Kaotični kolaž

“And in those darkest nights, only words could move me, creeping up the stomach, all to my eyes, which would widen in wonder, releasing life through tears. And what a wonderful life it was! It planted my feet firmly into the ground as I raised my right hand into the air, shaping a blue evening horizon around me, a horizon that felt more like dawn than sunset. The sound, emitted from my mouth, erected every hair on the skin on my arms. I began to sing. I might have been alive just as much as I could have been dead – the difference was no longer there. There was only me, which is to say, there was everything.” (U riječima tražim oslobođenje i izlaz iz ovog kaosa.)

U glavi su mi odzvanjali komentari, oni koje sam usputno izrekao i na koje bih već sljedećeg trenutka zaboravio da se nisu pokazali kao sredstvo kojim sam druge mogao svesti na nulu. Tada sam shvatio da me ljudi ipak slušaju jer ih u protivnome ne bih mogao povrijediti. Bio bih odlučio postaviti sito negdje između grla i jezika, ali od same sam spoznaje o težini onoga što izričem postao malo mudriji pa za kontrolom na kraju i nije bilo potrebe.

*U berlinskom metrou nema propuha. Alexanderplatz je prometna stanica, a ja sam taman i zgodan, ali zrak ispunjavam ohološću. Pitam se zašto drugi toliko utječu na mene.*

Jednomjesečna tišina.

Rekao mi je da ćemo se vidjeti za vikend, ali subota je već ustupala istočni dio neba nedjelji pa sam preuzeo inicijativu i poslao mu poruku. Odgovor: „E, sutra idem na kupanje na more, zaboravio sam ti javiti, sori.“, ili tako nešto.
„OK. Jesi slobodan u utorak?“
„Jesam, ali radim od pet.“
„Dobro. Može da se onda nađemo u tri?“
„Ali radim od pet!“
„Kada ti onda paše?“
„Nemam pojma.“
I opet tišina.

Začahurio sam se i prestao imati potrebu za drugima. Iscrpljuju me. Govorim krive stvari. Gledam ih na pogrešan način. Toga se barem bojim. Ne znam jesam li djetinjast ili sam zreo. Ide li mi uz ovu osobnost bolje smeđi remen ili da se držim crnoga sad kad sam malo smršavio pa mi treba jedna rupica više? Hoću li biti drzak kao ona ili zatvoren kao on? Nisam li ustanovio da sam sad malo mudriji?

*Most nad Dunavom bio je visok i dugačak. Gledao sam ravno pred sebe, ali to nije bilo lako jer si se ti stalno naginjao nad ogradu da uloviš bolji kadar. Ako je mojim tijelom i strujao adrenalin, ja se nisam osjećao posebno živo, tek iscrpljeno ali sigurno kad mi je korak prešao granicu između rijeke i obale.*

Moj je strah od visina životinjski. Moja je želja za humanošću ljudska. Ravnoteža između dva pola je poremećena.

Ponekad moje riječi ne nude izlaz.

(Ali nikad ne priznaju poraz.)

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s