Tog lijenog ljetnjeg dana

Vidio sam dvostruko i znao sam da dugoročno takve stvari ne predstavljaju uspjeh, ali bio sam sretan i nisam se brinuo oko stvari koje su inače pritiskale moja crijeva i uzrokovale čudne stanja moje probave stoga nisam vidio razloga prestati uživati u strujanjima koja su me podsjećala da negdje u mome tijelu još uvijek postoji nada. Ljiljana mi je iz kuhinje vikala: „Zaboravi na poslijepodnevno ljenčarenje“, ali u mome svijetu na trijemu i jutarnjem suncu ona nije postojala pa sam njen glas ignorirao jednako kao što je težina njene pregače nijekala nalete vjetra koji su s otvorenog prostora ulazili u kuhinju i remetili sklad ljetnoga dana. Rekao sam joj da nakon ručka odlazim do grada zbog čega nije bila nimalo sretna, ali ona i ja nismo bili muž i žena, prema tome nisam imao potrebe udovoljiti njenim hirovima i skrivati se pod naletima njene neurotične životne organiziranosti.

Šupa u kojoj sam držao predmete kojima sam se bavio u slobodno vrijeme nije mi predstavljala bijeg jer je Ljiljana i više no lako bila u stanju napraviti tri koraka od stepenica trijema do moje daščare kako bi mi napomenula da je toga dana moj red na ribanje kupaonice ili kako po već stoti put mora čistiti podove jer uporno odbijam izuti cipele ispred ulaza u kuću. Ne bih joj tada rekao da mi se izgubi iz vida jer bi se njena energija ionako osjetila dok god bi odsjedala u kući, stoga nisam govorio ništa nego sam na njena prigovaranja odgovarao šutnjom. Činilo se da to njoj ne smeta dok god je imala jastučić na koji je mogla ubadati pribadače svoje neautoritativne samovlade. Voljela me je, to je bilo jasno, ali ja joj nisam mogao uzvratiti osjećaje bliskosti, niti sam bio naročito govorljive naravi, stoga bi moje općenje s njom završavalo na replikama koje su u svojoj kompleksnosti varirale od: „Mhm“ do „Dobro.“ Ponekad sam se pitao kako to da uporno može tvrditi da joj je lijepo sa mnom, ali u takve teme nisam ulazio jer nisam bio jedan od onih koji kopa u duboke predjele ljudskih odnosa s ljudima s kojima bi mu to bilo neugodno raditi. Uostalom, kad bih otišao u grad, ondje kamo uglavnom nije htjela da idem, nisam ja besposličario, nego sam aktivno razmišljao o tome kako ću otići u život u kojem neće biti nje da mi ne dopusti da dišem.

Kad je tog dana ušla u šupu ja još uvijek osim razmišljanja nisam poduzeo niti jedan korak da se doista i maknem od nje. Bio sam pak previše umoran od suživota koji mi nikako nije odgovarao pa nisam ni pokušao sakriti bocu rakije koju bismo svake godine dobili iz našega rodnog kraja, onoga koji je u djetinjstvu pružao utjehu i sigurnost, a sada nije bio ništa više od sjećanja i nostalgične tugaljivosti. „Zar ti piješ?! Ne mogu vjerovati! Što to radiš od sebe?!“ nije prestala urlikati. Ja sam joj rekao da mi se makne s očiju, ali, realno gledano, gdje je mogla otići? Sve i da se maknula u kuhinju, osjetio bih miris njena groznog parfema koji je poput ljubomornog mačka čuvao leđa svojoj gospodarici. Slegnuo sam tada ramenima i po tko zna koji put nisam se udostojao odgovoriti. „Kako možeš biti takav! Znala sam da nešto nije u redu s tobom!“ nije prestajala rogoboriti, a moja je sposobnost neslušanja onoga što mi se ne sviđa naprosto cvala potaknuta mojom pasivnosti. Rekao sam joj tada jednostavno i bez nekog efekta: „Odjebi“, što je nije spriječilo da nastavi s prijekorima, misleći da na moj život ima više utjecaja no što sam joj ja doista i pripisivao. Izjurila je iz kućice prijeteći zvanjem bolnice, ali čak i u svom lijenom stanju znao sam da njeno glasanje nema nikakvu snagu pa je nisam slušao nego sam se vratio sanjarenju o životu u kojem ona nije uz mene.

Ne znam što se poslije dogodilo jer još nisam izašao iz šupe, pišem ovo nadajući se da netko izvan nje još vjeruje u mene dovoljno da me izvuče van.

Advertisements

Kad sam te posjetio u studentskom domu

Tvoj remen ima preveliku metalnu kopču i steže ti hlače onako kao što se to prije moglo vidjeti kod djece koja su odjeću naslijedila od starije braće. Hlače su ti pamučne i uske i završavaju tik iznad gležnja. Time ostavljaju dovoljno prostora upadljivim narančastim čarapama da budu jasno vidljive na tom inače prekrivenom prostoru. Tako visok, mršav i prepoznatljivog odjevnog stila odaješ dojam kakvog boema iz ruskih romana koje voliš čitati. Sliku upotpunjuješ okruglim naočalama i jednako okruglim glasom koji te čini starijim no što doista jesi. Na nogama su ti retro tenisice sa znakom tri prugice poredane jedna do druge, ali sad te tenisice izuvaš i ostavljaš na hrpi cipela između ormara i vrata, a onda svoja stopala okrećeš meni.
(Ukočen sam od nelagode jer nisam na svom teritoriju. Trudim se držati ruke opušteno uz tijelo dok razgovaram s tobom ali one sasvim nesvjesno bježe do mojih prsa i tamo se isprepliću, dajući mojoj svijesti osjećaj zaštite. Što nam je sada činiti što ako pokušaš smanjiti osobni prostor među nama zašto ne mogu dovoljno jasno izreći što ne želim raditi i zašto se uopće bojim da će do toga doći jesam li doista navikao samo na odnose podložnosti i površnosti?)
Podižemo roletu i otvaramo prozor, a zatim se pentramo na njega i sjedamo na vanjsku stranu prozorske daske. Zrak je studen, ali cigaretu moramo paliti vani jer je detektor dima u tvojoj sobi ispravan. Povlačiš dva puta i pružaš mi cigaretu. Udahnuti dim prži mi grlo jače no što sam inače navikao. Ono što se nalazi u njoj prilično je gusto natiskano pa već nakon prvog kruga osjećam kako mi se vid spaja na neku točku unutar moje glave koja inače nije glavni tumač onoga što vidim pred sobom. Drveće u parku oko zgrade strši uspravno, obavijeno laganom maglom karakterističnom za to doba godine a ja u toj slici vidim svijet u njegovu neokaljanu stanju. Obojica zaključujemo da nam je dovoljno za sada pa gasimo cigaretu i povlačimo se u toplinu tvoje malene sobe.
(Ono što isto tako vidim i bez bijele pare u plućima jest to je da je tvoja volja snažnija od moje. Tupast sam i trom i nedovoljno brz da odgovaram na tvoje dosjetke. Gubim se u sigurnosti svoje auto-percipirane dosadnosti što pak mislim da ne uspijevam sakriti jer se energija čovjekova stanja osjeti jednako jasno kao i toplinska energija. Ipak, ne smijem pokazati da priznajem svoju slabost ne smijem se dovesti u priliku da iskoristiš svoju snagu nada mnom.)
Ponovno u sobi, ne razgovaramo puno nego se izvaljujemo na krevet i gledamo smiješne videe na tvom kompjuteru. Tebi je zabavno gotovo sve pa ti toplo tijelo neprekidno podrhtava od glasnoga smijeha. Meni dijalozi likova nisu ni upola toliko urnebesni, ali ne želim odskakati svojim ponašanjem pa se smijem i ja, ali to činim nasilu, zbog čega me boli ono mjesto u trbuhu koje može boljeti samo zbog lažnog smijanja, bilo to zbog toga jer takav smijeh oštećuje trbušne mišiće ili utječe na integritet duše koja je isto tako smještena ondje. Video-klipovi završavaju a ja se pitam bih li trebao poći kući, no nisam siguran kako da to izreknem bez da se čini kao da ne želim biti s tobom pa gledamo još jednu seriju prije no što ti kažem da mi je vrijeme za spavanje. Prije toga jedemo noćnu užinu – suhu pizzu i burek od sira koji zapravo nije burek nego je pita i koji jednako tako zapravo nije jestiv pa njegovi ostaci završavaju u smeću. Nakon lakunoćnog zagrljaja s tobom nalazim put do autobusne stanice, percipirajući okolinu još uvijek onim centrom koji je inače potisnut razumom. Vidim te kako ponovno pušiš na prozoru pa se naglo ispravljam i trudim kretati koracima odlučne osobe snažne volje ali se ne osjećam ništa vještije pa odahnem tek kad odmaknem toliko daleko da ne više ne osjećam tvoju prisutnost.

(Vidiš, u meni se nalazi dvostruki svijet. Jedan njegov dio načinjen je od čvrste, odlučne i dominantne osobnosti koja je navikla biti najglasnija. Drugi je pak dio slaba i neodlučna volja, podređena bilo kome tko uspije nadvladati moju snažniju stranu. Ako ta snažnija osobnost izgubi bitku, ona ne prestaje s borbom nego se tada okreće mojoj slaboj strani i probada je kritikama i krivnjom i srami se njene nezrelosti i nesposobnosti. I ta se bitka u meni vodi gotovo stalno kad sam okružen ljudima. Jedan ću čas likovati nad svojom dominacijom, a u drugom ću se trenutku sakriti u svoju čahuru i poželjeti da oko mene nema nikoga pa da se mogu sramiti samoga sebe sam sa sobom.
Jer sam slab i jer sam nezreo.
I jer se neprekidno trudim.
Glas ne dolazi iz nastojanja već iz opuštenosti. Ja se bojim izreći sebe. Pa ipak ne prestajem govoriti.)

Ona linija što kuca od početka moga života do tebe

Volio bih se zateći u travnatoj dolini neke skandinavske zemlje neka vjetar šiba moje tijelo a kiša ispire sve ono krivo što sam naučio ljubav nije traženje ljubav nije izgubljenost ljubav je mir i jasnoća pogleda i suze koje teku sad kad si napokon sa mnom. Naša je priroda zelene boje, a interijer uglavnom bijel s ugodnim drvenim detaljima. Linija na zaslonu u velikoj se strmini uzdiže do vrha, a s njega se jednako tako strmoglavljuje pa nastavlja dalje. To je otkucaj našeg života.

Otkrivenje nije došlo na sjeveru ali kad sam se prvi put nakon nekoliko godina pažljivo zagledao u fotografije koje su pokazivale tvoje lice u svim njegovim izrazima i prsa čiju su kožu moje usne htjele okusiti zrak oko moga tijela, i moje tijelo samo, zatitrali su kao smetnje na televizoru i tako se tresli dok sam ja napokon shvaćao zašto sam morao upisati fakultet u velikome gradu, slušati nezanimljive kolegije voditi usamljen život i osjećati prazninu u ostacima socijalizma iskvarenima ruglom modernoga vremena. U onome prostoru između mojih očiju i spuštenih kapaka kao na kinoprojektoru vidio sam zelenilo proljeća na potezu od trnja do prisavlja, put koji sam svaki dan prolazio misleći samo o tebi. I onda kad bih napokon naletio na tvoju pojavu u hodnicima fakulteta ili za nekim udaljenim stolom u studentskoj menzi moje bi srce zalupalo a grlo se stegnulo i ja bih se izgubio u vlastitoj nesigurnosti. Na put nam je stalo moje neiskustvo i tvoja oholost. U svom sam prosvjetljenju ispred sebe stavio svoju ruku s prema gore spojenim kažiprstom i srednjim prstom. Možda te tako uspijem zazvati da ti kažem Hej, ne znam se pretvarati i nemoj misliti da sam čudan sviđaš mi se sve ovo vrijeme. Eto, tad će napokon ovaj grad početi imati smisla a ti ćeš mi reći Hajdemo sada odavde.

Geometrijski oblici namještaja u sobi pravokutnog su oblika, kao u dnevnim boravcima prije četrdeset godina. Kolektivna svijest nije upisana u naše osjete dovoljno jako da je se ne bismo mogli osloboditi ali ipak smo iskusili ono što je prestajalo postojati taman kad smo izgovarali prve riječi i učili čitati dok su stari spomenici padali a njih zamijenile modernije fontane. Jeli smo tada snjeguljicu i igrali se dinosaura na trgu koji je bio pun grlenog smijeha i plača zbog razbijenog koljena. Tada nam se kao morska pjena prišuljao otkucaj pjesme koja je ljepotu djetinjstva pretočila u svjesnost adolescencije. Narasle su nam dlake po stopalima, a bjelina istočnog neba u vedro ljetno poslijepodne imala je zvuk galebova kliktaja koji se pak ondje nisu mogli čuti jer nad panonskim ravnicama galebovi nisu letjeli. Pitali smo se zašto se ne možemo zaljubiti u vedre djevojačke korake i nalazili smo udobnost u svjetovima s one strane korica knjiga i spužvastih slušalica u našim ušima. Hormoni su ipak učinili svoje a mi počeli izlaziti iz svoje čahure. Da si tada bos prešao preko moga tijela poljubio bih ti stopala i zajedno s tobom se ponovno šćućurio u svoju nevinost. Pa ipak, morao sam proći cijeli svijet između sebe i tebe da se zavaram bujnim prašumskim cvijećem, okupam u plamenom jezeru vulkana i sperem svu nesigurnost pa ti se onda napokon vratim zaljubljen kao i prije i kažem ti zapleši sa mnom zar ne znaš da tako najbolje pokazujem svoju ljubav.

Sad kada znam što želim

Dao sam ti cvijeće, isto ono koje si nosila na našemu vjenčanju, a doktor je rekao Ššššš, još su dva dana do poroda, još dva dana do ugriza. Trava je izlazila iz zemlje kao na ubrzanoj snimci moji su koraci postajali smeđi kuća je opet bila mračna i zavijena paučinom na svom sam tihom i sigurnom mjestu. S one strane mora, ondje gdje se nalazila zemlja iz koje su dolazili ali u koju nitko nije putovao vidio sam obrise crvene ruže koja je rastvarala pupoljak i njime pomicala oblake noćas ću sanjati samo o tebi.

Tišina nije bila njegov jezik pa je postavio svoju desnu ruku vertikalno ispred sebe a onda je oblikovao u polukružni pokret nad svojom glavom. Udahni svježinu koja dolazi iz šume ona ti govori da je svaki radni ugodan kao i to da tvoj je život cijel. S jednog brda imaš pogled na drugo a na nogometnom travnjaku zamišljaš veliki trg i fontane koje se u kaskadama dižu nad njime ali ipak je dovoljno i to što je ondje tek zelenilo trave i mirna izmaglica koja se povlači s napretkom jutra. Pastorala je velika riječ a svijet oko tebe puniji je od balona. Kad bi mu mogao dati ime, ne bi bilo toliko različito od tvojega zato što si ti njegov dio a on je dio tebe.

Oslobodi me ove tišine koja je u meni, poteci iz mene kao osmijeh kojim te gledam dok stojimo nad nadvožnjakom gradske željeznice. Moje oči su nježnost kojom ismijavam sve one koji mi predbacuju zatvorenost. Čekao sam tebe i sad si tu, tvoj nos tik do mojega, svojom bradom već mogu osjetiti dlake tvoga lica, a moja se energija prvi put isprepliće s tvojom, stvarajući struju koju ću osjetiti i kad te pozovem u svoj stan koji će prvo postati tvoje prenoćište a onda i dom. Možeš li vidjeti nijeme misli kako pitko teku među našim očima osjetiš li moj miris dok obojica sjedimo naslonjeni na vrata kupaonice šapućeš li moje ime u zaklonu od sjevernog vjetra koji nas opet odijeva nevinošću i odraslošću. Poznajem ti prste i zaklopljene oči osmijeha kojim me ljubiš okreni se prema meni mislim da sam shvatio život.

Psihički raspad ovog pisca, vol. 1

Na vršcima prstiju naziru se tragovi krvi koje sam ranije pažljivo obrisao sa svog desnog obraza. Dolasku u park prethodila je iscrpljena šetnja pod suncem. Ne volim buku automobila koji prolaze širokim cestama pored mene. Sad smo pronašli predah ali težina u trbuhu pokušava ukrasti dobro raspoloženje koje ove godine dijelimo tek treći put. Želim se baciti u vodu ali umjesto jezera ovdje se nalazi samo beskonačna livada. Muškarci su goli i lijepi ali oni pripadaju svijetu slika u muzeju a ne onome malenome u kojem su zarobljene moje misli. Želim se baciti u vodu želim obnoviti svoj život želim osjetiti svoju krv kako novom mladošću struji kroz moje tijelo.

Zrak je truo a mi udišemo plitke udahe i molimo se za večer. Tada će se hormoni prelijevati našim krevetima a zubi zarivati u dlake koje će odgovarati glasovima ljudi koje ne poznamo. Njegove će tetovaže navještavati osobu koja traži zaštitu u drugima a ja ću mu hladnim pozdravom zabraniti sljedeći posjet. Dodiri prstiju dolaze iz užitka a ne iz slabosti noćas želim osjetiti svježi zrak kako puni moja pluća u svijetu u kojem ne sumnjam u svoje odluke molim te nemoj biti još jedna osoba koja će zanijekati moju muškost molim te nemoj me tjerati da se borim nego me prihvati onakvog kakav jesam.

Ako sam pokušao prijeći na drugu stranu to je zato jer me on nije osuđivao. Poput guje se omatao oko mojih udova a onda mi tim istim jezikom šaputao o mojoj neustrašivosti. Predavao mi je kontrolu nad sobom a ja sam taj osjećam moći koristio da se opet osjetim sigurno u svojem biću. Moj bi ego imao smisla da još uvijek gulim kožu zalutalim jelenima ali u ovome vremenu sukob moje prasvijesti i oslabljene produhovljenosti hvata moje osjećaje za vrat i ne dopušta im da se oslobode. Kabina u garderobi bazena sive je boje a ja ću uskoro morati izaći iz nje pa se ne mogu rasplakati ne želim više glumiti snagu vrijeme je da je naučim pokazivati.

Strujanja

Nemoj misliti da su drugi pametniji od tebe i nemoj žuditi za neuhvatljivim dodirima prevrtljivih talijanskih momaka. Ova je noć kao stvorena za ples a kad ti plešeš onda ne podižeš pogled tražeći odobravanje drugih jer si samome sebi dovoljan.

Udahni miris vlažne proljetne trave na Tuđmanovu trgu nakon noći koju si proveo pokušavajući uhvatiti sigurnost, ali ne i stvarnu želju. Sreća je upisana u vibraciju čula koja dolazi otprilike sat vremena nakon progutanog uzbuđenja i prati te kroz osvijetljene ulice grada koji ne voliš, ali mu ne spočitavaš ništa jer ga otkrivaš zajedno s ljudima koji te vole na jednak način kao što ti voliš njih. Noć je prožeta dodirima i poljupcima i mirisima lubenice na tijelima kojima dopuštaš da te zagrle a divlji ples koji vodite od Črnomerca do Maksimira, tek ponekad skrenuvši u Petrinjsku, kod drugih poput vas izaziva želju da vam se pridruže. Otvorenost je pak srž tvojih deoksiribonukleniskih stanica, a ne grada u kojem si se rodio (ne zato jer on to ne želi biti već zato što mu ljudi koji tamo žive to ne dopuštaju) pa svoj ples nastavljaš u dimenziji sjećanja i geografskim širinama koje pokazuju na sjever i zapad.

Pokaži mi svoje tijelo noćas, neka ti vodilja bude moj nos koji se zavlači u tvoj vrat i spušta među bradavice, njušeći pritom mirise noći i ranog poznanstva koje se neočekivano i rado prepušta uzbuđenju. Podaj mi ljepotu svojih jagodičnih kostiju koje ću se zasititi čim tvoj trbuh zasipam životom kojeg zaslužuje samo moja ljubav i pokušaj mi pružiti utjehu među svojim dlakama koje ću hihotom odgurnuti od sebe. On sad spava negdje na okrajcima grada, daleko izvan starih zidina i ne misli na mene, ne zato jer mu se ne sviđam, već zato što se nije naučio osluškivati potrebe drugih ljudi. Ima dvije ruke i dvije noge i svi su ti udovi tanji no što je uobičajeno, ali zna iskoristiti i jedne i druge da ti pokaže naklonost. Umoran je od života i prebacuje se na talijanski kad mu engleski postaje teži no što stvarno jest, ali kad ti podaje svoju slinu on ti zapravo daje dio sebe i ti ga znaš primiti jer si zaljubljen u njega i jer osjećaš dubinu njegova bića u smeđim očima kojima te spremno gleda, u bradi koja miriše na blagdane i u rukama koje pronalaze sigurnost u tvojima. Tvoji se uzdasi povezuju s njegovima i već sviće jutro a vi još uvijek plešete ples zavođenja i udarate o zidove ljudi koji gotovo sigurno to mogu čuti i ne govorite si Volim te samo zato što ste se tek upoznali pa mislite da bi zvučalo neprilično.

Ja ovaj svijet ne razumijem i ne razumijem sebe i volio bih da ljudi postupaju u skladu s mojim osjećajima ali to ne ide tako, a ja se ipak ne zavlačim u svoju jazbinu već pokušavam plivati među svim strujama i među njih umetnuti svoju i znam da je snažna i evo sad je i ti možeš osjetiti reci mi da me voliš pokaži mi to zagrljajem ja tebe volim na jednak način doista volim te svakoga dana.

Gladan sam za tvojim tijelom i tvojim mirisom i tvojim osmijehom

Oprosti mi za kolebanje i za nesigurnost

Strah je upisan u krv muškaraca moje obitelji.

Skinut ću sve vanjske slojeve svoje osobnosti sa sebe

Dok ne ostanem tek požuda i privlačnost muškarca.

Neimenovano geometrijsko tijelo, tetris našeg mesa,

brisanje svijesti, napokon smo tek životinje

neopterećene iscrpljujućim stvarima.

S ove strane možeš vidjeti bilo prirode

Sad si lišće koje se njiše na vjetru nad šumom

Sad si jato plamenaca koje nadlijeće jezero u suton

Sad si svemir i tvoj pogled vidi zvijezde.

U onome svijetu to su tek tvoji uzdasi

Dok se otvaraš dovoljno da možeš upiti moje

S ove strane iz nas se razlijeva glazba

To je zlatna boja koja kaplje po našim tijelima

Violinski zvukovi rađanja proljeća

Prolaznost zapisana notama postojanosti.

(Naši će instinkti kad-tad usnuti, a mi se ponovno roditi. Nema veze, čak i kada napustim tvoje tijelo, i u ovoj stvarnosti postoje boje. Vidim ih u izrazima tvoga lica, u živosti grada koji se zna smijati. Vidim ga u tvojim malenim rukama kojima me čvrsto držiš dok spavaš i u optimizmu kojim ovaj svijet pokušavamo učiniti što više nalik onome s druge strane naših tijela.)