grčke otoke, ljetovanja u švicarskim Alpama i utrke Formule 1 na zažarenom asfaltu Monte Carla dakle bila je konkretna i prema tome ostvariva

Morao sam se tada vratiti u stvarnost koja nije bila nimalo sretna jer je bila prevučena sivim tonovima i bačena u bezlični grad u kojem si ti bio jedina svjetla točka
Nisi rasplamsavao moju strast nego si je smirivao dok su tvoji prljavi prsti klizili niz moja leđa i tražili utjehu u zagrljaju ti momče koji si bio jednako izgubljen kao i ja
Nisi se usudio priznati mi ljubav jer si mislio da te iza ugla sutrašnjeg dana čeka nešto bolje a nisi namjeravao potratiti mladost na ozbiljnu bliskost ne kad je u tebe bilo usađeno uvjerenje da kratkotrajni susreti donose užitak baš kao što te ponekad proganjao strah da još nisi okusio svijet

Da, imam ovaj dar u ruci koji je samo za tebe i nastao je od tebe
Ne dajem ti svoju ljubav nju već odavno imaš
Poklanjam ti tek zrno istine koje stavi na svoj jezik jednom kad budeš bio sam
Ono će ti reći da si sretniji od većine jer nisi morao prolaziti kroz isprazne uzdahe i neželjene poljupce kako bi
Pronašao mene