Odlasci i postkoitalne cigarete

I ostavio sam te da ležiš na krevetu dok sam ja otišao na balkon zapaliti cigaretu jer se u mom stanu ne smije pušiti. Promatrao sam konture tvoga tijela dok sam udisao prvi dim koji je istodobno bio odvratan i smirujuć. Bio si mršav, a tamna ti se put utapala u gustim dlakama koje su od struka prema dolje rasle u grmovima. Imao si malene guzove, one koji cijeli stanu u dlan, u što sam se i sam bio uvjerio kad si došao kod mene, a ja te nisam čak ponudio niti sokom nego tek pričekao da izuješ tenisice i uputiš mi pogled pozdrava prije no što se prepustimo intimi koju je zahtijevala naša izgubljenost. Tako ležeći na krevetu, tvoje su oči, bistro zelene, bile pomalo prazne, ali nisi djelovao kao da želiš što prije pobjeći van. Negdje u predjelu mog želuca, nešto se pomaknulo i izazvalo mi slabost u nogama, a ja sam udahnuo još jedan dim i poželio da se mogu oduprijeti.

Berlin je pun pijeska koji je u slapovima padao iz moje sive tenisice marke Nike koju sam naopačke držao u svojoj ruci, podsjećajući samoga sebe na boginju stoicizma. Osim toga, nema jasno istaknutih pješačkih prijelaza. Ponekad miriše po egzotičnoj kuhinji i, iako je jako velik, odaje dojam mjesta na kojem bi se moglo živjeti. U-Bahn je obično pun i nema baš mjesta za sjesti, ali zna se dogoditi da sretnem poglede dva dečka koji se grle i bestidno me odmjeravaju, a ja sam hrabriji nego inače pa im drsko uzvraćam. Možda se i dogodi da mi priđu i pitaju na kojoj stanici izlazim i želim li možda doći kod njih, a potvrdnost mog odgovora ovisit će tek o spoznaji da me na mom odredištu čeka nešto bolje.

Ako sam bio izgubljen u malome gradu, mogao sam se jednako tako tražiti i u velikome jer sam tamo barem mogao bolje zaraditi i ne izlaziti svaki vikend na ista mjesta i možda upoznati više ljudi, a za time sam ionako strašno žeđao. Zločesto si me upitao hoćeš li mi nedostajati, a ja sam rekao Da, ali samo kad osjetim tvoj miris u zraku. Prešutio sam ti da je on usađen duboko u unutrašnjost mog dišnog sustava i da ću ga osjećati stalno. Dok si me promatrao, tvoje su me nježno zelene oči umirivale i ja pored tebe nisam imao drugih težnji, ali nisam ti namjeravao priznati da sam se počeo zaljubljivati, ne sad kad sam bio tako blizu odlasku i ne zato jer sam znao da bi se iz mog trbuha širila električna bol koja mi ne bi dala spavati kad bih znao da si pronašao nekoga tko ispunjava svaku sekundu tvojih misli. A rekao si da ne tražiš ljubav, ali naravno da si se samo štitio od osjećaja nemoći koju sa sobom donosi nada onda kad očekivanja splasnu poput padobrana koji je, sletjevši na zemlju, ispunio svoju svrhu.

Cigareta je došla do svog kraja. Nisam je bacio s balkona iako sam u tom trenutku htio poslati dovraga svoju ekološku osviještenost. Ubacio sam opušak u čašicu jogurta napunjenu vodom, a onda ti se vratio u krevet. Možda me nisi volio onako kako sam ja volio tebe, ali barem si tog poslijepodneva bio samo moj.

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s