Amnezija

U proljeće smo vozili bicikle, a ja sam zaboravio da te volim. Tvoj mi miris nije predstavljao ništa više od puke ustajalosti tvoga stana i više nije u cvjetnim slojevima u meni rastvarao hrskavu bijelu sjemenku koja je predstavljala ostvarenje.

Uzdigla se s bicikla i tako ga vozila. Imala je velika usta i smijala se mladenački i iskreno. Odijelo joj je bilo crvene boje, a kosa u kovrčavim federima padala oko glave. Ja sam joj rekao: „Djevojko, možda se neću zaljubiti u tebe ali brojim tvoje korake od prvog do dvanaestog pa krećem s novim redom i na njih dodajem svoje varijacije ovo je jezero bezlično kao svi stanovnici ovoga grada možda se zato moramo držati zajedno ne zaboravi pisati znaš da u tome nalazim spoznaju kao i želju da i sam stvaram.“ Ona je već na srebrnu nit nizala prozirne kuglice koje je napravila od mjeseca ona je gutala boje.

Godine su mi donijele zrelost pa, sjedeći na travi uz naše bicikle i promatrajući rijeku koja se uporno odbijala kretati, nisam imao nikakva očekivanja niti strahove u pristupu zdravom odnosu. Onaj mladić koji je došao s njom rekao je da jednoga dana želi imati djecu ali bilo je toliko toga što smo morali ostvariti prije no što smo bili spremni postati odrasli. Uostalom, još je na sebi nosio šiltericu okrenutu naopako koja ga je činila slatkim ali pomalo nezrelim. Čudio sam se što su moji prijatelji djeca a onda sam se sjetio da je to zato jer sam se ponovno rodio. U tom mi je trenutku sjena prešla negdje iznad prsiju ili možda iznad sunca koje je blještalo visoko nad bolnicom koju su tamo na drugoj obali ipak odlučili ne izgraditi.

Tad sam se sjetio života u kojem sam te volio toliko da ne bih mogao utonuti u san čak ni kad si ti spavao pored mene nego sam pokušavao smiriti otkucaje srca i susprezao nalete smijeha koji su imali materijalni oblik u mojim ustima i koji bi te zasigurno probudili. Jedina ljepša stvar od tvoje kože bio je pogled djeteta na licu koje je odavno pripadalo muškarcu e da i miris. Ona majica za koju si mislio da si je izgubio stajala je u mom ormaru i svaki put kad ne bih bio s tobom zario bih nos u nju i hranio se mislima o tebi. Kad bi se osjećao slabo ja bih zaštitnički stavio ruku oko tvojih ramena i drskim te pogledom štitio od drugih. Tvoja je patnja bila samo tvoja a jedini koji te smio braniti bio sam ja.

Bili smo sunčani i bezbrižni i puni snova, a trenuci su nam trajali kao vječnost jer nismo zamišljali naš odnos nego smo ga živjeli. U ruci je držala jabuku koji bi prinijela širokim zubima i glasno je zagrizla. Dotad sam mislio da će ona otići prva kako i ne bi, napisala je zbirku poezije i vjerojatno se pripremala za stipendiju na nekom umjetničkom smjeru u inozemstvu. Ipak, kad je trenutak spomena prošao, iz mene je poput meda počela curiti tekućina boje tamnoga zlata pa sam joj rekao: „Djevojko, ja baš poput tebe ispisujem riječi svojim prstima, ali ja ne sanjam o mjesecu nego o suncu i nisam nevin dodirni moja rebra zar ne vidiš zlatnu lavu koja curi nisam ga zaboravio jer se život ne sastoji od dijelova koji se mogu proizvoljno odijeliti noćas mi opet nemir u trbuhu neće dati zaspati.“

Opet sam ja bio taj koji je prvi otišao. Ali ovoga puta sam se odlučio vratiti. To je zato što sam se sjetio da te volim.

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s